Serbo-croatian strikes back

Čuvena je i često citirana ona Pasternakova zgodna dosjetka o zadaći pjesnika: da učini da stvari koje su stare i poznate djeluju novo i nepoznato, a da za ove nove i nepoznate učini da djeluju – staro i poznato. To, naravno, nije lako, ali je lakše pjesniku, nego naučniku. Makar je knjiga Snježane Kordić Jezik i nacionalizam nesumnjivo naučna knjiga, u načinu na koji ona djeluje na čitaoca ima nečeg – pjesničkog. Naša priča o nacionalizmu (nacionalizmima) i jeziku, priča o tome kako je ono što običan svijet zove politika isti jezik proglasilo nekolicinom (skoro mnoštvom) različitih, što je namjera koja je u Top listi nadrealista, recimo, ismijana još prije dvadeset godina, svima je poznata, ali nikad nije bila tako temeljito ispričana kao u knjizi Snježane Kordić.

Ova ovdje sitnica možda može biti mala fusnota u toj priči. Ima valjda i desetak godina kako sam na poklon dobio knjigu Philipa Rotha Sabbathov teatar (Celeber, Zagreb, 1998; urednik: Ivo Caput, sa engleskog preveo: Dario Borković). Dobio sam je od kolegice s fakulteta koja je znala da volim Rothove knjige; čini mi se da sam joj nekoliko dana ranije oduševljeno pričao o njegovom kratkom romanu Ghost Writer. Pročitao sam onomad Sabbathov teatar i knjiga mi je baš sjela. Prevodilac je uspio uhvatiti Rothovu maničnu dikciju. Kad neki pisac ima povelik opus, i kad si neke njegove knjige čitao u originalu, a neke u prevodu, onda lako uspijevaš prepoznati  – a to bi mogla biti tema za poseban zapis – kako neki prevodioci znaju, a neki ne znaju uhvatiti ritam određenog pisca. (Je li vam se desilo da ste čitali nekoliko knjiga istog pisca, a sve su vam se, osim jedne, svidjele? Možda nije do knjiga, možda je do prevoda. Baš tu je možda preveo neko ko je promašio ritam.) Dario Borković je, dakle, uhvatio ritam Rothove proze.

Sabbathov teatar je originalno objavljen 1995. godine. Roman je dobio Nacionalnu američku nagradu za književnost, a James Wood ga je, recimo, proglasio najboljim Rothovim romanom dotad (što nije mali kompliment, jer je Sabbathov teatar dvadeset drugi po redu roman ovog pisca). Roman je obiman (Celeberovo izdanje ima skoro 350 stranica većeg formata), pa se može reći da je prilično brzo preveden. Jedan od razloga za promptan interes hrvatskog izdavača za roman, uz Rothovu reputaciju, naravno, vjerovatno je bila i činjenica da je jedna od glavnih protagonistkinja romana – Hrvatica. Roman je zapravo priča o Mickeyu Sabathu, junaku koji je uvjerljiva i životna verzija onog književnog tipa o kakvom često, ali uvijek u nekoj teoretskoj i beskrvnoj varijanti, piše Milan Kundera, tipa kojem je smisao života, početak i kraj svega – seks. Najrazuzdanija njegova ljubavnica, ona s kojom je bio trinaest godina, sve do njene smrti je Hrvatica – Drenka Balich, crnomanjasta, Talijnski slična Hrvatica s dalmatinske obale (…) čvrsto građena žena na provokativnoj granici pretilosti.

Rado bih ovdje nastavio pisati o Rothu i o Sabbathovom teatru, ali ovo nije klasični književni esej ili književnokritički tekst. Ovdje je dovoljno reći da već na samom početku romana čitalac saznaje za Drenkinu smrt (ona će zapravo i biti povod Sabbathove životne rekapitulacije), a pred kraj romana Sabbath saznaje da je njegova ljubavnica pisala dnevnik. Iznenađen je. Ovako je to opisano u Celeberovom izdanju (u prevodu Darija Borkovića), na stranici 339:

Nikad mu nije palo na pamet da Drenka sve zapisuje. Na engleskom ili hrvatskom?

Ovih sam dana, onako usput, prelistavao originalno (američko) izdanje ovog Rothovog romana (Sabbath’s Theater, Houghton Mifflin, Boston, 1995.) pa mi se, na posljednjim stranicama romana pogled zalijepi na isto to mjesto (stranica 446):

It had never occurred to him that Drenka was writing everything down. In English or in Serbo-Croatian?

Nije čak nužno ni znati engleski da bi se odgonetnulo da se Sabbath pita je li Drenka svoj dnevnik pisala na engleskom ili srpsko-hrvatskom, a ne (samo) hrvatskom, kako stoji u prevodu Darija Borkovića.

Ja, naravno, ne mogu znati šta je uzrok ove greške. Možda se radi o prevodilačkoj autocenzuri? A možda odgovornost i nije na prevodiocu. Možda je srpsko-hrvatski u hrvatski pretvorio lektor ili urednik?

Za činjenicu da je Drenka pisala dnevnik, Sabbath doznaje na groblju. U ovom kontekstu to je zgodan detalj. Nacionalisti nisu željeli samo ubiti jedan jezik, željeli su mu sahraniti i ime. Ispostavlja se da nisu uspjeli. Zahvaljujući, između ostalih i Snježani Kordić, duh jednog jezika se, evo, kao u Ženskom Lazaru Sylvije Plath, iz pepela diže crvene kose.

Muharem Bazdulj 17. 02. 2011.