Stvar je, dragi Basara, u slučaju južnoslavenskih plemena i njihovih državica vrlo daleko od Hegelova Svjetskog Duha. Od Nikole Pašića 1919, pa do danas, država se u Srba i Hrvata ustrojava kao razbojničko udruženje, ili kao ponešto unaprijeđena hajdučka banda. Vrhunac su, u simboličkom smislu, dosegnuli, ipak, Hrvati (a ne Srbi), kada su mafijaškog pouzdanika, suca za montirane procese i intimnog prijatelja svih viđenijih hrvatskih razbojnika, Ivana Turudića, postavili za glavnog državnog odvjetnika, tojest tužitelja. Između Turudića, koji jest, i Zagorke Dolovac, koja nije, razlika je, čini mi se, između dva imaginativa i dva razbojnička mitotvorna sistema. Srbi se drže staroga, tradicionalnog, potrošenog lopovskog principa, prema kojemu je najbolje tužiteljstvo nepostojeće tužiteljstvo, dok su Hrvati ustanovili da je ipak bolje mafijaško tužiteljstvo, ono koje aktivno djeluje po nalogu mafije i državne vlasti, stopljenih u kompaktnu cjelinu.
Jugoslavija je, kako nam se iz današnje perspektive često učini, bila bolja, stamenija i u svakom pogledu više nalik na državu, premda država po mom mišljenju nije bila, ne zato što je bila ostvarenje Svjetskog Duha (makar i ostvarenje Njegove cinične zajebancije), nego zato što se s jedne strane, ipak, pozivala na duh marksizma-lenjinizma (što je svakako naprednije i suštastvenije od duha razbojničke bande, hajdučije, urotničke skupine umjetničkih antitalenata…), a s druge strane Jugoslavija je, u dvije svoje inkarnacije, bila imaginativ, zamišljaj, sistemski ostvarena maštarija dvojice diktatora, koji su, svaki u sebi, ipak bili ostvarene ličnosti i ljudi s nekakvim idealima. Prvi, manje vješt i sposoban, općenito manje produhovljen i darovit, bio je Aleksandar Karađorđević. Drugi, mnogo sposobniji i šarmantniji, bio je Tito. Aleksandru je bilo teže nego Titu i zato što mu je falio neki njegov marksizam-lenjinizam, ali obojica su donekle uspijevali sklopiti nešto nalik na državu. Istina, obje njihove države raspale su se na isti način: u posljedičnom nacionalističkom i razbojničkom divljaštvu, u organiziranom divljaštvu Jasenovca i Srebrenice, u psihotičnom raspadu mašte svih njihovih plemena, a onda i skoro svakog pojedinca u tim plemenima. To je, recimo, jedna od tema koja me već trideset i pet godina opsjeda, a s kojom ne mogu ništa, jer ne znam šta bih. Meni se, naime, čini, i to bih bio spreman obrazložiti, da su Srbi u jednom trenutku, možda jedne noći, istina ne znam koje, ali godina je bila 1989., kolektivno sišli s uma, ušli su u deluziju, počeli su se raspadati kao ličnosti, pa je u svakom Srbinu oko jutra nakon te noći već bilo desetak različitih osoba, što je izazvalo taj efekt da je osam-devet milijuna Srba najednom postalo osamdeset do devedeset milijuna različitih, šizofrenih ličnosti, spremnih da se nastave dijeliti i tom djelidbom množiti. Razgovarajući s ljudima koje sam prethodno poznavao, ja nakon te noći srpskog silaska s uma nisam pravo znao s kime razgovaram, jer je jedno tijelo nosilo desetoricu njih.
Nakon toga se, u nekom reaktivnom procesu, sličan silazak s uma dogodio Hrvatima. Kažem sličan, premda je mnogo toga bilo različito nego kod Srba. Srpska gigantomahija je, naime, bila uglavnom zasnovana na fantasyju, inspiriranom nekim dotad nepoznatim spjevom o bici na Kosovu, koji se poput dobroćudnog tumora razvio u srpskoj podsvijesti i izasvijesti, dok je hrvatsko novo manijaštvo bilo zasnovano na izokrenutom obračunu s vlastitom poviješću iz Drugoga svjetskog rata. Kako u prethodno, Titovo i jugoslavensko vrijeme nisu bili sposobni da intelektualno i emocionalno pregore pitanje ustaša i NDH u vlastitoj povijesti, prošlosti i autopercepciji, Hrvati su u toj noći vlastitoga silaska s uma, koja se zbila u proljeće 1990, na sebe i svoju svijest, identitet, kolektivnu pripadnost, projicirali i te ustaše, i tu NDH. To nipošto nije značilo da su svi oni postali ustaše, pa ni da je većina njih postala ustašama, to čak ne znači ni da je itko od njih 1990. postao ustaša, ali znači da je kao imperativ narodnoga duha, pripadnosti, identiteta, u toj noći sluđivanja postalo da svaki Hrvat u sebi mora stvoriti prostor u kojemu će, među ostalim likovima njegove podijeljene ličnosti, prebivati i po jedan ustaša. Hrvati su, kolektivno, postali žrtve svoje psihoze, koju su, kad bi im se na trenutke povratila svijest i razbor, smatrali legitimnim odgovorom na srpsku psihozu. Trideset i pet godina kasnije, možemo reći da je ta ludost postala trajno stanje dviju nacija. S tim da su u međuvremenu Hrvati učinili sve da među brojnim ličnostima svoje šizofrenije ubiju lik partizana, te da tako preokrenu rezultat Drugoga svjetskog rata. A Srbi su povjerovali u taj bizarni mit o dva svoja antifašistička pokreta. Ali sve to su samo detalji. Važna je ta noć silaska s uma, noć u kojoj su poludjeli svi Srbi. Druga noć u kojoj su poludjeli svi Hrvati. A zatim i treća, bošnjačka noć, kojom se neću baviti, premda me se ona možda i najviše tiče. Jutro nakon svake od tih noći moja je neostvarena i neostvariva tema. I samoća onih nekoliko ljudi među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, koji su iz nekog razloga imuni na ludilo, ali samim tim pretvaraju se u doživotne otpadnike. Tih nekoliko u svakom su plemenu i narodu vrlo pravilno raspoređeni: ima ih među darovitim i među umnicima, jednako koliko i među običnim, neproduhovljenim, ali normalnim svijetom. Tih nekoliko čine zasebni narod.
Da bi se u toj noći sišlo s uma, nužan je, uza sve ostalo, bio i moment lične i kolektivne pokvarenosti. Samo pokvaren čovjek može, sve uz pomoć Crkve u kojoj se Bogu moli, problem vlastite savjesti u odnosu na Jasenovac rješavati tako što će u sebi integrirati po jednog ustašu. Recimo, klasični ustaški narativ u današnjoj Hrvatskoj svodi se pod frazu i sintagmu: srpski jasenovački mit. Biva, Srbi su izmislili sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, u čemu ih pomažu izdajnici i neprijatelji iz Hrvatske! Ali umjesto da na bilo koji način prihvate da je u Jasenovcu, imenom i prezimenom dokumentirano, preko osamdeset tisuća žrtava, a da postoji i određeni broj onih čija su imena i prezimena iščezla u dimu i vjetru, ti naši novoustaše reći će da je u Jasenovcu stradalo par desetaka ili koja stotina ljudi. No zato je, recimo, na Bleiburgu, kako tvrdi hrvatski ministar obrane Ivan Anušić, ubijeno pola milijuna Hrvata. Tako, dakle, izgleda hrvatska demontaža srpskog jasenovačkog mita, i tako se u današnjoj Hrvatskoj rješavaju problemi s povijesnim nasljeđem i s pitanjima savjesti u stvarima nacionalne autopercepcije. Ali mene i dalje zanimaju noći nakon kojih su se svi Srbi i svi Hrvati probudili ludi.
Postoji jedna značajna razlika između Srbije i Hrvatske o kojoj nas dvojica nikad nismo razgovarali, a važna je za razumijevanje dva naša svijeta. Ta razlika proizlazi iz zemljopisnih i kartografskih zadatosti. Ako pogledaš na mapu, vidjet ćeš Srbiju čiji je zemljopisni obris sav okrenut prema unutra. To je zemlja prostrane i duboke unutrašnjosti, koja je samo svojim dalekim periferijama usmjerena na susjede. Hrvatska, pak, kada je vidiš na karti, zemlja je ljudi koji žive na granici, ili blizu granice. Nema hrvatskog grada koji je udaljen više od osamdesetak kilometara od neke državne granice. Pritom, značajan dio zemlje istovremeno je na moru – a more je već dodir s vanjskim svijetom – i na kopnenoj granici. Dakle, Hrvati su, za razliku od Srba, ljudi koji su svakodnevno izloženi drugim i drukčijim ljudima. Osim toga, prokletstvo (za nekog bi to bio blagoslov, recimo za mene) historijskog pograničja proizveo je naciju, etniju, pleme koji je unutar sebe kulturno i jezički različito i raznoliko. Sjeverni dio Hrvatske obilježen je habsburškim, germansko-ugarskim formativnim utjecajima, južni dio obilježen je talijanskim formativnim utjecajima, a ono što ih povezuje snažno je balkansko-tursko. Hrvati su, dakle, pleme koje jednim svojim dijelom podsjeća na Srbe, a s druga dva dijela nije im ni nalik, premda su Srbi prečani i Srbi Dalmatinci upravo tim dijelovima slični. Hrvati, međutim, odbijaju biti slični Srbima u jednom svom dijelu, kao što i Srbi, istina manje manijakalno, odbijaju sličiti Hrvatima u preostala dva hrvatska dijela. Sve je to u noćima naših silazaka s uma postalo tema!
Često Ana i ja koristimo blagodati života na granici. Prošlog smo vikenda tako putovali u Sloveniju, i to u jednu od mojih prapostojbina, u zavičaje mog djeda Franje Rejca. Krenuli smo u petak, da bi zanoćili u Novoj Gorici, u čuvenom jugoslavenskom kockarnici-hotelu Park, da bismo se ujutro našli s prijateljima iz Ljubljane, i najprije pošli u staru Goricu, dakle u Italiju, na izložbu Zorana Mušiča. Ne znam znaš li za Mušiča? Veliki venecijanski slikar druge polovice dvadesetog stoljeća, naravno Slovenac, učiteljsko dijete iz Goriške, odrastao u Mariboru, i došao 1930. u Zagreb na studij kod Krležinog ahbaba Ljube Babića. Tu provodi četiri godine, nakon čega tumara Europom, odlazi u Španjolsku, opsesivno kopira Goyu, pa se vraća kući, da u Bileći odsluži vojni rok, i zatim živi život tipičnoga jugoslavenskog međuratnog umjetnika. Naravno da je ljevičar i svjesni Slovenac, ali se tokom rata kreće s jedne na drugu stranu povijesno oštre slavensko-talijanske granice, da bi u novembru 1944. dopao u konclogor Dachau. Ne samo da je uspio preživjeti, nego je u Dachauu uspio i crtati. Njegovi crteži iz logora vjerojatno su najupečatljivija likovna svjedočanstva europskog stoljeća logora, općenito. Poslije rata živi u Veneciji i Parizu, ostvaruje respektabilnu umjetničku karijeru, bez sumnje najveću od svih našijenaca, premda se ne bi moglo reći da je bio pretjerano ambiciozan tip. Živio je u skladu sa sobom i sa svojim mislima i djelima, a ne s mišlju o karijeri ili o, ne daj Bože, umjetničkim modama. U stilskom je smislu prošao vrlo zanimljiv put, koji je na vrlo živ i gotovo vedar način umio objasniti. Prije rata slikao je figuralne prizore, u skladu s pretežito zamišljanom slikom svijeta. Promijenilo ga je, govorio je, iskustvo crtanja u logoru. Najednom sam, kaže, počeo primjećivati koliko je na mojim prijeratnim slikama nevažnih detalja, koliko je toga suvišnog u prizoru. A suvišno je sve ono što čovjek preskoči dok crta u logoru.
Poslije je crtao i slikao neke čudesno stilizirane vedute Venecije, te prizore života i svijeta, koji su odlazili prema takvom uopćavanju da je šezdesetih završio u nekoj neobičnoj apstrakciji, koju galeristi i trgovci slikama kod njega ne vole. Naime, Mušičeva apstrakcija podsjećala je na groteskna uvećanja dijelova fotografije, ili na prizore ispred očiju koje gube vid. Vrlo uznemirujuće, ali ljudima nemilo. Iz te je faze izašao nekoliko godina kasnije, i to povratkom motivima iz logora, te naslovom “Nismo posljednji”. Živio je dugo, doživio je devedeset i šestu, i umro bistra uma, ali potpuno slijep. Dugo je gubio vid, a posljednje njegove slike – genijalne i mračne – veliki su formati čovjeka koji gotovo ništa više nije vidio.
Bio je luckasto vedar čovjek, koji je svoju vještinu i umijeće doživljavao na vrlo opušten način. Oslikavao je predmete po kući, stol, ormar, kredenac. Izrađivao je unikatne božićne čestitke, koje bi slao prijateljima i rodbini. Crtanje i slikanje doživljavao je na vrlo svjetovan način. Izbjegavao je svaku mistifikaciju onoga što radi, uvjeren da umjetnost nema baš nikakve veze s mistificiranjem umjetničkog posla. Meni je Mušič među najdražim umjetnicima našega doba, a na više mi je načina bliska i njegova sudbina, sa svim identitetima i pripadnostima njegovim. Ljudima nije dano da žive onako kako žive države i nacije, unutar vlastitih granica. Ljudi su, ovako ili onako, prekogranični. Naši identiteti slika su okolnosti u kojima smo živjeli, mnogo više nego naših nastojanja. Mušič je zagrebački student – čega se u Zagrebu, naravno, ne sjeća nitko! – on je Slovenac, Mariborčanin, Ljubljančanin, rodom iz Primorske, slovenski slikar i Venecijanac, jedan od najvažnijih talijanskih slikara poslije rata. Da bi njegov kulturno-identitetski sklop bio moguć, nužno je prelaziti granice, i stvarati nove granice jednoga ljudskog duha i tijela, koje se prostire preko svih tih granica. Pritom, Zoran Mušič je, kao i svi stvarno veliki umjetnici, lokalna pojava s lokalnim interesima, pa je nužno imati svijest o svim njegovim – granicama. Mene, recimo, nervira ideja svijeta bez granica, jer bi takav svijet nužno uništio i ukinuo sve one koji su mali ili koji su u manjini. U svijetu bez granica ne bi bili prisutni svi, nego bi to bio svijet onih koji su najveći i najjači. Treći Reich je jedno od ostvarenja svijeta bez granica. Rusija je, tako velika kakva na svoju nesreću jest, drugo ostvarenje svijeta bez granica. A nas dvojica smo, dragi Basara, ljudi s granice. Ti u Bajinoj Bašti, na jednoj granici, a ja u Sarajevu, usred mreže granica, koja je ljudima sa strane mogla djelovati nerazumljivo, poput onih krojnih araka, što su nekoć izlazili u Bazaru i u njemačkoj Burdi, a žene su ih onoga doba posvećenički rasprostirale po stolovima dnevnih soba, i u njih se zabrinuto i znalački zagledale, kao vojskovođe u kartu velikog bojišta. Naše granice su naše najveće dragocjenosti, da nije njih ne znam ni kako bismo odrasli.
Talijani su godinama svojatali Zorana Mušiča i ignorirali njegovo slovensko porijeklo i identitet, što je Slovence, naravno, grozno nerviralo. Naime, Mušič, za razliku od srpskih i hrvatskih slikara u Parizu, pa i onih najznamenitijih, poput Ljube Popovića ili Vlade Veličkovića, Milivoja Uzelca ili Julija Knifera, bio je do kraja integriran. U Italiji on je bio Talijan, u Veneciji on je bio tvorac Venecije jednog doba. On naprosto nije bio naš čovjek u inostranstvu, nego je bio svoj čovjek i ovdje, i tamo. I kad bi ga Talijani svojatali, oni su samo potvrđivali dio njegova identiteta, na što su zacijelo imali pravo. To je, dakle, različito od sudbine i pripadnosti svih drugih naših slikara i umjetnika u inozemstvu.
Ove godine, međutim, zahvaljujući pomalo i činjenici da su talijanska Gorica i slovenska Nova Gorica ovogodišnja Europska prijestolnica kulture, Mušičeva talijanska izložba uzorno je dvojezična i kulturno-identitetski potpuno integrirana i integrativna. To znači da je prvi put, skupa s izložbom, ispripovijedana cijela priča čovjekova života. Naime, u nas životi ljudi s granice, onih čiji su životi, djela i sudbine položeni mimo državnih i nacionalnih granica, u pravilu nikad ne bivaju cijeli ispričani. Tako i javno izloženi portreti Ive Andrića, Vladana Desnice, Vojina Bakića, Save Šumanovića, Marije Crnobori, Maka Dizdara, Meše Selimovića, Miroslava Krleže, Vlaha Bukovca, Baltazara Bogišića, Đure Vilovića, Nike Bartulovića, Bogdana Bogdanovića, Mirka Kovača, Danila Kiša, Bore Ćosića, Sime Matavulja, Emira Kusturice, Ilije Bosilja, Dimitrija Bašičevića Mangelosa, Marine Abramović, Brace Dimitrijevića, spominjem ih kako mi na um padaju, a mogao bih ih spominjati još nekoliko desetaka stranica, bivaju dopola izloženi. Njihovi javni portreti imaju sive mrlje, zatajena mjesta, skrivene detalje, često diletantski falsificirane u skladu s težnjom za unutargraničnim pripadnostima. E, dragi moj Basara, u skladu s tim cijeli je hrvatski nacionalni identitet, portret cijeloga nevoljnog hrvatskog naroda i plemena, gadno je, vrlo gadno krivotvoren i zasivljen skrivenim i sramnim mjestima. Pritom, nije tu riječ o nekakvom povijesnom sramu zbog ustašluka ili zbog prerevnosne suradnje s Hitlerom, ma kakvi, ni govora o tome, riječ je o nečemu puno, puno gorem: o sramu zbog svog identiteta, porijekla, kulture i jezika. Biti Hrvat uvijek znači biti nedovoljno Hrvat, jer kako su Hrvati kulturno kompozitna, unutar sebe raznolika narodna skupina, tako nitko među njima, tojest među nama, nije cjelovit Hrvat. Ili skoro nitko! Jer ja, možda, eto, nekim ne baš sretnim slučajem – jesam. Dijelom svoga otužnog porijekla i podrijetla, jer svako je podrijetlo i porijeklo otužno i nesretno, ja sam onaj balkanski, orijentalni, bosanski Hrvat, koji svojom pojavom, kulturnom i ponašanjem neugodno podsjeća na Srbe, Bošnjake i ostale divljake. Drugim, pak, dijelom svoga jednako otužnog podrijetla sam iz Dalmacije i iz Dubrovnika, s Mediterana, dakle. A trećim, vjerojatno i najmoćnijim dijelom, premda sam Sarajlija, ja sam onaj švapsko-germanski, austro-ugarski, krležinski poplašeni i poviješću prigušeni, duševnim kičem obuzeti, agramerski, bečki, sjeverni Hrvat. Sve u svemu, jedna atipična hrvatska džukela, koja slijedom svoga podrijetla, a možda i ponečega drugog, ima određena saznanja o različitim sastavnicama ubogog našeg hrvatstva. Pritom, ne moram to više naglašavati, dobro znam i to što znači biti ustaško unuče!
Istoga dana, ove subote, nakon Mušičeve izložbe i ručka, s prijateljima smo iz Gorice odjurili do nedalekog Kobarida, gradića od jedva hiljadu stanovnika, čuvenog po spomen-kosturnici i mjestu jedne od najdramatičnijih bitaka Velikog rata. Na Soči, tu na našem frontu, u srcu zavičaja Franje Rejca, od 1915. do 1917. odvilo se jedanaest vrlo žestokih i krvavih bitaka, u kojima su Talijani navaljivali na habsburšku vojsku. U jesen 1917. odvila se dvanaesta bitka u kojoj je habsburška vojska, pomognuta njemačkom carskom vojskom, udarila na Talijane, nanijela im najteži poraz u njihovoj povijesti, i gonila ih stotinjak kilometara u dubinu teritorija. U izbjeglištvo se tada dalo oko pola milijuna Talijana.
E dakle, mi smo se zaputili u Kobarid, gdje će, ispod velikog šatora za hiljadu ljudi, talijanski povjesničar Alessandro Barbero održati predavanje pod naslovom “Lettura di una battaglia” ili “Pripoved o bitki”, što bih ja na hrvatski preveo kao “Pripovijest o bitki”, a na srpski “Besjeda o bitki”. Premda pripovijest i besjeda nipošto nisu isto, a lettura nije ni pripovijest ni besjeda, duhu naših ceremonijala odgovaraju upravo ovakvi naslovi, koji pritom ne iznevjeravaju Barberov naslov.
U sat je vremena Barbero ispričao što se u jesen 1917. dogodilo. Pripovijedanjem je interpretirao događaj, vodeći računa o njegovoj dvojnosti. S jedne strane, dakle, o takozvanoj velikoj povijesti, vojnoj i državnoj. A s druge strane, o životima i svakodnevici malih ljudi, njihovih obitelji i potomaka. Otprilike dvije trećine ljudi u publici bili su Talijani, pristigli sa svih strana, da čuju Barberovo predavanje. Ostalo su bili Slovenci, opet sa svih strana. Oni koji nisu znali talijanski, uzeli su slušalice i pratili simultani prijevod.
Barbero je pripovijedao tačno sat vremena. Rekao je da su Talijani pokušali prodrijeti na drugu stranu, uvjereni da ih tamo čekaju njihovi porobljeni sunarodnici. Kada su 1915. osvojili Kobarid zatekli su, međutim, samo Slovence, prilično neraspoložene prema ideji da budu oslobođeni. Razočarani, tad su odmah strijeljali dvadesetoricu građana Kobarida. U habsburškim trupama koje su kroz jedanaest bitaka očajnički i junački branili svoje položaje najviše je bilo Slavena, Jugoslavena dakle, Slovenaca i Hrvata. Što je bio smisao njihove borbe? Nipošto lojalnost državi i kruni, govori Barbero, nego svijest o tome da brane svoju zemlju, jezik i kulturu, brane sebe od Talijana. Dijelom, ovo je opće mjesto, ali to opće mjesto bilo je posve zatajeno u svijesti onih koji su stvarali Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, njezine narative, legende i mitove, njezin mogući patriotizam. Za što su se i za koga borili Slovenci i Hrvati u habsburškoj vojsci, to je pitanje koje je bilo ključno za održanje Kraljevine, ali se nitko nije potrudio odgovoriti. Borili su se za sebe, i ne bi se reklo da su u toj borbi bili poraženi. Borili su se protiv okupacije i asimilacije, bilo kakve i bilo čije. O, kako je to teško bilo shvatiti!
Alessandro Barbero je, ne izgovorivši to, ali prateći iskaze talijanskog generala, budućeg Mussolinijeva maršala Cadorne, načelnika Glavnog štaba talijanske vojske, dao publici naslutiti kako se iz mita o razlozima za poraz u bitki rađao talijanski fašizam. I na kraju, po završetku, uslijedile su ovacije i pljesak kao na rock koncertu. Je li govornik povlađivao publici? Nije! Je li publika čula nešto što bi pothranjivalo njezine nacionalne i nacionalističke osjećaje? Nije! Pa šta se onda dogodilo pod tim šatorom pod kojim se okupilo više ljudi nego što Kobarid ima stanovnika? Ništa, samo je netko tko zna ispripovijedao što se dogodilo.
Meni je, pak, opet na um palo kako bi bilo lijepo dočekati taj dan da se, na primjer, u Ljigu, održi predavanje nekog bečkog ili zagrebačkog povjesničara, predavača i pripovjedača, koji će pred okupljenom publikom koja je pristigla iz Bosne, Hrvatske, Austrije, na radost domaćina, konačno ispripovijedati Kolubarsku bitku, pritom nimalo zabrinut time kako bi kome u publici mogla izgledati njegova pripovijest. Znam da to predavanje u Ljigu nećemo dočekati ni ti, ni ja, ali to nije razlog da ga prestanem zamišljati.
Ti si sigurno u pravu da je ovaj svijet otišao u vražju mater, ali moje je da se do posljednjeg daha ponašam kao da to nije tako.
Putovanje u djedovinu
Pismo Basari 1. oktobra 2025.
Stvar je, dragi Basara, u slučaju južnoslavenskih plemena i njihovih državica vrlo daleko od Hegelova Svjetskog Duha. Od Nikole Pašića 1919, pa do danas, država se u Srba i Hrvata ustrojava kao razbojničko udruženje, ili kao ponešto unaprijeđena hajdučka banda. Vrhunac su, u simboličkom smislu, dosegnuli, ipak, Hrvati (a ne Srbi), kada su mafijaškog pouzdanika, suca za montirane procese i intimnog prijatelja svih viđenijih hrvatskih razbojnika, Ivana Turudića, postavili za glavnog državnog odvjetnika, tojest tužitelja. Između Turudića, koji jest, i Zagorke Dolovac, koja nije, razlika je, čini mi se, između dva imaginativa i dva razbojnička mitotvorna sistema. Srbi se drže staroga, tradicionalnog, potrošenog lopovskog principa, prema kojemu je najbolje tužiteljstvo nepostojeće tužiteljstvo, dok su Hrvati ustanovili da je ipak bolje mafijaško tužiteljstvo, ono koje aktivno djeluje po nalogu mafije i državne vlasti, stopljenih u kompaktnu cjelinu.
Jugoslavija je, kako nam se iz današnje perspektive često učini, bila bolja, stamenija i u svakom pogledu više nalik na državu, premda država po mom mišljenju nije bila, ne zato što je bila ostvarenje Svjetskog Duha (makar i ostvarenje Njegove cinične zajebancije), nego zato što se s jedne strane, ipak, pozivala na duh marksizma-lenjinizma (što je svakako naprednije i suštastvenije od duha razbojničke bande, hajdučije, urotničke skupine umjetničkih antitalenata…), a s druge strane Jugoslavija je, u dvije svoje inkarnacije, bila imaginativ, zamišljaj, sistemski ostvarena maštarija dvojice diktatora, koji su, svaki u sebi, ipak bili ostvarene ličnosti i ljudi s nekakvim idealima. Prvi, manje vješt i sposoban, općenito manje produhovljen i darovit, bio je Aleksandar Karađorđević. Drugi, mnogo sposobniji i šarmantniji, bio je Tito. Aleksandru je bilo teže nego Titu i zato što mu je falio neki njegov marksizam-lenjinizam, ali obojica su donekle uspijevali sklopiti nešto nalik na državu. Istina, obje njihove države raspale su se na isti način: u posljedičnom nacionalističkom i razbojničkom divljaštvu, u organiziranom divljaštvu Jasenovca i Srebrenice, u psihotičnom raspadu mašte svih njihovih plemena, a onda i skoro svakog pojedinca u tim plemenima. To je, recimo, jedna od tema koja me već trideset i pet godina opsjeda, a s kojom ne mogu ništa, jer ne znam šta bih. Meni se, naime, čini, i to bih bio spreman obrazložiti, da su Srbi u jednom trenutku, možda jedne noći, istina ne znam koje, ali godina je bila 1989., kolektivno sišli s uma, ušli su u deluziju, počeli su se raspadati kao ličnosti, pa je u svakom Srbinu oko jutra nakon te noći već bilo desetak različitih osoba, što je izazvalo taj efekt da je osam-devet milijuna Srba najednom postalo osamdeset do devedeset milijuna različitih, šizofrenih ličnosti, spremnih da se nastave dijeliti i tom djelidbom množiti. Razgovarajući s ljudima koje sam prethodno poznavao, ja nakon te noći srpskog silaska s uma nisam pravo znao s kime razgovaram, jer je jedno tijelo nosilo desetoricu njih.
Nakon toga se, u nekom reaktivnom procesu, sličan silazak s uma dogodio Hrvatima. Kažem sličan, premda je mnogo toga bilo različito nego kod Srba. Srpska gigantomahija je, naime, bila uglavnom zasnovana na fantasyju, inspiriranom nekim dotad nepoznatim spjevom o bici na Kosovu, koji se poput dobroćudnog tumora razvio u srpskoj podsvijesti i izasvijesti, dok je hrvatsko novo manijaštvo bilo zasnovano na izokrenutom obračunu s vlastitom poviješću iz Drugoga svjetskog rata. Kako u prethodno, Titovo i jugoslavensko vrijeme nisu bili sposobni da intelektualno i emocionalno pregore pitanje ustaša i NDH u vlastitoj povijesti, prošlosti i autopercepciji, Hrvati su u toj noći vlastitoga silaska s uma, koja se zbila u proljeće 1990, na sebe i svoju svijest, identitet, kolektivnu pripadnost, projicirali i te ustaše, i tu NDH. To nipošto nije značilo da su svi oni postali ustaše, pa ni da je većina njih postala ustašama, to čak ne znači ni da je itko od njih 1990. postao ustaša, ali znači da je kao imperativ narodnoga duha, pripadnosti, identiteta, u toj noći sluđivanja postalo da svaki Hrvat u sebi mora stvoriti prostor u kojemu će, među ostalim likovima njegove podijeljene ličnosti, prebivati i po jedan ustaša. Hrvati su, kolektivno, postali žrtve svoje psihoze, koju su, kad bi im se na trenutke povratila svijest i razbor, smatrali legitimnim odgovorom na srpsku psihozu. Trideset i pet godina kasnije, možemo reći da je ta ludost postala trajno stanje dviju nacija. S tim da su u međuvremenu Hrvati učinili sve da među brojnim ličnostima svoje šizofrenije ubiju lik partizana, te da tako preokrenu rezultat Drugoga svjetskog rata. A Srbi su povjerovali u taj bizarni mit o dva svoja antifašistička pokreta. Ali sve to su samo detalji. Važna je ta noć silaska s uma, noć u kojoj su poludjeli svi Srbi. Druga noć u kojoj su poludjeli svi Hrvati. A zatim i treća, bošnjačka noć, kojom se neću baviti, premda me se ona možda i najviše tiče. Jutro nakon svake od tih noći moja je neostvarena i neostvariva tema. I samoća onih nekoliko ljudi među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, koji su iz nekog razloga imuni na ludilo, ali samim tim pretvaraju se u doživotne otpadnike. Tih nekoliko u svakom su plemenu i narodu vrlo pravilno raspoređeni: ima ih među darovitim i među umnicima, jednako koliko i među običnim, neproduhovljenim, ali normalnim svijetom. Tih nekoliko čine zasebni narod.
Da bi se u toj noći sišlo s uma, nužan je, uza sve ostalo, bio i moment lične i kolektivne pokvarenosti. Samo pokvaren čovjek može, sve uz pomoć Crkve u kojoj se Bogu moli, problem vlastite savjesti u odnosu na Jasenovac rješavati tako što će u sebi integrirati po jednog ustašu. Recimo, klasični ustaški narativ u današnjoj Hrvatskoj svodi se pod frazu i sintagmu: srpski jasenovački mit. Biva, Srbi su izmislili sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, u čemu ih pomažu izdajnici i neprijatelji iz Hrvatske! Ali umjesto da na bilo koji način prihvate da je u Jasenovcu, imenom i prezimenom dokumentirano, preko osamdeset tisuća žrtava, a da postoji i određeni broj onih čija su imena i prezimena iščezla u dimu i vjetru, ti naši novoustaše reći će da je u Jasenovcu stradalo par desetaka ili koja stotina ljudi. No zato je, recimo, na Bleiburgu, kako tvrdi hrvatski ministar obrane Ivan Anušić, ubijeno pola milijuna Hrvata. Tako, dakle, izgleda hrvatska demontaža srpskog jasenovačkog mita, i tako se u današnjoj Hrvatskoj rješavaju problemi s povijesnim nasljeđem i s pitanjima savjesti u stvarima nacionalne autopercepcije. Ali mene i dalje zanimaju noći nakon kojih su se svi Srbi i svi Hrvati probudili ludi.
Postoji jedna značajna razlika između Srbije i Hrvatske o kojoj nas dvojica nikad nismo razgovarali, a važna je za razumijevanje dva naša svijeta. Ta razlika proizlazi iz zemljopisnih i kartografskih zadatosti. Ako pogledaš na mapu, vidjet ćeš Srbiju čiji je zemljopisni obris sav okrenut prema unutra. To je zemlja prostrane i duboke unutrašnjosti, koja je samo svojim dalekim periferijama usmjerena na susjede. Hrvatska, pak, kada je vidiš na karti, zemlja je ljudi koji žive na granici, ili blizu granice. Nema hrvatskog grada koji je udaljen više od osamdesetak kilometara od neke državne granice. Pritom, značajan dio zemlje istovremeno je na moru – a more je već dodir s vanjskim svijetom – i na kopnenoj granici. Dakle, Hrvati su, za razliku od Srba, ljudi koji su svakodnevno izloženi drugim i drukčijim ljudima. Osim toga, prokletstvo (za nekog bi to bio blagoslov, recimo za mene) historijskog pograničja proizveo je naciju, etniju, pleme koji je unutar sebe kulturno i jezički različito i raznoliko. Sjeverni dio Hrvatske obilježen je habsburškim, germansko-ugarskim formativnim utjecajima, južni dio obilježen je talijanskim formativnim utjecajima, a ono što ih povezuje snažno je balkansko-tursko. Hrvati su, dakle, pleme koje jednim svojim dijelom podsjeća na Srbe, a s druga dva dijela nije im ni nalik, premda su Srbi prečani i Srbi Dalmatinci upravo tim dijelovima slični. Hrvati, međutim, odbijaju biti slični Srbima u jednom svom dijelu, kao što i Srbi, istina manje manijakalno, odbijaju sličiti Hrvatima u preostala dva hrvatska dijela. Sve je to u noćima naših silazaka s uma postalo tema!
Često Ana i ja koristimo blagodati života na granici. Prošlog smo vikenda tako putovali u Sloveniju, i to u jednu od mojih prapostojbina, u zavičaje mog djeda Franje Rejca. Krenuli smo u petak, da bi zanoćili u Novoj Gorici, u čuvenom jugoslavenskom kockarnici-hotelu Park, da bismo se ujutro našli s prijateljima iz Ljubljane, i najprije pošli u staru Goricu, dakle u Italiju, na izložbu Zorana Mušiča. Ne znam znaš li za Mušiča? Veliki venecijanski slikar druge polovice dvadesetog stoljeća, naravno Slovenac, učiteljsko dijete iz Goriške, odrastao u Mariboru, i došao 1930. u Zagreb na studij kod Krležinog ahbaba Ljube Babića. Tu provodi četiri godine, nakon čega tumara Europom, odlazi u Španjolsku, opsesivno kopira Goyu, pa se vraća kući, da u Bileći odsluži vojni rok, i zatim živi život tipičnoga jugoslavenskog međuratnog umjetnika. Naravno da je ljevičar i svjesni Slovenac, ali se tokom rata kreće s jedne na drugu stranu povijesno oštre slavensko-talijanske granice, da bi u novembru 1944. dopao u konclogor Dachau. Ne samo da je uspio preživjeti, nego je u Dachauu uspio i crtati. Njegovi crteži iz logora vjerojatno su najupečatljivija likovna svjedočanstva europskog stoljeća logora, općenito. Poslije rata živi u Veneciji i Parizu, ostvaruje respektabilnu umjetničku karijeru, bez sumnje najveću od svih našijenaca, premda se ne bi moglo reći da je bio pretjerano ambiciozan tip. Živio je u skladu sa sobom i sa svojim mislima i djelima, a ne s mišlju o karijeri ili o, ne daj Bože, umjetničkim modama. U stilskom je smislu prošao vrlo zanimljiv put, koji je na vrlo živ i gotovo vedar način umio objasniti. Prije rata slikao je figuralne prizore, u skladu s pretežito zamišljanom slikom svijeta. Promijenilo ga je, govorio je, iskustvo crtanja u logoru. Najednom sam, kaže, počeo primjećivati koliko je na mojim prijeratnim slikama nevažnih detalja, koliko je toga suvišnog u prizoru. A suvišno je sve ono što čovjek preskoči dok crta u logoru.
Poslije je crtao i slikao neke čudesno stilizirane vedute Venecije, te prizore života i svijeta, koji su odlazili prema takvom uopćavanju da je šezdesetih završio u nekoj neobičnoj apstrakciji, koju galeristi i trgovci slikama kod njega ne vole. Naime, Mušičeva apstrakcija podsjećala je na groteskna uvećanja dijelova fotografije, ili na prizore ispred očiju koje gube vid. Vrlo uznemirujuće, ali ljudima nemilo. Iz te je faze izašao nekoliko godina kasnije, i to povratkom motivima iz logora, te naslovom “Nismo posljednji”. Živio je dugo, doživio je devedeset i šestu, i umro bistra uma, ali potpuno slijep. Dugo je gubio vid, a posljednje njegove slike – genijalne i mračne – veliki su formati čovjeka koji gotovo ništa više nije vidio.
Bio je luckasto vedar čovjek, koji je svoju vještinu i umijeće doživljavao na vrlo opušten način. Oslikavao je predmete po kući, stol, ormar, kredenac. Izrađivao je unikatne božićne čestitke, koje bi slao prijateljima i rodbini. Crtanje i slikanje doživljavao je na vrlo svjetovan način. Izbjegavao je svaku mistifikaciju onoga što radi, uvjeren da umjetnost nema baš nikakve veze s mistificiranjem umjetničkog posla. Meni je Mušič među najdražim umjetnicima našega doba, a na više mi je načina bliska i njegova sudbina, sa svim identitetima i pripadnostima njegovim. Ljudima nije dano da žive onako kako žive države i nacije, unutar vlastitih granica. Ljudi su, ovako ili onako, prekogranični. Naši identiteti slika su okolnosti u kojima smo živjeli, mnogo više nego naših nastojanja. Mušič je zagrebački student – čega se u Zagrebu, naravno, ne sjeća nitko! – on je Slovenac, Mariborčanin, Ljubljančanin, rodom iz Primorske, slovenski slikar i Venecijanac, jedan od najvažnijih talijanskih slikara poslije rata. Da bi njegov kulturno-identitetski sklop bio moguć, nužno je prelaziti granice, i stvarati nove granice jednoga ljudskog duha i tijela, koje se prostire preko svih tih granica. Pritom, Zoran Mušič je, kao i svi stvarno veliki umjetnici, lokalna pojava s lokalnim interesima, pa je nužno imati svijest o svim njegovim – granicama. Mene, recimo, nervira ideja svijeta bez granica, jer bi takav svijet nužno uništio i ukinuo sve one koji su mali ili koji su u manjini. U svijetu bez granica ne bi bili prisutni svi, nego bi to bio svijet onih koji su najveći i najjači. Treći Reich je jedno od ostvarenja svijeta bez granica. Rusija je, tako velika kakva na svoju nesreću jest, drugo ostvarenje svijeta bez granica. A nas dvojica smo, dragi Basara, ljudi s granice. Ti u Bajinoj Bašti, na jednoj granici, a ja u Sarajevu, usred mreže granica, koja je ljudima sa strane mogla djelovati nerazumljivo, poput onih krojnih araka, što su nekoć izlazili u Bazaru i u njemačkoj Burdi, a žene su ih onoga doba posvećenički rasprostirale po stolovima dnevnih soba, i u njih se zabrinuto i znalački zagledale, kao vojskovođe u kartu velikog bojišta. Naše granice su naše najveće dragocjenosti, da nije njih ne znam ni kako bismo odrasli.
Talijani su godinama svojatali Zorana Mušiča i ignorirali njegovo slovensko porijeklo i identitet, što je Slovence, naravno, grozno nerviralo. Naime, Mušič, za razliku od srpskih i hrvatskih slikara u Parizu, pa i onih najznamenitijih, poput Ljube Popovića ili Vlade Veličkovića, Milivoja Uzelca ili Julija Knifera, bio je do kraja integriran. U Italiji on je bio Talijan, u Veneciji on je bio tvorac Venecije jednog doba. On naprosto nije bio naš čovjek u inostranstvu, nego je bio svoj čovjek i ovdje, i tamo. I kad bi ga Talijani svojatali, oni su samo potvrđivali dio njegova identiteta, na što su zacijelo imali pravo. To je, dakle, različito od sudbine i pripadnosti svih drugih naših slikara i umjetnika u inozemstvu.
Ove godine, međutim, zahvaljujući pomalo i činjenici da su talijanska Gorica i slovenska Nova Gorica ovogodišnja Europska prijestolnica kulture, Mušičeva talijanska izložba uzorno je dvojezična i kulturno-identitetski potpuno integrirana i integrativna. To znači da je prvi put, skupa s izložbom, ispripovijedana cijela priča čovjekova života. Naime, u nas životi ljudi s granice, onih čiji su životi, djela i sudbine položeni mimo državnih i nacionalnih granica, u pravilu nikad ne bivaju cijeli ispričani. Tako i javno izloženi portreti Ive Andrića, Vladana Desnice, Vojina Bakića, Save Šumanovića, Marije Crnobori, Maka Dizdara, Meše Selimovića, Miroslava Krleže, Vlaha Bukovca, Baltazara Bogišića, Đure Vilovića, Nike Bartulovića, Bogdana Bogdanovića, Mirka Kovača, Danila Kiša, Bore Ćosića, Sime Matavulja, Emira Kusturice, Ilije Bosilja, Dimitrija Bašičevića Mangelosa, Marine Abramović, Brace Dimitrijevića, spominjem ih kako mi na um padaju, a mogao bih ih spominjati još nekoliko desetaka stranica, bivaju dopola izloženi. Njihovi javni portreti imaju sive mrlje, zatajena mjesta, skrivene detalje, često diletantski falsificirane u skladu s težnjom za unutargraničnim pripadnostima. E, dragi moj Basara, u skladu s tim cijeli je hrvatski nacionalni identitet, portret cijeloga nevoljnog hrvatskog naroda i plemena, gadno je, vrlo gadno krivotvoren i zasivljen skrivenim i sramnim mjestima. Pritom, nije tu riječ o nekakvom povijesnom sramu zbog ustašluka ili zbog prerevnosne suradnje s Hitlerom, ma kakvi, ni govora o tome, riječ je o nečemu puno, puno gorem: o sramu zbog svog identiteta, porijekla, kulture i jezika. Biti Hrvat uvijek znači biti nedovoljno Hrvat, jer kako su Hrvati kulturno kompozitna, unutar sebe raznolika narodna skupina, tako nitko među njima, tojest među nama, nije cjelovit Hrvat. Ili skoro nitko! Jer ja, možda, eto, nekim ne baš sretnim slučajem – jesam. Dijelom svoga otužnog porijekla i podrijetla, jer svako je podrijetlo i porijeklo otužno i nesretno, ja sam onaj balkanski, orijentalni, bosanski Hrvat, koji svojom pojavom, kulturnom i ponašanjem neugodno podsjeća na Srbe, Bošnjake i ostale divljake. Drugim, pak, dijelom svoga jednako otužnog podrijetla sam iz Dalmacije i iz Dubrovnika, s Mediterana, dakle. A trećim, vjerojatno i najmoćnijim dijelom, premda sam Sarajlija, ja sam onaj švapsko-germanski, austro-ugarski, krležinski poplašeni i poviješću prigušeni, duševnim kičem obuzeti, agramerski, bečki, sjeverni Hrvat. Sve u svemu, jedna atipična hrvatska džukela, koja slijedom svoga podrijetla, a možda i ponečega drugog, ima određena saznanja o različitim sastavnicama ubogog našeg hrvatstva. Pritom, ne moram to više naglašavati, dobro znam i to što znači biti ustaško unuče!
Istoga dana, ove subote, nakon Mušičeve izložbe i ručka, s prijateljima smo iz Gorice odjurili do nedalekog Kobarida, gradića od jedva hiljadu stanovnika, čuvenog po spomen-kosturnici i mjestu jedne od najdramatičnijih bitaka Velikog rata. Na Soči, tu na našem frontu, u srcu zavičaja Franje Rejca, od 1915. do 1917. odvilo se jedanaest vrlo žestokih i krvavih bitaka, u kojima su Talijani navaljivali na habsburšku vojsku. U jesen 1917. odvila se dvanaesta bitka u kojoj je habsburška vojska, pomognuta njemačkom carskom vojskom, udarila na Talijane, nanijela im najteži poraz u njihovoj povijesti, i gonila ih stotinjak kilometara u dubinu teritorija. U izbjeglištvo se tada dalo oko pola milijuna Talijana.
E dakle, mi smo se zaputili u Kobarid, gdje će, ispod velikog šatora za hiljadu ljudi, talijanski povjesničar Alessandro Barbero održati predavanje pod naslovom “Lettura di una battaglia” ili “Pripoved o bitki”, što bih ja na hrvatski preveo kao “Pripovijest o bitki”, a na srpski “Besjeda o bitki”. Premda pripovijest i besjeda nipošto nisu isto, a lettura nije ni pripovijest ni besjeda, duhu naših ceremonijala odgovaraju upravo ovakvi naslovi, koji pritom ne iznevjeravaju Barberov naslov.
U sat je vremena Barbero ispričao što se u jesen 1917. dogodilo. Pripovijedanjem je interpretirao događaj, vodeći računa o njegovoj dvojnosti. S jedne strane, dakle, o takozvanoj velikoj povijesti, vojnoj i državnoj. A s druge strane, o životima i svakodnevici malih ljudi, njihovih obitelji i potomaka. Otprilike dvije trećine ljudi u publici bili su Talijani, pristigli sa svih strana, da čuju Barberovo predavanje. Ostalo su bili Slovenci, opet sa svih strana. Oni koji nisu znali talijanski, uzeli su slušalice i pratili simultani prijevod.
Barbero je pripovijedao tačno sat vremena. Rekao je da su Talijani pokušali prodrijeti na drugu stranu, uvjereni da ih tamo čekaju njihovi porobljeni sunarodnici. Kada su 1915. osvojili Kobarid zatekli su, međutim, samo Slovence, prilično neraspoložene prema ideji da budu oslobođeni. Razočarani, tad su odmah strijeljali dvadesetoricu građana Kobarida. U habsburškim trupama koje su kroz jedanaest bitaka očajnički i junački branili svoje položaje najviše je bilo Slavena, Jugoslavena dakle, Slovenaca i Hrvata. Što je bio smisao njihove borbe? Nipošto lojalnost državi i kruni, govori Barbero, nego svijest o tome da brane svoju zemlju, jezik i kulturu, brane sebe od Talijana. Dijelom, ovo je opće mjesto, ali to opće mjesto bilo je posve zatajeno u svijesti onih koji su stvarali Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, njezine narative, legende i mitove, njezin mogući patriotizam. Za što su se i za koga borili Slovenci i Hrvati u habsburškoj vojsci, to je pitanje koje je bilo ključno za održanje Kraljevine, ali se nitko nije potrudio odgovoriti. Borili su se za sebe, i ne bi se reklo da su u toj borbi bili poraženi. Borili su se protiv okupacije i asimilacije, bilo kakve i bilo čije. O, kako je to teško bilo shvatiti!
Alessandro Barbero je, ne izgovorivši to, ali prateći iskaze talijanskog generala, budućeg Mussolinijeva maršala Cadorne, načelnika Glavnog štaba talijanske vojske, dao publici naslutiti kako se iz mita o razlozima za poraz u bitki rađao talijanski fašizam. I na kraju, po završetku, uslijedile su ovacije i pljesak kao na rock koncertu. Je li govornik povlađivao publici? Nije! Je li publika čula nešto što bi pothranjivalo njezine nacionalne i nacionalističke osjećaje? Nije! Pa šta se onda dogodilo pod tim šatorom pod kojim se okupilo više ljudi nego što Kobarid ima stanovnika? Ništa, samo je netko tko zna ispripovijedao što se dogodilo.
Meni je, pak, opet na um palo kako bi bilo lijepo dočekati taj dan da se, na primjer, u Ljigu, održi predavanje nekog bečkog ili zagrebačkog povjesničara, predavača i pripovjedača, koji će pred okupljenom publikom koja je pristigla iz Bosne, Hrvatske, Austrije, na radost domaćina, konačno ispripovijedati Kolubarsku bitku, pritom nimalo zabrinut time kako bi kome u publici mogla izgledati njegova pripovijest. Znam da to predavanje u Ljigu nećemo dočekati ni ti, ni ja, ali to nije razlog da ga prestanem zamišljati.
Ti si sigurno u pravu da je ovaj svijet otišao u vražju mater, ali moje je da se do posljednjeg daha ponašam kao da to nije tako.
Živio,
m