Snabdijevanje manom jamči božanstvo tijekom svih četrdeset godina Izraelova klatarenja pustinjom. Riječ je o golemu predsoblju slobode, koja uvijek podrazumijeva rizik i hodnju. Sloboda nije perivoj, već par sandala koje kroče po trnju i kamenju. Mana pribavlja neophodne kalorije, bez prekida, pa i u času najgorega sraza božanstva s pukom koji si je podigao tele da ga časti.
“Nebeskim ih kruhom tad nahrani”, piše psalam 105, u 40. stihu. Mana je kruh, neophodna hrana kojom se ne može trgovati, naprosto se dostavlja. A kruh s neba silazi u dovoljnim količinama, ali s pravilima za upotrebu. Božanstvo utanačuje da služi “leoclà”, za hranu. Nije to suvišna opaska, time želi isključiti svaku drugu upotrebu: njome se ne može trgovati. Ne može se zakapariti, preprodavati onome tko se ne želi potruditi svakoga dana i poći prikupljati izvan taborišta. Božanstvo zabranjuje zabranjuje zalihe, liječeći slabljenje u toku dana. Tko je sačuva za sutrašnji dan, zatekne je pokvarenu. Ta hrana služi samo za održavanje, ima upotrebnu vrijednost i nikakvu vrijednost za razmjenu. Mana nije roba.
Drugo pravilo bijaše raspodjela na jednake dijelove. Na kraju dnevnoga prikupljanja provjeravalo se pikupljeno. Jednakost temeljne namirnice jačala je sponu među članovima zajednice. Napokon i posljednja briga: na zemlji preostala mana bijaše prekomjerna te uništena na licu mjesta. Je li božanstvo griješilo u računu? Ne, ali je zato priječilo da onaj najslabiji mora prikupljati posljednju porciju, onu što su je drugi odbacili. Tako nitko nije trebao žuriti, stići prije ostalih, svađati se zbog prednosti. To božanstvo imalo je na srcu i dostojanstvo potrebitih.
Kruh je zemaljska mana, svjetovno djelo na sliku i priliku one koja je padala tijekom četrdeset godina u pustinji. Predrag Matvejević pripovijeda o grandioznom klatarenju žita, iz Azije prema svjetskim njivama, dugu selekciju i specijalizaciju prenošenu naraštajima. Gnusan je današnji patent o sjemenju žita, o tobožnjem pravu na anonimno a orijaško djelo težakâ čitava ljudskoga roda. Drugi s jednakom zloporabom pečate vodu oznakom privatnoga vlasništva.
Kruh sadrži dodanu vrijednost narodâ koji su ga mijesili da bi ga nudili božanstvima, gestom uzvrata: s kvascem ili bez kvasca, sa solju i bez soli, s krvi ili bez krvi.
Kršćanstvo u euharistiji preobražava kruh u meso, zemaljske ugljikohidrate u nebeske proteine. Krist je mana koja kroči obrnutim putem. Odatle sakralni miris koji prati, bar je nekada pratio, kruh na trpezi. Kad bi pao sa stola, poučili su me da ga podignem i poljubim. Ako bih pokušao napraviti kuglicu od sredine, prostodušno bi prigovorili: s kruhom se ne igra.
Tako mi nije neobično da u drevnom hebrejskom kruh i rat imaju isti troslovčani korijen: lamed (l), het (naglašeno h) i mem (m). Osporavajući kruh priskrbljuje se rat. Gid’ on, Gedeone, postaje vojskovođa u Izraelu kada susjedni narodi hoće izbrisati Izrael uništavajući ljetinu. Tko izgladnjuje (nekoga), taj (ga) prisiljava na oružje.
Zrak, voda, vatra, zemlja: iskonski elementi one tvornice, po mišljenju drevnih Grka, slijevaju se u formuli kruha. Zemlja prihvaća sjeme i korijene žita, voda biljku hrani s proljeća, topli zrak dozrijeva klas a vatra u peći preobražava brašno u kruh. Kruh, osim što je djelo radništva ljudskoga roda, tijesto je veličanstvenih sila prirode, katostrofična svaka za sebe, zbog razorne snage. Kruh je dakle njihov mirovni ugovor, uspjeli savez između prirodnih energija i ljudskih ruku. Miris tople pogače, čak i usred rata, nameće predah oružju.
O Kruhu
S talijanskog preveo Tvrtko Klarić
Snabdijevanje manom jamči božanstvo tijekom svih četrdeset godina Izraelova klatarenja pustinjom. Riječ je o golemu predsoblju slobode, koja uvijek podrazumijeva rizik i hodnju. Sloboda nije perivoj, već par sandala koje kroče po trnju i kamenju. Mana pribavlja neophodne kalorije, bez prekida, pa i u času najgorega sraza božanstva s pukom koji si je podigao tele da ga časti.
“Nebeskim ih kruhom tad nahrani”, piše psalam 105, u 40. stihu. Mana je kruh, neophodna hrana kojom se ne može trgovati, naprosto se dostavlja. A kruh s neba silazi u dovoljnim količinama, ali s pravilima za upotrebu. Božanstvo utanačuje da služi “leoclà”, za hranu. Nije to suvišna opaska, time želi isključiti svaku drugu upotrebu: njome se ne može trgovati. Ne može se zakapariti, preprodavati onome tko se ne želi potruditi svakoga dana i poći prikupljati izvan taborišta. Božanstvo zabranjuje zabranjuje zalihe, liječeći slabljenje u toku dana. Tko je sačuva za sutrašnji dan, zatekne je pokvarenu. Ta hrana služi samo za održavanje, ima upotrebnu vrijednost i nikakvu vrijednost za razmjenu. Mana nije roba.
Drugo pravilo bijaše raspodjela na jednake dijelove. Na kraju dnevnoga prikupljanja provjeravalo se pikupljeno. Jednakost temeljne namirnice jačala je sponu među članovima zajednice. Napokon i posljednja briga: na zemlji preostala mana bijaše prekomjerna te uništena na licu mjesta. Je li božanstvo griješilo u računu? Ne, ali je zato priječilo da onaj najslabiji mora prikupljati posljednju porciju, onu što su je drugi odbacili. Tako nitko nije trebao žuriti, stići prije ostalih, svađati se zbog prednosti. To božanstvo imalo je na srcu i dostojanstvo potrebitih.
Kruh je zemaljska mana, svjetovno djelo na sliku i priliku one koja je padala tijekom četrdeset godina u pustinji. Predrag Matvejević pripovijeda o grandioznom klatarenju žita, iz Azije prema svjetskim njivama, dugu selekciju i specijalizaciju prenošenu naraštajima. Gnusan je današnji patent o sjemenju žita, o tobožnjem pravu na anonimno a orijaško djelo težakâ čitava ljudskoga roda. Drugi s jednakom zloporabom pečate vodu oznakom privatnoga vlasništva.
Kruh sadrži dodanu vrijednost narodâ koji su ga mijesili da bi ga nudili božanstvima, gestom uzvrata: s kvascem ili bez kvasca, sa solju i bez soli, s krvi ili bez krvi.
Kršćanstvo u euharistiji preobražava kruh u meso, zemaljske ugljikohidrate u nebeske proteine. Krist je mana koja kroči obrnutim putem. Odatle sakralni miris koji prati, bar je nekada pratio, kruh na trpezi. Kad bi pao sa stola, poučili su me da ga podignem i poljubim. Ako bih pokušao napraviti kuglicu od sredine, prostodušno bi prigovorili: s kruhom se ne igra.
Tako mi nije neobično da u drevnom hebrejskom kruh i rat imaju isti troslovčani korijen: lamed (l), het (naglašeno h) i mem (m). Osporavajući kruh priskrbljuje se rat. Gid’ on, Gedeone, postaje vojskovođa u Izraelu kada susjedni narodi hoće izbrisati Izrael uništavajući ljetinu. Tko izgladnjuje (nekoga), taj (ga) prisiljava na oružje.
Zrak, voda, vatra, zemlja: iskonski elementi one tvornice, po mišljenju drevnih Grka, slijevaju se u formuli kruha. Zemlja prihvaća sjeme i korijene žita, voda biljku hrani s proljeća, topli zrak dozrijeva klas a vatra u peći preobražava brašno u kruh. Kruh, osim što je djelo radništva ljudskoga roda, tijesto je veličanstvenih sila prirode, katostrofična svaka za sebe, zbog razorne snage. Kruh je dakle njihov mirovni ugovor, uspjeli savez između prirodnih energija i ljudskih ruku. Miris tople pogače, čak i usred rata, nameće predah oružju.