Prva je kako ponekad ljudima kažem kako crtam stripove za “Modru lastu” pa onda gledam kako im se oči zakrijese od uspomena. I neizostavno iduće pitanje uvijek bude: “Ma, je l’ crta tamo još onaj Lastan … Onaj, onaj … Striček Ivica?” Na što ja odgovorim “Bednjanec? Da, crta”, i gledam ih kako se vesele što su bar neke stvari u životu onako lijepe kakve su oduvijek bile.
Druga stvar koju treba znati o Ivici Bednjancu jest kako ga povijest i kritika nevjerojatno često i rado zaobilaze. Kad se priča o hrvatskom stripu svojedobno dijelila na “generacije”, Bednjanec nije uvršten ni u jednu; kad se pravila velika retrospektiva hrvatskog strip-crteža u Rijeci, Bednjanec je i opet preskočen! Gotovo se stječe dojam da postoje dvije povijesti hrvatskog stripa: neka službena i uz nju Ivica Bednjanec, povijest za sebe.
A, bogibogme, tko je ako ne Ivica Bednjanec nacrtao stripova za cijelu jednu povijest? U više od pola stoljeća, koliko je prošlo od njegovog prvog stripa, Bednjanec je iscrtao tisuće listova papira, napisao stotine priča. I nije se zaustavio na jednom žanru ili jednom stilu: u godinama kad je crtao punom parom istovremeno se bavio poviješću, satirom, gegovima svake vrste i stripovima za veliku i malu djecu.
Na određeni način može se reći kako je Bednjanec izmislio suvremeni hrvatski strip za mlade – i u njegovoj dramskoj inačici kroz “Osmoškolce” i u humorističkoj kroz “Genija” – a to će reći strip koji se događa u prepoznatljivom vremenu i na prepoznatljivim lokacijama. Kronološki, možda je koji takav strip objavljen i prije nego što je Bednjanec postao redoviti suradnik “Modre laste” crtajući po stranicu tjedno (plus ilustracije i strip-pasice!) tijekom cijele školske godine, ali razlika tih stripova i Bednjančevih je u tome što su oni trajali kratko, dok je Bednjanec, kad se primio posla, na njemu ustrajao desetljećima.
Što me dovodi do treće stvari koje treba znati o Ivici Bednjancu, onoga čega ni sam nisam bio svjestan dok nisam počeo razmišljati o ovom uvodniku: Bednjanec je klasik hrvatskog stripa.
Kako definiramo klasika? Kvalitetom, naravno, a ta je kod Bednjanca neosporna. Otpornošću na protok vremena? I tu se njegov rad pokazao nehrđajućim. No, za status stripovskog klasika potrebna su i ona gore navedena desetljeća, potrebni su likovi koji žive iz epizode u epizodu, iz godine u godinu, uz koje odrastaju i na kojima se jeziku stripa uče naraštaji i naraštaji klinaca … Svaka velika stripovska nacija ima niz takvih autora od čijih je serijala sagradila tradiciju i identitet. Hrvatska ima velikih crtačkih imena, ali kad zađemo u labirint novinskog papira izaći ćemo samo s jednim čovjekom koji je izniman autorski (kako crtački tako i scenaristički) opus stvorio onako kako to publika voli – na serijalima.
Iz te treće Bednjančeve osobine proizlaze i one prve dvije: čitateljska ljubav (jer djeci ne možeš podvaliti loš strip) i kritičarsko zanemarivanje (jer kritičaru ništa ne pada teže nego voljeti ono što svi vole), izlazi slatko-gorka sudbina možda najproduktivnijeg hrvatskog stripaša.
Na stranicama koje slijede naći ćete – tek po prvi put, nepravde li, u albumu – pregršt epizoda “Genija”, po neku iz svakog desetljeća rada stričeka Ivice. Prepoznat ćete u njima ruku klasika, vidjet ćete kako nisu ostarjele i kako su još uvijek onako dobre kakve su oduvijek bile.
Ivica Bednjanec (1. VI. 1934. – 15. II. 2011.)
Predgovor albumu “Genij”, 2008.
Dvije stvari treba znati o Ivici Bednjancu.
Prva je kako ponekad ljudima kažem kako crtam stripove za “Modru lastu” pa onda gledam kako im se oči zakrijese od uspomena. I neizostavno iduće pitanje uvijek bude: “Ma, je l’ crta tamo još onaj Lastan … Onaj, onaj … Striček Ivica?” Na što ja odgovorim “Bednjanec? Da, crta”, i gledam ih kako se vesele što su bar neke stvari u životu onako lijepe kakve su oduvijek bile.
Druga stvar koju treba znati o Ivici Bednjancu jest kako ga povijest i kritika nevjerojatno često i rado zaobilaze. Kad se priča o hrvatskom stripu svojedobno dijelila na “generacije”, Bednjanec nije uvršten ni u jednu; kad se pravila velika retrospektiva hrvatskog strip-crteža u Rijeci, Bednjanec je i opet preskočen! Gotovo se stječe dojam da postoje dvije povijesti hrvatskog stripa: neka službena i uz nju Ivica Bednjanec, povijest za sebe.
A, bogibogme, tko je ako ne Ivica Bednjanec nacrtao stripova za cijelu jednu povijest? U više od pola stoljeća, koliko je prošlo od njegovog prvog stripa, Bednjanec je iscrtao tisuće listova papira, napisao stotine priča. I nije se zaustavio na jednom žanru ili jednom stilu: u godinama kad je crtao punom parom istovremeno se bavio poviješću, satirom, gegovima svake vrste i stripovima za veliku i malu djecu.
Na određeni način može se reći kako je Bednjanec izmislio suvremeni hrvatski strip za mlade – i u njegovoj dramskoj inačici kroz “Osmoškolce” i u humorističkoj kroz “Genija” – a to će reći strip koji se događa u prepoznatljivom vremenu i na prepoznatljivim lokacijama. Kronološki, možda je koji takav strip objavljen i prije nego što je Bednjanec postao redoviti suradnik “Modre laste” crtajući po stranicu tjedno (plus ilustracije i strip-pasice!) tijekom cijele školske godine, ali razlika tih stripova i Bednjančevih je u tome što su oni trajali kratko, dok je Bednjanec, kad se primio posla, na njemu ustrajao desetljećima.
Što me dovodi do treće stvari koje treba znati o Ivici Bednjancu, onoga čega ni sam nisam bio svjestan dok nisam počeo razmišljati o ovom uvodniku: Bednjanec je klasik hrvatskog stripa.
Kako definiramo klasika? Kvalitetom, naravno, a ta je kod Bednjanca neosporna. Otpornošću na protok vremena? I tu se njegov rad pokazao nehrđajućim. No, za status stripovskog klasika potrebna su i ona gore navedena desetljeća, potrebni su likovi koji žive iz epizode u epizodu, iz godine u godinu, uz koje odrastaju i na kojima se jeziku stripa uče naraštaji i naraštaji klinaca … Svaka velika stripovska nacija ima niz takvih autora od čijih je serijala sagradila tradiciju i identitet. Hrvatska ima velikih crtačkih imena, ali kad zađemo u labirint novinskog papira izaći ćemo samo s jednim čovjekom koji je izniman autorski (kako crtački tako i scenaristički) opus stvorio onako kako to publika voli – na serijalima.
Iz te treće Bednjančeve osobine proizlaze i one prve dvije: čitateljska ljubav (jer djeci ne možeš podvaliti loš strip) i kritičarsko zanemarivanje (jer kritičaru ništa ne pada teže nego voljeti ono što svi vole), izlazi slatko-gorka sudbina možda najproduktivnijeg hrvatskog stripaša.
Na stranicama koje slijede naći ćete – tek po prvi put, nepravde li, u albumu – pregršt epizoda “Genija”, po neku iz svakog desetljeća rada stričeka Ivice. Prepoznat ćete u njima ruku klasika, vidjet ćete kako nisu ostarjele i kako su još uvijek onako dobre kakve su oduvijek bile.