Detention girl I say yeah, yeah, detention girl Well she can lock me up, throw away the key said it would be good for me oh no! Detention girl Oh Detention Oh Detention Detention girl It hurts, so, bad I’m so glad… treštalo je iz zvučnika po cijelom povećem stanu u sjevernom dijelu grada. Dwarves, opaki punk bend, baš onakav kakve je voljela kao tinejdžerica, a i sada, kao zrela žena, blizu tridesete, blizu tih čudnih godina u kojima, kažu, žene mogu sve, napokon uživaju u životu, znaju tko su i što žele…
– Ovo ti je moja punk čipka, a ako ti se malo zaplete jezik, možda izgovoriš i nešto drugo, ali ne smeta, sve je to rock and roll – govorila mu je mašući rukama u ritmu pjesme dok joj je on, klečeći na parketu podno kauča u dnevnoj sobi, ljubio gole noge od stopala sve do prepona.
– Ti se ne bojiš čipkastog rublja? – upita ga Lea iznenada luckasto i izazovno.
– Misliš ne bojim se u smislu da ga nosim ili da ga skidam? – uzvrati Goran pomalo nespretno, ali zafrkantski, i nastavi ozbiljno: – Ne, ne, volim ga skidati. I pamučno, tzv. obično, svakakvo.
– Onda si ti iznimka, ja i moje cure smo zaključile da se dečki zapravo boje čipke – izvergla ona.
– Znaš, te sekunde kad gaćice skliznu sa ženskih bokova – reče on uspravivši se na koljenima – kad se žena potpuno otkrije, mogu se usporediti s presvlačenjem zvijezda, kad neka zvijezda dobije drugu boju, crvenu umjesto žute, narančaste.
Klečao je tako pred njom, s rukama na koljenima, kao da je na ispovijedi, kao da upravo izgovara nešto što je zgriješio, nešto što dijeli samo s odabranima. A ona je bila ta, odabrana, divlja i nježna, njegova.
– Samo što to gore mnogo duže traje, a ovdje samo par sekundi, ali te su sekunde u glavi milijuni godina – dovrši on u zanosu gledajući je ravno u oči.
– Vau, koja opservacija, ali… – reče ona kratko, namigne mu i skrene pogled na svoje raširene noge.
Da, bio je to neobičan početak vođenja ljubavi, tzv. tulum odleđivanja uz vino i grubi punk, nakon sati šetnji i razgovora. Razgovora o bivšem dečku, njenom, prvom i jedinom. O njegovim bivšim curama. Ljubavi općenito, vezama, braku. O nečemu o čemu ni on s trideset i kusur i ona pred tridesetima zapravo nisu znali mnogo, možda i ništa. No, ipak su pričali, grlili se, nespretno, trapavo. Ipak…
– Odsad šutim – brzo će on i poljubi je u blago ocrtavajuću brazdu posred crnih bokser-gaćica s crvenim detaljima koji su izgledali kao nehajno prosuta nadrealna djetelina.
Kad ih je skinuo, bila je toliko mokra da se činilo da joj se mala preselila svuda oko njegove glave, propupala i rascvjetala se istodobno, i zamirisala tako da je nestrpljivo uronio cijelo lice u nju i nakratko prestao disati.
Objema rukama uhvatila ga je za obrijanu glavu i brzo pomicala lijevo-desno, stiskala ga bedrima i duboko uzdisala.
– Ooh, ooooh, Bože – daj, daj – oh, ne, ne – čuo je isprekidano kroz njezine prste na ušima.
Uranjao je u nju nosom, bradom i jezikom, i cijeli je prizor izgledao potpuno nestvarno, kao da se neko dijete mutant rađa naopačke.
Kad ga je, nagnuvši se malo naprijed, povukla na sebe, Leino je lice bilo posve crveno, užareno do točke taljenja. Hlače i bokserice skinuli su mu zajednički isprepletenim prstima i rukama i on je ušao u nju električan i velik. Bila je nabrekla, velika i gusta kao košarica iz koje u tankim vodopadima sporo curi vrući med. Žmirila je i ponavljala: – Daj, daj, daj…
Cijela soba odzvanjala je od njihovih uzdaha i glazbe, sve oko njih vrtjelo se kao na vrtuljku – prozori, zavjese, slike, knjige… Minute, sekunde… Brzo, brzo, brže.
Bez daha, u znoju, na vrhuncu izletjeli su, izišli iz svojih tijela, jer ona tada na milisekundu umiru. Umiru a da toga i nisu svjesna, nestanu, a sve što se dogodilo nikada neće zaboraviti.
***
Kad ju je pogledao u lice dok je jednolično i neobično mirno disala stisnuvši se uz njega u širokom bračnom krevetu, koji joj je ostao u naslijeđe iz prijašnje duge veze, vidio je tamne mrljice od popucanih kapilara na kapcima i ispod očiju. Poljubio ju je nježno nekoliko puta u ta u strasti “ozlijeđena”, ispucala mjesta i uz blago osvjetljenje nastavio proučavati njenu spavaću sobu. Što je novo, a što staro? Što joj je ostalo od bivšega? I je li baš u ovakvom položaju ležala kraj njega? Mijenjaju li žene išta od svojih tzv. rituala s novim muškarcem?
Bilo je tek oko jedan iza ponoći i nije mogao spavati. Sa svim tim pitanjima u glavi, ispružio se najviše što je mogao i ugasio lampicu kraj kreveta. Soba se spustila u mrak, a ona još niže, skoro na njegov trbuh, stavivši mu otvoreni topli dlan na desni bok.
***
– Ajme, sreća da je sutra nedjelja, valjda će to proći do ponedjeljka, pa neću valjda takva na posao – vikala je ujutro iz kupaonice dok se proučavala u ogledalu, opipavajući prstima tanku kožu ispod donjeg dijela očnih jabučica i onu koja joj je dopola pokrivala oba oka poput sjene. Bila je gola i gledao ju je s neskrivenom strašću i požudom. Nije se mogao suzdržati, palila ga je i na pogled, i gola, i obučena. Sklapao je oči i ponovo ih otvarao, gledao je samo jednim okom, pa drugim. Skraćivao i produživao njenu poludugu plavu kosu, šišao je na boy frizuru. Svakako mu je bila lijepa. To njeno nevino lice Djevice Marije, blijeda put, zategnuta koža kao da je od stakla. Prvi put u životu imao je osjećaj da bi za tu ženu bio spreman na sve. I uplašio se toga. I uživao u tom osjećaju.
Trenutak poslije već je bio uz nju i, obujmivši je nježno s leđa, šapnuo joj u uho: – Okupat ću te, uđi u kadu.
Blago okrenuvši glavu, samo se nasmiješila i odmah zakoračila prema zelenkastoj kadi. Uhvatila ga je za nadlakticu da si pomogne i već je stajala na glatkoj površini kade, gotovo se stopivši s bjelinom keramike na zidu. Samo su joj mali zeleni rombovi između većih ploha pločica stršali iz ramena, izlazili iz bokova i vrhova prstiju na rukama. Bila je okrenuta prema njemu i lijepe čvrste grudi nadimale su se sa svakim njegovim žudljivim pogledom. Nije ju ni dotaknuo, šutio je i gledao, a onda pustio vodu i prebacio na tuš. Najprije prstima lijeve ruke, a zatim i laktom, kao bebama prije kupke, isprobao je mlaz, te ga pustio po njenim listovima, pa po bedrima, pa…
Između nogu imala je samo tanku prugu dlačica, ošišanih skoro do kože i kad ih je zapljusnuo topli val, ljeskale su se kao dodirnute nekom čarobnjačkom tekućinom. Pustio je nakratko da se voda oblikuje po njenom tijelu, u žljebove, kanaliće i usjeke, a ona je sklopljenih očiju sve više ritmično stiskala gornji dio nogu, do koljena. Još je malo držao tako usmjeren mlaz, smješkajući se, zavirujući pod njene sklopljene kapke, te dohvatio malu spužvu i brzo na nju, ne ispuštajući „bacač zaljubljene vode”, iz plastične tube istisnuo malu mrlju pjene za kupanje. Kad joj je vrškom smeđe spužvice dodirnuo desnu bradavicu, lagano se trznula i zanjihala, ali nije otvorila oči. Uživala je u tom iščekivanju, tonula u taj vodeni svijet pun slatkih napada. Dok joj je zapjenjenom spužvom kružio po okruglom ružičastom vrtu, otisnutom na blijedoj podlozi dojke kao mali žig na papiru, imao je lice Marlona Branda pred Marijom u “Tangu”. Lice muškarca kojega izjeda strast. Koji guli kožu da bi došao do srca i umiva lice rukom nježnijom od anđela. Stajali su tako još kratko, prepušteni pokretima kojima više nisu vladali, kojima su znali lice, ali ne i naličje.
***
– Kako ti stojiš sa svojim knjigama, hoćeš li stići sve to napraviti u roku? – upita ga ona nakon što su se ponovo zavukli pod plahtu u sobi.
– Ma hoću, sutra ću potegnuti – odgovori on i rukom je privuče k sebi i čvrsto stisne. U uho joj šapne: – Pročitao sam i onih nekoliko tvojih pjesama…
– I? – odmah upita Lea.
– Super su mi, dosta crne, ali dobre. Moraš još pisati, poraditi na cijelom rukopisu. Ozbiljno.
– Ma ne, to ja onako, za sebe. Ja ozbiljno, za lovu, slažem reklame i reklamne spotove, a poezija mi dođe kao lijek, nekakvo samoiscjeljivanje. I ne mislim da je nešto.
– Dobro je, vjeruj mi – nastavi je uvjeravati on.
– Ok, napisat ću valjda još nešto pa ću ti pokazati – reče ona i poljubi ga u obraz pa u usta, s namjerom da što prije završe razgovor o toj temi. On je nešto pokušavao izgovoriti, no nastavila ga je ljubiti, ne dopuštajući mu da kaže bilo što, da udahne, izdahne, a onda se brzo sagnula kraj kreveta i dohvatila, očito prije pripremljenu, crnu svilenu maramu. Otvorena i vruća, sjela je na njega, prvo na trbuh pa na pubičnu kost, i lagano se pomicala naprijed-nazad. Kimnula mu je da podigne glavu te mu, nagnuvši se, objema rukama nabrzinu zavezala oči. Klekla je zatim bočno kraj njega, s jednom rukom na njegovim dlakavim prsima, a drugom u međunožju. Licem mu je polako klizila kanjonom između grudi i zaustavila se blizu pupka. U sekundi u njega mu je upuhala vreli dah, a potom ga ovlaš liznula. Spustila se niže, na trbuh, pa do „njegova veličanstva”, kralja izdužena vrata koji je žudio pogledati kroz nju. Razmaknula je malo usne i on je provirio u tamu njezina glasa. Dopola je zatim ispružila jezik i njime radila osmice oko njegove vlažne i ustreptale rozo-crvene glave, kao rajska zlatna zmija koja ne želi ništa znati o istočnom grijehu.
U svom nevjerojatnom mraku, počeo je micati kukovima, pomažući joj da mu „vladara” obujmi što čvršće, što dublje. Brzo, brzo, gore, dolje, kratko, kratko, pa gotovo do korijena. Brzo, brzo, on prolazi, ulazi, duboko, gleda umjesto njega, još malo, malo i – svjetlost je frcnula preko njega, na zid iznad njegove glave dok je, gotovo lebdeći, strgnuo maramu s očiju. Trzao se još nekoliko trenutaka i letio, kapao oslobođen u njenoj ruci. A onda su pali, spustili se, slegli, zalijepili se jedno za drugo, tiho i, činilo se, dovijeka.
Zadnja 24 sata
***
Noć je bila rana, ponoć blizu. Sjeo je za radni stol u svom podstanarskom stanu i počeo raditi na jednom od više rukopisa koje je morao pročitati i srediti za objavu u izdavačkoj kući u kojoj je bio zaposlen. Kad završi posao koji si je zadao, isplanirao je, pregledat će mail. Prije dan-dva bio je napisao lijepo dugo pismo Lei i pozvao je da se sutra ili preksutra napokon vide. Danima mu se već ispričavala da ne može, opravdavala gužvom na poslu. A strašno ju je poželio ljubiti, utopiti se u njoj. Kako mu je nedostajala…
Pijuckao je čileanski cabernet sauvignon, stavio slušalice na uši i s velike liste na laptopu pustio Calexico, Carried To Dust. Slušajući Man Made Lake, potonuo je u neku priču u rukopisu o tipu koji je zbrisao iz Sarajeva pod opsadom i pred djevojkom koja se htjela udati za njega. Čitao je, čitao, taj tip je otišao u Švedsku i počeo voziti taksi, a njegova bivša se udala. Čitao je, svirala je El Gatillo, rat je tutnjao, čitao, njezin muž je poginuo. Bože, malo kasnije i ona se ubila. Dok je otkucavala Red Blooms, on se vratio u Sarajevo zauvijek.
Pročitavši tu priču njemu potpuno nepoznatog autora, imao je osjećaj da je proživio cijeli jedan život, da se rodio i umro. Posegnuo je za čašom i ispunio usta vinom, mlačnom daljinom i tugom, i zadržao ga u ustima tako dugo da mu se činilo da se upilo u obraze, probilo ih i sad se kao krv slijeva niz obraze i vrat.
***
Malo kasnije, čim je otvorio mail, vidio je Leino tipično Teeebiii, nasmiješio se i odmah ga otvorio:
U Jazzu smo ukrali crni kristal i zamijenili ga za moj zivot vjecne trudnice. Zauvijek cu tako sacuvati i sebe, i tebe, i oca kojeg nikad ne sanjam. Tako ces zauvijek sacuvati one sto te progone iznutra, tvoje sto te smrtno vole.
Saljem ti samo dio pjesme o tebi, o nama; ‘nama’ kojeg vise nema.
Smrznuo se u trenutku kad je pročitao prvu strofu pjesme i prvu rečenicu pisma. Ukočio. Gutao je daljnja slova, poželio sve pročitati u sekundi, a više nije vidio.
Nisam vise u Zagrebu, ovo sto sada citas napisala sam u Frankfurtu, dok sam cekela avion za Ameriku. Dobila sam jednogodisnju stipendiju i odlucila otici. A mozda i ostati. Tamo mi je, u Chicagu, frendica koja se udala za Amerikanca. Dosta mi je ove jadne i tuzne zemlje. Znas, moram ti jos nesto reci. Nesto sto nisam u ovih par mjeseci. Nisam bila zbunjena, rasturena samo prekidom svoje dugogodisnje veze, time sto sam se napokon osjecala slobodnom, a nisam znala sto bih s tom slobodom. Ne, bio je tu jos netko. Prije tebe upoznala sam nekog i bila s njim. I zavoljela ga. Mislila da sam ga zavoljela, bolje receno. To s njim trajalo je, s prekidima, i dok sam se vidjala s tobom. Oprosti mi. Znam da sam kucka. Znam da je to strasno. Nisam znala sto napraviti, kako rijesiti tu zbrku. Bilo mi je lijepo s tobom. Divan si, njezan – poseban. Znam, sad mislis da serem, da lazem, i imas potpuno pravo to misliti. Ali, nije tako, nije. Oprosti, oprosti…
Potpuno mu se zamračilo pred očima. Pročitao je, a nije znao što je pročitao, nije htio znati, nije htio vjerovati. Odgurnuo je laptop od sebe po stolu i ustao, dohvatio već dopola ispražnjenu bocu i potegnuo iz nje skoro do kraja.
Zatim je opet sjeo i s bocom među nogama na stolici ispočetka pročitao mail, polako, rečenicu po rečenicu. Došavši do kraja, ponovo je ustao. Glavinjao je po stanu s bocom u ruci ne znajući što da učini. Bio je to šah-mat, bezizlazna situacija, kraj. Još je jednom potegnuo, ispraznio bocu i samo je ispustio iz ruke na parket. Sudar stakla i drva prasnuo je potmulo kao mina. Bacio se na leđa u krevet i u polumraku svjetiljke na radnom stolu zabuljio u strop. Nekoliko trenutaka kasnije trgnuo se i ustao. Otišao je po još jednu bocu crnog vina i nabrzinu je otvorio. Gusti cabernet slijevao se u njega u mlazovima, kao otrov, kao vatra. Sve je brže naginjao i osjećao se sve težim, lice mu se razvlačilo u čudni kez, nešto između plača i smijeha. Odložio je već napola praznu bocu na stol i počeo prekapati po CD-ima. Tražio je Dwarves, želio je da ga oni dokrajče, želio ih je slušati kao onda kad je bio prvi put kod nje, kad ju je prvi put skinuo, glasno i razuzdano.
– Gdje ste, u pičku? – mrmljao je.
– Aaa, evo, evo – ponavljao je stavljajući CD u player s divovskim zvučnicima. Uskoro je stanom zatutnjao punokrvni punk. Toliko je pojačao ton da se činilo kao da deseci gromova zaredom pogađaju zgradu. A on se valjao po podu, ustajao, skakao, vrištao, pjevao: the…I know a girl in this town / She likes to fuck when the sun goes down / She likes the rooftops / She likesoooor. Odmumljao je riječ koju nije baš razumio i nastavio: Suck that cock on the bathroom floor, pa se bacao po krevetu, posve izvan kontrole.
Susjedi su ubrzo počeli lupati sa svih strana, odgore, po zidovima sa strane, odolje. Nije prestajao, nije se obazirao, nije čuo i nastavio je bjesomučno skakati kao da je na stageu na nekom koncertu. Vrtjelo mu se u glavi, ali bio je potpuno uživljen, izgubljen. Dwarves su ljuštili vidljivu noć vani i onu nevidljivu u njemu.
Za dvadesetak minuta, kad je već bio potpuno iscrpljen i samo se valjao po podu, počela je zvonjava na vratima. Zvonila je policija, a s njima je bilo i nekoliko susjeda. Isprva ih nije čuo, i dalje je, poput nekog živčanog djeteta, puzao po podu.
A onda je nestalo svjetla, netko je isključio struju i čuo je žestoku lupu na ulaznim vratima. Oteturao je do njih i nekako uspio proviriti kroz špijunku. U hodniku je bilo svjetla. Vidio je policajce, susjede, te njemu čudne noćne ljude, čuo je: “Otvorite, policija!” Nikog nije vidio, ništa nije čuo. Otvorio je vrata, digao ruke u zrak i viknuo: “Predajem se!” te im svima pao u zagrljaj.
Punk čipka
Prva 24 sata
***
Detention girl
I say yeah, yeah, detention girl
Well she can lock me up, throw away the key
said it would be good for me oh no!
Detention girl
Oh Detention
Oh Detention
Detention girl
It hurts, so, bad
I’m so glad… treštalo je iz zvučnika po cijelom povećem stanu u sjevernom dijelu grada. Dwarves, opaki punk bend, baš onakav kakve je voljela kao tinejdžerica, a i sada, kao zrela žena, blizu tridesete, blizu tih čudnih godina u kojima, kažu, žene mogu sve, napokon uživaju u životu, znaju tko su i što žele…
– Ovo ti je moja punk čipka, a ako ti se malo zaplete jezik, možda izgovoriš i nešto drugo, ali ne smeta, sve je to rock and roll – govorila mu je mašući rukama u ritmu pjesme dok joj je on, klečeći na parketu podno kauča u dnevnoj sobi, ljubio gole noge od stopala sve do prepona.
– Ti se ne bojiš čipkastog rublja? – upita ga Lea iznenada luckasto i izazovno.
– Misliš ne bojim se u smislu da ga nosim ili da ga skidam? – uzvrati Goran pomalo nespretno, ali zafrkantski, i nastavi ozbiljno: – Ne, ne, volim ga skidati. I pamučno, tzv. obično, svakakvo.
– Onda si ti iznimka, ja i moje cure smo zaključile da se dečki zapravo boje čipke – izvergla ona.
– Znaš, te sekunde kad gaćice skliznu sa ženskih bokova – reče on uspravivši se na koljenima – kad se žena potpuno otkrije, mogu se usporediti s presvlačenjem zvijezda, kad neka zvijezda dobije drugu boju, crvenu umjesto žute, narančaste.
Klečao je tako pred njom, s rukama na koljenima, kao da je na ispovijedi, kao da upravo izgovara nešto što je zgriješio, nešto što dijeli samo s odabranima. A ona je bila ta, odabrana, divlja i nježna, njegova.
– Samo što to gore mnogo duže traje, a ovdje samo par sekundi, ali te su sekunde u glavi milijuni godina – dovrši on u zanosu gledajući je ravno u oči.
– Vau, koja opservacija, ali… – reče ona kratko, namigne mu i skrene pogled na svoje raširene noge.
Da, bio je to neobičan početak vođenja ljubavi, tzv. tulum odleđivanja uz vino i grubi punk, nakon sati šetnji i razgovora. Razgovora o bivšem dečku, njenom, prvom i jedinom. O njegovim bivšim curama. Ljubavi općenito, vezama, braku. O nečemu o čemu ni on s trideset i kusur i ona pred tridesetima zapravo nisu znali mnogo, možda i ništa. No, ipak su pričali, grlili se, nespretno, trapavo. Ipak…
– Odsad šutim – brzo će on i poljubi je u blago ocrtavajuću brazdu posred crnih bokser-gaćica s crvenim detaljima koji su izgledali kao nehajno prosuta nadrealna djetelina.
Kad ih je skinuo, bila je toliko mokra da se činilo da joj se mala preselila svuda oko njegove glave, propupala i rascvjetala se istodobno, i zamirisala tako da je nestrpljivo uronio cijelo lice u nju i nakratko prestao disati.
Objema rukama uhvatila ga je za obrijanu glavu i brzo pomicala lijevo-desno, stiskala ga bedrima i duboko uzdisala.
– Ooh, ooooh, Bože – daj, daj – oh, ne, ne – čuo je isprekidano kroz njezine prste na ušima.
Uranjao je u nju nosom, bradom i jezikom, i cijeli je prizor izgledao potpuno nestvarno, kao da se neko dijete mutant rađa naopačke.
Kad ga je, nagnuvši se malo naprijed, povukla na sebe, Leino je lice bilo posve crveno, užareno do točke taljenja. Hlače i bokserice skinuli su mu zajednički isprepletenim prstima i rukama i on je ušao u nju električan i velik. Bila je nabrekla, velika i gusta kao košarica iz koje u tankim vodopadima sporo curi vrući med. Žmirila je i ponavljala: – Daj, daj, daj…
Cijela soba odzvanjala je od njihovih uzdaha i glazbe, sve oko njih vrtjelo se kao na vrtuljku – prozori, zavjese, slike, knjige… Minute, sekunde… Brzo, brzo, brže.
Bez daha, u znoju, na vrhuncu izletjeli su, izišli iz svojih tijela, jer ona tada na milisekundu umiru. Umiru a da toga i nisu svjesna, nestanu, a sve što se dogodilo nikada neće zaboraviti.
***
Kad ju je pogledao u lice dok je jednolično i neobično mirno disala stisnuvši se uz njega u širokom bračnom krevetu, koji joj je ostao u naslijeđe iz prijašnje duge veze, vidio je tamne mrljice od popucanih kapilara na kapcima i ispod očiju. Poljubio ju je nježno nekoliko puta u ta u strasti “ozlijeđena”, ispucala mjesta i uz blago osvjetljenje nastavio proučavati njenu spavaću sobu. Što je novo, a što staro? Što joj je ostalo od bivšega? I je li baš u ovakvom položaju ležala kraj njega? Mijenjaju li žene išta od svojih tzv. rituala s novim muškarcem?
Bilo je tek oko jedan iza ponoći i nije mogao spavati. Sa svim tim pitanjima u glavi, ispružio se najviše što je mogao i ugasio lampicu kraj kreveta. Soba se spustila u mrak, a ona još niže, skoro na njegov trbuh, stavivši mu otvoreni topli dlan na desni bok.
***
– Ajme, sreća da je sutra nedjelja, valjda će to proći do ponedjeljka, pa neću valjda takva na posao – vikala je ujutro iz kupaonice dok se proučavala u ogledalu, opipavajući prstima tanku kožu ispod donjeg dijela očnih jabučica i onu koja joj je dopola pokrivala oba oka poput sjene. Bila je gola i gledao ju je s neskrivenom strašću i požudom. Nije se mogao suzdržati, palila ga je i na pogled, i gola, i obučena. Sklapao je oči i ponovo ih otvarao, gledao je samo jednim okom, pa drugim. Skraćivao i produživao njenu poludugu plavu kosu, šišao je na boy frizuru. Svakako mu je bila lijepa. To njeno nevino lice Djevice Marije, blijeda put, zategnuta koža kao da je od stakla. Prvi put u životu imao je osjećaj da bi za tu ženu bio spreman na sve. I uplašio se toga. I uživao u tom osjećaju.
Trenutak poslije već je bio uz nju i, obujmivši je nježno s leđa, šapnuo joj u uho: – Okupat ću te, uđi u kadu.
Blago okrenuvši glavu, samo se nasmiješila i odmah zakoračila prema zelenkastoj kadi. Uhvatila ga je za nadlakticu da si pomogne i već je stajala na glatkoj površini kade, gotovo se stopivši s bjelinom keramike na zidu. Samo su joj mali zeleni rombovi između većih ploha pločica stršali iz ramena, izlazili iz bokova i vrhova prstiju na rukama. Bila je okrenuta prema njemu i lijepe čvrste grudi nadimale su se sa svakim njegovim žudljivim pogledom. Nije ju ni dotaknuo, šutio je i gledao, a onda pustio vodu i prebacio na tuš. Najprije prstima lijeve ruke, a zatim i laktom, kao bebama prije kupke, isprobao je mlaz, te ga pustio po njenim listovima, pa po bedrima, pa…
Između nogu imala je samo tanku prugu dlačica, ošišanih skoro do kože i kad ih je zapljusnuo topli val, ljeskale su se kao dodirnute nekom čarobnjačkom tekućinom. Pustio je nakratko da se voda oblikuje po njenom tijelu, u žljebove, kanaliće i usjeke, a ona je sklopljenih očiju sve više ritmično stiskala gornji dio nogu, do koljena. Još je malo držao tako usmjeren mlaz, smješkajući se, zavirujući pod njene sklopljene kapke, te dohvatio malu spužvu i brzo na nju, ne ispuštajući „bacač zaljubljene vode”, iz plastične tube istisnuo malu mrlju pjene za kupanje. Kad joj je vrškom smeđe spužvice dodirnuo desnu bradavicu, lagano se trznula i zanjihala, ali nije otvorila oči. Uživala je u tom iščekivanju, tonula u taj vodeni svijet pun slatkih napada. Dok joj je zapjenjenom spužvom kružio po okruglom ružičastom vrtu, otisnutom na blijedoj podlozi dojke kao mali žig na papiru, imao je lice Marlona Branda pred Marijom u “Tangu”. Lice muškarca kojega izjeda strast. Koji guli kožu da bi došao do srca i umiva lice rukom nježnijom od anđela. Stajali su tako još kratko, prepušteni pokretima kojima više nisu vladali, kojima su znali lice, ali ne i naličje.
***
– Kako ti stojiš sa svojim knjigama, hoćeš li stići sve to napraviti u roku? – upita ga ona nakon što su se ponovo zavukli pod plahtu u sobi.
– Ma hoću, sutra ću potegnuti – odgovori on i rukom je privuče k sebi i čvrsto stisne. U uho joj šapne: – Pročitao sam i onih nekoliko tvojih pjesama…
– I? – odmah upita Lea.
– Super su mi, dosta crne, ali dobre. Moraš još pisati, poraditi na cijelom rukopisu. Ozbiljno.
– Ma ne, to ja onako, za sebe. Ja ozbiljno, za lovu, slažem reklame i reklamne spotove, a poezija mi dođe kao lijek, nekakvo samoiscjeljivanje. I ne mislim da je nešto.
– Dobro je, vjeruj mi – nastavi je uvjeravati on.
– Ok, napisat ću valjda još nešto pa ću ti pokazati – reče ona i poljubi ga u obraz pa u usta, s namjerom da što prije završe razgovor o toj temi. On je nešto pokušavao izgovoriti, no nastavila ga je ljubiti, ne dopuštajući mu da kaže bilo što, da udahne, izdahne, a onda se brzo sagnula kraj kreveta i dohvatila, očito prije pripremljenu, crnu svilenu maramu. Otvorena i vruća, sjela je na njega, prvo na trbuh pa na pubičnu kost, i lagano se pomicala naprijed-nazad. Kimnula mu je da podigne glavu te mu, nagnuvši se, objema rukama nabrzinu zavezala oči. Klekla je zatim bočno kraj njega, s jednom rukom na njegovim dlakavim prsima, a drugom u međunožju. Licem mu je polako klizila kanjonom između grudi i zaustavila se blizu pupka. U sekundi u njega mu je upuhala vreli dah, a potom ga ovlaš liznula. Spustila se niže, na trbuh, pa do „njegova veličanstva”, kralja izdužena vrata koji je žudio pogledati kroz nju. Razmaknula je malo usne i on je provirio u tamu njezina glasa. Dopola je zatim ispružila jezik i njime radila osmice oko njegove vlažne i ustreptale rozo-crvene glave, kao rajska zlatna zmija koja ne želi ništa znati o istočnom grijehu.
U svom nevjerojatnom mraku, počeo je micati kukovima, pomažući joj da mu „vladara” obujmi što čvršće, što dublje. Brzo, brzo, gore, dolje, kratko, kratko, pa gotovo do korijena. Brzo, brzo, on prolazi, ulazi, duboko, gleda umjesto njega, još malo, malo i – svjetlost je frcnula preko njega, na zid iznad njegove glave dok je, gotovo lebdeći, strgnuo maramu s očiju. Trzao se još nekoliko trenutaka i letio, kapao oslobođen u njenoj ruci. A onda su pali, spustili se, slegli, zalijepili se jedno za drugo, tiho i, činilo se, dovijeka.
Zadnja 24 sata
***
Noć je bila rana, ponoć blizu. Sjeo je za radni stol u svom podstanarskom stanu i počeo raditi na jednom od više rukopisa koje je morao pročitati i srediti za objavu u izdavačkoj kući u kojoj je bio zaposlen. Kad završi posao koji si je zadao, isplanirao je, pregledat će mail. Prije dan-dva bio je napisao lijepo dugo pismo Lei i pozvao je da se sutra ili preksutra napokon vide. Danima mu se već ispričavala da ne može, opravdavala gužvom na poslu. A strašno ju je poželio ljubiti, utopiti se u njoj. Kako mu je nedostajala…
Pijuckao je čileanski cabernet sauvignon, stavio slušalice na uši i s velike liste na laptopu pustio Calexico, Carried To Dust. Slušajući Man Made Lake, potonuo je u neku priču u rukopisu o tipu koji je zbrisao iz Sarajeva pod opsadom i pred djevojkom koja se htjela udati za njega. Čitao je, čitao, taj tip je otišao u Švedsku i počeo voziti taksi, a njegova bivša se udala. Čitao je, svirala je El Gatillo, rat je tutnjao, čitao, njezin muž je poginuo. Bože, malo kasnije i ona se ubila. Dok je otkucavala Red Blooms, on se vratio u Sarajevo zauvijek.
Pročitavši tu priču njemu potpuno nepoznatog autora, imao je osjećaj da je proživio cijeli jedan život, da se rodio i umro. Posegnuo je za čašom i ispunio usta vinom, mlačnom daljinom i tugom, i zadržao ga u ustima tako dugo da mu se činilo da se upilo u obraze, probilo ih i sad se kao krv slijeva niz obraze i vrat.
***
Malo kasnije, čim je otvorio mail, vidio je Leino tipično Teeebiii, nasmiješio se i odmah ga otvorio:
U Jazzu smo ukrali crni kristal
i zamijenili ga za moj zivot vjecne trudnice.
Zauvijek cu tako sacuvati
i sebe, i tebe, i oca kojeg nikad ne sanjam.
Tako ces zauvijek sacuvati one sto te
progone iznutra, tvoje sto te smrtno vole.
Saljem ti samo dio pjesme o tebi, o nama; ‘nama’ kojeg vise nema.
Smrznuo se u trenutku kad je pročitao prvu strofu pjesme i prvu rečenicu pisma. Ukočio. Gutao je daljnja slova, poželio sve pročitati u sekundi, a više nije vidio.
Nisam vise u Zagrebu, ovo sto sada citas napisala sam u Frankfurtu, dok sam cekela avion za Ameriku. Dobila sam jednogodisnju stipendiju i odlucila otici. A mozda i ostati. Tamo mi je, u Chicagu, frendica koja se udala za Amerikanca. Dosta mi je ove jadne i tuzne zemlje.
Znas, moram ti jos nesto reci. Nesto sto nisam u ovih par mjeseci. Nisam bila zbunjena, rasturena samo prekidom svoje dugogodisnje veze, time sto sam se napokon osjecala slobodnom, a nisam znala sto bih s tom slobodom. Ne, bio je tu jos netko. Prije tebe upoznala sam nekog i bila s njim. I zavoljela ga. Mislila da sam ga zavoljela, bolje receno. To s njim trajalo je, s prekidima, i dok sam se vidjala s tobom. Oprosti mi. Znam da sam kucka. Znam da je to strasno. Nisam znala sto napraviti, kako rijesiti tu zbrku. Bilo mi je lijepo s tobom. Divan si, njezan – poseban. Znam, sad mislis da serem, da lazem, i imas potpuno pravo to misliti. Ali, nije tako, nije. Oprosti, oprosti…
Potpuno mu se zamračilo pred očima. Pročitao je, a nije znao što je pročitao, nije htio znati, nije htio vjerovati. Odgurnuo je laptop od sebe po stolu i ustao, dohvatio već dopola ispražnjenu bocu i potegnuo iz nje skoro do kraja.
Zatim je opet sjeo i s bocom među nogama na stolici ispočetka pročitao mail, polako, rečenicu po rečenicu. Došavši do kraja, ponovo je ustao. Glavinjao je po stanu s bocom u ruci ne znajući što da učini. Bio je to šah-mat, bezizlazna situacija, kraj. Još je jednom potegnuo, ispraznio bocu i samo je ispustio iz ruke na parket. Sudar stakla i drva prasnuo je potmulo kao mina. Bacio se na leđa u krevet i u polumraku svjetiljke na radnom stolu zabuljio u strop. Nekoliko trenutaka kasnije trgnuo se i ustao. Otišao je po još jednu bocu crnog vina i nabrzinu je otvorio. Gusti cabernet slijevao se u njega u mlazovima, kao otrov, kao vatra. Sve je brže naginjao i osjećao se sve težim, lice mu se razvlačilo u čudni kez, nešto između plača i smijeha. Odložio je već napola praznu bocu na stol i počeo prekapati po CD-ima. Tražio je Dwarves, želio je da ga oni dokrajče, želio ih je slušati kao onda kad je bio prvi put kod nje, kad ju je prvi put skinuo, glasno i razuzdano.
– Gdje ste, u pičku? – mrmljao je.
– Aaa, evo, evo – ponavljao je stavljajući CD u player s divovskim zvučnicima. Uskoro je stanom zatutnjao punokrvni punk. Toliko je pojačao ton da se činilo kao da deseci gromova zaredom pogađaju zgradu. A on se valjao po podu, ustajao, skakao, vrištao, pjevao: the…I know a girl in this town / She likes to fuck when the sun goes down / She likes the rooftops / She likesoooor. Odmumljao je riječ koju nije baš razumio i nastavio: Suck that cock on the bathroom floor, pa se bacao po krevetu, posve izvan kontrole.
Susjedi su ubrzo počeli lupati sa svih strana, odgore, po zidovima sa strane, odolje. Nije prestajao, nije se obazirao, nije čuo i nastavio je bjesomučno skakati kao da je na stageu na nekom koncertu. Vrtjelo mu se u glavi, ali bio je potpuno uživljen, izgubljen. Dwarves su ljuštili vidljivu noć vani i onu nevidljivu u njemu.
Za dvadesetak minuta, kad je već bio potpuno iscrpljen i samo se valjao po podu, počela je zvonjava na vratima. Zvonila je policija, a s njima je bilo i nekoliko susjeda. Isprva ih nije čuo, i dalje je, poput nekog živčanog djeteta, puzao po podu.
A onda je nestalo svjetla, netko je isključio struju i čuo je žestoku lupu na ulaznim vratima. Oteturao je do njih i nekako uspio proviriti kroz špijunku. U hodniku je bilo svjetla. Vidio je policajce, susjede, te njemu čudne noćne ljude, čuo je: “Otvorite, policija!” Nikog nije vidio, ništa nije čuo. Otvorio je vrata, digao ruke u zrak i viknuo: “Predajem se!” te im svima pao u zagrljaj.