Hvala Ti, Gospode

1.

Hvala Ti, Gospode, što me oslijepi
(i tu si ostao jak)
jer šta bih ja o svemu znao
bez ovog pogleda s druge strane
(iza zauvijek spuštenih trepavica)
iz svoga u svjetski mrak?

Mislio bih da živim među svojtom,
možda i samim anđelima,
da rajskim se baštama šetam,
a ovako znam
na čemu sam.

Hvala Ti što najzad mi
otvori oči
prije no što Ti
dušu predam.

2.

Hvala Ti što dar mi sluha uze,
ne zavodiš me više ni muzikom sfera,
ni dobošima za pohod na neprijatelja –

još mi bubnjaju u glavi!

(Već od dreke pod prozorom
ne mogu oka da sklopim.
A lelek majke ubijenoga
u grob me tjera.)

Jedino mi je žao što nikad više
(stalno mislim o njoj)
neću moći da čujem
glas moje voljene žene
u noćima bez sna:

“Ne boj se, ne boj, mili,
spavaj, mišiću moj…”

3.

Hvala Ti što dar mi govora uze
i učini da zauvijek zanijemim.

Jer ako sam ostajao bez riječi
pred milotom ljudskog lica,
ženskog tijela izbezumljujućom ljepotom,
krasotama koje si štedro
nebom i zemljom razastro,
kako da ne zanijemim pred ovom
rugobom i strahotom.

I na šta bi sve ličilo
kad bih u ovu buku i bijes
i ja pokoju udjenuo?

I sve to još
vidio i čuo!

2008.