Gužva u metrou, previše ljudi, čudni mirisi pomiješani, jedva dišem, u prsima me steže, skoro pa i ne dišem. Neki ljudi nose još uvijek maske, navikli se tri godine, osjećaju se sigurno, iako možda i nisu. Pola sata vožnje nije ni malo, ali kad me ponesu misli i ako su lijepe, nije ni dosta. Misli su život naš cio!
Pokušavam da sažmem sve ove godine te da ih uobličim u nešto za šta se mogu uhvatiti, ali ne ide, pojavljuje se samo beskonačna vožnja ovim istim podzemljem, imena stanica već odzvanjaju i prije nego ih najave.
Znači, sve je već prije ucrtano, označeno; samo što je čovjek najavljivao dolazak i odlazak, a sad na zvučnik skoro svuda isti se glas čuje; kome li pripada, a mi ga svi slušamo!? Valjda je rođen za taj glas, da ga mnoštvo sad sluša. Mnogi koji imaju slušalice opet ga čuju, makar iz daljine. Prije smo više promatrali jedni druge , makar ispod oka praveći se da ne gledamo nego da smo u svom svijetu
I onda uđe stariji čovjek s harmonikom i povećim zlatnim prstenom te odsvira jednu divnu melodiju i uljepša nam par minuta. Mnogi izvadiše sitniš da mu darivaju i po tom se vidi da je dobro odsvirao.
U vožnji idući dan malo bolje stanje u ljudstvu, manje ih ima, mogu da tonem u svoje riječi, s otvorenih prozora odasvud puše, poneko bez karte i nadrlja jer ulazi kontrola. Ljudi u većini slučajeva gledaju u svoje telefone, samo rijetki vade knjige, obično podebele, samo poneko zvirla okolo. Još do prije par godina ljudi su stupali u konverzacije, sad baš i ne, ako se ne raspravljaju ili ne pričaju na telefone. Ah da, u vrijeme škole zna da se čuje i velika graja djece, kao sad grupica oko šest godina, slatki su, a i ne toliko bučni.
I opet kloparalo se čuje, isti glas sa razglasa, isti redoslijed stanica, samo unatrag, a misli istrošene poput telefonske baterije. S posla se vozim nazad, ništa posebno (puno ljudi, puno jezika, riči i pisama). Eh, da mi je da sam na livadi zelenoj koja se na suncu presijava u nijanse te da berem ljubičice nestvarne boje i mirisa, eh!
Danas se osjeća hrana, mirisi kuvanja, a to nije loše, ima par ljudi, pričaju međusobno tako da kloparanje nije toliko uočljivo, a ni bučno zatvaranje vrata sa udarom na kraju. Svijet je življi jer je vani otoplilo, kiša još nije počela iako je najavljena, ali pritislo nešto odozgo, zasigurno će pasti. Prelazak na proljeće i nije tako značajan kad si u betonu. Moje tijelo unutar, pa i moje misli, izlaze iz okova i lutaju prostranstvima koje, da nisam vidjela i doživjela, ne bih mogla ni da predočim. Tako mi je lakše u ovoj tami pod jakim neonskim svjetlima i s puno izmiješanih tjelesa, misli i duša… I onda neki drčni, nemirni mladi stranac pusti svoju muziku, ali sreća da je brzo izašao.
Jedan dan vraćajući se nisam bila sama tako da je vrijeme ispod zemlje brzo prošlo pričajući o macama i kucama, hrani i malo o poslu s kolegicom. Ali drugo jutro, bijaše ranije i pospana još, pod uticajem snova i događaja prethodnih dana, ne razmišljah ni o čemu, a i vani je velika razlika u temperaturi u odnosu na druge dane. Još uz to moja saputnica priča na telefon i govori svojoj prijateljici o događajima iz prošlog dana i izgovara zvučno njeno prezime, kako drugi izgovaraju, ali sad i ja znam, i pije kavu koja miriši i onda priča recept šta će da kuha i jede; njena kava miriši, ona se smije, jutro je… Interesantna, ali izlazi, ljudi su mirni, kloparanje i glas koji poznajemo.
Jutros je bila gužva, ali nisam puno stajala jer djeca idu u školu i ne voze se dugo. Ljudi je puno, ali je tišina, pospanost se osjeti u zijevanju i praznim mislima još opijenih od sna. Telefoni u rukama su prorijeđeni, sigurno su još topli od sinoć, istrošile se baterije. Miriši kokos i orijentalnost, ne promatram ljude oko sebe, jutros ih osjećam i primjećujem da novija je mašina i manje klopara, primjećujem i glas jak, ali mekaniji, valjda bolji zvučnici. Podignuh oko i primijetih da je radni narod okolo jer svi drže poveće torbe i ruksake pune – sigurno doručaka, ručaka, flaša vode i skuhanih čajeva. Dan je dug i treba se piti i jesti. Vagon se puni i prazni u valovima…
I tako dođe zadnji radni dan u sedmici mnogima, telefoni su u rukama, padaju dogovori za izlaske i malo je veselije, a i vrijeme se proljepšalo!
Čuju se dječica, žena preko puta mene ima masku te čita neki krimi roman. Primjećujem da su najurednije žene u kasnijim srednjim godinama i da se najviše čuvaju jer su u osjetljivom dobu kad im promjene smetaju te najviše nose maske. Nose ih i uredni muškarci oko tridesetih godina, zasigurno menadžeri u firmama, ne smiju sebi dozvoliti da fale sa posla, ipak imaju odgovornost. Stariji muškarci obično se voze svojim autima ili ih ima manje.
Ljudi su postali praktičniji, naučili su se voziti dugo te biti strpljiviji. Davno nekad su bili sređeniji i originalniji da bi bili primijećeni, a sad se skrivaju i uvlače glave u svoj virtualni svijet.
Malo poslije, kada se probude, stižu prosjaci i pokoji svirač s glasom ili bez… Zna biti nekada i mirnih putovanja, tišeg glasa sa zvučnika, ljudi pristojnih u ponašanju, urednih u izgledu, s lijepim cipelama i kaputima, ne žure i ne jure (da li su krenuli na vrijeme ili im je svejedno kad će da stignu jer imaju mogućnosti?).
Kad sam se vozila svaki dan u isto vrijeme, sretala bih iste ljude, a ovako u različitim vremenima imam i drugih ljudi različitih zanimanja.
Vikende neću ni da spominjem, to je tek paleta raznih boja. Subotom preovladava mladost u svojim žargonima i obično u grupicama, a nedjeljom familije sa kolonicama djece.
Ne mogu reći da mi se sve ovo, ova putovanja, sviđaju, ali prilagođavam se, integrišem se ili barem pokušavam kao svaki auslender, jer svuda bih sada bila to šta sam sad ovdje. Idemo dalje…
Stranac
Gužva u metrou, previše ljudi, čudni mirisi pomiješani, jedva dišem, u prsima me steže, skoro pa i ne dišem. Neki ljudi nose još uvijek maske, navikli se tri godine, osjećaju se sigurno, iako možda i nisu. Pola sata vožnje nije ni malo, ali kad me ponesu misli i ako su lijepe, nije ni dosta. Misli su život naš cio!
Pokušavam da sažmem sve ove godine te da ih uobličim u nešto za šta se mogu uhvatiti, ali ne ide, pojavljuje se samo beskonačna vožnja ovim istim podzemljem, imena stanica već odzvanjaju i prije nego ih najave.
Znači, sve je već prije ucrtano, označeno; samo što je čovjek najavljivao dolazak i odlazak, a sad na zvučnik skoro svuda isti se glas čuje; kome li pripada, a mi ga svi slušamo!? Valjda je rođen za taj glas, da ga mnoštvo sad sluša. Mnogi koji imaju slušalice opet ga čuju, makar iz daljine. Prije smo više promatrali jedni druge , makar ispod oka praveći se da ne gledamo nego da smo u svom svijetu
I onda uđe stariji čovjek s harmonikom i povećim zlatnim prstenom te odsvira jednu divnu melodiju i uljepša nam par minuta. Mnogi izvadiše sitniš da mu darivaju i po tom se vidi da je dobro odsvirao.
U vožnji idući dan malo bolje stanje u ljudstvu, manje ih ima, mogu da tonem u svoje riječi, s otvorenih prozora odasvud puše, poneko bez karte i nadrlja jer ulazi kontrola. Ljudi u većini slučajeva gledaju u svoje telefone, samo rijetki vade knjige, obično podebele, samo poneko zvirla okolo. Još do prije par godina ljudi su stupali u konverzacije, sad baš i ne, ako se ne raspravljaju ili ne pričaju na telefone. Ah da, u vrijeme škole zna da se čuje i velika graja djece, kao sad grupica oko šest godina, slatki su, a i ne toliko bučni.
I opet kloparalo se čuje, isti glas sa razglasa, isti redoslijed stanica, samo unatrag, a misli istrošene poput telefonske baterije. S posla se vozim nazad, ništa posebno (puno ljudi, puno jezika, riči i pisama). Eh, da mi je da sam na livadi zelenoj koja se na suncu presijava u nijanse te da berem ljubičice nestvarne boje i mirisa, eh!
Danas se osjeća hrana, mirisi kuvanja, a to nije loše, ima par ljudi, pričaju međusobno tako da kloparanje nije toliko uočljivo, a ni bučno zatvaranje vrata sa udarom na kraju. Svijet je življi jer je vani otoplilo, kiša još nije počela iako je najavljena, ali pritislo nešto odozgo, zasigurno će pasti. Prelazak na proljeće i nije tako značajan kad si u betonu. Moje tijelo unutar, pa i moje misli, izlaze iz okova i lutaju prostranstvima koje, da nisam vidjela i doživjela, ne bih mogla ni da predočim. Tako mi je lakše u ovoj tami pod jakim neonskim svjetlima i s puno izmiješanih tjelesa, misli i duša… I onda neki drčni, nemirni mladi stranac pusti svoju muziku, ali sreća da je brzo izašao.
Jedan dan vraćajući se nisam bila sama tako da je vrijeme ispod zemlje brzo prošlo pričajući o macama i kucama, hrani i malo o poslu s kolegicom. Ali drugo jutro, bijaše ranije i pospana još, pod uticajem snova i događaja prethodnih dana, ne razmišljah ni o čemu, a i vani je velika razlika u temperaturi u odnosu na druge dane. Još uz to moja saputnica priča na telefon i govori svojoj prijateljici o događajima iz prošlog dana i izgovara zvučno njeno prezime, kako drugi izgovaraju, ali sad i ja znam, i pije kavu koja miriši i onda priča recept šta će da kuha i jede; njena kava miriši, ona se smije, jutro je… Interesantna, ali izlazi, ljudi su mirni, kloparanje i glas koji poznajemo.
Jutros je bila gužva, ali nisam puno stajala jer djeca idu u školu i ne voze se dugo. Ljudi je puno, ali je tišina, pospanost se osjeti u zijevanju i praznim mislima još opijenih od sna. Telefoni u rukama su prorijeđeni, sigurno su još topli od sinoć, istrošile se baterije. Miriši kokos i orijentalnost, ne promatram ljude oko sebe, jutros ih osjećam i primjećujem da novija je mašina i manje klopara, primjećujem i glas jak, ali mekaniji, valjda bolji zvučnici. Podignuh oko i primijetih da je radni narod okolo jer svi drže poveće torbe i ruksake pune – sigurno doručaka, ručaka, flaša vode i skuhanih čajeva. Dan je dug i treba se piti i jesti. Vagon se puni i prazni u valovima…
I tako dođe zadnji radni dan u sedmici mnogima, telefoni su u rukama, padaju dogovori za izlaske i malo je veselije, a i vrijeme se proljepšalo!
Čuju se dječica, žena preko puta mene ima masku te čita neki krimi roman. Primjećujem da su najurednije žene u kasnijim srednjim godinama i da se najviše čuvaju jer su u osjetljivom dobu kad im promjene smetaju te najviše nose maske. Nose ih i uredni muškarci oko tridesetih godina, zasigurno menadžeri u firmama, ne smiju sebi dozvoliti da fale sa posla, ipak imaju odgovornost. Stariji muškarci obično se voze svojim autima ili ih ima manje.
Ljudi su postali praktičniji, naučili su se voziti dugo te biti strpljiviji. Davno nekad su bili sređeniji i originalniji da bi bili primijećeni, a sad se skrivaju i uvlače glave u svoj virtualni svijet.
Malo poslije, kada se probude, stižu prosjaci i pokoji svirač s glasom ili bez… Zna biti nekada i mirnih putovanja, tišeg glasa sa zvučnika, ljudi pristojnih u ponašanju, urednih u izgledu, s lijepim cipelama i kaputima, ne žure i ne jure (da li su krenuli na vrijeme ili im je svejedno kad će da stignu jer imaju mogućnosti?).
Kad sam se vozila svaki dan u isto vrijeme, sretala bih iste ljude, a ovako u različitim vremenima imam i drugih ljudi različitih zanimanja.
Vikende neću ni da spominjem, to je tek paleta raznih boja. Subotom preovladava mladost u svojim žargonima i obično u grupicama, a nedjeljom familije sa kolonicama djece.
Ne mogu reći da mi se sve ovo, ova putovanja, sviđaju, ali prilagođavam se, integrišem se ili barem pokušavam kao svaki auslender, jer svuda bih sada bila to šta sam sad ovdje. Idemo dalje…