Često se sjetim svojeg oca – rođenog oko Božića u skromnoj ličkoj štalici – čovjeka koji je rijetko kada imao novca u džepu, ali zbog toga u životu nije očajavao. Na kraju je završio kao domar ili kućepazitelj zgrade u kojoj smo živjeli, u nemogućnosti da ostvari ikakvu mirovinu…
I ova priča ima veze s novčanom deprivacijom moje obitelji, ali želim je ispričati na način da u meni (i vama) pobudi osjećaj sjete za minulim vremenima, a ne tuge, srama i ogorčenja. Živjeli smo na zagrebačkoj Šalati i pripremalo se putovanje četvrtih razreda moje osnovne škole u Crikvenicu, a ja sam se, druželjubiv kakav sam bio, radovao tom petodnevnom izletu sanjareći o svemu što ću na Kvarneru doživjeti. Moja majka tada nije radila, a otac, slobodni umjetnik, povremeno je primio koji honorar. Kako se bližio dan putovanja, a samim time i rok za plaćanje, moja zebnja je sve više rasla i, na kraju krajeva, prošla je i srijeda, završni dan za uplatu, a novca nije bilo. Razrednica me je ponovno upitala zašto nisam donio novce, a ja sam se – inače iznimno odgovoran i pristojan dječarac – nemušto izgovarao na zaborav i nemar, glumatajući posramljeno pred razredom nekakvog uličnoga frajera, preuživljavajući se u ulogu koja mi, iskreno, nikako nije pristajala. U školi su od mene, barem što se tiče te nastave u prirodi, odustali i nastavnici i moji prijatelji, začuđeni pomalo mojim nonšalantnim pristupom ovoj problematici. Budući da u stanu nismo imali telefon, mojoj razrednici nije preostalo drugo nego da u tom kratkom preostalom vremenu do polaska na put, prekriži moje ime s popisa putnika i zaključi listu.
Nakon što sam se vratio kući gorko sam ridajući svojim roditeljima ponovno prenio problem koji me je snašao dok je moja voljena 4-godišnja sestra jela čokolino i gledala neku televizijsku lutkarsku emisiju, kakve su se često prikazivale na JRT-u početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Otac me je zamolio da ne plačem, jer se ništa ne može učiniti po tom pitanju, a majka me je suosjećajno zagrlila i rekla da joj je žao. Oduvijek sam bio svjestan situacije u kojoj smo živjeli, loših uvjeta i relativne neimaštine, pa sam i ovaj događaj procesuirao stoički, shvaćajući i prihvaćajući dani trenutak kao nešto što je neizbježno. Reagirao sam nakon toga poput zrele osobe, stisnuo usne i zatvorio oči pa prošaptao s knedlom u grlu: “Razumijem! Ispričavam se što sam… ovako… rea… girao”. Ali, bio sam dijete, naravno. Izvana sam navukao plašt neranjivosti, želeći pritom umanjiti vlastitu tugu neodlaska na putovanje zbog svojih roditelja, a u mojoj krhkoj dječačkoj nutrini svijet se urušio. Shvaćao sam da ne mogu ići u kino kad god su se moji prijatelji takvo što dogovorili ili da nemam novca za odlazak u slastičarnicu nakon škole ili da nam je stan premalen da u njemu proslavim rođendan sa školskim kolegama, ali ovo putovanje mi je puno značilo i sanjario sam – a od rođenja sam bio velik sanjar – o njemu već mjesecima unaprijed… Otišao sam u kuhinju, otpio gutljaj-dva vode, sjeo za stol i izvadio časopis Modra lasta, koji je baš tog jutra stigao u školu, pa pročitao priču Danka Oblaka o Ježeku i krenuo pisati domaću zadaću za četvrtak.
Ipak, kako to obično bude u filmovima i romanima – a znamo dobro da život imitira umjetnost – moj otac je u petak poslijepodne primio jedan dio davno obećanoga honorara i otvorila se mogućnost za… nešto… ne znam ni sam što. Pitao me je, nakon što sam oko 15 sati došao iz škole, želim li, možda, ipak otići na izlet u Crikvenicu, ako to u nedjelju bude moguće… Nešto se u meni razdvojilo tog trenutka, više nisam ni sam znao što želim: s jedne sam strane htio krenuti na put, ali s druge strane nisam želio doći pred školu u nedjelju i tamo iščekivati pred punim autobusom razdragane dječice hoće li moja prekasna uplata vrijediti ili ne. Otac i majka nisu mogli razumjeti moju zdvojnost, jer sam još prekjučer ronio krokodilske suze (dobro, ne baš krokodilske, jer te “suze” imaju neko drugo značenje), dok se moja seka igrala na podu naše jedine sobe, slažući neke lažne lego-kocke u oblik svemirskog broda iz serije Galactica, koju smo te godine veselo gledali petkom navečer.
Procijedio sam, vjerojatno prilično hladno, “u redu” pa otišao provjetriti glavu šetnjom do obližnjega parka. U meni je želja bila postojana, ogromna i jaka, ali sram od mogućeg nedjeljnog “odbijanca” – kako se to govorilo na zagrebačkim kvartovskim haklovima – pred mnoštvom svjedoka… bio je prevelik.
Ipak, odlučio sam prigrliti i onda, kao i danas, život sa svim njegovim mogućim dobicima i gubicima, jer drukčije se i ne može živjeti. Šalata je toga nedjeljnog prijepodneva zablistala u svojoj neopisivoj ljepoti. Sunce je mojem ocu, koji je u desnoj ruci nosio sportsku torbu s mojim putnim stvarima, i meni obasjavalo uspon iz Babonićeve ulice na Voćarsku i, odjednom, sasvim nenadano, svakim novim korakom u mojem je srcu rasla nesnosna želja da budem prihvaćen i da naša zakašnjela uplata, na licu mjesta, ipak vrijedi… Na Voćarskoj, u blizini isusovačkoga sjemeništa, moj je otac zastao na trenutak, spustio torbu na nogostup, pa pripalivši cigaretu izvadio iz stražnjega džepa smeđi češljić kojim je, poput Ilije Čvorovića u Balkanskom špijunu, češljao kosu i brkove – bila je to navika koju sam od njega pokupio – i pod okriljem sunčevih zraka gotovo pozlaćenoga izgleda kao kakve velebne Budine statue izgovorio mudrost koju nisam zaboravio. “Sine”, rekao je, “nije važno u životu imaš li novca ili nemaš, jedino je važno da ti novac ne bude cilj i da ne razmišljaš o tome što će drugi o tvojem siromaštvu ili bogatstvu reći. Zapamti to i zato nemoj dozvoliti da te sram od neimaštine spriječi u veselju… Opusti se i raduj se mogućem putovanju, pa makar i u posljednji čas.” Zašutio je na trenutak, a onda dodao: “A ako te slučajno i ne prime… hoću reći… ako nas ne prime, otići ćemo na utakmicu, igra Zagreb u Kranjčevićevoj, pa nakon toga možemo na palačinke u Gradski podrum”.
I to je bilo to. Zgrabio je torbu i krenuo dugim korakom prema Mesićevoj ulici, fućkajući neku veselu melodiju koju nisam poznavao. Bio je takav onda, u svojoj mladosti dok je životario i prehranjivao obitelj neredovitim honorarima, kao i poslije, u starijoj dobi, kada je ostao bez prebijene pare i ovisio isključivo o prihodima svoje žene i djece – srećom smo se brinuli o njemu do samoga kraja… Bio je moj otac baš poput onih novozavjetnih ptica nebeskih koje spominje Isus u Evanđelju po Mateju pa nakon toga dometne: “Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih?”
Uhvatio sam tatin korak, nasmijao se samome sebi i svojoj nesigurnosti pa prestao zamišljati za mene moguće negativne scenarije. Sljedeće čega se sjećam je srdačan susret pred punim autobusom – svi moji prijatelji već su zauzeli svoja mjesta – dvoje ljudi koji više nisu među nama: mojega blagoglagoljiva oca Nikole i naše razrednice Vere. Otac je bio pravi maher za takve situacije, sve je dogovorio u trenutku, a ja sam ušao u autobus iza učiteljice, koja je uz šeretski osmijeh upitala moje školske kolege, kao da se nalazimo u priči iz Vlaka u snijegu Mate Lovraka: – Djeco, hoćemo li primiti našega Kristijana? Hoće li i on s nama na izlet u Crikvenicu?
Samo trenutak, sekundu-dvije, bila je zebnja nastanjena u mojem srcu, kada su svi, nesvjesni situacije u kojoj sam se nalazio, zagalamili i počeli skandirati moj nadimak kao na nogometnoj utakmici: – Hoćemooo! Kiko! Kiko! Kiko!
Prolazio sam između mnoštva razdraganih lica susprežući suze. Mahnuo sam kroz prozor svojem nasmijanom ocu i sjeo pokraj prijatelja Alana. Bio sam sretan! Osjetio sam se i sam poput ptice nebeske, koja cvrkuće i snažno zamahuje krilima okružena drugim predivnim pernatim letačima – svojim prijatelji(ca)ma.
Osjećao sam kao da je to bio prvi trenutak u postojanju čitavoga svemira, kao da neka nevidljiva ruka stvara procjep na nebu među oblacima i u mojim grudima, kako bi propustila ljubav i ljepotu što se u obliku svjetlosti, poput Božje milosti, spuštala u moje dubine. Ogledao sam se na trenutak oko sebe i na licima svojih razrednih drugova i drugarica zamijetio taj neobičan odbljesak, a nakupljeni sram istodobno je nestao i zamijenila ga je oslobađajuća toplina zajedništva.
Otada svako putovanje, pa i ono najmanje, iščekujem s velikim veseljem, a u znak sjećanja na svojega oca – rođenog oko Božića u “raskošnom” plitvičkom čardaku, ni na nebu, ni na zemlji – rado se fotografiram s pticama.
Ptice nebeske
Često se sjetim svojeg oca – rođenog oko Božića u skromnoj ličkoj štalici – čovjeka koji je rijetko kada imao novca u džepu, ali zbog toga u životu nije očajavao. Na kraju je završio kao domar ili kućepazitelj zgrade u kojoj smo živjeli, u nemogućnosti da ostvari ikakvu mirovinu…
I ova priča ima veze s novčanom deprivacijom moje obitelji, ali želim je ispričati na način da u meni (i vama) pobudi osjećaj sjete za minulim vremenima, a ne tuge, srama i ogorčenja. Živjeli smo na zagrebačkoj Šalati i pripremalo se putovanje četvrtih razreda moje osnovne škole u Crikvenicu, a ja sam se, druželjubiv kakav sam bio, radovao tom petodnevnom izletu sanjareći o svemu što ću na Kvarneru doživjeti. Moja majka tada nije radila, a otac, slobodni umjetnik, povremeno je primio koji honorar. Kako se bližio dan putovanja, a samim time i rok za plaćanje, moja zebnja je sve više rasla i, na kraju krajeva, prošla je i srijeda, završni dan za uplatu, a novca nije bilo. Razrednica me je ponovno upitala zašto nisam donio novce, a ja sam se – inače iznimno odgovoran i pristojan dječarac – nemušto izgovarao na zaborav i nemar, glumatajući posramljeno pred razredom nekakvog uličnoga frajera, preuživljavajući se u ulogu koja mi, iskreno, nikako nije pristajala. U školi su od mene, barem što se tiče te nastave u prirodi, odustali i nastavnici i moji prijatelji, začuđeni pomalo mojim nonšalantnim pristupom ovoj problematici. Budući da u stanu nismo imali telefon, mojoj razrednici nije preostalo drugo nego da u tom kratkom preostalom vremenu do polaska na put, prekriži moje ime s popisa putnika i zaključi listu.
Nakon što sam se vratio kući gorko sam ridajući svojim roditeljima ponovno prenio problem koji me je snašao dok je moja voljena 4-godišnja sestra jela čokolino i gledala neku televizijsku lutkarsku emisiju, kakve su se često prikazivale na JRT-u početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Otac me je zamolio da ne plačem, jer se ništa ne može učiniti po tom pitanju, a majka me je suosjećajno zagrlila i rekla da joj je žao. Oduvijek sam bio svjestan situacije u kojoj smo živjeli, loših uvjeta i relativne neimaštine, pa sam i ovaj događaj procesuirao stoički, shvaćajući i prihvaćajući dani trenutak kao nešto što je neizbježno. Reagirao sam nakon toga poput zrele osobe, stisnuo usne i zatvorio oči pa prošaptao s knedlom u grlu: “Razumijem! Ispričavam se što sam… ovako… rea… girao”. Ali, bio sam dijete, naravno. Izvana sam navukao plašt neranjivosti, želeći pritom umanjiti vlastitu tugu neodlaska na putovanje zbog svojih roditelja, a u mojoj krhkoj dječačkoj nutrini svijet se urušio. Shvaćao sam da ne mogu ići u kino kad god su se moji prijatelji takvo što dogovorili ili da nemam novca za odlazak u slastičarnicu nakon škole ili da nam je stan premalen da u njemu proslavim rođendan sa školskim kolegama, ali ovo putovanje mi je puno značilo i sanjario sam – a od rođenja sam bio velik sanjar – o njemu već mjesecima unaprijed… Otišao sam u kuhinju, otpio gutljaj-dva vode, sjeo za stol i izvadio časopis Modra lasta, koji je baš tog jutra stigao u školu, pa pročitao priču Danka Oblaka o Ježeku i krenuo pisati domaću zadaću za četvrtak.
Ipak, kako to obično bude u filmovima i romanima – a znamo dobro da život imitira umjetnost – moj otac je u petak poslijepodne primio jedan dio davno obećanoga honorara i otvorila se mogućnost za… nešto… ne znam ni sam što. Pitao me je, nakon što sam oko 15 sati došao iz škole, želim li, možda, ipak otići na izlet u Crikvenicu, ako to u nedjelju bude moguće… Nešto se u meni razdvojilo tog trenutka, više nisam ni sam znao što želim: s jedne sam strane htio krenuti na put, ali s druge strane nisam želio doći pred školu u nedjelju i tamo iščekivati pred punim autobusom razdragane dječice hoće li moja prekasna uplata vrijediti ili ne. Otac i majka nisu mogli razumjeti moju zdvojnost, jer sam još prekjučer ronio krokodilske suze (dobro, ne baš krokodilske, jer te “suze” imaju neko drugo značenje), dok se moja seka igrala na podu naše jedine sobe, slažući neke lažne lego-kocke u oblik svemirskog broda iz serije Galactica, koju smo te godine veselo gledali petkom navečer.
Procijedio sam, vjerojatno prilično hladno, “u redu” pa otišao provjetriti glavu šetnjom do obližnjega parka. U meni je želja bila postojana, ogromna i jaka, ali sram od mogućeg nedjeljnog “odbijanca” – kako se to govorilo na zagrebačkim kvartovskim haklovima – pred mnoštvom svjedoka… bio je prevelik.
Ipak, odlučio sam prigrliti i onda, kao i danas, život sa svim njegovim mogućim dobicima i gubicima, jer drukčije se i ne može živjeti. Šalata je toga nedjeljnog prijepodneva zablistala u svojoj neopisivoj ljepoti. Sunce je mojem ocu, koji je u desnoj ruci nosio sportsku torbu s mojim putnim stvarima, i meni obasjavalo uspon iz Babonićeve ulice na Voćarsku i, odjednom, sasvim nenadano, svakim novim korakom u mojem je srcu rasla nesnosna želja da budem prihvaćen i da naša zakašnjela uplata, na licu mjesta, ipak vrijedi… Na Voćarskoj, u blizini isusovačkoga sjemeništa, moj je otac zastao na trenutak, spustio torbu na nogostup, pa pripalivši cigaretu izvadio iz stražnjega džepa smeđi češljić kojim je, poput Ilije Čvorovića u Balkanskom špijunu, češljao kosu i brkove – bila je to navika koju sam od njega pokupio – i pod okriljem sunčevih zraka gotovo pozlaćenoga izgleda kao kakve velebne Budine statue izgovorio mudrost koju nisam zaboravio. “Sine”, rekao je, “nije važno u životu imaš li novca ili nemaš, jedino je važno da ti novac ne bude cilj i da ne razmišljaš o tome što će drugi o tvojem siromaštvu ili bogatstvu reći. Zapamti to i zato nemoj dozvoliti da te sram od neimaštine spriječi u veselju… Opusti se i raduj se mogućem putovanju, pa makar i u posljednji čas.” Zašutio je na trenutak, a onda dodao: “A ako te slučajno i ne prime… hoću reći… ako nas ne prime, otići ćemo na utakmicu, igra Zagreb u Kranjčevićevoj, pa nakon toga možemo na palačinke u Gradski podrum”.
I to je bilo to. Zgrabio je torbu i krenuo dugim korakom prema Mesićevoj ulici, fućkajući neku veselu melodiju koju nisam poznavao. Bio je takav onda, u svojoj mladosti dok je životario i prehranjivao obitelj neredovitim honorarima, kao i poslije, u starijoj dobi, kada je ostao bez prebijene pare i ovisio isključivo o prihodima svoje žene i djece – srećom smo se brinuli o njemu do samoga kraja… Bio je moj otac baš poput onih novozavjetnih ptica nebeskih koje spominje Isus u Evanđelju po Mateju pa nakon toga dometne: “Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih?”
Uhvatio sam tatin korak, nasmijao se samome sebi i svojoj nesigurnosti pa prestao zamišljati za mene moguće negativne scenarije. Sljedeće čega se sjećam je srdačan susret pred punim autobusom – svi moji prijatelji već su zauzeli svoja mjesta – dvoje ljudi koji više nisu među nama: mojega blagoglagoljiva oca Nikole i naše razrednice Vere. Otac je bio pravi maher za takve situacije, sve je dogovorio u trenutku, a ja sam ušao u autobus iza učiteljice, koja je uz šeretski osmijeh upitala moje školske kolege, kao da se nalazimo u priči iz Vlaka u snijegu Mate Lovraka: – Djeco, hoćemo li primiti našega Kristijana? Hoće li i on s nama na izlet u Crikvenicu?
Samo trenutak, sekundu-dvije, bila je zebnja nastanjena u mojem srcu, kada su svi, nesvjesni situacije u kojoj sam se nalazio, zagalamili i počeli skandirati moj nadimak kao na nogometnoj utakmici: – Hoćemooo! Kiko! Kiko! Kiko!
Prolazio sam između mnoštva razdraganih lica susprežući suze. Mahnuo sam kroz prozor svojem nasmijanom ocu i sjeo pokraj prijatelja Alana. Bio sam sretan! Osjetio sam se i sam poput ptice nebeske, koja cvrkuće i snažno zamahuje krilima okružena drugim predivnim pernatim letačima – svojim prijatelji(ca)ma.
Osjećao sam kao da je to bio prvi trenutak u postojanju čitavoga svemira, kao da neka nevidljiva ruka stvara procjep na nebu među oblacima i u mojim grudima, kako bi propustila ljubav i ljepotu što se u obliku svjetlosti, poput Božje milosti, spuštala u moje dubine. Ogledao sam se na trenutak oko sebe i na licima svojih razrednih drugova i drugarica zamijetio taj neobičan odbljesak, a nakupljeni sram istodobno je nestao i zamijenila ga je oslobađajuća toplina zajedništva.
Otada svako putovanje, pa i ono najmanje, iščekujem s velikim veseljem, a u znak sjećanja na svojega oca – rođenog oko Božića u “raskošnom” plitvičkom čardaku, ni na nebu, ni na zemlji – rado se fotografiram s pticama.