Pulena za brodolomca

(roman)

Život mu se malo pomalo sveo na jedno.

Napustio je školu, prekinuo s djevojkom, otišao od kuće.

Od jeseni do proljeća živio je u čitaonici gradske biblioteke. Grijao se kraj peći i čitao.

A onda je, redom, odbacio od sebe nekoliko stotina pročitanih i tisuće nepročitanih knjiga, odbacio i svjesno zaboravio sve što u njima piše. Imao je on taj izuzetan, ljudima nesvojstven dar da zaboravlja temeljito sve što bi poželio zaboraviti.

Život mu se malo pomalo sveo na jedno: na pjesnikinju E. D. i njezine dvadeset i tri knjige, od prve “Pulena za brodolomca”, objavljene 1965, do “Izabranih pesama”, štampanih u izdanju Zadružne štamparije braća Baranon, prošle godine.

Od 1978. E. D. živi po psihijatrijskim klinikama i ludnicama bivše Jugoslavije.

Hospitalizirana je u Sarajevu, nakon što je, kako piše na uputnici koju je potpisao R. H., liječnik opće prakse u “Domu zdravlja Omer Maslić”, doživljela “nervni slom”

Dogodilo se to onoga jutra, u kasnu jesen, dok je sjedila u čekaonici, među dvadesetak žena, ispred ordinacije za prekide trudnoće, zagledana u zeleni linoleum, pun blatnjavih tragova.

Kakvi su to ljudi morali biti pa da na ovome mjestu prostru zeleni linoleum?

Pomislila je i sišla s uma.

Smjestili su je na “Peto odjeljenje”. Zlokoban naziv za strašno mjesto.

Nakon nekoliko mjeseci preselili su je u psihijatrijsku kliniku na Jagomir, najprije u otvoreno, a zatim u zatvoreno odjeljenje.

Četrnaest godina potom, kada je započeo rat u Bosni, muž, poznati sarajevski profesor književnosti, vodio ju je preko frontova i kroz zaraćene vojske i narode, sve dok ju nije doveo do Beograda.

Put je trajao četiri mjeseca.

“Ovo je naša slavna pjesnikinja!”, govorili su komandanti vojnicima.

Vojnici bi je bolje osmotrili, pogledali je u oči, pa bi iz onoga što su vidjeli redom zaključivali da je poezija strašnija od rata.

Tako je na kraju stigla i do beogradske psihijatrijske klinike.

A onda i do zatvorenog odjeljenja ludnice.

Svake godine, ili jednom u tri-četiri godine – kada bi joj dar nakratko presahnuo, slala je van novi pjesnički rukopis.

Njezini stihovi nisu ni mračni, ni ispunjeni onom nepojmljivom cerebralnom patnjom, koja, po vjerovanjima književnih kritičara, tekstove bolesnih dijeli i razlikuje od tekstova zdravih. Njezine pjesničke slike niti su mutne, niti su nerazumljive, nema u njima ničega što bi čovjeka plašilo i što bi ga tjeralo od njezine poezije.

Suprotno: ona uvlači u sebe poput vira. Privlačna je poput ambisa.

Mladić je putovao u Beograd u posjetu E.D.

Kupio je u Zagrebu, kod Saše Šekoranje, buket od stotinu crvenih ruža.

Povjerio se da ide u posjet duševno bolesnoj prijateljici i htio bi cvijeće koje će ju ozdraviti.

Bit će da se Šekoranja sažalio nad sirotim mladićem, koji je izgledao kao skitnica, zaudarao je na ugljeni dim i urin, i vidjelo se da dolazi iz provincije.

Bio je ponedjeljak, rano jutro, takav ga je dočekao pred cvjećarnicom.

Cvjećar mu je poklonio ruže i rekao da će one sigurno ozdraviti prijateljicu.

Carinici su začuđeno gledali buket. Ovakav im se slučaj još nije dogodio. Nije se dogodilo da netko preko državne granice pokušava prenijeti stotinu crvenih ruža.

Premišljali su se što da rade, a onda su ga pustili. Brzo će to cvijeće uvenuti pa će tako uvenuti i eventualni carinski prekršaj.

U ludnicu ga nisu puštali.

Ne samo zato što je izgledao gore od većine ludaka i što je smrdio na urin i dim, nego i zato što, prema pravilima, na zatvoreno odjeljenje nisu puštali nikoga osim najbliže rodbine.

“Ali gospon, ja bih štel kod moje prijateljice, pjesnikinje!”, uzalud se bunio.

Tri mjeseca je svakodnevno pokušavao ući.

A onda je shvatio da postoji samo jedan način da dođe do E. D.

Ispod Gazele, u ciganskome naselju, u peći načinjenoj od velike, zahrđale limene bačve, spalio je putovnicu, osobnu iskaznicu i sve papire i dokumente koje je imao uza se.

Rekao je da se zove Dragoljub Paklović, da je rođen u Zaječaru. Govorio je jezikom nekoga drugog.

Do kasno u noć, vikao je pred Skupštinom Jugoslavije da mu je učinjena nekakve nepravda.

Ukrao je kiflu u pekarnici i dopustio da ga ulove.

Sjeo je u knjižari na pod, uz policu s knjigama poezije, i nije htio da se digne. Ni da izađe kada je došao kraj radnome vremenu. Tri dana sjedio je tu, a onda se sam od sebe digao i izašao. Poslije je pao promet u knjižari.

Psovao je vlast.

Prijetio ispred francuske ambasade.

U samoposluzi, u Čika Ljubinoj, ugrabio je djevojčicu L. F, koja je čekala djeda – djed je kupovao kruh, mlijeko, cigarete, sok od maline i tablu eurokrema – i bježao s njom na rukama sve do Kalemegdana. Dostigli su ga tek u parku.

Odveli su ga u zatvor. Iz zatvora u stacionar za beskućnike. Iz stacionara na psihijatrijsku kliniku.

Tri mjeseca trebalo mu je da ga smjeste u bolnicu koja nosi ime velikoga srpskog pisca Laze K. Lazarevića. I još tri da se nađe u zatvorenom odjeljenju.

“Ja sam Dado!”, pružio je ruku pjesnikinji.

Ugrabila je s klupe torbicu i pobjegla.

Rukom je pošao prema ptici koja je sletjela na naslon klupe, ali je ptica prhnula u visinu.

Dado sjedi u trpezariji. Vrijeme je posjeta. Mir na zatvorenom odjeljenju. Vrijeme je stabilno, nema kiše, kasno je ljeto, i svi su dobro. Skoro svi. Pjesnikinja sjedi pokraj prozora. Preko puta nje muž. Malen i nabijen čovjek. Drži je za ruku, i tako zajedno šute.

Dado ih gleda.

Nije čudo kada neki pacijent tako gleda. Nikoga time ne uznemirava.

Dok je bio profesor u Sarajevu, za njezinog muža se pričalo da je onako malen za opkladu usmrtio vola. Udario ga je šakom po čelu. Samo jednom.

Životinja je bez glasa klonula.

Miljenko Jergović 24. 09. 2011.