Brojne autorice, književnice, scenaristikinje i dramske spisateljice često govore i pišu o svojim “književnim majkama” – onima na čijoj su literaturi (samo)odgojene, onima koje su ih formirale, međutim, u tome svemu, ponekad osjetim i iščitavam isuviše ideološkog, svjetonazorskog i političkog formiranja, što nerijetko ide protiv književnosti, što ide u korist njene štete.
Priznajem, tek danas upoznajem i čitam one koje mi postaju „književne majke i bake“. Ipak, čini mi se da oduvijek postoji pisac kojeg smatram svojim „književnom djedom“. Riječ je o Ivanu Lovrenoviću čije biografske i bibliografske detalje, kao i nagrade, neću spominjati, ne zato što ih je previše nego zato što, makar i naivno, vjerujem da će oni koji još uvijek nisu upoznati s veličinom i važnosti njegovog djela, potaknuti možda i ovim tekstom, potražiti neku od tih knjiga kako bi bolje razumjeli svijet i društvo, a najviše od svega, kako bi razumjeli sebe i svoje sunarodnike u BiH.
Za svaku od Lovrenovićevih knjiga koju sam pročitala točno se sjećam vremena i mjesta gdje sam je kupila i kako sam je čitala.
Prva je bila knjiga razgovora, odnosno, intervju koji je s Lovrenovićev vodio Miljenko Jergović, knjiga „BiH – budućnost nezavršenog rata“. Kupila sam je za dvadeset maraka u Travniku, na štandu ispod Hafizadića kuće kod uličnog prodavača. Pročitala sam je istog tog, ljetnog dana, u kafiću „Vremeplov“ u jednoj od travničkih mahala koju zovemo – Varoš. Mnogo toga mi tada nije bilo jasno i razumljivo, mnogo toga je bilo iznad mojih gimnazijskih znanja i saznanja, ali postoji u njoj jedna, velika rečenica što ju je Lovrenović izgovorio i koja će mi postati nekakav trajni životni moto, rečenica koja mi daje snagu i u meni traje i živi kao da neki biblijski psalam – “Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.“
Zbog te rečenice koja me osvojila i osvajala, koja me „nosila“, tijekom studija u Mostaru, gladno sam i strastveno čitala Lovrenovićeve knjige do kojih sam dolazila. Sve sam njegove knjige, do preseljenja u Zagreb, kupovala kod uličnog prodavača na Šetalištu Nikole Šubića Zrinjskog, a koje je i u mom jeziku, kao i kod rođenih Mostaraca, brzo postalo – Lenjinovo, onako kako se prije rata zvalo. Nedjelje su bile dani za Ivana Lovrenovića – samo bih čitala i plakala, osobito na dvije meni tada najvažnije njegove knjige „Bosanski Hrvati“ i „Unutarnja zemlja“. Zahvaljujući tim knjigama upoznala sam narod kojem pripadam, zavičaj koji me određuje, ali i samu sebe odredila kao nekakvu strpljivu, marljivu i tihu učenicu iz zadnje klupe koju profesor i ne zamjećuje. Do ranih jutarnjih sati gledala sam njegove intervjue na YouTubeu u kojima je govorio o rodnom Varcar Vakufu, Zemaljskom muzeju BiH, kulturi sjećanja. Da je kojim slučajem, čitao i telefonski imenik prijeratnog svijeta, i to bih slušala s istim žarom i oduševljenjem. Prvi sam ga put uživo vidjela kada je došao na Filozofski fakultet održati nam predavanja na poziv profesora Mile Lasića, čovjeka koji nikad nije odustajao od svojih studenata i koji se istinski posvećivao izgradnji kulture dijaloga u našoj studentskoj grupi. Nisu ga toliko zanimale sve te silne znanstvene teorije i studije, nego naši pogledi i stavovi, način na koji mi, mladi, razumijevamo svijet. Danima prije najavljenog dolaska sastavila sam popis pitanja, nalik onom što ga nosimo u trgovine, a kada se Lovrenović pojavio, nisam imala hrabrosti podignuti ruku i postaviti niti jedno jedino. Kolega Toni Begović, prpošni Splićanin, odvažio se, nešto ga upitao, a ja sam samo slušala, istovremeno i razočarana u sebe jer je strah ponovo pobijedio, ali i radosna što mi je Lovrenović bio tako blizu.
Uslijedile su „Sedam dana po Bosni“, „Nestali u stoljeću“, „Ulazeći u Varcar“, dvije, meni danas, najvažnije njegove knjige, svojevrsne hrvatsko-bosanske Biblije, koje i imaju ono što i sama Biblija ima – duhovnost, moć, snagu, trajanje i cikličnost.
Priznajem, Ivana Lovrenovića se plašim. Kad stojim pored njega, za to sam imala nekoliko prilika u životu, nikad ne znam što bih rekla. Kad sam ga nekoliko puta zvala na fiksni telefon u Sarajevu, toliko bih zablokirala, počela lupetati nekakve gluposti, objašnjavati da „nisam ustaša“, jer su me tako određivali anonimni i javni komentatori s društvenih mreža i novinari, dok sam pisala o ratnim zločinima Armije RBiH nad Hrvatima u srednjoj Bosni, a on ne bi ništa rekao na to, nego samo jedno kratko – pošaljite mi pitanja.
Ivan Lovrenović i njegovo veliko književno, esejističko i publicističko djelo trajat će i kad njega, ali ni nas, bh Hrvata, u BiH više ne bude. Trajat će kao „steći mramor“.
U mojoj glavi, Lovrenović je moj bosanski did, did s kojim sjedim na klupi na groblju Gorica iznad Guče Gore, a on mi priča o našim precima, njihovim životima, odnosima, o tome tko smo bili i tko smo postali. Otkriva mi velike tajne koje su desetljećima bile zakopane, pokazuje gdje su sahranjeni naši mrtvi, a gdje bi možda danas, mogli biti naši nestali. Kad se Lovrenović tekstom spušta u doline rijeka, planinske tjesnace, bosanske šume, kad pohodi naša groblja, stećke i križeve, kad se onako mrk, strog, autoritativan, spusti u klaustre naših samostana i njihove stanovnike, i ne čujem i ne vidim i ne osjećam ništa drugo, nego:
„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;
Ivan Lovrenović, moj bosanski did
Brojne autorice, književnice, scenaristikinje i dramske spisateljice često govore i pišu o svojim “književnim majkama” – onima na čijoj su literaturi (samo)odgojene, onima koje su ih formirale, međutim, u tome svemu, ponekad osjetim i iščitavam isuviše ideološkog, svjetonazorskog i političkog formiranja, što nerijetko ide protiv književnosti, što ide u korist njene štete.
Priznajem, tek danas upoznajem i čitam one koje mi postaju „književne majke i bake“. Ipak, čini mi se da oduvijek postoji pisac kojeg smatram svojim „književnom djedom“. Riječ je o Ivanu Lovrenoviću čije biografske i bibliografske detalje, kao i nagrade, neću spominjati, ne zato što ih je previše nego zato što, makar i naivno, vjerujem da će oni koji još uvijek nisu upoznati s veličinom i važnosti njegovog djela, potaknuti možda i ovim tekstom, potražiti neku od tih knjiga kako bi bolje razumjeli svijet i društvo, a najviše od svega, kako bi razumjeli sebe i svoje sunarodnike u BiH.
Za svaku od Lovrenovićevih knjiga koju sam pročitala točno se sjećam vremena i mjesta gdje sam je kupila i kako sam je čitala.
Prva je bila knjiga razgovora, odnosno, intervju koji je s Lovrenovićev vodio Miljenko Jergović, knjiga „BiH – budućnost nezavršenog rata“. Kupila sam je za dvadeset maraka u Travniku, na štandu ispod Hafizadića kuće kod uličnog prodavača. Pročitala sam je istog tog, ljetnog dana, u kafiću „Vremeplov“ u jednoj od travničkih mahala koju zovemo – Varoš. Mnogo toga mi tada nije bilo jasno i razumljivo, mnogo toga je bilo iznad mojih gimnazijskih znanja i saznanja, ali postoji u njoj jedna, velika rečenica što ju je Lovrenović izgovorio i koja će mi postati nekakav trajni životni moto, rečenica koja mi daje snagu i u meni traje i živi kao da neki biblijski psalam – “Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.“
Zbog te rečenice koja me osvojila i osvajala, koja me „nosila“, tijekom studija u Mostaru, gladno sam i strastveno čitala Lovrenovićeve knjige do kojih sam dolazila. Sve sam njegove knjige, do preseljenja u Zagreb, kupovala kod uličnog prodavača na Šetalištu Nikole Šubića Zrinjskog, a koje je i u mom jeziku, kao i kod rođenih Mostaraca, brzo postalo – Lenjinovo, onako kako se prije rata zvalo. Nedjelje su bile dani za Ivana Lovrenovića – samo bih čitala i plakala, osobito na dvije meni tada najvažnije njegove knjige „Bosanski Hrvati“ i „Unutarnja zemlja“. Zahvaljujući tim knjigama upoznala sam narod kojem pripadam, zavičaj koji me određuje, ali i samu sebe odredila kao nekakvu strpljivu, marljivu i tihu učenicu iz zadnje klupe koju profesor i ne zamjećuje. Do ranih jutarnjih sati gledala sam njegove intervjue na YouTubeu u kojima je govorio o rodnom Varcar Vakufu, Zemaljskom muzeju BiH, kulturi sjećanja. Da je kojim slučajem, čitao i telefonski imenik prijeratnog svijeta, i to bih slušala s istim žarom i oduševljenjem. Prvi sam ga put uživo vidjela kada je došao na Filozofski fakultet održati nam predavanja na poziv profesora Mile Lasića, čovjeka koji nikad nije odustajao od svojih studenata i koji se istinski posvećivao izgradnji kulture dijaloga u našoj studentskoj grupi. Nisu ga toliko zanimale sve te silne znanstvene teorije i studije, nego naši pogledi i stavovi, način na koji mi, mladi, razumijevamo svijet. Danima prije najavljenog dolaska sastavila sam popis pitanja, nalik onom što ga nosimo u trgovine, a kada se Lovrenović pojavio, nisam imala hrabrosti podignuti ruku i postaviti niti jedno jedino. Kolega Toni Begović, prpošni Splićanin, odvažio se, nešto ga upitao, a ja sam samo slušala, istovremeno i razočarana u sebe jer je strah ponovo pobijedio, ali i radosna što mi je Lovrenović bio tako blizu.
Uslijedile su „Sedam dana po Bosni“, „Nestali u stoljeću“, „Ulazeći u Varcar“, dvije, meni danas, najvažnije njegove knjige, svojevrsne hrvatsko-bosanske Biblije, koje i imaju ono što i sama Biblija ima – duhovnost, moć, snagu, trajanje i cikličnost.
Priznajem, Ivana Lovrenovića se plašim. Kad stojim pored njega, za to sam imala nekoliko prilika u životu, nikad ne znam što bih rekla. Kad sam ga nekoliko puta zvala na fiksni telefon u Sarajevu, toliko bih zablokirala, počela lupetati nekakve gluposti, objašnjavati da „nisam ustaša“, jer su me tako određivali anonimni i javni komentatori s društvenih mreža i novinari, dok sam pisala o ratnim zločinima Armije RBiH nad Hrvatima u srednjoj Bosni, a on ne bi ništa rekao na to, nego samo jedno kratko – pošaljite mi pitanja.
Ivan Lovrenović i njegovo veliko književno, esejističko i publicističko djelo trajat će i kad njega, ali ni nas, bh Hrvata, u BiH više ne bude. Trajat će kao „steći mramor“.
U mojoj glavi, Lovrenović je moj bosanski did, did s kojim sjedim na klupi na groblju Gorica iznad Guče Gore, a on mi priča o našim precima, njihovim životima, odnosima, o tome tko smo bili i tko smo postali. Otkriva mi velike tajne koje su desetljećima bile zakopane, pokazuje gdje su sahranjeni naši mrtvi, a gdje bi možda danas, mogli biti naši nestali. Kad se Lovrenović tekstom spušta u doline rijeka, planinske tjesnace, bosanske šume, kad pohodi naša groblja, stećke i križeve, kad se onako mrk, strog, autoritativan, spusti u klaustre naših samostana i njihove stanovnike, i ne čujem i ne vidim i ne osjećam ništa drugo, nego:
„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.“*
*Evanđelje po Ivanu, proslov