Pukovniku ima ko da svira

Sa violinom, jedinom pokretnom i nepokretnom imovinom, sa više duha nego kruha, beskućnik, ”maestro” Stanko Stanković došao je jednog proljetnog dana polovinom dvadesetog vijeka na Zelenu pijacu u Doboju, zasvirao i zapjevao i – ostao do kraja života u gradu na tri rijeke, na sjeveru Bosne. U svoju violinu gledao je kao u božanstvo. Nijednog trenutka nije se odvajao od tog čudesnog muzičkog instrumenta. Sa oronulom violinom na uzglavlju spavao je i ujutro čim bi se probudio, prigrlio bi je i svirao sebi i drugima i sve dok ne zaspi osjećao se božanski.

Pojavio se, dakle, Stanko Stanković jednog proljeća, iznenada, na Zelenoj pijaci u Doboju i zasvirao… Došao je – niko ne zna odakle. Neki su govorili da je porijeklom iz Rumunije i Karavlah. Moj prijatelj Čedo Čak Despotović, Amerikanac iz Kalifornije, kaže da je  Stanko  kao i on rođen u Koprivni, selu između Doboja i Modriče, i da se davno otisnuo u bijeli svijet.  Priča teče dalje: neke Dobojlije su pripovijedale da je ovaj strastveni zaljubljenik u violinu i njene zvuke poslije nesretne ljubavi u Beču počeo sve više da pije i tako izgubio mjesto u Simfonijskom orkestru grada na lijepom plavom Dunavu. Šta je od svega ovog tačno, a šta legenda, ostaće vjerovatno samo tajna.

U svojim uspomenama gospođa Blanka Atijas Levi, nekadašnja Dobojka, koja danas s porodicom živi u Šibeniku, na portalu El Mundo Seefarad napisala je da je Stanko tog dana na Zelenoj pijaci u Doboju zasvirao i zapjevao i okupljenim ljudima ispričao mnogo toga o sebi – još od Kulina bana pa do naših dana. Markantna figura, visok oko dva metra, sa gustom valovitom, prosijedom kosom, oči crne, velike i buljave, ruke krupne da bi u svaku mogla stati po jedna lubenica, slikovito je pisala Blanka Levi. Mantil iznošen, sive boje, spuštao se sa njegovih plećatih ramena sve do zemlje. Sive uflekane pantalone vezane učkurom, poderana karo košulja, bosonog, izgledao je kao kakav lik iz Biblije.

Za svoju svirku na pijaci zaradio je prvu poluoku rakije i nastavio priču čudnom mješavinom jezika, ipak najsličnijem bosanskom izgovoru. Svirao je Stanko još dva-tri dana na pijaci, ali broj ljudi koji su ga slušali bivao je sve manji, a dnevni pazar sve tanji. Spavao je na pijaci i vidio da od svirke nema baš nekog haira i zatraži bilo kakav posao da se prehrani i nađe sebi krov nad glavom.

– Moj otac Mihael Atijas Mika ili Mikica bio je obućar, bavio se trgovinom i imao jednu njivicu i pozove Stanka da radi kod njega. U štali, na tavanu, našao mu je  mjesto i za spavanje. Stanko malo radi na njivi, zastane pa zasvira, izgubi se po nekoliko dana, pa se vrati… I tako život teče: malo radi, malo svira, malo luta… Jednog jutra moj otac pozove Stanka i započe ozbiljan razgovor: „Godine su te uhvatile, treba da saviješ i ti svoje gnijezdo i da se oženiš, imam ja za tebe dobru priliku, našu Đurđiju, ona dolazi kod nas i pomaže u obavljanju kućnih poslova. A voli rakiju kao i ti.“ Nađoše se nijh dvoje, sjedoše i zajedno popiše litar rakije i tako počeše bračni život, pisala je Blanka Levi.

Gospodin Atijas imao je dosta prijatelja i poznanika i na funkcijama. Zelena pijaca se širila i  on predloži da se izgradi javni WC i da tu rade i u jednoj sobi žive novopečeni mladenci.  Krov nad glavom, kapne poneka para, Stanko i dalje svira kad god ima priliku. Zbog toga što je radio u pijačnom klozetu djeca ga prozvaše Stanko Rupa. Ubrzo su dobili i troje djece. Možda bi Stanko i Đurđija tu živjeli još neko vrijeme, ali Doboj zadesi poplava, voda odnese sve što je bilo na Zelenoj pijaci pa i javni klozet i tako bračni par Stanković sa djecom ostade bez krova nad glavom. Tu su opet gospodin Mika Atijas i njegova supruga Berta da im pomognu. Prime ih kod sebe, hrane i paze gotovo tri mjeseca. Zatražio je Mikica od svojih prijatelja da pomognu porodici Stanković da se ponovo skuće. Našli su neki smještaj, a Stanko je, kad god bi mu se ukazala prilika, svirao i pjevao. Kad su ga neki zlonamjerni šereti upitali da li ima namjeru opet da se vrati na Zelenu pijacu i stanuje u javnom WC-u, Stanko je rekao da on ima  stan i oštro odbrusio besposličarima rekavši da je taj stan na pijaci izdao nekom visokom rukovodiocu! Ponekad je onima koji su ga vrijeđali i ismijavali drsko čak i vulgarno odgovarao i tako branio i sebe i svoju violinu.

Mika Atijas, koji je svirao klarinet, i njegova supruga, partizanka Berta, odlikovana  Orednom za hrabrost,  svirala je na klaviru i govorila pet jezika, uvijek  su bili tu da pripomognu porodici Stanković.  Na vjenčanju Mihaela i Berte kumovi su bili Petko Đurić, jedan od glavnih organizatora partizanskog pokreta u dobojskom kraju, i Nurija Smailbegović, čovjek koji je u toku Drugog svjetskog rata dugo krio i štitio članove porodice Atijas od ustaša. Mihaelov brat Mošo bio je u samom vrhu partizanskog pokreta 1941. godine, ustaše su ga uhvatile i ubile; trinaest članova porodice gospođe Berte je ubijeno u Jasenovcu. 

”Maestro” je sa violinom sve češće navraćao u restoran na Željezničkoj stanici u Doboju i tu do zore zabavljao dremljive goste koji se čekali vozove za Beograd, Zagreb, Sarajevo, Banjaluku, Ljubljanu, Mostar… Jedne noći u restoranu je sjedio neki pukovnik i čekao voz za Beograd. Nije mu se svidjela Stankova svirka i pjesma i zatražio je od konobara da se violinista udalji iz restorana. Stanko je upitao pukovnika da li može da mu odsvira i otpjeva samo još jednu pjesmu pa ako se drugu pukovniku to ne svidi, on će i sam otići. Pukovnik se smilovao, Stanko je kao bajagi nekoliko puta isprobavao svoju violinu i onda zasvirao i svojim zvonkim glasom da čuje cijeli restoran zapjevao:

 „Ko ne voli Tita i Partije, nek se seli iz Jugoslavije!“

Pukovnik je začuđeno i zbunjeno gledao u Stanka, koji ga je glasno i slavodobitno upitao:

– Drug pukovnik, da li ti se sviđa moja pjesma?

Pukovnik naravno nije imao izbora nego se osmijehnuo i rekao da mu se pjesma svakako sviđa i da Stanko može nastaviti svirati i pjevati i njemu i putnicima u restoranu. I  nije se sve završilo na tome. Pukovnik je naručio rakiju i večeru za violinistu koga je maloprije htio da izjuri. Po već ustaljenom dogovoru, konobari bi malo sačekali pa zatim Stanku dali pare koje su bile namijenjene za piće i jelo, a njemu donijeli čašu vode.  I na taj način je brižni otac obezbjeđivao hranu svojoj djeci i ženi.

Slika Stanka Stankovića, najpoznatijeg violiniste u sjevernoj Bosni, nalazila se i na zidu radionice Mirka Vukeljića i Branka Sofrenića. Ova dvojica Dobojlija izrađivali su violine svjetskog kvaliteta. Poznati violinisti na njima sviraju na svim kontinentima, od Japana do Švedske, od Amerike do Portugala. Jednu violinu poklonili su i čuvenom jugoslovenskom i srpskom violinisti Jovanu Kolundžiji. Na violini koju su napravili Vukeljić i Sofrenić Kolundžija je sa svojom sestrom Nadom svirao na koncertu u Doboju i zatim u mogim gradovima širom svijeta. ”Bili smo počašćeni što je na našoj violini svirao Kolundžija, virtuoz svjetskog glasa. Violine se  ne prave nego grade i zaista je malo umjetnika koji mogu svirati na tom čarobnom  instrumentu”, smatra Mirko Vukeljić koji i poslije smrti svog druga Branka Sofrenića 2009. i danas izrađuje po dvije-tri violine godišnje.

Jedne zime, u rano jutro, polovinom šezdesetih godina dvadesetog vijeka, Stankova žena Đurđija ponovo je pokucala na vrata Berte i Mihaela Atijasa i saopštila im da je Stanko umro i zatražila da joj pomognu da ga sahrane. Mikica je sve organizovao i na svježem grobu zaboden je krst. Na tom krstu Mihael Atijas je postavio Stankov šešir, jedan od simbola najpoznatijeg dobojskog boema i violiniste. Pjesnik Kasim Deraković napisao je pjesmu povodom smrti Stanka Stankovića u kojoj su i ovi stihovi: „Prodao je cipele s umornih nogu / Vani je blistao snijeg / Mislio je mjesečina… / Ujutro ga nađeše u snijegu / Bez disanja / U rukama zgrčenim od hladnoće / Držao je za djecu plave bombone…“ Dobojski i sarajevski novinar Senad Malohodžić napisao je u ”Glasu komuna” tekst u spomen Stanka Stankovića u kome se navodi da je to ”posljednji jecaj jedne violine”, a pravnik i sudija Milorad Ivošević zalagao se da se pronađe Stankova violina i smjesti u dobojski Muzej.

Stanko Stanković umro je jedne snježne i hladne zimske noći na klupi u Parku narodnih heroja u Doboju. Prolaznici su ujutro ugledali smrznutog čovjeka sa bombonama u rukama i violinom u čvrstom zagrljaju. 

Da li je u životu i gdje li se danas nalazi ta violina? 

Savo Petrović 17. 05. 2024.