….ja svoju sreću nosim sa sobom, ona je parče slobodnog neba. (Đorđe Otašević)
Jutrima, kad ustajem iz kreveta – dugo već i sve više – noge su mi ukočene i klecave. Zastanem, ispravim se i produžim do zahoda. Pišam suspregnuto, kapavo. Otresem ga, otarem papirom, dovučem se do sobe; ljute me tad podli zaostaci koji se protegnu gaćama.
Točim vodu u kuhalo prejakim mlazom, rasprskava se po ploči. Titra mi trbuh, nervi su vapijući za duhanom.
Bez misli, uz kavu i cigaretu gledam van: dolazećim danom nebo će opet zaplaviti. Zagasitoplavo jesenje nebo odvratno je lijepo. Sunce koje se pomalja negdje s druge strane odbija se od staklenog nebodera preko puta, zato žmirkam.
*
Ljeto je još palilo i nebo bilo nesnosno plavo kad sam sa slušalicama na ušima ušao u tunel. Pola sata kasnije bio sam na cesti, zalud za podneva tražeći sjenu u Martićevoj, sa snimkom vratne kralježnice u ruci. Požurio sam na pivo.
*
Šake me žestoko žare nebeskim koprivama – zgodno je bilo godinama tako misliti, bahato hineći ravnodušnost i stoički se anestezirati točenim pivom. Vrat me boli, ali iza me se odavno puno ne tiče; glavu ne moram okretati.
Strah je brat ignoranciji, i u toj sam obijesti olako zaboravio da dani ne završavaju otkucajem ponoći.
The past is never dead. It’s not even past.
*
Moja kralježnica zato pamti čeznutljivim elegijskim katrenom:
Sy CB chr., Spondylosis C4-C6
OPLL, Myelopathia cervicalis,
Paraparesis spastica
Terapija kirurška, stražnji pristup
*
Rampa se digla i ušli smo u bolnički krug. Kaotična vreva stotina nevoljnika i bolničkog osoblja pričinja se faličnom slagalicom koja se nikad ne može složiti.
Vozač Ubera, radoznali balonja istetoviranih ruku, sa krunicom oko zapešća, i sam pomalo zbunjen, konačno je ugasio radio i jezivi refren ”… pijem sam, u kafani ceo dan, kiselu vodu, kiselu vodu…” nestao je kao zadnji gutljaj.
Zgradu neurokirurgije jedva smo pronašli.
Kad sam izašao iz auta, zrake sunca razbijale su jutarnju maglu.
Počelo se nazirati plavo nebo, presvučeno tankom koprenom.
*
Suprotno zlogukim predviđanjima brbljive sveznadarke, čestog ukrasa bolničkih čekaonica, gegava ljudeskara, nalik kakvom jurodivom u bijelom, pojavila se u hodniku ispred ambulante točno na vrijeme. Sve nas je odmjerio velikim zamišljenim smeđim očima, kimnuo glavom, a potom se gotovo obješenjački nasmiješio.
Brzo je nestao iza vrata. Crna mu je kosa, prošarana pokojom sjedinom, uzmicala ponad visokog čela, tvoreći onda u sitnim kovrčama na potiljku stršeći vijenac, koji je okružio malu ćelu.
*
Ambulanta je prilično oskudno namještena, stol, dvije stolice i krevet uz zid nasuprot.
Iza ekrana na stolu čuo se prvo uzdah, pa neko frktanje i coktanje: iskaz nevjerice i prijekora, biće.
– Драгович мой, это катастрофа. Kатастрофа. – U čas pomislih da je poludio, ali monolog se nastavio, sve grublji i lišen sada zvjezdanog praha ruskog jezika. – Ne izgledate mi kao glup čovjek, što ste, zaboga, u vašim godinama napravili od sebe? Sramota, sramota, ta niste nepismeni, u kojem stoljeću živimo? Takva zapuštenost. Stvarno želite sjesti u invalidska kolica? Prije deset godina ste morali doći. Bolest ne boli, valjda znate? Hodate li otežano, ne mašite glavom, hodate, hodate, samo ne želite sebi priznati. Dođite ovamo, pogledajte snimku. Katastrofa. Ja bi vas, možda, za dva dana operirao, ali ovo predugo traje, više i nije hitno, sada ćete malo čekati, kad ste već toliko čekali, gužva je.
– Hoće li poslije operacije biti …… bolje – jedva sam promucao.
– To ne znam. Meni je cilj spriječiti da ne postane gore. Hajde, hajde, ljudi čekaju. Znači, operacija sredinom listopada, zvat će vas.
Gledam u njegove noge ispod stola: na ležerne svijetle mokasine uredno padaju hlače od laganog materijala, ispeglane na crtu. Usta su mi suha, drhtavom rukom spremam nalaz u fascikl, dižem se oprezno i polako odlazim. Prati me neprijatna tišina i iznenada osjetim veliku usamljenost bolesnih ljudi.
– Doviđenja – mrmljam na vratima.
*
Dan prije operacije, polegnut u stomatološkoj stolici, razjapljenih usta i zaslijepljen jakim svijetlom, jedva da sam i spazio injekciju u smiješno maloj muškoj ruci. Ubod.
Samouvjereni stomatološki specijalizant – čas prije patronizirao je o tjelesnoj spremi nogometaša – dr. Branimir Udovički, kojem su me sa odjela poslali na rutinski pregled zbog lakše zubobolje, bez velikih riječi i objašnjenja, iščupao mi je dva zuba. 25 et 26.
Tako je ovaj učeći i vrijedni mladac odgodio moju operaciju.
Nebo
….ja svoju sreću nosim sa sobom,
ona je parče slobodnog neba.
(Đorđe Otašević)
Jutrima, kad ustajem iz kreveta – dugo već i sve više – noge su mi ukočene i klecave. Zastanem, ispravim se i produžim do zahoda. Pišam suspregnuto, kapavo. Otresem ga, otarem papirom, dovučem se do sobe; ljute me tad podli zaostaci koji se protegnu gaćama.
Točim vodu u kuhalo prejakim mlazom, rasprskava se po ploči. Titra mi trbuh, nervi su vapijući za duhanom.
Bez misli, uz kavu i cigaretu gledam van: dolazećim danom nebo će opet zaplaviti. Zagasitoplavo jesenje nebo odvratno je lijepo. Sunce koje se pomalja negdje s druge strane odbija se od staklenog nebodera preko puta, zato žmirkam.
*
Ljeto je još palilo i nebo bilo nesnosno plavo kad sam sa slušalicama na ušima ušao u tunel. Pola sata kasnije bio sam na cesti, zalud za podneva tražeći sjenu u Martićevoj, sa snimkom vratne kralježnice u ruci. Požurio sam na pivo.
*
Šake me žestoko žare nebeskim koprivama – zgodno je bilo godinama tako misliti, bahato hineći ravnodušnost i stoički se anestezirati točenim pivom. Vrat me boli, ali iza me se odavno puno ne tiče; glavu ne moram okretati.
Strah je brat ignoranciji, i u toj sam obijesti olako zaboravio da dani ne završavaju otkucajem ponoći.
The past is never dead. It’s not even past.
*
Moja kralježnica zato pamti čeznutljivim elegijskim katrenom:
Sy CB chr., Spondylosis C4-C6
OPLL, Myelopathia cervicalis,
Paraparesis spastica
Terapija kirurška, stražnji pristup
*
Rampa se digla i ušli smo u bolnički krug. Kaotična vreva stotina nevoljnika i bolničkog osoblja pričinja se faličnom slagalicom koja se nikad ne može složiti.
Vozač Ubera, radoznali balonja istetoviranih ruku, sa krunicom oko zapešća, i sam pomalo zbunjen, konačno je ugasio radio i jezivi refren ”… pijem sam, u kafani ceo dan, kiselu vodu, kiselu vodu…” nestao je kao zadnji gutljaj.
Zgradu neurokirurgije jedva smo pronašli.
Kad sam izašao iz auta, zrake sunca razbijale su jutarnju maglu.
Počelo se nazirati plavo nebo, presvučeno tankom koprenom.
*
Suprotno zlogukim predviđanjima brbljive sveznadarke, čestog ukrasa bolničkih čekaonica, gegava ljudeskara, nalik kakvom jurodivom u bijelom, pojavila se u hodniku ispred ambulante točno na vrijeme. Sve nas je odmjerio velikim zamišljenim smeđim očima, kimnuo glavom, a potom se gotovo obješenjački nasmiješio.
Brzo je nestao iza vrata. Crna mu je kosa, prošarana pokojom sjedinom, uzmicala ponad visokog čela, tvoreći onda u sitnim kovrčama na potiljku stršeći vijenac, koji je okružio malu ćelu.
*
Ambulanta je prilično oskudno namještena, stol, dvije stolice i krevet uz zid nasuprot.
Iza ekrana na stolu čuo se prvo uzdah, pa neko frktanje i coktanje: iskaz nevjerice i prijekora, biće.
– Драгович мой, это катастрофа. Kатастрофа. – U čas pomislih da je poludio, ali monolog se nastavio, sve grublji i lišen sada zvjezdanog praha ruskog jezika. – Ne izgledate mi kao glup čovjek, što ste, zaboga, u vašim godinama napravili od sebe? Sramota, sramota, ta niste nepismeni, u kojem stoljeću živimo? Takva zapuštenost. Stvarno želite sjesti u invalidska kolica? Prije deset godina ste morali doći. Bolest ne boli, valjda znate? Hodate li otežano, ne mašite glavom, hodate, hodate, samo ne želite sebi priznati. Dođite ovamo, pogledajte snimku. Katastrofa. Ja bi vas, možda, za dva dana operirao, ali ovo predugo traje, više i nije hitno, sada ćete malo čekati, kad ste već toliko čekali, gužva je.
– Hoće li poslije operacije biti …… bolje – jedva sam promucao.
– To ne znam. Meni je cilj spriječiti da ne postane gore. Hajde, hajde, ljudi čekaju. Znači, operacija sredinom listopada, zvat će vas.
Gledam u njegove noge ispod stola: na ležerne svijetle mokasine uredno padaju hlače od laganog materijala, ispeglane na crtu. Usta su mi suha, drhtavom rukom spremam nalaz u fascikl, dižem se oprezno i polako odlazim. Prati me neprijatna tišina i iznenada osjetim veliku usamljenost bolesnih ljudi.
– Doviđenja – mrmljam na vratima.
*
Dan prije operacije, polegnut u stomatološkoj stolici, razjapljenih usta i zaslijepljen jakim svijetlom, jedva da sam i spazio injekciju u smiješno maloj muškoj ruci. Ubod.
Samouvjereni stomatološki specijalizant – čas prije patronizirao je o tjelesnoj spremi nogometaša – dr. Branimir Udovički, kojem su me sa odjela poslali na rutinski pregled zbog lakše zubobolje, bez velikih riječi i objašnjenja, iščupao mi je dva zuba. 25 et 26.
Tako je ovaj učeći i vrijedni mladac odgodio moju operaciju.
Dok se ne skrutne meso u ustima.
Sad čekam.
Nebo ću zastrti pivskom pjenom.