Oleksij Čupa (1986) pripadnik je mlađe generacije ukrajinskih spisateljica i spisatelja, obilježene sviješću o nezavisnosti zemlje i o pokušajima imperija da tu nezavisnost ospori ili spriječi, svim sredstvima, što znači da „ni oružane bitke nisu isključene.“ Čupa potječe iz Donbasa, točnije iz Makijivke, grada koji je kultni status stekao u prozi Serhija Žadana. Makijivka je tipično industrijsko naselje, bez identiteta, koje se nalazi u neposrednoj blizini Donjecka. Takav položaj pridaje joj karakteristike koje omogućuju da se u nju bez većih poteškoća upišu elementi distopijskoga pripovijedanja. Uostalom, i Žadanov je Internat, paradni primjer distopije u ukrajinskoj književnosti, smješten u nju. Što je čini atraktivnom za fikcionalnu prozu? Paradoksalno, moglo bi se reći – upravo njezina neatraktivnost. Zahvaljujući njoj ona postaje mjestom koje se nalazi između realnoga i fiktivnoga, uramljeno između diskurzivnih strategija u kojima se čas pojavljuje kao scena hiperrealnoga da bi odmah potom otkliznula u nadrealno. Čupa ispisuje svoj tekst upravo na tome razmeđu. Mjesto uzglobljivanja pripovjednog teksta u realni svijet determinira poetiku koja će se koristiti kako bi se generirao diskurs adekvatan za takav proces predočavanja.
Sam je roman niz labavo povezanih pripovjednih cjelina koje su numerički raspoređene prema brojevima katova a onda i stanova koji se nalaze u socijalističkoj zgradi u Makijivki. Počinje se od prizemlja, sa stanovima 12, 13 i 14, a završava s trećim katom i stanovima 21, 22 i 23 koji se nalaze na njemu. No prejednostavno bi bilo pomisliti da Čupa uzima svaki stan zasebno, kao jedinku neovisnu o većoj cjelini. Naprotiv, on suptilnim metodama prepliće pojedinačne sudbine koje su smještene iza vrata, zidova i prozora, istovremeno konstruirajući stubište kao mjesto na kojemu se sreću izdvojeni pojedinačni elementi, htjeli to ili ne. Tako je kuća vezivno tkivo koje postupno postaje sposobno pripovijedati jednu priču sastavljenu ne samo od ljudi koji se kreću kroz prostore, prevladavajući ih ili se u njima spotičući, već i sam prostor koji postaje specifični, ako ne i glavni, junak romana.
Ono što je potrebno da bi se ovako labavo zamišljena konstrukcija učvrstila jest specifično ljepilo kojega autor mora sam kreirati, usudio bih se reći – alkemijskim postupkom. Autor-alkemičar mora se koncentrirati na likove i na situacije. I jedni i drugi su nužno disparatni, a njihovo povezivanje upravo stoga mora biti kontingentno. Evo kako Čupa započinje svoj roman: „Gotovo sve što se u stanu broj 12 priređuje, kaže, misli ili čini spadalo je pod filozofsku kategoriju magla. Majušno i neugledno ‘gotovo’ kojim priča počinje odnosi se na prosječan život kakav stanovnici dvanaestice nisu vodili. ‘Gotovo’ je bilo tako malo da ga se u osnovi moglo izostaviti. Te sam to i učinio.“ Pripovjedač će, dakle, razviti svoju priču upravo oko toga ‘gotovo’. Ono omogućuje prodor onoga što nije prosječno, nije svakodnevno, što je neobično i što razara rutinu. Poetološki se ta „nesvakodnevica“ generira figurama groteske i apsurdnoga. U samo središte prvoga poglavlja smještena je Vira Labuha, „vražja žena“, koja se u kuću useljava u doba perestrojke. Ne traži kontakt sa susjedima, živi u svojemu svijetu za kojega će pripovjedač diskretno nagovijestiti da ima veze s „donjeckim klanom“. Upućeni će u stanje u Ukrajini odmah shvatiti da je riječ o političkoj situaciji nastaloj u Ukrajini 2013., u vrijeme neposredno prije „Revolucije časti“. „Donjecki klan“ koji napušta Donbas i upućuje se u Kijiv čine predstavnici tzv. Stranke regija predsjednika Viktora Janukoviča koji odlaze u glavni grad kako bi tamo vukli konce i učvršćivali veze s imperijem koji Ukrajinu, milom ili silom, iznova želi uvući u svoju sferu utjecaja.
Virino se financijsko stanje, bez obzira na veze s klanom, ne pokazuje osobito stabilnim, tako da nije u stanju servisirati dugove. Stoga banka šalje Serhija, jednog od svojih nižih činovnika, u njezin stan da provjeri situaciju i vidi može li se nešto učiniti u vezi s neurednom platišom. U tom se momentu pripovjednoga razvitka generira groteska. Vira se nalazi u stanju potpune omame, budući da s jednim od svojih kompanjona u opijanju obilato konzumira votku. Iz ormara vade starinsku kremenjaču, postavljaju je iza vrata i kad bankar intenzivnije zakuca ispaljuju metak koji ga prostrjeljuje. On, naravno, nije mrtav. Vira i partner se brinu, koliko mogu, o njemu, ali najviše tako da mu bez prestanka sipaju votku dok čekaju da dođe vozilo hitne pomoći. Kad se pojave sanitet i policija mladi je čovjek potpuno pijan što mu ne olakšava objašnjenje čitave situacije. Kada se malo sabere i priopći policajcu što se zbilo, ovome ostaje tek jedan komentar: „Kada bi samo znao kako nam baba ide na nerve. Ona je ovdje pohabala cijele generacije policajaca.“ No on tu ne završava. Serhij mu zbog učinjenih usluga treba pružiti bar neku malu nadoknadu. Policija je takva, korumpirana i s tim se mora pomiriti.
No groteska se nastavlja, a s njom i prstenasta struktura koja od naizgled labavo povezane zbirke priča čini jedan roman. U stanu preko puta Virinoga dva muškarca razvijaju planove o, očito, ilegalnoj gradnji u susjedstvu. Obojica nose muslimanska imena Rašid i Mahmed čime ih se markira kao tuđince, a njihova umiješanost u nedozvoljene građevinske projekte tu izvjesnost dodatno potencira. U momentu u kojemu njihovi planovi postupno stječu konkretno obličje (a ne radi se samo o građevinskoj mafiji, njima je stalo i do prevrata za čije izvršenje kuju još kompliciranije planove), čuje se buka na stubištu, pogled kroz špijunku otkrit će im da se u stanu preko puta zbivaju nečiste stvari. Na podu leži ranjeni mladić, nad njim se naginju Vira i njezin kompanjon i ulijevaju mu votku u usta. Kao što znamo, radi se o prethodnoj priči. Rašida i Mahmeda zbrka u hodniku tek privremeno prekida. Čim se vrati tišina oni se bacaju dalje na svoje planove. Što će od njih ostati, nerazjašnjeno je pitanje koje ostaje, kao otvoreno, visjeti nad čitavom zgradom.
A priče se dalje nastavljaju i isprepliću. Svaka (gotovo!) od njih nosi u sebi jednu lijepu dozu, upravo odmjerenu, crnog humora. Moj je favorit ona pod naslovom Good bye, Lenin. Priča tematizira doba tranzicije, rušenja socijalističkog sustava i stvaranja nekog novog – o kojemu se jedva što zna. Kako bi se sustav srušio, potrebno je boriti se i protiv njegovih preostataka, uključujući i spomenike najvažnijim njegovim figurama od kojih je na prvom mjestu, u to ne treba sumnjati, Lenjin. Ovo poglavlje romana počinje jednim telefonskim pozivom. Primatelju poziva Limi javlja se prijatelj Firman, a svatko čiji je on prijatelj zna: „Ako nazove nakon devet sati, ima neke važne novosti, tada se doista nešto i zbilo.“ Lima sjeda u autobus i za pola sata dolazi u Firmanov stan koji se nalazi… Naravno, u zgradi u kojoj se zbivaju sve rasute pa onda skupljene priče što čine ovaj roman. Dospjevši tamo otkriva i razlog pozivu: Firman je s nekolicinom aktivista srušio Lenjinov spomenik (treba spomenuti, to je drugi pokušaj, prvi se završio neuspjehom) i ispod njega, u postolju pronašao rupu u kojoj je bila sakrivena prilična količina novca. Pretpostavljaju, s pravom, da je riječ o novcu kojega su u postolje sakrili članovi Komunističke Partije, a logističku su im pomoć pri tome pružili agenti KGB-a. Pitanje je: Što činiti? Odgovor je sve prije nego jednostavan. Novac zadržati, u svakom slučaju. No za što ga primijeniti? I, kako organizirati stvar da komunisti ne otkriju „pljačku“? Prvi se problem rješava tako što se pronalazi spisatelj porijeklom iz Donbasa, koji nema spomenika, može ga se promatrati i kao ukrajinskog patriotu i kao nekoga tko pripada istoku zemlje. Izbor pada na Volodimira Sosjuru. Drugi se problem rješava tako što se Lenjinov spomenik vraća na svoje mjesto. Tako će akcija ostati neprimijećena. Ipak ostavljaju trag. Na podestu žutom bojom ispisuju „koljač“. Kada se ujutro zaputi na svoj redovni posao njegovanja okolice spomenika, čistačica će Marusja zamijetit taj natpis, pripisati ga neotesanoj mladeži i nastaviti obavljati svoj posao.
U istome, ili sličnom, apsurdnom i grotesknom modusu nižu se priče o stanarkama i stanarima: o prodavačici cvijeća Ruh koja održava vezu s ljubavnikom u Nizozemskoj, srećući ga tek kada odlazi u nabavku robe, o mladom pjesniku Sašku koji slučajno upada u trupu pankera koji ga ismijavaju i priređuju mu fiktivno pogubljenje, o dječaku Vladu i njegovu ocu Valeri koji ni ne slute da će ih majka i supruga, sita života u ukrajinskoj provinciji napustiti… Sve te priče Oleksij Čupa pripovijeda nenametljivo, mirnim tonom, kratkim ali pregnantnim rečenicama iza kojih se krije svijest o zloslutnoj buri koja se sprema izbiti u satelitskome gradu koji se nalazi na rubu velikoga grada, glavnoga grada. Tada je zgrada u koju su smještene radnje zapravo simbol cijeloga Donbasa, a nije slučajno što je jedna od najčešćih tema romana odlazak. Evo kako se završava poglavlje „Sotona i njegovi prijatelji“: „Tada će pričekati još nekoliko tjedana, donijeti vrećicu s novcem iz bunkera za zračnu zaštitu, sjesti u vlak i odvesti se u široki svijet, daleko od ovoga stana u potkrovlju i bake vezane uz krevet, daleko od ove kuće s njezinim ludim stanovnicima, daleko od ovoga grada s njegovom kiselom kišom i otrovnim vjetrom. A ako novac bude dostatan, čak daleko iz ove zemlje u kojoj nitko ne sumnja u priče poput ove.“
I kao što često biva, groteska i apsurd mijenjaju lice, skidaju „neveselu masku klauna“ i prelaze u svoju suprotnost, tihu ali sveprožimnu melankoliju. Da bi podvukao tu tešku činjenicu Oleksij će Čupa svojemu romanu pridodati i završno poglavlje, svojevrstan epilog kojega će nazvati „Još nekoliko riječi iz podruma“. „Deset dana nakon što sam završio knjigu moja je četvrt u Makijivki prvi put bila izložena paljbi. Tri sam se mjeseca pripremao na to: pripremio sam stvari, prikupio medikamente, kupio nekoliko kanistara vode. Kada je prvi projektil udario nekoliko ulica dalje, udaljen možda kilometar, moja se kuća zatresla, bilo je vrijeme da se preseli u zračno sklonište u podrumu… Sljedeće sam jutro bio spreman otputovati. Oprostio sam se od ljudi s kojim sam proveo cijeli život i koje teško da ću opet vidjeti, bar ne u ovome kontekstu. Rastao sam se od kulisa u kojima sam se kretao i snalazio naslijepo.“ Autor/pripovjedač se na taj način razotkriva kao jedan od stanara zgrade, ali i kao jedan od njih koji u njoj više ne žele ostati, koji ćute da u njoj za njih više nema mjesta. Ostaje otvoreno pitanje: Kada će Donbas, nakon svih ratnih razaranja, zločina i užasa opet postati sastavni dio Ukrajine? Nada je tu i ne treba joj dopustiti da umre.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/75
Oleksij Čupa, Bajke iz mog skloništa, 2015
Oleksij Čupa (1986) pripadnik je mlađe generacije ukrajinskih spisateljica i spisatelja, obilježene sviješću o nezavisnosti zemlje i o pokušajima imperija da tu nezavisnost ospori ili spriječi, svim sredstvima, što znači da „ni oružane bitke nisu isključene.“ Čupa potječe iz Donbasa, točnije iz Makijivke, grada koji je kultni status stekao u prozi Serhija Žadana. Makijivka je tipično industrijsko naselje, bez identiteta, koje se nalazi u neposrednoj blizini Donjecka. Takav položaj pridaje joj karakteristike koje omogućuju da se u nju bez većih poteškoća upišu elementi distopijskoga pripovijedanja. Uostalom, i Žadanov je Internat, paradni primjer distopije u ukrajinskoj književnosti, smješten u nju. Što je čini atraktivnom za fikcionalnu prozu? Paradoksalno, moglo bi se reći – upravo njezina neatraktivnost. Zahvaljujući njoj ona postaje mjestom koje se nalazi između realnoga i fiktivnoga, uramljeno između diskurzivnih strategija u kojima se čas pojavljuje kao scena hiperrealnoga da bi odmah potom otkliznula u nadrealno. Čupa ispisuje svoj tekst upravo na tome razmeđu. Mjesto uzglobljivanja pripovjednog teksta u realni svijet determinira poetiku koja će se koristiti kako bi se generirao diskurs adekvatan za takav proces predočavanja.
Sam je roman niz labavo povezanih pripovjednih cjelina koje su numerički raspoređene prema brojevima katova a onda i stanova koji se nalaze u socijalističkoj zgradi u Makijivki. Počinje se od prizemlja, sa stanovima 12, 13 i 14, a završava s trećim katom i stanovima 21, 22 i 23 koji se nalaze na njemu. No prejednostavno bi bilo pomisliti da Čupa uzima svaki stan zasebno, kao jedinku neovisnu o većoj cjelini. Naprotiv, on suptilnim metodama prepliće pojedinačne sudbine koje su smještene iza vrata, zidova i prozora, istovremeno konstruirajući stubište kao mjesto na kojemu se sreću izdvojeni pojedinačni elementi, htjeli to ili ne. Tako je kuća vezivno tkivo koje postupno postaje sposobno pripovijedati jednu priču sastavljenu ne samo od ljudi koji se kreću kroz prostore, prevladavajući ih ili se u njima spotičući, već i sam prostor koji postaje specifični, ako ne i glavni, junak romana.
Ono što je potrebno da bi se ovako labavo zamišljena konstrukcija učvrstila jest specifično ljepilo kojega autor mora sam kreirati, usudio bih se reći – alkemijskim postupkom. Autor-alkemičar mora se koncentrirati na likove i na situacije. I jedni i drugi su nužno disparatni, a njihovo povezivanje upravo stoga mora biti kontingentno. Evo kako Čupa započinje svoj roman: „Gotovo sve što se u stanu broj 12 priređuje, kaže, misli ili čini spadalo je pod filozofsku kategoriju magla. Majušno i neugledno ‘gotovo’ kojim priča počinje odnosi se na prosječan život kakav stanovnici dvanaestice nisu vodili. ‘Gotovo’ je bilo tako malo da ga se u osnovi moglo izostaviti. Te sam to i učinio.“ Pripovjedač će, dakle, razviti svoju priču upravo oko toga ‘gotovo’. Ono omogućuje prodor onoga što nije prosječno, nije svakodnevno, što je neobično i što razara rutinu. Poetološki se ta „nesvakodnevica“ generira figurama groteske i apsurdnoga. U samo središte prvoga poglavlja smještena je Vira Labuha, „vražja žena“, koja se u kuću useljava u doba perestrojke. Ne traži kontakt sa susjedima, živi u svojemu svijetu za kojega će pripovjedač diskretno nagovijestiti da ima veze s „donjeckim klanom“. Upućeni će u stanje u Ukrajini odmah shvatiti da je riječ o političkoj situaciji nastaloj u Ukrajini 2013., u vrijeme neposredno prije „Revolucije časti“. „Donjecki klan“ koji napušta Donbas i upućuje se u Kijiv čine predstavnici tzv. Stranke regija predsjednika Viktora Janukoviča koji odlaze u glavni grad kako bi tamo vukli konce i učvršćivali veze s imperijem koji Ukrajinu, milom ili silom, iznova želi uvući u svoju sferu utjecaja.
Virino se financijsko stanje, bez obzira na veze s klanom, ne pokazuje osobito stabilnim, tako da nije u stanju servisirati dugove. Stoga banka šalje Serhija, jednog od svojih nižih činovnika, u njezin stan da provjeri situaciju i vidi može li se nešto učiniti u vezi s neurednom platišom. U tom se momentu pripovjednoga razvitka generira groteska. Vira se nalazi u stanju potpune omame, budući da s jednim od svojih kompanjona u opijanju obilato konzumira votku. Iz ormara vade starinsku kremenjaču, postavljaju je iza vrata i kad bankar intenzivnije zakuca ispaljuju metak koji ga prostrjeljuje. On, naravno, nije mrtav. Vira i partner se brinu, koliko mogu, o njemu, ali najviše tako da mu bez prestanka sipaju votku dok čekaju da dođe vozilo hitne pomoći. Kad se pojave sanitet i policija mladi je čovjek potpuno pijan što mu ne olakšava objašnjenje čitave situacije. Kada se malo sabere i priopći policajcu što se zbilo, ovome ostaje tek jedan komentar: „Kada bi samo znao kako nam baba ide na nerve. Ona je ovdje pohabala cijele generacije policajaca.“ No on tu ne završava. Serhij mu zbog učinjenih usluga treba pružiti bar neku malu nadoknadu. Policija je takva, korumpirana i s tim se mora pomiriti.
No groteska se nastavlja, a s njom i prstenasta struktura koja od naizgled labavo povezane zbirke priča čini jedan roman. U stanu preko puta Virinoga dva muškarca razvijaju planove o, očito, ilegalnoj gradnji u susjedstvu. Obojica nose muslimanska imena Rašid i Mahmed čime ih se markira kao tuđince, a njihova umiješanost u nedozvoljene građevinske projekte tu izvjesnost dodatno potencira. U momentu u kojemu njihovi planovi postupno stječu konkretno obličje (a ne radi se samo o građevinskoj mafiji, njima je stalo i do prevrata za čije izvršenje kuju još kompliciranije planove), čuje se buka na stubištu, pogled kroz špijunku otkrit će im da se u stanu preko puta zbivaju nečiste stvari. Na podu leži ranjeni mladić, nad njim se naginju Vira i njezin kompanjon i ulijevaju mu votku u usta. Kao što znamo, radi se o prethodnoj priči. Rašida i Mahmeda zbrka u hodniku tek privremeno prekida. Čim se vrati tišina oni se bacaju dalje na svoje planove. Što će od njih ostati, nerazjašnjeno je pitanje koje ostaje, kao otvoreno, visjeti nad čitavom zgradom.
A priče se dalje nastavljaju i isprepliću. Svaka (gotovo!) od njih nosi u sebi jednu lijepu dozu, upravo odmjerenu, crnog humora. Moj je favorit ona pod naslovom Good bye, Lenin. Priča tematizira doba tranzicije, rušenja socijalističkog sustava i stvaranja nekog novog – o kojemu se jedva što zna. Kako bi se sustav srušio, potrebno je boriti se i protiv njegovih preostataka, uključujući i spomenike najvažnijim njegovim figurama od kojih je na prvom mjestu, u to ne treba sumnjati, Lenjin. Ovo poglavlje romana počinje jednim telefonskim pozivom. Primatelju poziva Limi javlja se prijatelj Firman, a svatko čiji je on prijatelj zna: „Ako nazove nakon devet sati, ima neke važne novosti, tada se doista nešto i zbilo.“ Lima sjeda u autobus i za pola sata dolazi u Firmanov stan koji se nalazi… Naravno, u zgradi u kojoj se zbivaju sve rasute pa onda skupljene priče što čine ovaj roman. Dospjevši tamo otkriva i razlog pozivu: Firman je s nekolicinom aktivista srušio Lenjinov spomenik (treba spomenuti, to je drugi pokušaj, prvi se završio neuspjehom) i ispod njega, u postolju pronašao rupu u kojoj je bila sakrivena prilična količina novca. Pretpostavljaju, s pravom, da je riječ o novcu kojega su u postolje sakrili članovi Komunističke Partije, a logističku su im pomoć pri tome pružili agenti KGB-a. Pitanje je: Što činiti? Odgovor je sve prije nego jednostavan. Novac zadržati, u svakom slučaju. No za što ga primijeniti? I, kako organizirati stvar da komunisti ne otkriju „pljačku“? Prvi se problem rješava tako što se pronalazi spisatelj porijeklom iz Donbasa, koji nema spomenika, može ga se promatrati i kao ukrajinskog patriotu i kao nekoga tko pripada istoku zemlje. Izbor pada na Volodimira Sosjuru. Drugi se problem rješava tako što se Lenjinov spomenik vraća na svoje mjesto. Tako će akcija ostati neprimijećena. Ipak ostavljaju trag. Na podestu žutom bojom ispisuju „koljač“. Kada se ujutro zaputi na svoj redovni posao njegovanja okolice spomenika, čistačica će Marusja zamijetit taj natpis, pripisati ga neotesanoj mladeži i nastaviti obavljati svoj posao.
U istome, ili sličnom, apsurdnom i grotesknom modusu nižu se priče o stanarkama i stanarima: o prodavačici cvijeća Ruh koja održava vezu s ljubavnikom u Nizozemskoj, srećući ga tek kada odlazi u nabavku robe, o mladom pjesniku Sašku koji slučajno upada u trupu pankera koji ga ismijavaju i priređuju mu fiktivno pogubljenje, o dječaku Vladu i njegovu ocu Valeri koji ni ne slute da će ih majka i supruga, sita života u ukrajinskoj provinciji napustiti… Sve te priče Oleksij Čupa pripovijeda nenametljivo, mirnim tonom, kratkim ali pregnantnim rečenicama iza kojih se krije svijest o zloslutnoj buri koja se sprema izbiti u satelitskome gradu koji se nalazi na rubu velikoga grada, glavnoga grada. Tada je zgrada u koju su smještene radnje zapravo simbol cijeloga Donbasa, a nije slučajno što je jedna od najčešćih tema romana odlazak. Evo kako se završava poglavlje „Sotona i njegovi prijatelji“: „Tada će pričekati još nekoliko tjedana, donijeti vrećicu s novcem iz bunkera za zračnu zaštitu, sjesti u vlak i odvesti se u široki svijet, daleko od ovoga stana u potkrovlju i bake vezane uz krevet, daleko od ove kuće s njezinim ludim stanovnicima, daleko od ovoga grada s njegovom kiselom kišom i otrovnim vjetrom. A ako novac bude dostatan, čak daleko iz ove zemlje u kojoj nitko ne sumnja u priče poput ove.“
I kao što često biva, groteska i apsurd mijenjaju lice, skidaju „neveselu masku klauna“ i prelaze u svoju suprotnost, tihu ali sveprožimnu melankoliju. Da bi podvukao tu tešku činjenicu Oleksij će Čupa svojemu romanu pridodati i završno poglavlje, svojevrstan epilog kojega će nazvati „Još nekoliko riječi iz podruma“. „Deset dana nakon što sam završio knjigu moja je četvrt u Makijivki prvi put bila izložena paljbi. Tri sam se mjeseca pripremao na to: pripremio sam stvari, prikupio medikamente, kupio nekoliko kanistara vode. Kada je prvi projektil udario nekoliko ulica dalje, udaljen možda kilometar, moja se kuća zatresla, bilo je vrijeme da se preseli u zračno sklonište u podrumu… Sljedeće sam jutro bio spreman otputovati. Oprostio sam se od ljudi s kojim sam proveo cijeli život i koje teško da ću opet vidjeti, bar ne u ovome kontekstu. Rastao sam se od kulisa u kojima sam se kretao i snalazio naslijepo.“ Autor/pripovjedač se na taj način razotkriva kao jedan od stanara zgrade, ali i kao jedan od njih koji u njoj više ne žele ostati, koji ćute da u njoj za njih više nema mjesta. Ostaje otvoreno pitanje: Kada će Donbas, nakon svih ratnih razaranja, zločina i užasa opet postati sastavni dio Ukrajine? Nada je tu i ne treba joj dopustiti da umre.