Jutros kroz gustu kišu vozim prema sajmu polovnih automobila i prevrćem riječ rabljen, rabljeno, rabarbara, rabindranat po ustima. Na radiju se raspada još jedna ljubav, magleni obrisi iznutra na staklu, pet prstiju koji crtaju zvijezdu, ranjena rabarbara, rasipni rabljenik, rumora, rasap ringišpila. Odlazi moj automobil, jezersko zelena, boja usplahirenih vila u korejskoj bajci. To me veseli, rastanci su čiste pozicije opstanka, svaki je zanimljiv, pišemo bijelim po bijelom, važemo zrak, jer smo na kraju uvijek bogatiji za jedno, ili više sjećanja. Rabarbara je pred vratima sajma, naplaćuje mi ulaznicu i ja vozim do čistine na livadici. Tamo, dok kiša sve jače udara po tankom limenom krovu, dok kaplje padaju u jezero, na čistom papiru ispisujem model, godište i cijenu u eurima. Ispod svega broj mobitela, pa taj papir zataknem iznutra i čekam da ga kondenzacija namoči. Onda mi netko lupa na staklo, prenem se i spustim, kiša se odbija u moje oči, jedna se ruka pruža kroz otvor.
– Nađimo se na pola puta, šta kažeš?
Prihvatio sam tu ruku, stranac ima topao, mekan dlan, nokte s crnim obrubom od motornog ulja. Nakupac je i govori svoju rečenicu. Gledam kako da podignem staklo, a da nikog od nas ne prignječim, da okončam ovaj razgovor i vratim se u rabljeno, rabuzina i rastka. Kako da se pomaknem u neku stvarnost, o tome mislim svih ovih godina. Ali, stvarnost ima crne nokte, lažljivu rečenicu i stoji na kiši bez imena. Rasap ringišpila, rabarbara, rabindranate, vidiš li ovo? Vidiš li moj nemir pokisli i jezero natopljeno vodom, posve mokro? Vidiš li kako je malo potrebno da se vratim natrag, da pređem preko bujica i visoke zemlje, da poviknem rabarbari ne, ne ne, baš ne, to cijelo vrijeme nisam ni bio ja!
Rabindranat
Jutros kroz gustu kišu vozim prema sajmu polovnih automobila i prevrćem riječ rabljen, rabljeno, rabarbara, rabindranat po ustima. Na radiju se raspada još jedna ljubav, magleni obrisi iznutra na staklu, pet prstiju koji crtaju zvijezdu, ranjena rabarbara, rasipni rabljenik, rumora, rasap ringišpila. Odlazi moj automobil, jezersko zelena, boja usplahirenih vila u korejskoj bajci. To me veseli, rastanci su čiste pozicije opstanka, svaki je zanimljiv, pišemo bijelim po bijelom, važemo zrak, jer smo na kraju uvijek bogatiji za jedno, ili više sjećanja. Rabarbara je pred vratima sajma, naplaćuje mi ulaznicu i ja vozim do čistine na livadici. Tamo, dok kiša sve jače udara po tankom limenom krovu, dok kaplje padaju u jezero, na čistom papiru ispisujem model, godište i cijenu u eurima. Ispod svega broj mobitela, pa taj papir zataknem iznutra i čekam da ga kondenzacija namoči. Onda mi netko lupa na staklo, prenem se i spustim, kiša se odbija u moje oči, jedna se ruka pruža kroz otvor.
– Nađimo se na pola puta, šta kažeš?
Prihvatio sam tu ruku, stranac ima topao, mekan dlan, nokte s crnim obrubom od motornog ulja. Nakupac je i govori svoju rečenicu. Gledam kako da podignem staklo, a da nikog od nas ne prignječim, da okončam ovaj razgovor i vratim se u rabljeno, rabuzina i rastka. Kako da se pomaknem u neku stvarnost, o tome mislim svih ovih godina. Ali, stvarnost ima crne nokte, lažljivu rečenicu i stoji na kiši bez imena. Rasap ringišpila, rabarbara, rabindranate, vidiš li ovo? Vidiš li moj nemir pokisli i jezero natopljeno vodom, posve mokro? Vidiš li kako je malo potrebno da se vratim natrag, da pređem preko bujica i visoke zemlje, da poviknem rabarbari ne, ne ne, baš ne, to cijelo vrijeme nisam ni bio ja!