Ljeto je 2001, kasno popodne, večer skoro, sjedimo ispred Meeting Pointa, čekamo kombi, koji će nas voziti nekamo. Gužva je nakratko minula, gosti drijemaju po hotelskim sobama, publika se razišla kućama. Festival je načas zastao između popodnevnih i večernjih projekcija.
Kako se na bosanskom zove ova ptica? – pita me nakon što smo dugo šutjeli, pa pokazuje prstom pokraj stola.
Vrabac – kažem mu.
Vra-ba-ccc – on pažljivo, i neobično tačno ponovi.
I onda imenuje vrapca na farsiju. (Ali ja sam, na žalost, vrapčevo perzijsko ime istoga trena zaboravio.)
Zadovoljno mi se nasmiješio, i pogledao me u oči, kao da smo u toj stvari nas dvojica saučesnici.
Zatim smo šutjeli, zatim je stigao i taj kombi. (Ne sjećam se kamo nas je vozio.)
II
Iako o ljudima s kojima samo šutimo, ili ih slušamo dok pripovijedaju o nečemu što im je važno (a slušao sam ga tih dana, u više prilika, kako pripovijeda o filmu; zašto i kako snima filmove), ne bismo trebali donositi ovu vrstu zaključaka, ja nisam sreo tako blagih i dobronamjernih ljudi kakav je Jafar Panahi. Možda čovjeka zavara drugi mentalitet, ta beskrajna i bespomoćna uljudnost Istoka, možda je stvar u kulturnim, jezičnim, pa i političkim razlikama, možda je sve to tako, kažem, i možda priču o vrapcu, običnu i s puno šutnje, ne bih ni spominjao, kao ni svoj dojam o njemu, zasnovan na poznanstvu, koje se i ne može nazvati poznanstvom, jer je kraće od haikua i od najkraćega kratkog filma, da njegovo pismo, upućeno svijetu, i onima čija je sloboda tolika i takva da im je dano da na svijet gledaju kroz objektiv filmske kamere, nije toliko blisko dojmu koji je na mene ostavio sarajevskog kasnog popodneva, i svih tih festivalskih dana, dok je, ne mareći za cinizam publike i cinizam cjelcjelcatog čovječanstva, govorio što njemu znači film. (mj)
——————————-
——————————–
———————————
Otvoreno pismo Jafara Panahija Berlinskom festivalu, filmskim radnicima i publici svijeta
(na farsiju i u bosanskom prijevodu s engleskog Ajle Terzić)
Svijet filmskog stvaraoca je obilježen međusobnom igrom zbilje i snova. Filmski stvaralac koristi zbilju kao svoju inspiraciju, oslikava je bojama vlastite imaginacije i stvara film koji je rezultat projekcije njegovih nadanja i snova.
Zbilja je takva da mi je u proteklih pet godina bilo onemogućeno da stvaram filmove, a sada sam i zvanično osuđen na to da budem lišen tog prava na još dvadeset godina. Ali ja znam da ću u svojoj imaginaciji nastaviti da svoje snove pretvaram u filmove. Kao filmski stvaralac koji je socijalno osviješten priznajem da neću biti u prilici da portretišem svakodnevne probleme i brige mog naroda, ali neću samome sebi uskratiti da sanjam o tome kako će za dvadeset godina svi ti problemi nestati a ja ću potom, kada opet budem imao priliku, praviti filmove o miru i prosperitetu u svojoj zemlji.
Zbilja je takva da su me lišili mogućnosti mišljenja i pisanja u idućih dvadeset godina, ali me ne mogu spriječiti da maštam o tome kako će za dvadeset godina inkviziciju i zastrašivanje zamijeniti sloboda i slobodno razmišljanje.
Lišili su me toga da svijet vidim dvadeset godina. Kada budem na slobodi, nadam se da ću biti u prilici da putujem svijetom u kojem ne postoje geografske, etničke i ideološke barijere, svijetom u kojem ljudi žive zajedno u slobodi i miru bez obzira na svoja uvjerenja i stavove.
Osudili su me na dvadeset godina tišine. No ja u svojim snovima gorim od želje za vremenom kada ćemo se međusobno tolerisati, poštovati tuđa mišljenja i živjeti jedni za druge.
Konačno, stvarnost moje osude jeste da u zatvoru moram da provedem šest godina. Tih ću narednih šest godina živjeti u nadi da će moji snovi postati stvarnosti. Želja mi je da moje kolege filmski stvaraoci u svakom dijelu svijeta naprave tako sjajne filmove da kad izađem iz zatvora budem inspirisan da nastavim živjeti u svijetu o kojem su oni sanjali u svojim filmovima.
Od sada, pa sve dok ne prođe šest godina, prisiljen sam da budem nijem. Prisiljen sam da ne vidim, prisiljen sam da ne mislim, prisiljen sam da ne pravim filmove.
Prepuštam se stvarnosti zindana i njegovih čuvara. Iščekujem manifestacije svojih snova u vašim filmovima, nadajući se da ću u njima naći ono čega sam lišen.
Za Jafara Panahija, A. Terzić i M. Jergović14. 02. 2011.
Jafar Panahi
U slobodi cinika
Ljeto je 2001, kasno popodne, večer skoro, sjedimo ispred Meeting Pointa, čekamo kombi, koji će nas voziti nekamo. Gužva je nakratko minula, gosti drijemaju po hotelskim sobama, publika se razišla kućama. Festival je načas zastao između popodnevnih i večernjih projekcija.
Kako se na bosanskom zove ova ptica? – pita me nakon što smo dugo šutjeli, pa pokazuje prstom pokraj stola.
Vrabac – kažem mu.
Vra-ba-ccc – on pažljivo, i neobično tačno ponovi.
I onda imenuje vrapca na farsiju. (Ali ja sam, na žalost, vrapčevo perzijsko ime istoga trena zaboravio.)
Zadovoljno mi se nasmiješio, i pogledao me u oči, kao da smo u toj stvari nas dvojica saučesnici.
Zatim smo šutjeli, zatim je stigao i taj kombi. (Ne sjećam se kamo nas je vozio.)
II
Iako o ljudima s kojima samo šutimo, ili ih slušamo dok pripovijedaju o nečemu što im je važno (a slušao sam ga tih dana, u više prilika, kako pripovijeda o filmu; zašto i kako snima filmove), ne bismo trebali donositi ovu vrstu zaključaka, ja nisam sreo tako blagih i dobronamjernih ljudi kakav je Jafar Panahi. Možda čovjeka zavara drugi mentalitet, ta beskrajna i bespomoćna uljudnost Istoka, možda je stvar u kulturnim, jezičnim, pa i političkim razlikama, možda je sve to tako, kažem, i možda priču o vrapcu, običnu i s puno šutnje, ne bih ni spominjao, kao ni svoj dojam o njemu, zasnovan na poznanstvu, koje se i ne može nazvati poznanstvom, jer je kraće od haikua i od najkraćega kratkog filma, da njegovo pismo, upućeno svijetu, i onima čija je sloboda tolika i takva da im je dano da na svijet gledaju kroz objektiv filmske kamere, nije toliko blisko dojmu koji je na mene ostavio sarajevskog kasnog popodneva, i svih tih festivalskih dana, dok je, ne mareći za cinizam publike i cinizam cjelcjelcatog čovječanstva, govorio što njemu znači film. (mj)
——————————-
——————————–
———————————
Otvoreno pismo Jafara Panahija Berlinskom festivalu, filmskim radnicima i publici svijeta
(na farsiju i u bosanskom prijevodu s engleskog Ajle Terzić)
Svijet filmskog stvaraoca je obilježen međusobnom igrom zbilje i snova. Filmski stvaralac koristi zbilju kao svoju inspiraciju, oslikava je bojama vlastite imaginacije i stvara film koji je rezultat projekcije njegovih nadanja i snova.
Zbilja je takva da mi je u proteklih pet godina bilo onemogućeno da stvaram filmove, a sada sam i zvanično osuđen na to da budem lišen tog prava na još dvadeset godina. Ali ja znam da ću u svojoj imaginaciji nastaviti da svoje snove pretvaram u filmove. Kao filmski stvaralac koji je socijalno osviješten priznajem da neću biti u prilici da portretišem svakodnevne probleme i brige mog naroda, ali neću samome sebi uskratiti da sanjam o tome kako će za dvadeset godina svi ti problemi nestati a ja ću potom, kada opet budem imao priliku, praviti filmove o miru i prosperitetu u svojoj zemlji.
Zbilja je takva da su me lišili mogućnosti mišljenja i pisanja u idućih dvadeset godina, ali me ne mogu spriječiti da maštam o tome kako će za dvadeset godina inkviziciju i zastrašivanje zamijeniti sloboda i slobodno razmišljanje.
Lišili su me toga da svijet vidim dvadeset godina. Kada budem na slobodi, nadam se da ću biti u prilici da putujem svijetom u kojem ne postoje geografske, etničke i ideološke barijere, svijetom u kojem ljudi žive zajedno u slobodi i miru bez obzira na svoja uvjerenja i stavove.
Osudili su me na dvadeset godina tišine. No ja u svojim snovima gorim od želje za vremenom kada ćemo se međusobno tolerisati, poštovati tuđa mišljenja i živjeti jedni za druge.
Konačno, stvarnost moje osude jeste da u zatvoru moram da provedem šest godina. Tih ću narednih šest godina živjeti u nadi da će moji snovi postati stvarnosti. Želja mi je da moje kolege filmski stvaraoci u svakom dijelu svijeta naprave tako sjajne filmove da kad izađem iz zatvora budem inspirisan da nastavim živjeti u svijetu o kojem su oni sanjali u svojim filmovima.
Od sada, pa sve dok ne prođe šest godina, prisiljen sam da budem nijem. Prisiljen sam da ne vidim, prisiljen sam da ne mislim, prisiljen sam da ne pravim filmove.
Prepuštam se stvarnosti zindana i njegovih čuvara. Iščekujem manifestacije svojih snova u vašim filmovima, nadajući se da ću u njima naći ono čega sam lišen.