Sjedili smo u zagušljivom separeu kvartovskog kafića. Taj dio bio je zaseban, odnosno nije bio dio samog kafića. Pripadao je odvojenim, privatnim vlasnikovim prostorijama. Tu je on nekada, dok je bio mlađi, dovodio kurve, kockao ili do besvijesti pio s prijateljima. Igrali smo poker: ja, Davor, Štef i Vojna Hunta. Mi smo prijatelji iz rata. Nakon Oluje smo demobilizirani, ali se opet ponekad vidimo. Međutim, nikada dosada nismo kockali. U ratu smo to često radili. Kada nismo imali novca, igrali smo u cigarete, hranu, u konzerve, čokolade ili kekse, u metke, bombe… U bilo što. Tada nam ništa nije bilo važno, pogotovo novac, međutim bio je važan motiv, bilo kakav. U suprotnom, poker pređe u dosadu. Nemoguć je, zapravo, kao nogomet u Americi.
Ušao sam u igru s tisuću i dvjesto kuna. Par sati ranije podigao sam ih u pošti. To je bila naknada za nezaposlene branitelje. Od toga i suprugine plaće smo živjeli. Zove se Ana. Imamo dvoje djece. Ana radi u samoposluzi lokalnog tajkuna koji vozi ML-a i nosi ručni sat od sto tisuća kuna. Ima plaću od dvije tisuće i tristo kuna. Znači živimo od tri tisuće i petsto kuna, plus dječji dodatak. Nisam znao koliko iznosi. Ana je to krila od mene. Svojih tisuću i dvjesto kuna uglavnom sam trošio na sebe, na cigarete, pivo, druženje s prijateljima, a ponekad bih otišao pogledati Dinamo, kada dođe Hajduk ili neki strani klub. Nisam imao strpljenja gledati ove seoske klubove koji su se natjecali s Dinamom i Hajdukom u Prvoj nogometnoj ligi.
Davor i Štef imali su vojne mirovine, Davor oko pet i pol tisuća kuna, a Štef gotovo sedam. Obojica su bili gadno ranjeni u ratu. Štefu su izrezali glavu i on je poslije tvrdio da je i pod narkoticima čuo zujanje električne pile kojom su mu isjekli kosti lubanje. Otvorili su mu glavu, čepirali je, kao sumnjivu, nedozrelu lubenicu. Zatim su čačkali po njoj. Imao je ponekad nesnosne glavobolje i tada je odlazio od kuće i plakao. Ranjen je druge ili treće godine rata. Ipak, i takav, na vlastiti je zahtjev sudjelovao u Oluji. Govorio je kako mu se činilo kao da mu netko krade njegov vlastiti rat. Zato je morao sudjelovati, po svaku cijenu. Bili smo zajedno tamo, kao nekada, kao na početku kada je rat bio krvava i nemilosrdna igra. Davor je tamo i ranjen, četvrti dan Oluje. Nastradao je od gelera odskočne mine koja je sasjekla vojnika koji ju je aktivirao. Geler mu je poderao mišić na butini desne noge. Povremeno je imao bolove. Hodao je uz pomoć štapa, kao onaj ludi televizijski doktor. A ponekad, opet, kada se vrijeme mijenjalo, koristio je onu smiješnu hodalicu za odrasle. Tada je podsjećao na starca. Vojna Hunta je bio luđak i bio je zaljubljen u vojsku. Nekada. Bio je nesnošljiv u to vrijeme. Sada ga je to popustilo. Radio je u zaštitarskoj firmi. Bio je neki šef. Kontrolirao je smjenu od 7 sati ujutro, pa do 5 poslije podne. Hodao je gradom i provjeravao ih. Zaštitari su ga se bojali. Neke je šutnuo s posla zbog sitnice. Jednom je otpilio zaštitara zbog traljavosti, zbog košulje koja mu je ispala iz hlača. To mi je jednom ispričao Davor. Ukratko, bio je gad.
Igrali smo gotovo sat vremena. Igra je bila ujednačena. Dobici i gubici bili su beznačajni. A onda sam dobio poker osmica. Imao sam ga u ruci već nakon podjele karata: poker osmica i kralja trefa. To mi je bio prvi poker u životu. Nekada sam sanjao kako ga dobivam. To je bila stvar sreće, ili nesreće. Nikada nisam razmišljao što s njim kada ga dobijem. Jednom, za vrijeme rata, Vojna Hunta dobio je poker kraljeva. Igrali smo u metke. Bio je bijesan, spominjao je lošu sreću. Bilo bi drugačije da smo tada igrali u novac. Nakon partije je izišao s puškom vani i sav dobitak ispucao u noć.
Odbacio sam kralja i zatražio jednu kartu. Štef, Davor i Vojna Hunta vjerojatno su pretpostavljali da u rukama imam dva para ili četiri karte u istoj boji, da idem na ful, skalu ili fleš. Davor i Štef zatražili su po tri karte, Vojna Hunta dvije. Njih dvojica mogli su imati bilo što, a Vojna Hunta triling ili tri karte u istoj boji. Prebrojio sam novac. Imao sam tisuću tristo pedeset kuna. Štef je uložio sto kuna. Vojna Hunta i Davor su ga pratili. Ja sam platio njihovih sto kuna i podigao za narednih sto. Štef je odustao, a Davor i Vojna Hunta ostali su u igri. Davor je platio mojih sto, dok je Vojna Hunta platio i podigao za dvjesto kuna. Davor je potom odustao. Platio sam Huntinih dvjesto i podigao za petsto. Vojna Hunta je dugo razmišljao. Štef je pričao o svome mlađem bratu koji je nedavno u kladionici dobio preko pedeset tisuća kuna. Nabrajao je parove koje je igrao. Među njima je bila i Barcelona koja je izgubila od nekog lijevog kluba. Koeficijent na Barcelonin poraz bio je devet, na deset uloženih, dobivalo se devedeset kuna. Vojna Hunta je napokon platio mojih petsto kuna.
“Kolko još imaš?” upitao me.
Hunta je imao više novca od mene.
“Tristo pedeset kuna”, rekao sam.
Hunta je odbrojio tristo pedeset kuna i bacio ih na gomilu.
“Podižem za tristo pedeset”, rekao je.
Gurnuo sam sav svoj preostali novac prema sredini stola.
“Plaćam”, rekao sam.
A onda se dogodilo: kao da mi je u glavi u trenutku nešto pregorjelo. Pomislio sam na poraz, čini mi se, i to je sve pokrenulo. Što ako izgubim? To bio bio poraz nad porazima. Čekati nešto cijeli život, a onda se to pokaže nedostatnim. U meni je rastao bijes. Nisam bio bijesan samo na Huntu, već na sve: na karte, rat, na Štefa, Davora, na život.
“Ako imadneš bolje karte od mene, ubit ću te”, rekao sam Hunti.
Bio sam ozbiljan.
“Jel se ti zajebaješ!” rekao je on.
“Ne zajebajem. Imam razlog.”
Imao sam pištolj. Uvijek ga nosim. Vojna Hunta svoj nije nosio. Morao ga je ostavljati u firmi. Takva su bila pravila. Inače je mogao ostati bez posla. Ja nisam imao što izgubiti. Izvadio sam ga, ubacio metak u cijev i spustio ga na stol ispred sebe.
“Pokupi lovu bez gledanja”, rekao je Vojna Hunta i spustio svoje karte na stol. “Jebeš ovo!”
“Ne”, rekao sam i uperio pištolj u njega. “Nastavljamo s igrom.”
“Dinko, nemoj se zajebavat!” rekao je Davor.
Štef je dobio glavobolju. Držao se rukama za glavu i plakao. Vojna Hunta se smanjio. Sjetio sam se jednog starog filma, rečenice o početku predivnog prijateljstva. U našem slučaju bio je to kraj prijateljstva, ružnoga. Da, ružnoga. Ako vam itko, ikada, pokuša prodati one priče iz rata o žrtvovanju, kako je bio spreman poginuti za prijatelje, laže vas. Spremni smo ubiti za druge, za prijatelje pogotovo, ali ne i umrijeti. Takva su ratna prijateljstva. Zato su ružna.
“Reci mi onda taj razlog”, rekao je Vojna Hunta.
“Ne. Onda bi imo mogućnost izbora. A to mi ne treba. Radi se o sreći. Imam li je ili nemam.”
“Pričaš gluposti”, rekao je Davor. “To što si reko ne znači ništa.”
“Znači. U tom slučaju može odustat, iako ima bolje karte od mene”, rekao sam. “A to ne želim. Moram znat.”
“Možeš pokupit lovu, šta ti još treba!” rekao je Davor.
“Odgovor. Ovo nema veze s lovom. Niti s Huntom.”
“Kako nema! Prijetiš mu da ćeš ga ubit, čovječe!”
“O tome ne odlučujem ja. O tome ne odlučuje nitko. Radi se o sreći.”
“Jebeš mi mater ako te razumim”, rekao je Davor.
“Ako je bolji i ima sreće, to onda znači da nema sreće. A nemam je onda ni ja. Tuđa sreća, moja nesreća. Takve stvari me jebu u zdrav mozak!”
“Govoriš kako ćeš pucat u njega, u tome je stvar”, rekao je Davor.
“Pucat ću i u sebe. Tako da je to okej.”
“Tebi je to okej!?” rekao je Vojna Hunta. “Ti nisi normalan!”
Štef je prestao plakati. Masirao je prstima čelo.
“To nije fer”, rekao je. “Vojna Hunta ulaže lovu, ti ulažeš lovu i Huntinu i svoju glavu. Lova za lovu, tako je fer.”
“Ništa nije fer. Karte se poslože kako se poslože i to je to. Život nije fer.”
“Prestanite!” rekao je Vojna Hunta.
Uzeo je svoje karte i raširio ih preda mnom. Bio je dobar, strašno dobar: imao je ful kečeva i desetki. Laknulo mi je.
“Radi šta hoćeš! Ko te jebe! Pokupi lovu il pucaj! Samo prestani srat!” rekao je Vojna Hunta.
Pokazao sam im poker i pokupio novac. Njih trojica su zatim bez riječi izišli. Prebrojio sam dobitak, ugasio svjetlo i izišao. U prolazu sam konobaru dao sto kuna. Nisam ni pogledao u njega. Nije me bilo briga kako će reagirati na toliku napojnicu. Razmišljao sam o nečemu drugom: u koji dio Huntinog tijela bi pucao, da je kojim slučajem imao bolje karte od mene. Možda u glavu? Da, to bi napravio: glava je uvijek dobar izbor.
O tome ne odlučuje nitko
Sjedili smo u zagušljivom separeu kvartovskog kafića. Taj dio bio je zaseban, odnosno nije bio dio samog kafića. Pripadao je odvojenim, privatnim vlasnikovim prostorijama. Tu je on nekada, dok je bio mlađi, dovodio kurve, kockao ili do besvijesti pio s prijateljima. Igrali smo poker: ja, Davor, Štef i Vojna Hunta. Mi smo prijatelji iz rata. Nakon Oluje smo demobilizirani, ali se opet ponekad vidimo. Međutim, nikada dosada nismo kockali. U ratu smo to često radili. Kada nismo imali novca, igrali smo u cigarete, hranu, u konzerve, čokolade ili kekse, u metke, bombe… U bilo što. Tada nam ništa nije bilo važno, pogotovo novac, međutim bio je važan motiv, bilo kakav. U suprotnom, poker pređe u dosadu. Nemoguć je, zapravo, kao nogomet u Americi.
Ušao sam u igru s tisuću i dvjesto kuna. Par sati ranije podigao sam ih u pošti. To je bila naknada za nezaposlene branitelje. Od toga i suprugine plaće smo živjeli. Zove se Ana. Imamo dvoje djece. Ana radi u samoposluzi lokalnog tajkuna koji vozi ML-a i nosi ručni sat od sto tisuća kuna. Ima plaću od dvije tisuće i tristo kuna. Znači živimo od tri tisuće i petsto kuna, plus dječji dodatak. Nisam znao koliko iznosi. Ana je to krila od mene. Svojih tisuću i dvjesto kuna uglavnom sam trošio na sebe, na cigarete, pivo, druženje s prijateljima, a ponekad bih otišao pogledati Dinamo, kada dođe Hajduk ili neki strani klub. Nisam imao strpljenja gledati ove seoske klubove koji su se natjecali s Dinamom i Hajdukom u Prvoj nogometnoj ligi.
Davor i Štef imali su vojne mirovine, Davor oko pet i pol tisuća kuna, a Štef gotovo sedam. Obojica su bili gadno ranjeni u ratu. Štefu su izrezali glavu i on je poslije tvrdio da je i pod narkoticima čuo zujanje električne pile kojom su mu isjekli kosti lubanje. Otvorili su mu glavu, čepirali je, kao sumnjivu, nedozrelu lubenicu. Zatim su čačkali po njoj. Imao je ponekad nesnosne glavobolje i tada je odlazio od kuće i plakao. Ranjen je druge ili treće godine rata. Ipak, i takav, na vlastiti je zahtjev sudjelovao u Oluji. Govorio je kako mu se činilo kao da mu netko krade njegov vlastiti rat. Zato je morao sudjelovati, po svaku cijenu. Bili smo zajedno tamo, kao nekada, kao na početku kada je rat bio krvava i nemilosrdna igra. Davor je tamo i ranjen, četvrti dan Oluje. Nastradao je od gelera odskočne mine koja je sasjekla vojnika koji ju je aktivirao. Geler mu je poderao mišić na butini desne noge. Povremeno je imao bolove. Hodao je uz pomoć štapa, kao onaj ludi televizijski doktor. A ponekad, opet, kada se vrijeme mijenjalo, koristio je onu smiješnu hodalicu za odrasle. Tada je podsjećao na starca. Vojna Hunta je bio luđak i bio je zaljubljen u vojsku. Nekada. Bio je nesnošljiv u to vrijeme. Sada ga je to popustilo. Radio je u zaštitarskoj firmi. Bio je neki šef. Kontrolirao je smjenu od 7 sati ujutro, pa do 5 poslije podne. Hodao je gradom i provjeravao ih. Zaštitari su ga se bojali. Neke je šutnuo s posla zbog sitnice. Jednom je otpilio zaštitara zbog traljavosti, zbog košulje koja mu je ispala iz hlača. To mi je jednom ispričao Davor. Ukratko, bio je gad.
Igrali smo gotovo sat vremena. Igra je bila ujednačena. Dobici i gubici bili su beznačajni. A onda sam dobio poker osmica. Imao sam ga u ruci već nakon podjele karata: poker osmica i kralja trefa. To mi je bio prvi poker u životu. Nekada sam sanjao kako ga dobivam. To je bila stvar sreće, ili nesreće. Nikada nisam razmišljao što s njim kada ga dobijem. Jednom, za vrijeme rata, Vojna Hunta dobio je poker kraljeva. Igrali smo u metke. Bio je bijesan, spominjao je lošu sreću. Bilo bi drugačije da smo tada igrali u novac. Nakon partije je izišao s puškom vani i sav dobitak ispucao u noć.
Odbacio sam kralja i zatražio jednu kartu. Štef, Davor i Vojna Hunta vjerojatno su pretpostavljali da u rukama imam dva para ili četiri karte u istoj boji, da idem na ful, skalu ili fleš. Davor i Štef zatražili su po tri karte, Vojna Hunta dvije. Njih dvojica mogli su imati bilo što, a Vojna Hunta triling ili tri karte u istoj boji. Prebrojio sam novac. Imao sam tisuću tristo pedeset kuna. Štef je uložio sto kuna. Vojna Hunta i Davor su ga pratili. Ja sam platio njihovih sto kuna i podigao za narednih sto. Štef je odustao, a Davor i Vojna Hunta ostali su u igri. Davor je platio mojih sto, dok je Vojna Hunta platio i podigao za dvjesto kuna. Davor je potom odustao. Platio sam Huntinih dvjesto i podigao za petsto. Vojna Hunta je dugo razmišljao. Štef je pričao o svome mlađem bratu koji je nedavno u kladionici dobio preko pedeset tisuća kuna. Nabrajao je parove koje je igrao. Među njima je bila i Barcelona koja je izgubila od nekog lijevog kluba. Koeficijent na Barcelonin poraz bio je devet, na deset uloženih, dobivalo se devedeset kuna. Vojna Hunta je napokon platio mojih petsto kuna.
“Kolko još imaš?” upitao me.
Hunta je imao više novca od mene.
“Tristo pedeset kuna”, rekao sam.
Hunta je odbrojio tristo pedeset kuna i bacio ih na gomilu.
“Podižem za tristo pedeset”, rekao je.
Gurnuo sam sav svoj preostali novac prema sredini stola.
“Plaćam”, rekao sam.
A onda se dogodilo: kao da mi je u glavi u trenutku nešto pregorjelo. Pomislio sam na poraz, čini mi se, i to je sve pokrenulo. Što ako izgubim? To bio bio poraz nad porazima. Čekati nešto cijeli život, a onda se to pokaže nedostatnim. U meni je rastao bijes. Nisam bio bijesan samo na Huntu, već na sve: na karte, rat, na Štefa, Davora, na život.
“Ako imadneš bolje karte od mene, ubit ću te”, rekao sam Hunti.
Bio sam ozbiljan.
“Jel se ti zajebaješ!” rekao je on.
“Ne zajebajem. Imam razlog.”
Imao sam pištolj. Uvijek ga nosim. Vojna Hunta svoj nije nosio. Morao ga je ostavljati u firmi. Takva su bila pravila. Inače je mogao ostati bez posla. Ja nisam imao što izgubiti. Izvadio sam ga, ubacio metak u cijev i spustio ga na stol ispred sebe.
“Pokupi lovu bez gledanja”, rekao je Vojna Hunta i spustio svoje karte na stol. “Jebeš ovo!”
“Ne”, rekao sam i uperio pištolj u njega. “Nastavljamo s igrom.”
“Dinko, nemoj se zajebavat!” rekao je Davor.
Štef je dobio glavobolju. Držao se rukama za glavu i plakao. Vojna Hunta se smanjio. Sjetio sam se jednog starog filma, rečenice o početku predivnog prijateljstva. U našem slučaju bio je to kraj prijateljstva, ružnoga. Da, ružnoga. Ako vam itko, ikada, pokuša prodati one priče iz rata o žrtvovanju, kako je bio spreman poginuti za prijatelje, laže vas. Spremni smo ubiti za druge, za prijatelje pogotovo, ali ne i umrijeti. Takva su ratna prijateljstva. Zato su ružna.
“Reci mi onda taj razlog”, rekao je Vojna Hunta.
“Ne. Onda bi imo mogućnost izbora. A to mi ne treba. Radi se o sreći. Imam li je ili nemam.”
“Pričaš gluposti”, rekao je Davor. “To što si reko ne znači ništa.”
“Znači. U tom slučaju može odustat, iako ima bolje karte od mene”, rekao sam. “A to ne želim. Moram znat.”
“Možeš pokupit lovu, šta ti još treba!” rekao je Davor.
“Odgovor. Ovo nema veze s lovom. Niti s Huntom.”
“Kako nema! Prijetiš mu da ćeš ga ubit, čovječe!”
“O tome ne odlučujem ja. O tome ne odlučuje nitko. Radi se o sreći.”
“Jebeš mi mater ako te razumim”, rekao je Davor.
“Ako je bolji i ima sreće, to onda znači da nema sreće. A nemam je onda ni ja. Tuđa sreća, moja nesreća. Takve stvari me jebu u zdrav mozak!”
“Govoriš kako ćeš pucat u njega, u tome je stvar”, rekao je Davor.
“Pucat ću i u sebe. Tako da je to okej.”
“Tebi je to okej!?” rekao je Vojna Hunta. “Ti nisi normalan!”
Štef je prestao plakati. Masirao je prstima čelo.
“To nije fer”, rekao je. “Vojna Hunta ulaže lovu, ti ulažeš lovu i Huntinu i svoju glavu. Lova za lovu, tako je fer.”
“Ništa nije fer. Karte se poslože kako se poslože i to je to. Život nije fer.”
“Prestanite!” rekao je Vojna Hunta.
Uzeo je svoje karte i raširio ih preda mnom. Bio je dobar, strašno dobar: imao je ful kečeva i desetki. Laknulo mi je.
“Radi šta hoćeš! Ko te jebe! Pokupi lovu il pucaj! Samo prestani srat!” rekao je Vojna Hunta.
Pokazao sam im poker i pokupio novac. Njih trojica su zatim bez riječi izišli. Prebrojio sam dobitak, ugasio svjetlo i izišao. U prolazu sam konobaru dao sto kuna. Nisam ni pogledao u njega. Nije me bilo briga kako će reagirati na toliku napojnicu. Razmišljao sam o nečemu drugom: u koji dio Huntinog tijela bi pucao, da je kojim slučajem imao bolje karte od mene. Možda u glavu? Da, to bi napravio: glava je uvijek dobar izbor.