Cesta nad Konavoskim poljem. Prolazi mimo sela gornje bande. U dubini aerodrom. Avioni manevriraju iznad Cavtata, pa od pučine i otočića Mrkana, gdje je davno bila karanatena za strance koji bi u vremenima kuge pošli u Dubrovnik, započinju spuštanje na Čilipe.
Kraj je kolovoza, sunce rano zalazi.
Nakon Lovorne naglo skrećemo, pa vozimo uzbrdo, iznad profundi i kroz borovu šumu, cestom na kojoj bismo se jedva s drugim mimoišli. Ali odozgo nitko ne nailazi. Mirni smo, jer znamo da neće naići.
Vozimo se u Kunu, koja se, zbog puno većeg i naseljenijeg istoimenog mjesta na Pelješcu, službeno zove Kuna Konavoska.
Selo kamenih kuća, pod samom planinom Snježnicom, na kraju je svih dubrovačkih i konavoskih puteva. Nikamo se iz Kune ne ide.
Kuće su redom široke i prostrane dvokatnice, sagrađene u vrijeme kada se živjelo u obiteljskim zadrugama, pa bi po nekoliko porodica obrađivalo zajedničku baštinu, a domovina se nikad nije dijelila jer bi je djelidbom nestalo.
Nakon tog vremena u Kuni više nije građeno.
Po urednim, geometrijski pravilno raspoređenim dolcima, muškarci okopavaju zemlju, plijeve korov po povrtnjacima.
Dan je bio vruć, posljednji takav ove godine, pa su ljudi izašli tek po zalasku sunca.
Prizor je taman, skoro crno-bijel, kao na jednoj slici Gabrijela Jurkića, iz Umjetničke galerije u Sarajevu, za razrednog obilaska osamdeset i prve.
Samo se zemlja crveni.
Stojimo na groblju, pokraj crkvice, na kraju cimentne staze, koja teče tristotinjak metara do prvih kuća.
To je put kojim prolaze sprovodi. Ne može taj hod za kovčegom trajati duže od petnaestak minuta, a spuštanje u grob vidi se sa ama baš svakoga prozora u selu.
Dva ili tri puta rekli smo dobar dan, ljudima koje ne poznajemo.
S prozora su nas gledale žene u crnom. Nisu djelovale ni znatiželjno, ni zlokobno. Gledale su kao da gledaju rijetke posjetitelje, kanarinca, srnu ili dva zeca.
Zaboravio sam reći da nas je pri dolasku dočekao njemački ovčar. Dobrodušan i veseo, bio je spreman pratiti nas u šetnji.
Prema popisu stanovništva u Kuni živi tridesetak ljudi.
Nikamo se iz Kune ne ide, nego nizbrdo, putem kojim smo došli, na kojem se ni sa kim nećemo mimoići, osim s avionom, u zraku ispod nas.
Put u Kunu
Cesta nad Konavoskim poljem. Prolazi mimo sela gornje bande. U dubini aerodrom. Avioni manevriraju iznad Cavtata, pa od pučine i otočića Mrkana, gdje je davno bila karanatena za strance koji bi u vremenima kuge pošli u Dubrovnik, započinju spuštanje na Čilipe.
Kraj je kolovoza, sunce rano zalazi.
Nakon Lovorne naglo skrećemo, pa vozimo uzbrdo, iznad profundi i kroz borovu šumu, cestom na kojoj bismo se jedva s drugim mimoišli. Ali odozgo nitko ne nailazi. Mirni smo, jer znamo da neće naići.
Vozimo se u Kunu, koja se, zbog puno većeg i naseljenijeg istoimenog mjesta na Pelješcu, službeno zove Kuna Konavoska.
Selo kamenih kuća, pod samom planinom Snježnicom, na kraju je svih dubrovačkih i konavoskih puteva. Nikamo se iz Kune ne ide.
Kuće su redom široke i prostrane dvokatnice, sagrađene u vrijeme kada se živjelo u obiteljskim zadrugama, pa bi po nekoliko porodica obrađivalo zajedničku baštinu, a domovina se nikad nije dijelila jer bi je djelidbom nestalo.
Nakon tog vremena u Kuni više nije građeno.
Po urednim, geometrijski pravilno raspoređenim dolcima, muškarci okopavaju zemlju, plijeve korov po povrtnjacima.
Dan je bio vruć, posljednji takav ove godine, pa su ljudi izašli tek po zalasku sunca.
Prizor je taman, skoro crno-bijel, kao na jednoj slici Gabrijela Jurkića, iz Umjetničke galerije u Sarajevu, za razrednog obilaska osamdeset i prve.
Samo se zemlja crveni.
Stojimo na groblju, pokraj crkvice, na kraju cimentne staze, koja teče tristotinjak metara do prvih kuća.
To je put kojim prolaze sprovodi. Ne može taj hod za kovčegom trajati duže od petnaestak minuta, a spuštanje u grob vidi se sa ama baš svakoga prozora u selu.
Dva ili tri puta rekli smo dobar dan, ljudima koje ne poznajemo.
S prozora su nas gledale žene u crnom. Nisu djelovale ni znatiželjno, ni zlokobno. Gledale su kao da gledaju rijetke posjetitelje, kanarinca, srnu ili dva zeca.
Zaboravio sam reći da nas je pri dolasku dočekao njemački ovčar. Dobrodušan i veseo, bio je spreman pratiti nas u šetnji.
Prema popisu stanovništva u Kuni živi tridesetak ljudi.
Nikamo se iz Kune ne ide, nego nizbrdo, putem kojim smo došli, na kojem se ni sa kim nećemo mimoići, osim s avionom, u zraku ispod nas.