Djed te naučio da igraš šah i voli s tobom da gleda u školski atlas. Djedu je u atlasu najzanimljivija karta na kojoj se vidi Banija. Nikada nije naročito puno putovao – jednom ti je rekao da je to zato što od njega zavise „nijeme stvari“. Ti znaš da su nijeme stvari djedove životinje. Nijema stvar je krava, svinja i konj. Tvoj djed je prodao konja i tad je išao neko vrijeme putem kojim su odvezli konja i plakao. To ti je rekla baba, tako da on ne čuje.
Zato djed gleda na karti Baniju i pokazuje ti redom gradove i sela. Njegov grubi težački prst, sav čvornovat i pohaban, nježno prelazi po mjestima na karti. Djed za to vrijeme čkilji, izoštrava pogled. Ti vidiš lijepo da je to što djed sada radi igra, slična igri šaha. Pred njim je jedno polje, išarano krvotokom rječica i potoka, tetovirano imenima većih mjesta. Djed ti uvijek prvo pokaže gdje smo mi: „Evo, vidiš, ovdje smo mi“. Onda ti redom kazuje sve što na karti nije zapisano – sitne zaseoke i male lugove. Onda ti kaže šta je sve na karti pogrešno napisano – jer narod ime mjesta drugačije izgovara. Onda samo šuti i šuti i prelazi prstom, kao u nekom obredu kojim pokušava sebi nešto razjasniti.
Ti gledaš u taj njegov prst i lijepo vidiš: djed i ti ste dolje, na karti, dvije malecne figure. Evo, ovdje smo mi. Idemo sad putem u Mečenčane. Tu ti je mati učila školu. E vidiš, ovdje se rodila tvoja prababa Anđa, a ovdje, vidiš, ja.
Na karti je baba Anđa u kolijevci na ganjku, kao mala beba, koja već na rođenju liči na staricu. Odnekud si sasvim ubijeđena da je baba Anđa kad se rodila odmah bila starica, samo smanjena. I tako maloj su joj sigurno oblačili onaj pleteni lajbec sa rasparenim pucima.
Na karti ti i djed sretnete tvog djeda kao dječaka, i ti misliš kako je i tako mali već bio tužan i povijen u leđima, ali to mu to ne kažeš.
Iza djedovog se prsta na karti Banije pojavljuje mnogo malecnih ljudi. Stoje u svojim avlijama, nalakćeni na ograde, idu putevima i nose na ramenima kose ili motike; žene popravljaju rupce sagnute nad baščama u gumenim opancima, u proširenjima potoka kupaju se djeca, ili se sanjkama spuštaju sa padina – jer na karti je u isto vrijeme i proljeće, i ljeto, i jesen, i zima. Djedov prst nabraja ko je odakle, gdje se ko preselio i gdje je ko sahranjen. Djed lebdi iznad tog svijeta – svog svijeta – i gleda ga odozgo, pogledom Boga ili mrtve duše. I napreže se. Vidiš lijepo kako se napreže da nešto o tom svom svijetu shvati, i da mu to nešto uporno izmiče.
Ti ne znaš da će se dogoditi trenutak u kom će džinovska mačka nakrenuti kartu i sve te miševe – malecne ljude istresti sa nje, uključujući tu i tebe i tvog djeda.
Ne znaš da će djed poslije toga željeti još samo da umre, jer mu neće ostati dovoljno snage za upoznavanje novih karata. A i njegove nijeme stvari neće poći sa njim. Kao da će, sa prestankom služenja nijemim stvarima, sav njegov život izgubiti svrhu.
Ne znaš da ti nikada nijedna druga geografija neće postati prisna ni sasvim poznata, iako ćeš ulagati trud da to postigneš.
A na karti Banija pod djedovim prstom izgledaće zauvijek kao srce, trokutasto, krvavo i živo.
O, kako je divno ne poznavati život unaprijed.
Mišu đedov.
***
Ispod djedove karte je još jedna karta – ona nevidljiva. O toj karti ti ispod glasa priča baba. Ti znaš da govori krišom stvari za koje misli da bi joj tvoja mati zamjerila. Jer to se ne priča djeci. Ima jednostavno stvari koje se ne pričaju djeci.
Na toj babinoj karti su mrtvi. Mrtvi su u jamama. Proći će godine a jama će za tebe imati samo jedno značenje – otvor u zemlji napunjen mrtvim tijelima. To može biti i bunar. Tako ti je objasnila baba. Ti zamišljaš da je na tom otvoru u zemlji iznad mrtvih obično kamen i na tom kamenu su njihova imena. Kao u tatinom selu. Tamo su ti na kamenu pokazali ime tvog djede strica po kom je tvoj tata dobio ime. Naravno da to uopće nije tako – ali sve ćeš to saznati kasnije.
Mrtvi su prvo cijeli, a poslije od njih ostanu kosti. Onda se te kosti međusobno pomiješaju. Zato ih niko ne dira i ne razdvaja. Jamu ima svako drugo selo. I onda baba nekad usput ispod glasa kaže: „Tu i tu ima jama.“ Djed se onda ljuti na babu što ona „plaši dijete“, a baba ga prodorno pogleda i kaže: „Ne boji se ona. Je li tako, diko babina?“ Ti klimneš glavom, iako se bojiš, jako bojiš jame, i ne znaš zašto ti baba uporno govori gdje su jame. A znaš i da djeda nervira to što ona o strašnim stvarima uvijek govori usput. Djed nekako bolje od babe osjeća da se o strašnim stvarima nikako ne bi smjelo govoriti usput. Ne može samo tako: tu i tu je dućan, tu i tu je škola, a tu i tu je jama.
Postoji još jedna stvar koju baba govori usput – govori ti gdje su bile crkve. „Tu i tu je bila crkva“. Crkva je spaljena, srušena, i nije više podignuta. Ali obično je na takvim mjestima, o nekom svecu narodni zbor.
U tatinom selu zbor je bio o Vidovdanu, na mjestu srušene crkve Svetog Lazara Kosovskog.Sveti Lazar se borio na Kosovu jer nije htio da živi kao rob. To ti je rekla baba. Nije htio da živi kao rob. I od tad je nama sve naopako, jer svijet je takav da te uvijek tjera da budeš rob, a ako nećeš, bace te u jamu ili odvedu u logor. Tako je nama stalno – to kaže baba.
Ti jedva čekaš vidovdanski zbor. Spreme te u novu ljetnju haljinu i tako se uparađeni odvezete u tatino selo. Tamo je tvoja druga baba ispohala pile i potempala krumpjer, a od njene juve ti bude jako vruće u cijelom tijelu, i uvijek ti smeta to što te tjeraju da tu juvu jedeš po vrelom ljetnjem danu. Poslije vas odvedu na zbor. Na zboru su svilene bombone i one lutke zaustavljenih očiju, kojih se malo plašiš. Na zboru je mnogo naroda. Tvoja baba tako zove ljude – narod. Na primjer, neko drugi bi rekao „mnogo ljudi“ ali ne i tvoja baba. Ona kaže „mnogo naroda“.
Jednom te jedan dječak iz sela odvede do nekog kamena i kaže ti: evo ovdje je bila crkva. Tebe od toga podiđe neka nejasna jeza i osvrneš se uplašeno na onaj zbor, na kom se skupilo mnogo naroda. Taj kamen koji je nekad bio crkva učini ti sečudno blizu i istovremeno predaleko narodu na zboru. Iz kamena se na tebe podiže neka sjenka, i ti se uplašiš, ali želiš biti hrabra pred dječakom. Ionako bi ti, da bilo kome to kažeš, rekli da patiš od bujne mašte. Bujna mašta je kao neka bolest koju ćeš preboljeti kad odrasteš.
Ti imaš haljinu žutu kao sunce.Ispod nje vire tvoje mršave noge koje dodiruju kamen koji je nekad bio crkva. Ti nikako ne možeš povezati taj kamen sa crkvom ni crkvu sa Lazarom koji nije htio postati rob. Ali ti se sve to, zajedno sa onim spomenikom koji stoji malo dalje, na kom je ime tvog djede strica, čini odnekud strašno i čudno. Svo to paradno šarenilo svilenih bombona i lizalica, lutaka sa nepokretnim očima, sve to ti se učini strašno. Pomiješaju ti se nekako mrtvi i živi, bivši i sadašnji, i učini ti se da oni nikako, nikako ne bi smjeli biti zajedno.
Posljednjeg ljeta nećete otići na zbor. Otac će otići sam. Reći će vam da nije sigurno, da se može „nešto desiti“. Neće reći šta bi bilo to što se može desiti, ali ti ćeš se sjetiti kamena koji je bio crkva i Lazara koji nije htio biti rob, spomenika u selu sa imenom djede strica, i svilenih bombona. I bićeš strašno, strašno uplašena. Kao miš.
Miševi na mostu/15
***
Djed te naučio da igraš šah i voli s tobom da gleda u školski atlas. Djedu je u atlasu najzanimljivija karta na kojoj se vidi Banija. Nikada nije naročito puno putovao – jednom ti je rekao da je to zato što od njega zavise „nijeme stvari“. Ti znaš da su nijeme stvari djedove životinje. Nijema stvar je krava, svinja i konj. Tvoj djed je prodao konja i tad je išao neko vrijeme putem kojim su odvezli konja i plakao. To ti je rekla baba, tako da on ne čuje.
Zato djed gleda na karti Baniju i pokazuje ti redom gradove i sela. Njegov grubi težački prst, sav čvornovat i pohaban, nježno prelazi po mjestima na karti. Djed za to vrijeme čkilji, izoštrava pogled. Ti vidiš lijepo da je to što djed sada radi igra, slična igri šaha. Pred njim je jedno polje, išarano krvotokom rječica i potoka, tetovirano imenima većih mjesta. Djed ti uvijek prvo pokaže gdje smo mi: „Evo, vidiš, ovdje smo mi“. Onda ti redom kazuje sve što na karti nije zapisano – sitne zaseoke i male lugove. Onda ti kaže šta je sve na karti pogrešno napisano – jer narod ime mjesta drugačije izgovara. Onda samo šuti i šuti i prelazi prstom, kao u nekom obredu kojim pokušava sebi nešto razjasniti.
Ti gledaš u taj njegov prst i lijepo vidiš: djed i ti ste dolje, na karti, dvije malecne figure. Evo, ovdje smo mi. Idemo sad putem u Mečenčane. Tu ti je mati učila školu. E vidiš, ovdje se rodila tvoja prababa Anđa, a ovdje, vidiš, ja.
Na karti je baba Anđa u kolijevci na ganjku, kao mala beba, koja već na rođenju liči na staricu. Odnekud si sasvim ubijeđena da je baba Anđa kad se rodila odmah bila starica, samo smanjena. I tako maloj su joj sigurno oblačili onaj pleteni lajbec sa rasparenim pucima.
Na karti ti i djed sretnete tvog djeda kao dječaka, i ti misliš kako je i tako mali već bio tužan i povijen u leđima, ali to mu to ne kažeš.
Iza djedovog se prsta na karti Banije pojavljuje mnogo malecnih ljudi. Stoje u svojim avlijama, nalakćeni na ograde, idu putevima i nose na ramenima kose ili motike; žene popravljaju rupce sagnute nad baščama u gumenim opancima, u proširenjima potoka kupaju se djeca, ili se sanjkama spuštaju sa padina – jer na karti je u isto vrijeme i proljeće, i ljeto, i jesen, i zima. Djedov prst nabraja ko je odakle, gdje se ko preselio i gdje je ko sahranjen. Djed lebdi iznad tog svijeta – svog svijeta – i gleda ga odozgo, pogledom Boga ili mrtve duše. I napreže se. Vidiš lijepo kako se napreže da nešto o tom svom svijetu shvati, i da mu to nešto uporno izmiče.
Ti ne znaš da će se dogoditi trenutak u kom će džinovska mačka nakrenuti kartu i sve te miševe – malecne ljude istresti sa nje, uključujući tu i tebe i tvog djeda.
Ne znaš da će djed poslije toga željeti još samo da umre, jer mu neće ostati dovoljno snage za upoznavanje novih karata. A i njegove nijeme stvari neće poći sa njim. Kao da će, sa prestankom služenja nijemim stvarima, sav njegov život izgubiti svrhu.
Ne znaš da ti nikada nijedna druga geografija neće postati prisna ni sasvim poznata, iako ćeš ulagati trud da to postigneš.
A na karti Banija pod djedovim prstom izgledaće zauvijek kao srce, trokutasto, krvavo i živo.
O, kako je divno ne poznavati život unaprijed.
Mišu đedov.
***
Ispod djedove karte je još jedna karta – ona nevidljiva. O toj karti ti ispod glasa priča baba. Ti znaš da govori krišom stvari za koje misli da bi joj tvoja mati zamjerila. Jer to se ne priča djeci. Ima jednostavno stvari koje se ne pričaju djeci.
Na toj babinoj karti su mrtvi. Mrtvi su u jamama. Proći će godine a jama će za tebe imati samo jedno značenje – otvor u zemlji napunjen mrtvim tijelima. To može biti i bunar. Tako ti je objasnila baba. Ti zamišljaš da je na tom otvoru u zemlji iznad mrtvih obično kamen i na tom kamenu su njihova imena. Kao u tatinom selu. Tamo su ti na kamenu pokazali ime tvog djede strica po kom je tvoj tata dobio ime. Naravno da to uopće nije tako – ali sve ćeš to saznati kasnije.
Mrtvi su prvo cijeli, a poslije od njih ostanu kosti. Onda se te kosti međusobno pomiješaju. Zato ih niko ne dira i ne razdvaja. Jamu ima svako drugo selo. I onda baba nekad usput ispod glasa kaže: „Tu i tu ima jama.“ Djed se onda ljuti na babu što ona „plaši dijete“, a baba ga prodorno pogleda i kaže: „Ne boji se ona. Je li tako, diko babina?“ Ti klimneš glavom, iako se bojiš, jako bojiš jame, i ne znaš zašto ti baba uporno govori gdje su jame. A znaš i da djeda nervira to što ona o strašnim stvarima uvijek govori usput. Djed nekako bolje od babe osjeća da se o strašnim stvarima nikako ne bi smjelo govoriti usput. Ne može samo tako: tu i tu je dućan, tu i tu je škola, a tu i tu je jama.
Postoji još jedna stvar koju baba govori usput – govori ti gdje su bile crkve. „Tu i tu je bila crkva“. Crkva je spaljena, srušena, i nije više podignuta. Ali obično je na takvim mjestima, o nekom svecu narodni zbor.
U tatinom selu zbor je bio o Vidovdanu, na mjestu srušene crkve Svetog Lazara Kosovskog. Sveti Lazar se borio na Kosovu jer nije htio da živi kao rob. To ti je rekla baba. Nije htio da živi kao rob. I od tad je nama sve naopako, jer svijet je takav da te uvijek tjera da budeš rob, a ako nećeš, bace te u jamu ili odvedu u logor. Tako je nama stalno – to kaže baba.
Ti jedva čekaš vidovdanski zbor. Spreme te u novu ljetnju haljinu i tako se uparađeni odvezete u tatino selo. Tamo je tvoja druga baba ispohala pile i potempala krumpjer, a od njene juve ti bude jako vruće u cijelom tijelu, i uvijek ti smeta to što te tjeraju da tu juvu jedeš po vrelom ljetnjem danu. Poslije vas odvedu na zbor. Na zboru su svilene bombone i one lutke zaustavljenih očiju, kojih se malo plašiš. Na zboru je mnogo naroda. Tvoja baba tako zove ljude – narod. Na primjer, neko drugi bi rekao „mnogo ljudi“ ali ne i tvoja baba. Ona kaže „mnogo naroda“.
Jednom te jedan dječak iz sela odvede do nekog kamena i kaže ti: evo ovdje je bila crkva. Tebe od toga podiđe neka nejasna jeza i osvrneš se uplašeno na onaj zbor, na kom se skupilo mnogo naroda. Taj kamen koji je nekad bio crkva učini ti se čudno blizu i istovremeno predaleko narodu na zboru. Iz kamena se na tebe podiže neka sjenka, i ti se uplašiš, ali želiš biti hrabra pred dječakom. Ionako bi ti, da bilo kome to kažeš, rekli da patiš od bujne mašte. Bujna mašta je kao neka bolest koju ćeš preboljeti kad odrasteš.
Ti imaš haljinu žutu kao sunce. Ispod nje vire tvoje mršave noge koje dodiruju kamen koji je nekad bio crkva. Ti nikako ne možeš povezati taj kamen sa crkvom ni crkvu sa Lazarom koji nije htio postati rob. Ali ti se sve to, zajedno sa onim spomenikom koji stoji malo dalje, na kom je ime tvog djede strica, čini odnekud strašno i čudno. Svo to paradno šarenilo svilenih bombona i lizalica, lutaka sa nepokretnim očima, sve to ti se učini strašno. Pomiješaju ti se nekako mrtvi i živi, bivši i sadašnji, i učini ti se da oni nikako, nikako ne bi smjeli biti zajedno.
Posljednjeg ljeta nećete otići na zbor. Otac će otići sam. Reći će vam da nije sigurno, da se može „nešto desiti“. Neće reći šta bi bilo to što se može desiti, ali ti ćeš se sjetiti kamena koji je bio crkva i Lazara koji nije htio biti rob, spomenika u selu sa imenom djede strica, i svilenih bombona. I bićeš strašno, strašno uplašena. Kao miš.