Sa popularizacijom printera i pojeftinjenjem turskog i kineskog pamuka, majice i svi drugi asesoari sa natpisima su postali odraz identiteta, afiniteta ali i animoziteta (tako se u Sarajevu skoro pojavila majica na kojoj piše Kaopakšu, što aludira na lokalni dizajnerski trio Kao Pao Shu, koji inače favorizira i režiserka filma Na putu J. Žbanić).
U neku ruku to vam olakšava komunikaciju s ljudima. Kao što normalna osoba nikad ne bi započela razgovor sa muškarcem ili ženom u majici na kojoj se veliča lik & djelo nekog od biranih ratnih zločinaca u regiji, logično je da prema nekome ko nosi, recimo, torbu sa printom Klimtovog Poljupca imamo određene simpatije.
Naprimjer, kada sam prije nekoliko godina počela da pratim seriju Battlestar Galactica, malo je falilo da na sve živo ne isprintam karakterističan crveni BSG logo. Zato što mi se serija strašno dopadala (i danas je volim) pa sam, prirodno, htjela da to čitav svijet zna. Kada god pogledam na BSG logo da se sjetim Starbak u njenom raptoru ili impresivnih sajlonskih centuriona.
Slanje poruka na ovaj način je samosvjesan, površan čin, oblik identifikacije s određenim fan klubom iz širokog popkulturnog repertoara. Drugim riječima, poruke na majicama, torbama i slično su neobavezne i već sutra mogu biti zamijenjene drugim bez ikakvih posljedica. Isto tako, ovaj tip poruka su dvostruki intensifajer, nije dovoljno da nešto volim već želim da to svi drugi znaju.
Zato mi je fotografija žene s torbom na kojoj piše I love islam bila malo neobična. Da na torbi piše I love muffins ili I love Hana Montana, to bih doživjela drugačije. Naravno da nije nebitno da ovakvu torbu nosi žena koja je pokrivena. U svakom drugom slučaju, da ona izgleda kao Lizbet Salander ili kao Branka Sovrlić, to bi se moglo protumačiti kao kemp. Ili, naprosto kao nemar jer postoje ljudi koji na te stvari ne obraćaju pažnju (kao izvjesni makedonski pjesnik koji je, kad sam ga upoznala, imao Oriflejm torbu, potpuno nesvjestan da se radi o švedskoj firmi koja proizvodi kozmetiku).
Ovakvu torbu na ovakvoj ženi, međutim, ne doživljavam kako neki slučajni izbor, a kamoli kao zezanciju.
Možda zato što islam ne poznaje ni humor ni kemp.
Da nije tako, zar bi na takav način bio tretiran Ruždijev roman Satanski stihovi? Isto tako, zar bi se tako dramatično doživjele karikature Muhameda u Jiland Postenu i zar bi uopšte bilo moguće da neko sa smislom za humor i neko ko sebe ne doživljava jako ozbiljno kao imam Zukorlić tako reaguje na fotomontažu u beogradskom Blicu?
Konačno, obrnemo li situaciju, islam ne podnosi sprdnju na način kako je to pravila Madona još 80-ih u svojim spotovima a da se neka umjetnica odrekne Muhameda kao što se Šinejd O’Konor odrekla Pape, završila bi kao Teo Van Gog. Sa svime se možemo zajebavati, sa Amerikom, Bušom, Isusom, Josipom Brozom, Kim Il Sungom, ali sa Prorokom Muhamedom i islamom baš i ne.
Danas nije lako biti poseban, odnosno, posebna i to dokazuju silni talent-šouovi, rialiti emisije i razne druge bizarije u kojima se ljudi takmiče da pokažu svoju originalnost. Asesoari s printom, između ostalog, služe upravo kao jedna od manifestacija vlastitog identiteta.
U slučaju žene s fotografije, sama marama naravno definiše njen identitet. Torba s ovakvom porukom je već intensifajer, kao situacija kad pišemo pismeni rad i naslov podvučemo dvaput. Da se zna da je to naslov. Odnosno, da volimo islam. Moguće da iza toga stoji i nekakav prkos ili bunt, no o prirodi tih nevidiljivih motiva možemo samo da nagađamo.
Natpis je, kao rijetko kad, ispunio svoju funkciju; osoba koja stoji iza toga jeste ispala posebna.
Kao što samu sebe posebnom smatra svaka žena koja nosi nikab.
O tome piše i Ajan Hirsi Ali u svojoj autobiografskoj knjizi Nevernica koja period dok je bila pokrivena opisuje kao želju da bude “čista” i “predana sluškinja Alahova” pri čemu je to za nju bio “uzbudljiv i snažan osećaj. Osećala sam se moćno: ispod tog zastora počivala je prethodno neslućena ali potencijalno smrtonosna ženstvenost. Bila sam jedinstvena. Samo je mali broj žena hodao tako odeven ulicama Najrobija. Najčudnije je što sam bila izdvojena, samosvesna. Slala sam poruku duhovne nadmoći – bila sam istinska muslimanka. Sve druge devojke sa belim maramama su bile detinjaste, licemerne. Sijala sam kao božja zvezda. Raširila bih ruke misleći da mogu da poletim.” (preveo Vladan Stojanović)
Ovo iskustvo sa pokrivanjem se Ajan Hirsi Ali desilo nakon genitalnog obrezivanja a nešto prije nego ju je brutalno pretukao njen agilni učitelj vjeronauke.
O jednoj drugoj potrebi za time da se bude tretirana posebno, govori i slučaj Nađe Dizdarević, “aktivistice” i, “najpoznatije žene pod nikabom” u Bih. Nedavno se u Sarajevu digla prašina jer je gospođa Dizdarević željela da u Parlamentu prisustvuje raspravi o zabrani nikaba što samo po sebi nije ništa dramatično. Sigurnosnu je provjeru prošla bez skidanja istog jer, kako kaže, ti je ljudi poznaju već godinama. Međutim, ne poznaju je poslanici koji su u prostoriji vidjeli samo neko biće pod nikabom i mogli su samo da pretpostavljaju da se radi o Nađi D.
U intervjuu koji je dala povodom ovog nemilog događaja, gospođa Dizdarević se žali na tretman žena pod nikabom u Bosni, i povodom toga kaže kako su njena iskustva daleko bolja u svijetu nego u BiH. I dodaje: “Ja sam nikab stavila iz ljubavi i intimnih vjerskih uvjerenja i, naravno, ne očekujem da to ljudi shvate. Očekujem samo da me poštuju ovakvu kakva jesam. Ali, jesam naišla na mnogo bolje uslove vani, recimo, u Londonu, na konferencijama uvijek dobijem halal-hranu, posebnu prostoriju koja mi se dodjeljuje za molitvu itd. Čak sam znala upitati da li je potrebno da skinem nikab ako situacija to zahtijeva, odgovor je bio negativan, dakle, u većini slučajeva, a posebno na aerodromima, ne moram ni tražiti svoja prava, već ih unaprijed imam, odvedu me ljubazno u identifikacijsku prostoriju, a čak mi daju prednost pri pasoškoj kontroli u odnosu na druge. Vani se nikad nisam osjetila diskriminirano niti poniženo.”
Zastanimo na trenutak da bi izveli jedan mali eksperiment. Nikab ćemo zamijeniti sa, recimo, pirsingom (i izvršiti potrebna prilagođavanja). Zamislite, dakle, neku pankericu koja izjavljuje: “Ja sam pirsing stavila iz ljubavi i intimnih ideoloških uvjerenja i, naravno, ne očekujem da to ljudi shvate. Očekujem samo da me poštuju ovakvu kakva jesam. Ali, jesam naišla na mnogo bolje uslove vani, recimo, u Londonu, na konferencijama o mjestu Satane u savremenom društvu ja uvijek dobijem niskokaloričnu hranu i posebnu prostoriju u kojoj mogu slušati Merilin Mensona itd.”
Moram priznati da mi je nekako teško zamisliti da naša pankerica bude tako servilna i sama ponudi da prilikom prolaska kroz detektor za metal poskida svoje pirsinge, ali svakako bi bilo čudno da joj službenici Hitroua daju prednost u odnosu na ostale, stare i mlade, Nijemce i Marokanke, invalide i sportaše. Osim ako gospođa Dizdarević nije stara i nemoćna, trudnica ili osim ako joj je pozlilo pri pomisli na rentgenske poglede službenica, ne vidim nikakvog razloga da ide preko reda. (Također, blago njoj pa “vani” nikad nije iskusila diskriminaciju i poniženje, čime se ne može pohvaliti tako veliki broj ljudi, posebno sa bh pasošem.)
Isto tako, ne vidim nikakvog razloga da pokrivena žena s torbom “I srce islam” bude simpatična, a da za to nije dala neki konkretan povod osim ovog modnog. (Glavna “junakinja” ove slike, ustvari, nije pokrivena muslimanka već njena torba.)
Pored faktora autentičnosti, odnos fotografiranog objekta i njegovog okruženja je u raspravama o fotografiji kao mediju uvijek izazivao oprečne reakcije. U ovom slučaju, nesumnjivo da je sam kontekst bio bitan faktor za to neko dobije poriv da slika ženu s ovakvim asesoarom. Ona ne bi bila nikakva atrakcija, ni turistička ni kulturološka, u bilo kojem od gradova s većinskim muslimanskim stanovništvom, ali u Central parku, u blizini mjesta gdje su stajali tornjevi Svjetskog trgovačkog centra, ovakav natpis, moguće, demonstrira određen vid političke slobode. Ali, isto tako, i lucidnost nekog zanatlije koji se iz samo njemu ili njoj znanih razloga dosjetio da na torbu isprinta ovako nešto.
A to što se preko prpošnog printa I love islam njiše dječja noga, čitavu ovu fotografiju iz moje perspektive čini još ozbiljnijom.
To ne znam(o) sigurno, ali po cipelici možemo zaključiti da se radi o ženskom djetetu koje će, kako to već biva, biti odgajano u duhu religije njenih roditelja.
A to znači da će biti odgajana u duhu jedne mizogine religije – treba imati na umu da su sve religije u biti mizogine – čiji je vrhovni manifest toliko opsjednut ženskom seksualnošću da u tom smislu odnos prema menstruaciji nije uopšte odmakao od tribalnih običaja o kojima piše Frejzer, religije čiji se savremeni “tumači” bave potpuno trivijalnim stvarima i koji će se, recimo, zauzeti za to da se muslimanski fudbaleri u Bundes ligi oslobode od posta (?!), ali kojima je zlostavljanje žena pod okriljem iste te vjere nešto sasvim irelevantno, religije u kojoj sve priče o nekakvoj spolnoj ravnopravnosti padaju u vodu samo pri pogledu na raspored sjedenja po džamijama, nefleksibilne religije čiji su sljedbenici toliko tvrdokorni da su statistički u svakoj novoj sredini najlošije integrisana nezapadnjačka populacija (ali ih to ne sprečava da na druge gledaju s visine), religije licemjerja i dvostrukih mjerila koja se bazira na nejasnoćama i sofizmima pa tako u Kuranu možemo naći pokriće za čitav niz neveselih aktivnosti zbog kojih se u uređenim društvima ide iza rešetaka, ksenofobične religije metafora i nejasnoća koja parazitira na sveprisutnom strahu od džehenema, đaura, seksa, svinjetine i, ponajprije, strahu od boga koji je, navodno, milostiv a opet sprema ražanj za one koji mu ne laskaju pet puta dnevno.
Stoga ovo srce na torbi, kao banalni ali univerzalni simbol ljubavi smatram apsurdnim i krajnje neprimjerenim.
I jedino za čime bih ja imala poriv jeste da djevojčici poput Alfreda Hičkoka koji je na jednoj livadi u Švicarskoj vidio dječaka u društvu nekog sveštenika dobacim: Bježi, dijete, bježi!
*
Tek je počeo Ramazan; sarajevske kafane nisu tako pune a na granapima stoje natpisi na kartonu Imamo ramazanskih somuna.
Sada je četiri sata ujutro i da neki prolaznik vidi svjetlo u mojoj sobi, možda bi zaključio da sam ustala na sehur, to jeste doručak. Istina, iz Travnika sam donijela već pripremljenu mješavinu mljevenog mesa sa začinima i lukom za jelo kojim moja mama tradicionalno započinje iftar. No ja ću ga iskoristiti za špageti bolonjeze.
I srce špageti bolonjeze
Sa popularizacijom printera i pojeftinjenjem turskog i kineskog pamuka, majice i svi drugi asesoari sa natpisima su postali odraz identiteta, afiniteta ali i animoziteta (tako se u Sarajevu skoro pojavila majica na kojoj piše Kaopakšu, što aludira na lokalni dizajnerski trio Kao Pao Shu, koji inače favorizira i režiserka filma Na putu J. Žbanić).
U neku ruku to vam olakšava komunikaciju s ljudima. Kao što normalna osoba nikad ne bi započela razgovor sa muškarcem ili ženom u majici na kojoj se veliča lik & djelo nekog od biranih ratnih zločinaca u regiji, logično je da prema nekome ko nosi, recimo, torbu sa printom Klimtovog Poljupca imamo određene simpatije.
Naprimjer, kada sam prije nekoliko godina počela da pratim seriju Battlestar Galactica, malo je falilo da na sve živo ne isprintam karakterističan crveni BSG logo. Zato što mi se serija strašno dopadala (i danas je volim) pa sam, prirodno, htjela da to čitav svijet zna. Kada god pogledam na BSG logo da se sjetim Starbak u njenom raptoru ili impresivnih sajlonskih centuriona.
Slanje poruka na ovaj način je samosvjesan, površan čin, oblik identifikacije s određenim fan klubom iz širokog popkulturnog repertoara. Drugim riječima, poruke na majicama, torbama i slično su neobavezne i već sutra mogu biti zamijenjene drugim bez ikakvih posljedica. Isto tako, ovaj tip poruka su dvostruki intensifajer, nije dovoljno da nešto volim već želim da to svi drugi znaju.
Zato mi je fotografija žene s torbom na kojoj piše I love islam bila malo neobična. Da na torbi piše I love muffins ili I love Hana Montana, to bih doživjela drugačije. Naravno da nije nebitno da ovakvu torbu nosi žena koja je pokrivena. U svakom drugom slučaju, da ona izgleda kao Lizbet Salander ili kao Branka Sovrlić, to bi se moglo protumačiti kao kemp. Ili, naprosto kao nemar jer postoje ljudi koji na te stvari ne obraćaju pažnju (kao izvjesni makedonski pjesnik koji je, kad sam ga upoznala, imao Oriflejm torbu, potpuno nesvjestan da se radi o švedskoj firmi koja proizvodi kozmetiku).
Ovakvu torbu na ovakvoj ženi, međutim, ne doživljavam kako neki slučajni izbor, a kamoli kao zezanciju.
Možda zato što islam ne poznaje ni humor ni kemp.
Da nije tako, zar bi na takav način bio tretiran Ruždijev roman Satanski stihovi? Isto tako, zar bi se tako dramatično doživjele karikature Muhameda u Jiland Postenu i zar bi uopšte bilo moguće da neko sa smislom za humor i neko ko sebe ne doživljava jako ozbiljno kao imam Zukorlić tako reaguje na fotomontažu u beogradskom Blicu?
Konačno, obrnemo li situaciju, islam ne podnosi sprdnju na način kako je to pravila Madona još 80-ih u svojim spotovima a da se neka umjetnica odrekne Muhameda kao što se Šinejd O’Konor odrekla Pape, završila bi kao Teo Van Gog. Sa svime se možemo zajebavati, sa Amerikom, Bušom, Isusom, Josipom Brozom, Kim Il Sungom, ali sa Prorokom Muhamedom i islamom baš i ne.
Danas nije lako biti poseban, odnosno, posebna i to dokazuju silni talent-šouovi, rialiti emisije i razne druge bizarije u kojima se ljudi takmiče da pokažu svoju originalnost. Asesoari s printom, između ostalog, služe upravo kao jedna od manifestacija vlastitog identiteta.
U slučaju žene s fotografije, sama marama naravno definiše njen identitet. Torba s ovakvom porukom je već intensifajer, kao situacija kad pišemo pismeni rad i naslov podvučemo dvaput. Da se zna da je to naslov. Odnosno, da volimo islam. Moguće da iza toga stoji i nekakav prkos ili bunt, no o prirodi tih nevidiljivih motiva možemo samo da nagađamo.
Natpis je, kao rijetko kad, ispunio svoju funkciju; osoba koja stoji iza toga jeste ispala posebna.
Kao što samu sebe posebnom smatra svaka žena koja nosi nikab.
O tome piše i Ajan Hirsi Ali u svojoj autobiografskoj knjizi Nevernica koja period dok je bila pokrivena opisuje kao želju da bude “čista” i “predana sluškinja Alahova” pri čemu je to za nju bio “uzbudljiv i snažan osećaj. Osećala sam se moćno: ispod tog zastora počivala je prethodno neslućena ali potencijalno smrtonosna ženstvenost. Bila sam jedinstvena. Samo je mali broj žena hodao tako odeven ulicama Najrobija. Najčudnije je što sam bila izdvojena, samosvesna. Slala sam poruku duhovne nadmoći – bila sam istinska muslimanka. Sve druge devojke sa belim maramama su bile detinjaste, licemerne. Sijala sam kao božja zvezda. Raširila bih ruke misleći da mogu da poletim.” (preveo Vladan Stojanović)
Ovo iskustvo sa pokrivanjem se Ajan Hirsi Ali desilo nakon genitalnog obrezivanja a nešto prije nego ju je brutalno pretukao njen agilni učitelj vjeronauke.
O jednoj drugoj potrebi za time da se bude tretirana posebno, govori i slučaj Nađe Dizdarević, “aktivistice” i, “najpoznatije žene pod nikabom” u Bih. Nedavno se u Sarajevu digla prašina jer je gospođa Dizdarević željela da u Parlamentu prisustvuje raspravi o zabrani nikaba što samo po sebi nije ništa dramatično. Sigurnosnu je provjeru prošla bez skidanja istog jer, kako kaže, ti je ljudi poznaju već godinama. Međutim, ne poznaju je poslanici koji su u prostoriji vidjeli samo neko biće pod nikabom i mogli su samo da pretpostavljaju da se radi o Nađi D.
U intervjuu koji je dala povodom ovog nemilog događaja, gospođa Dizdarević se žali na tretman žena pod nikabom u Bosni, i povodom toga kaže kako su njena iskustva daleko bolja u svijetu nego u BiH. I dodaje: “Ja sam nikab stavila iz ljubavi i intimnih vjerskih uvjerenja i, naravno, ne očekujem da to ljudi shvate. Očekujem samo da me poštuju ovakvu kakva jesam. Ali, jesam naišla na mnogo bolje uslove vani, recimo, u Londonu, na konferencijama uvijek dobijem halal-hranu, posebnu prostoriju koja mi se dodjeljuje za molitvu itd. Čak sam znala upitati da li je potrebno da skinem nikab ako situacija to zahtijeva, odgovor je bio negativan, dakle, u većini slučajeva, a posebno na aerodromima, ne moram ni tražiti svoja prava, već ih unaprijed imam, odvedu me ljubazno u identifikacijsku prostoriju, a čak mi daju prednost pri pasoškoj kontroli u odnosu na druge. Vani se nikad nisam osjetila diskriminirano niti poniženo.”
Zastanimo na trenutak da bi izveli jedan mali eksperiment. Nikab ćemo zamijeniti sa, recimo, pirsingom (i izvršiti potrebna prilagođavanja). Zamislite, dakle, neku pankericu koja izjavljuje: “Ja sam pirsing stavila iz ljubavi i intimnih ideoloških uvjerenja i, naravno, ne očekujem da to ljudi shvate. Očekujem samo da me poštuju ovakvu kakva jesam. Ali, jesam naišla na mnogo bolje uslove vani, recimo, u Londonu, na konferencijama o mjestu Satane u savremenom društvu ja uvijek dobijem niskokaloričnu hranu i posebnu prostoriju u kojoj mogu slušati Merilin Mensona itd.”
Moram priznati da mi je nekako teško zamisliti da naša pankerica bude tako servilna i sama ponudi da prilikom prolaska kroz detektor za metal poskida svoje pirsinge, ali svakako bi bilo čudno da joj službenici Hitroua daju prednost u odnosu na ostale, stare i mlade, Nijemce i Marokanke, invalide i sportaše. Osim ako gospođa Dizdarević nije stara i nemoćna, trudnica ili osim ako joj je pozlilo pri pomisli na rentgenske poglede službenica, ne vidim nikakvog razloga da ide preko reda. (Također, blago njoj pa “vani” nikad nije iskusila diskriminaciju i poniženje, čime se ne može pohvaliti tako veliki broj ljudi, posebno sa bh pasošem.)
Isto tako, ne vidim nikakvog razloga da pokrivena žena s torbom “I srce islam” bude simpatična, a da za to nije dala neki konkretan povod osim ovog modnog. (Glavna “junakinja” ove slike, ustvari, nije pokrivena muslimanka već njena torba.)
Pored faktora autentičnosti, odnos fotografiranog objekta i njegovog okruženja je u raspravama o fotografiji kao mediju uvijek izazivao oprečne reakcije. U ovom slučaju, nesumnjivo da je sam kontekst bio bitan faktor za to neko dobije poriv da slika ženu s ovakvim asesoarom. Ona ne bi bila nikakva atrakcija, ni turistička ni kulturološka, u bilo kojem od gradova s većinskim muslimanskim stanovništvom, ali u Central parku, u blizini mjesta gdje su stajali tornjevi Svjetskog trgovačkog centra, ovakav natpis, moguće, demonstrira određen vid političke slobode. Ali, isto tako, i lucidnost nekog zanatlije koji se iz samo njemu ili njoj znanih razloga dosjetio da na torbu isprinta ovako nešto.
A to što se preko prpošnog printa I love islam njiše dječja noga, čitavu ovu fotografiju iz moje perspektive čini još ozbiljnijom.
To ne znam(o) sigurno, ali po cipelici možemo zaključiti da se radi o ženskom djetetu koje će, kako to već biva, biti odgajano u duhu religije njenih roditelja.
A to znači da će biti odgajana u duhu jedne mizogine religije – treba imati na umu da su sve religije u biti mizogine – čiji je vrhovni manifest toliko opsjednut ženskom seksualnošću da u tom smislu odnos prema menstruaciji nije uopšte odmakao od tribalnih običaja o kojima piše Frejzer, religije čiji se savremeni “tumači” bave potpuno trivijalnim stvarima i koji će se, recimo, zauzeti za to da se muslimanski fudbaleri u Bundes ligi oslobode od posta (?!), ali kojima je zlostavljanje žena pod okriljem iste te vjere nešto sasvim irelevantno, religije u kojoj sve priče o nekakvoj spolnoj ravnopravnosti padaju u vodu samo pri pogledu na raspored sjedenja po džamijama, nefleksibilne religije čiji su sljedbenici toliko tvrdokorni da su statistički u svakoj novoj sredini najlošije integrisana nezapadnjačka populacija (ali ih to ne sprečava da na druge gledaju s visine), religije licemjerja i dvostrukih mjerila koja se bazira na nejasnoćama i sofizmima pa tako u Kuranu možemo naći pokriće za čitav niz neveselih aktivnosti zbog kojih se u uređenim društvima ide iza rešetaka, ksenofobične religije metafora i nejasnoća koja parazitira na sveprisutnom strahu od džehenema, đaura, seksa, svinjetine i, ponajprije, strahu od boga koji je, navodno, milostiv a opet sprema ražanj za one koji mu ne laskaju pet puta dnevno.
Stoga ovo srce na torbi, kao banalni ali univerzalni simbol ljubavi smatram apsurdnim i krajnje neprimjerenim.
I jedino za čime bih ja imala poriv jeste da djevojčici poput Alfreda Hičkoka koji je na jednoj livadi u Švicarskoj vidio dječaka u društvu nekog sveštenika dobacim: Bježi, dijete, bježi!
*
Tek je počeo Ramazan; sarajevske kafane nisu tako pune a na granapima stoje natpisi na kartonu Imamo ramazanskih somuna.
Sada je četiri sata ujutro i da neki prolaznik vidi svjetlo u mojoj sobi, možda bi zaključio da sam ustala na sehur, to jeste doručak. Istina, iz Travnika sam donijela već pripremljenu mješavinu mljevenog mesa sa začinima i lukom za jelo kojim moja mama tradicionalno započinje iftar. No ja ću ga iskoristiti za špageti bolonjeze.