Je li bilo krajem prošloga ili početkom ovog stoljeća, to se više ne mogu sjetiti, ali baš u ono neko vrijeme kada je Zagreb izlazio iz ratne psihoze i oslobađao se zatvorenosti u se, karakteristične za slabije prometne istočnoeuropske prijestolnice tog vremena, negdje pri vrhu Tkalčićeve, s desne strane, otvoren je maleni turski restoran. Kao da je usred Berlina, Frankfurta, Hamburga, pa još i malo bolji, s pravim lepinjicama, zasutim čurekotom – ovdje poznatijim kao crni kim – i s jedinim pravim kebabom s onoga uspravnog rotirajućeg ražnja, koji se ikad u ovom gradu mogao pojesti. Bio sam redovan gost u tom restorančiću, čije ime više ne pamtim. Stizao sam tu jesti barem dvaput tjedno, jer mi je moj strateški pesimizam govorio da ovo mjesto ne može dugo tu biti. Izuzeci su tu da potvrde pravilo, i da nestanu. A pravilo tog Zagreba bilo je da se u njemu za male novce može samo očajno loše jesti, i da Zagreb ne prihvaća etničke restorane, ako nisu kineski, japanski, tajlandski. Dakle, ako nisu hoh, kul i cvrc. Pogotovo tu ne mogu uspjeti turske gostioničice, jer površno ulično oko, kao ni površni ulični želudac, a takvo oko i želudac presudno utječu na ritam grada, u Turcima ne prepoznaju ništa uzvišeno, veliko i kulturno.
Čini mi se da je moj nezaboravni turski restoran, jedini u povijesti ovoga grada s lepinjicama posutim čurekotom, i jedini s telećim kebabom, što ga je majstor živom sabljom rezuckao s uspravnog ražnja, trajao samo jedno ljeto i polovicu jeseni. Naletio sam bio za posljednjega radnog dana u njegovoj povijesti. Gazda je, žalosno sliježući ramenima, priznao da su se susjedi neprestano žalili na njih. Koji susjedi, pa otkud u Tkalčićevoj susjedi, kad tu ljudi ne žive? Pa, eto, susjedi. Najprije su se žalili na glazbu. Nakon čega je gazda potiho puštao samo hrvatsku glazbu. Ali onda su se žalili na mirise na koje nisu naviknuti. A inspekcija je, naravno, uvažila njihove žalbe. Možda negdje drugdje otvorimo, tješio me gazda. Obojica smo, međutim, znali da to drugdje može, eventualno, biti u Budimpešti, Kišnjevu, Kijevu, Bukureštu, ili naprosto u Münchenu, ali u Zagrebu više ne. Dotepenca samo jednom možete protjerati. I on se više ne vraća.
Danas u Zagrebu vjerojatno postoji i nekoliko stotina mjesta gdje se prodaje kebab. Davor Butković na Kultu plave kamenice piše da to nije kebab, nego pečena pašteta, načinjena od najsumnjivijih ostataka mesa. To je, na žalost, istina. Jedini kebab u zagrebačkoj povijesti, pripreman u najboljoj tradiciji turskih majstora iz Njemačke, nudio se u gostionici u Tkalčićevoj, tog davnog ljeta i jeseni. Umjesto kompaktne mesne gvalje, bili su to jasno razlistani, pažljivo marinirani i začinjeni, teleći odresci. Tad i nikad više.
Prvi i posljednji kebab u Zagrebu
Je li bilo krajem prošloga ili početkom ovog stoljeća, to se više ne mogu sjetiti, ali baš u ono neko vrijeme kada je Zagreb izlazio iz ratne psihoze i oslobađao se zatvorenosti u se, karakteristične za slabije prometne istočnoeuropske prijestolnice tog vremena, negdje pri vrhu Tkalčićeve, s desne strane, otvoren je maleni turski restoran. Kao da je usred Berlina, Frankfurta, Hamburga, pa još i malo bolji, s pravim lepinjicama, zasutim čurekotom – ovdje poznatijim kao crni kim – i s jedinim pravim kebabom s onoga uspravnog rotirajućeg ražnja, koji se ikad u ovom gradu mogao pojesti. Bio sam redovan gost u tom restorančiću, čije ime više ne pamtim. Stizao sam tu jesti barem dvaput tjedno, jer mi je moj strateški pesimizam govorio da ovo mjesto ne može dugo tu biti. Izuzeci su tu da potvrde pravilo, i da nestanu. A pravilo tog Zagreba bilo je da se u njemu za male novce može samo očajno loše jesti, i da Zagreb ne prihvaća etničke restorane, ako nisu kineski, japanski, tajlandski. Dakle, ako nisu hoh, kul i cvrc. Pogotovo tu ne mogu uspjeti turske gostioničice, jer površno ulično oko, kao ni površni ulični želudac, a takvo oko i želudac presudno utječu na ritam grada, u Turcima ne prepoznaju ništa uzvišeno, veliko i kulturno.
Čini mi se da je moj nezaboravni turski restoran, jedini u povijesti ovoga grada s lepinjicama posutim čurekotom, i jedini s telećim kebabom, što ga je majstor živom sabljom rezuckao s uspravnog ražnja, trajao samo jedno ljeto i polovicu jeseni. Naletio sam bio za posljednjega radnog dana u njegovoj povijesti. Gazda je, žalosno sliježući ramenima, priznao da su se susjedi neprestano žalili na njih. Koji susjedi, pa otkud u Tkalčićevoj susjedi, kad tu ljudi ne žive? Pa, eto, susjedi. Najprije su se žalili na glazbu. Nakon čega je gazda potiho puštao samo hrvatsku glazbu. Ali onda su se žalili na mirise na koje nisu naviknuti. A inspekcija je, naravno, uvažila njihove žalbe. Možda negdje drugdje otvorimo, tješio me gazda. Obojica smo, međutim, znali da to drugdje može, eventualno, biti u Budimpešti, Kišnjevu, Kijevu, Bukureštu, ili naprosto u Münchenu, ali u Zagrebu više ne. Dotepenca samo jednom možete protjerati. I on se više ne vraća.
Danas u Zagrebu vjerojatno postoji i nekoliko stotina mjesta gdje se prodaje kebab. Davor Butković na Kultu plave kamenice piše da to nije kebab, nego pečena pašteta, načinjena od najsumnjivijih ostataka mesa. To je, na žalost, istina. Jedini kebab u zagrebačkoj povijesti, pripreman u najboljoj tradiciji turskih majstora iz Njemačke, nudio se u gostionici u Tkalčićevoj, tog davnog ljeta i jeseni. Umjesto kompaktne mesne gvalje, bili su to jasno razlistani, pažljivo marinirani i začinjeni, teleći odresci. Tad i nikad više.