Prošle nedelje ukrali mi bicikl, godinama me vozio skopskim ulicama, pa sada peške idem Partizanskom, ne zna se da li je počelo proleće ili je zima još tu – sipi kišica, duva severac – kad, kod Bunjakovca, čujem, neko me doziva. Okrećem se, i eto ti, komšija Pera, i on u kaputu sa dignutom kragnom, pošao da kupi mamac za ribe. Otkad sam u penziji, kaže, idem na pecanje uz Vardar, onde kod „Žabara“.
– Zar i po ovakvom vremenu?
– Ne smeta mi. Ma to ti je terapija, dva-tri sata, kući se vraćam krotak kao jagnje. Pecanje ti je dijazepam.
Pera, pa još miran kao jagnje, nije za verovati, znam mu narav, ali mu baš zato ne protivrečim. Produžismo, on prema prodavnici, ja dalje Partizanskom… i posle par dana, kupio sam novi bicikl, jednog podneva ga uzjahao i pravo prema mostu, kod „Žabara“. Komšija tamo, stoji na mostu sa udicom u ruci, do nogu u žutoj plastičnoj kesi praćakaju se dve ribice. Kraj njega, drugi pecaroš sa iskrzanom slamnatom kapom, usredsredio se na plovak što se njiše na talasima Vardara. Kad me ugleda na biciklu, Pera promrmlja, malo mrzovoljno:
– Ne grize nešto riba danas.
Posmatram ih, njega i njegovog sadružnika, izdržavaju tako časovima stojeći sa svojim dugim udicama ispred jednosmerne rečne autostrade. S vremena na vreme, kružnim pokretima premotavaju, u tišini, na svojim alatkama, najlonski konac, vade iz reke mamac, usredsređeno stavljaju nov, i ponovo, kao da je na lasu, bacaju ga natrag. Spokoj.
Otpozdraviše me nemo, lakim zamahom leve ruke, čvrsto držeći udicu desnom. A ja na biciklu, vrteći pedala, žurno produžih po keju prema parku. Dole, sa reke, presretoše me dve patke, jedna šarena, druga siva, plove po vodi, puštajući da ih nosi struja, sve dalje, i dalje…
Ribolovna impresija
Prošle nedelje ukrali mi bicikl, godinama me vozio skopskim ulicama, pa sada peške idem Partizanskom, ne zna se da li je počelo proleće ili je zima još tu – sipi kišica, duva severac – kad, kod Bunjakovca, čujem, neko me doziva. Okrećem se, i eto ti, komšija Pera, i on u kaputu sa dignutom kragnom, pošao da kupi mamac za ribe. Otkad sam u penziji, kaže, idem na pecanje uz Vardar, onde kod „Žabara“.
– Zar i po ovakvom vremenu?
– Ne smeta mi. Ma to ti je terapija, dva-tri sata, kući se vraćam krotak kao jagnje. Pecanje ti je dijazepam.
Pera, pa još miran kao jagnje, nije za verovati, znam mu narav, ali mu baš zato ne protivrečim. Produžismo, on prema prodavnici, ja dalje Partizanskom… i posle par dana, kupio sam novi bicikl, jednog podneva ga uzjahao i pravo prema mostu, kod „Žabara“. Komšija tamo, stoji na mostu sa udicom u ruci, do nogu u žutoj plastičnoj kesi praćakaju se dve ribice. Kraj njega, drugi pecaroš sa iskrzanom slamnatom kapom, usredsredio se na plovak što se njiše na talasima Vardara. Kad me ugleda na biciklu, Pera promrmlja, malo mrzovoljno:
– Ne grize nešto riba danas.
Posmatram ih, njega i njegovog sadružnika, izdržavaju tako časovima stojeći sa svojim dugim udicama ispred jednosmerne rečne autostrade. S vremena na vreme, kružnim pokretima premotavaju, u tišini, na svojim alatkama, najlonski konac, vade iz reke mamac, usredsređeno stavljaju nov, i ponovo, kao da je na lasu, bacaju ga natrag. Spokoj.
Otpozdraviše me nemo, lakim zamahom leve ruke, čvrsto držeći udicu desnom. A ja na biciklu, vrteći pedala, žurno produžih po keju prema parku. Dole, sa reke, presretoše me dve patke, jedna šarena, druga siva, plove po vodi, puštajući da ih nosi struja, sve dalje, i dalje…