Trenutak zbunjenosti je kao apćiha, uživam u prvom kihnuću.
A tako i u zbunjujućem trenutku kad vidim sebe u očima drugog čovjeka.
Devetnaest godina kasnije do mene je stiglo pismo u kojem Aleksandar Tišma predlaže Kulturnom centru Novoga Sada da ugosti mladoga pisca, prebjeglog iz Sarajeva u Zagreb, kojeg je upoznao na nekom književnom nastupu u Švicarskoj. Pismo je pisano na pisaćem stroju, na jednome listu papira, rukom je dopisana adresa i broj telefona na koje valja poslati poziv, a zatim i Tišmin potpis.
U pismu on opisuje mladoga pisca, onako kako ga je vidio i doživio u tuđini. Taj opis subjektivan je poput svakog fotoportreta, i zato je dragocjen.
Je li moguće da postoje te druge oči koje ugledaju mene? I kako je moguć takav svijet, izvrnut naglavce, tako da gledano biva ono što gleda?
Tišma
Trenutak zbunjenosti je kao apćiha, uživam u prvom kihnuću.
A tako i u zbunjujućem trenutku kad vidim sebe u očima drugog čovjeka.
Devetnaest godina kasnije do mene je stiglo pismo u kojem Aleksandar Tišma predlaže Kulturnom centru Novoga Sada da ugosti mladoga pisca, prebjeglog iz Sarajeva u Zagreb, kojeg je upoznao na nekom književnom nastupu u Švicarskoj. Pismo je pisano na pisaćem stroju, na jednome listu papira, rukom je dopisana adresa i broj telefona na koje valja poslati poziv, a zatim i Tišmin potpis.
U pismu on opisuje mladoga pisca, onako kako ga je vidio i doživio u tuđini. Taj opis subjektivan je poput svakog fotoportreta, i zato je dragocjen.
Je li moguće da postoje te druge oči koje ugledaju mene? I kako je moguć takav svijet, izvrnut naglavce, tako da gledano biva ono što gleda?