Prvi i jedini put pao sam s motora negdje na opatijskom Križišću 1987. godine. Bilo je prošlo pola noći, a ja sam bio najgori suvozač kojeg je Miljenko mogao zamisliti. Bio je to neki Tomos, ape-enac, što već, a ja sam se cijelim usponom od pošte do Križišća nespretno ljuljao. Dok se nisam srušio i nažalost povukao za sobom svog kolegu koji se u dobroj vjeri ponudio da me prebaci do Vrutki. A mogao sam i pješke, kao i svake večeri koju sam proveo u Mariju.
Mario, kakva je to meka bila u drugoj polovici osamdesetih i početkom devedesetih. Kafić s patinom koji je radio u dvije smjene: jutarnjoj, za sve koji imaju nekog posla na merkatu, i večernjoj, za sve koji nemaju nikakvog posla na merkatu. Do Marija koji se zavukao između pošte i pekare dolazio sam prije jedanaest uvečer, a ispred ulaza se razlijevao miris svježih peciva iz Radnika. Pred vratima bi bilo mnoštvo ljudi, pretežno u dvadesetim i tridesetim godinama koji su formirali privremene grupe za olajavanje onih koji nisu prisutni.
– Si ča?
– Ši san.
Nisu to bili neki mudri razgovori, već prije rekapitulacija dana i prošle noći. Uska terasica, jer velika je došla tek kasnije, sredinom devedestih, predstavljala je za nas facebook onog vremena. Ne da nismo imali mobitele, nego mnogi nisu imali ni fiksnih telefona. No, uz terasu Marija nam nije ni trebalo. Ovdje su se razmjenjivale sve važnosti uz bocu Favorita, bevandu, bambus, whiskey-colu ili vodku s juiceom, što su bila pića naše mladosti.
Pred Marijom se znao pojaviti i Mirko Zrinščak nakon što je 1987. okončao studij slikarstva na Accademiji di belle Arti u Veneciji u klasi profesora Emilia Vedove. U Veneciju će se kasnije vratiti da bi predstavljao Hrvatsku na Biennalu, ali za našu je priču važnije da je Mario bio jedino mjesto gdje se Zrineta moglo vidjeti u javnosti jer se ovaj osobeni umjetnik u drvu po povratku iz Venecije odmetnuo u pustinjake i živio povučeno u šumama Učke.
– Otkud ti Zrine – znao sam ga pitati dok je stajao na sredini ulice, posve po strani grozda ljudi koji su se naslanjali na ulaz u caffe bar.
– Rekli su mi da sam asocijalan pa sam se došao malo družiti s ljudima – odgovorio bi dobri Mirko Zrinščak i nastavio mirno šutjeti s pogledom na svjetinu kojoj se do kraja večeri ne bi približio.
Uglavnom, pojavljivanje u Mariju bilo je važno za socijalizaciju viđenijih mladih Opatijaca koji su željeli razmjenjivati neke produhovljene ideje ili jednostavno probuditi muške i ženske hormone. Svi su bez iznimke nježno grlili svoje čaše i razmišljali ima li smisla probijati se u grotlo kafića. Gužva je svake večeri bila konstantna, a kroz uska vrata stalno su se u oba pravca naguravali mladići i djevojke.
– Tri točene, dva u tri bevandu i dva jacka – glasila bi narudžba koju bi najčešće brzo ispunila vlasnikova kćer koja će se godinama kasnije udati za slavnog francuskog kuhara.
Važna pozicija u lokalu bila su ulazna vrata koja su s povišenom skalinom pružala dobar pogled na sve goste. Trebalo je velikom brzinom skenirati situaciju jer bi rijeka ljudi brzo gurnula znatiželjnika s privremenog trona. Oni najuporniji zalijepili bi se za stari drveni šank kojim su dominirale jutene vreće sirove kave “cafe do Brasil”. Sa šanka se pružao dobar pogled na veliki televizor težak vjerojatno pola tone koji je visio na lancima, a s kojega su dopirale pokretne slike ranih videospotova. Mario je među prvima imao neprekidan video program i pogled na rani MTV su svi cijenili.
Gužvu nije cijenio nitko, a najmanje oni koji su se desetak minuta probijali do jedinog, malog wc-a posve lijevo od ulaza. Desno od ulaza bio je najvažniji dio lokala – nekoliko separea sa stolovima, dio šanka sa staklenom vitrinom punom sendviča i posve u dnu ostalo je malo prostora za kraljevsko prijestolje u obliku pivskih bačvi. Bačve su bile neugodne za sjedenje, prvenstveno zbog žuljevitog čepa u sredini, ali su ipak bile prestižna pozicija u lokalu. Ovdje je na rubu šanka često stajao i sam vlasnik, Mario Kinkela. A pored njega, stalni gosti – mahom liburnijski rockeri. Pamtim Mrleta i Prlju iz vremena u kojem se Let 2 pretvarao u Let 3, pamtim sve postave Cacadou Looka što uključuje sestre Simić, sestre Vrančić, Suzi, Giove i Alenku, a sumnjam i da su se svi članovi Fita svojevremeno zavarili za bačve. Svi su oni mirno pijuckali i pomalo ćakulali s Marijom koji je budno pratio što se događa u kafiću. Njegova žena bila je pak zadužena za snack. A snack je bio vrhunski – nizovi svježih tartina (danas bi rekli tramezzina) od kojih sam posebno volio one sa škampima i gljivama, mada nisu loši bili ni oni sa špinatom. Činilo bi se ponekad da ih mogu pojesti sve, ali si taj luksuz nisam nikada priuštio. Koliko mi je poznato, samo je Bole, legandarni izbacivač u Mildeu, uspio zakupiti sve tartine za šankom i uredno ih počistiti tijekom večeri.
– More jedna tartina z škampi?
– Ne more. Se je prodano.
Bole, div od dobrih dva metra s pripadajućom kubikažom, samo bi razjapio usta što je prizor nalik otvaranju pramca trajekta Liburnija i ubacio u ždrijelo tartinu. Pa tako unedogled, halapljivo bi trpao u sebe do kraja večeri.
Još bolji od tartina bili su nadaleko čuveni “kvadrati”. Kvadrati “kod Marija” bili su zapravo nalik na običan topli tost sa šunkom i sirom, ali posebnost im je davao osebujan preljev čiju je recepturu Marijeva žena brižnu skrivala. Bilo je tu sigurno majoneze i origana, ali i nekih tajnih sastojaka.
Dvadeset godina kasnije, kada smo u dugoj zimskoj večeri s obitelji Kinkela pretresali sjećanja na prijelaz iz osamdesetih u devedesete, pokušao sam dobiti recept za preljev, ali nisam uspio. Možda i jesam, ali do jutra mi je ispario.
Caffe bar Mario proživio je pored opatijske Pošte lijepih tridesetak godina, od sredine sedamdesetih do kraja 2006., ali je punu zrelost i zvjezdane dane dočekao negdje 1987. Uspon je počeo slučajno, zatvaranjem nedalekog kafića Mimoza u koji su nakon proba u podrumu Kluba 48 zalazili lokalni rockeri. Kako su nakon probe grla suha, valjalo je napojiti sve te pjevače. A gdje se okupe muževni Prlja iz Leta 3, dugokosi Bajo iz Fita i neodoljiva Nina iz Cacadou Looka nije potreban nikakav drugi mamac. Rijeke mladih Riječana i mnoštvo domicilnih Opatijaca tvorile su šareno društvo koje je dočekivalo jutra na cesti između zgrade pošte i pekare.
Tako su se osamdesetih smjenjivale večeri uz nebrojene krugove kroz Mario do kvadrata i natrag. A jedna od tih večeri završila je i mojim padom s motora. Dobro da je na tome stalo, jer kakav sam sve nakraman izlazio pred pekaru, dobro da se nisam otkotrljao sve dolje do Tik taka na glavnoj i vazda prometnoj glavnoj opatijskoj ulici Maršala Tita.
Devedeset i prve, treba li spominjati, Mario je ostao bez svoje “treće smjene”. Neki su otišli na ratište u Liku, drugi put Amsterdama, ali svima je u sjećanju ostao Mario i krugovi oko njegovih slasnih kvadrata.
RetrOpatija/4
Krug oko kvadrata
Prvi i jedini put pao sam s motora negdje na opatijskom Križišću 1987. godine. Bilo je prošlo pola noći, a ja sam bio najgori suvozač kojeg je Miljenko mogao zamisliti. Bio je to neki Tomos, ape-enac, što već, a ja sam se cijelim usponom od pošte do Križišća nespretno ljuljao. Dok se nisam srušio i nažalost povukao za sobom svog kolegu koji se u dobroj vjeri ponudio da me prebaci do Vrutki. A mogao sam i pješke, kao i svake večeri koju sam proveo u Mariju.
Mario, kakva je to meka bila u drugoj polovici osamdesetih i početkom devedesetih. Kafić s patinom koji je radio u dvije smjene: jutarnjoj, za sve koji imaju nekog posla na merkatu, i večernjoj, za sve koji nemaju nikakvog posla na merkatu. Do Marija koji se zavukao između pošte i pekare dolazio sam prije jedanaest uvečer, a ispred ulaza se razlijevao miris svježih peciva iz Radnika. Pred vratima bi bilo mnoštvo ljudi, pretežno u dvadesetim i tridesetim godinama koji su formirali privremene grupe za olajavanje onih koji nisu prisutni.
– Si ča?
– Ši san.
Nisu to bili neki mudri razgovori, već prije rekapitulacija dana i prošle noći. Uska terasica, jer velika je došla tek kasnije, sredinom devedestih, predstavljala je za nas facebook onog vremena. Ne da nismo imali mobitele, nego mnogi nisu imali ni fiksnih telefona. No, uz terasu Marija nam nije ni trebalo. Ovdje su se razmjenjivale sve važnosti uz bocu Favorita, bevandu, bambus, whiskey-colu ili vodku s juiceom, što su bila pića naše mladosti.
Pred Marijom se znao pojaviti i Mirko Zrinščak nakon što je 1987. okončao studij slikarstva na Accademiji di belle Arti u Veneciji u klasi profesora Emilia Vedove. U Veneciju će se kasnije vratiti da bi predstavljao Hrvatsku na Biennalu, ali za našu je priču važnije da je Mario bio jedino mjesto gdje se Zrineta moglo vidjeti u javnosti jer se ovaj osobeni umjetnik u drvu po povratku iz Venecije odmetnuo u pustinjake i živio povučeno u šumama Učke.
– Otkud ti Zrine – znao sam ga pitati dok je stajao na sredini ulice, posve po strani grozda ljudi koji su se naslanjali na ulaz u caffe bar.
– Rekli su mi da sam asocijalan pa sam se došao malo družiti s ljudima – odgovorio bi dobri Mirko Zrinščak i nastavio mirno šutjeti s pogledom na svjetinu kojoj se do kraja večeri ne bi približio.
Uglavnom, pojavljivanje u Mariju bilo je važno za socijalizaciju viđenijih mladih Opatijaca koji su željeli razmjenjivati neke produhovljene ideje ili jednostavno probuditi muške i ženske hormone. Svi su bez iznimke nježno grlili svoje čaše i razmišljali ima li smisla probijati se u grotlo kafića. Gužva je svake večeri bila konstantna, a kroz uska vrata stalno su se u oba pravca naguravali mladići i djevojke.
– Tri točene, dva u tri bevandu i dva jacka – glasila bi narudžba koju bi najčešće brzo ispunila vlasnikova kćer koja će se godinama kasnije udati za slavnog francuskog kuhara.
Važna pozicija u lokalu bila su ulazna vrata koja su s povišenom skalinom pružala dobar pogled na sve goste. Trebalo je velikom brzinom skenirati situaciju jer bi rijeka ljudi brzo gurnula znatiželjnika s privremenog trona. Oni najuporniji zalijepili bi se za stari drveni šank kojim su dominirale jutene vreće sirove kave “cafe do Brasil”. Sa šanka se pružao dobar pogled na veliki televizor težak vjerojatno pola tone koji je visio na lancima, a s kojega su dopirale pokretne slike ranih videospotova. Mario je među prvima imao neprekidan video program i pogled na rani MTV su svi cijenili.
Gužvu nije cijenio nitko, a najmanje oni koji su se desetak minuta probijali do jedinog, malog wc-a posve lijevo od ulaza. Desno od ulaza bio je najvažniji dio lokala – nekoliko separea sa stolovima, dio šanka sa staklenom vitrinom punom sendviča i posve u dnu ostalo je malo prostora za kraljevsko prijestolje u obliku pivskih bačvi. Bačve su bile neugodne za sjedenje, prvenstveno zbog žuljevitog čepa u sredini, ali su ipak bile prestižna pozicija u lokalu. Ovdje je na rubu šanka često stajao i sam vlasnik, Mario Kinkela. A pored njega, stalni gosti – mahom liburnijski rockeri. Pamtim Mrleta i Prlju iz vremena u kojem se Let 2 pretvarao u Let 3, pamtim sve postave Cacadou Looka što uključuje sestre Simić, sestre Vrančić, Suzi, Giove i Alenku, a sumnjam i da su se svi članovi Fita svojevremeno zavarili za bačve. Svi su oni mirno pijuckali i pomalo ćakulali s Marijom koji je budno pratio što se događa u kafiću. Njegova žena bila je pak zadužena za snack. A snack je bio vrhunski – nizovi svježih tartina (danas bi rekli tramezzina) od kojih sam posebno volio one sa škampima i gljivama, mada nisu loši bili ni oni sa špinatom. Činilo bi se ponekad da ih mogu pojesti sve, ali si taj luksuz nisam nikada priuštio. Koliko mi je poznato, samo je Bole, legandarni izbacivač u Mildeu, uspio zakupiti sve tartine za šankom i uredno ih počistiti tijekom večeri.
– More jedna tartina z škampi?
– Ne more. Se je prodano.
Bole, div od dobrih dva metra s pripadajućom kubikažom, samo bi razjapio usta što je prizor nalik otvaranju pramca trajekta Liburnija i ubacio u ždrijelo tartinu. Pa tako unedogled, halapljivo bi trpao u sebe do kraja večeri.
Još bolji od tartina bili su nadaleko čuveni “kvadrati”. Kvadrati “kod Marija” bili su zapravo nalik na običan topli tost sa šunkom i sirom, ali posebnost im je davao osebujan preljev čiju je recepturu Marijeva žena brižnu skrivala. Bilo je tu sigurno majoneze i origana, ali i nekih tajnih sastojaka.
Dvadeset godina kasnije, kada smo u dugoj zimskoj večeri s obitelji Kinkela pretresali sjećanja na prijelaz iz osamdesetih u devedesete, pokušao sam dobiti recept za preljev, ali nisam uspio. Možda i jesam, ali do jutra mi je ispario.
Caffe bar Mario proživio je pored opatijske Pošte lijepih tridesetak godina, od sredine sedamdesetih do kraja 2006., ali je punu zrelost i zvjezdane dane dočekao negdje 1987. Uspon je počeo slučajno, zatvaranjem nedalekog kafića Mimoza u koji su nakon proba u podrumu Kluba 48 zalazili lokalni rockeri. Kako su nakon probe grla suha, valjalo je napojiti sve te pjevače. A gdje se okupe muževni Prlja iz Leta 3, dugokosi Bajo iz Fita i neodoljiva Nina iz Cacadou Looka nije potreban nikakav drugi mamac. Rijeke mladih Riječana i mnoštvo domicilnih Opatijaca tvorile su šareno društvo koje je dočekivalo jutra na cesti između zgrade pošte i pekare.
Tako su se osamdesetih smjenjivale večeri uz nebrojene krugove kroz Mario do kvadrata i natrag. A jedna od tih večeri završila je i mojim padom s motora. Dobro da je na tome stalo, jer kakav sam sve nakraman izlazio pred pekaru, dobro da se nisam otkotrljao sve dolje do Tik taka na glavnoj i vazda prometnoj glavnoj opatijskoj ulici Maršala Tita.
Devedeset i prve, treba li spominjati, Mario je ostao bez svoje “treće smjene”. Neki su otišli na ratište u Liku, drugi put Amsterdama, ali svima je u sjećanju ostao Mario i krugovi oko njegovih slasnih kvadrata.