Kosmička skladnost u Andrićevoj priči i pričanju

Pravo je da svakom prilikom bude pominjan pisac čije delo živi u narodu i čiji uticaj traje među piscima i u književnosti.

              Ivo Andrić, O majstoru pripovedaču

 

Život bez priče bio bi moguć, ali mnogo besmisleniji nego sa pričom. 

Ovu misao učvršćuje svako novo vraćanje Ivi Andriću, njegovoj priči i pričanju.

Bez priče čovjek bi hodio obesmišljenim svijetom, udisao vazduh, gledao predmete oko sebe, zapinjao za cvjetove, ali bi teško u svemu tome nalazio dušu. Pitao bi se ko su mu preci i šta će ostaviti potomcima. Uzalud bi pokušavao da se sjeti sopstvenog djetinjstva i riječi koje su iz majčinih usta zasipale njegove prve nesigurne korake i potonji trnovit životni put.

Čovjek bi bez priče bio gluv i slijep za sve one treptaje i boje koje krijepe dušu. Živio bi, a ipak bi puštao da život prolazi pored njega. Baš onako kao što je i Ćorkan mogao, u splačinama svakodnevlja, izvrgnut porugama i poniženjima, proći kroz sivilo filozofski nazvano egzistencijom, ne ostavljajući tragove u njemu, da ga Andrić, moćnom magijom pripovijedanja, nije popeo na ogradu ćuprije koja spaja vijekove i kulture, dao mu krila i vazdigao ga do sazvježđa u kome priča i pričanje ispredaju i u bivstvovanje utkivaju niti vječnosti. „Osećao je“, piše Andrić, „kako iz njegovog tela, zajedno sa muzikom po kojoj igra, teče vesela snaga koja daje sigurnost i ravnotežu.“ A ta snaga, dodali bismo, potiče iz priče, možda baš one koja je pijanog i nesrećnog Ćorkana popela na usku zaleđenu ogradu kamenog mosta nad provalijom u koju propada nemili svijet stvarnosti i iznad koje se otvara fantastični svijet u kojem može i da se lebdi, baš kao u priči koja je u stanju da nas okrilati.

Pravom avanturizmu duha bio bi sličan svaki pokušaj odgonetanja kosmičke snage priče, čiju klicu je stvorio Veliki prasak i koja traje od Postanja. Svjestan toga ili samo osjećajući da svaka priča proishodi iz izdanaka biblijske priče i da se svojim razuđenim rukavcima u nju vraća, ma kuda, ma kako i ma kroz koja vremenska prostranstva vrludala, Andrić je iz kosmičke skladnosti gradio smirenost, jednostavnost i mudrost svoga pripovijedanja. Upravo zato ovaj veliki pisac ne pripada samo svome vremenu, ili vremenu u kome su živjeli njegovi junaci. Koliko umjetnička vrijednost, toliko i nenametljiva vjera u djelotvornu moć riječi i ljekovitu snagu priče, bez kojih je  ljepotom i smislom ispunjen život nezamisliv, njegovom djelu obezbjeđuju svevremenost.

Vrlo dobro je znao Andrić da priča kojoj ne naziremo početak i ne slutimo kraj, ma ispod čijeg pera i ma iz čijih usta izlazila, po svom značenju i značaju jeste narodna. Upravo zato njegovo pripovijedanje, i pored svoje izvornosti i prvotnosti, duboko pruža žile u predačku legendu i, istovremeno, grana inspirativne izdanke prema onima  koji će nastaviti ispisivanje lirske i epske istorije podneblja osuđenog na priču. Pri tome na najuvjerljiviji način dokazuje da bez lokalne nema univerzalne i, obrnuto, bez univerzalne ni lokalne priče. Priča je, nameće se zaključak iščitavanjem njegovog razuđenog djela,  uvijek jedna, s mnoštvom rukavaca koji iz istog izvorišta streme ka istom, nespoznajnom ušću. U priču je Andrić utisnuo snažan pečat sopstva i tako joj dao svojstva sveopštosti, čime je doprinio da ona, ako ne više a ono makar koliko autoru, pripada i čitaocu koji je prihvata kao svoju i koji, slijedeći instinkt, ulazi u njena tajanstva, neprimjetno postajući jedan od njenih junaka, tako da je i on osjeća kao autobiografsku. 

„Ima jedno vreme u životu umetnikovom… kada mu svet dođe kao oskudan predeo ili ograđen i zatvoren vrt.“ Ova misao Ive Andrića, iskazana u eseju Umetnik i njegovo delo (o retrospektivnoj izložbi Jovana Bijelića), mogla bi da se odnosi na svako misleće biće. Šta tada čovjeku pomaže da se izvuče iz tjeskobe? Umjetničko djelo, rekli bismo. Konkretnije: priča, o Andriću kada govorimo. Jer, kako sam Andrić kaže: „… u tom delu odjednom se nađu sva neviđena mesta i sve nečuvene pesme sveta, svi željeni plodovi zemlje, sve ruke i sve oči, sve snage i svi oblici, sve što se nije mogli stići ni imati – postignuto, savladano i osvojeno sada, potpuno i zauvek.“ Nije li to, u slobodnijoj interpretaciji, jedna od najsmislenijih definicija priče (umjetničkog djela) i njenog (njegovog) doživljaja i doživljavanja?

Dok Aska, zanesena igrom i sva pretvorena u pokret, pred opčinjenim vukom koji zaboravlja na ćud krvoloka u sebi, ispisuje priču o tome kako je život najsmisleniji kada se pretače u umjetničku tvorevinu (dokazujući – uzgred rečeno, da svako umjetničko djelo nosi u sebi obilježja autobiografskog), zar se nekako samo po sebi ne nameće pitanje: kako bi majka uspavljivala dijete bez vila i Dobra koje pobjeđuje Zlo, kojih, u bajkovitom obliku, ima samo u priči? Ili, dok se u vijekove i kolektivno pamćenje bolno zasijeca krik Radisava nabijenog na kolac mržnje i besmisla (tamo gdje će kraj ćuprije ostati samo „… oveća humka, zemljana, ali od neke tvrde zemlje, siva i skamenjena. Na njoj ništa ne raste i ne cvate do neka sitna trava, tvrda i bodljikava kao čelična žica.“), ne sustiže li taj jauk pitanje: šta bi drugo osim priče lice umirućeg moglo ozariti jedva primjetljivim smiješkom, a u srcu ponovo upaliti plamičak nade da je smrt samo prolazak kroz vrata kojima se otvara beskraj vječnosti?

Priča je iskonski energetski izvor s koga se čovjek napaja da bi, prenoseći s koljena na koljeno tajnu formulu pronicanja u njenu snagu, održavao vrstu. Da priče nema, kako bismo se učili upornosti, bez koje je teško ostaviti trag u vremenu i prostoru? Da nije bilo priče, zar bi Kata Bademlić povela svoju bolesnu kćerkicu na iscjeljenje u Gospino vrelo kraj manastira u Olovu i zar bi mogla da se, oči u oči, susretne sa Bogorodicom? Ili – zadržimo trenutak pažnju na zdepastom i niskom Aliji Đerzelezu – zar bi neko ko poskakuje da dohvati obješenu jabuku, nesvjestan da ga oni koji su do maločas zazirali od njegove sile zasipaju bujicom posprdnog smijeha, mogao imati, kako ga opisuje Andrić, „snagu koja je ulijevala strah“? Koliko iz samog sebe, Đerzelez je toliko, možda i više,  snagu crpio iz priča o njemu samom, što je još jedna potvrda da smo ono što o nama priča kazuje.

Andrić nas uvjerava da će priča odoljeti svim izazovima i opstati. Jer, ona čini onu nit koja svijet iz našeg poimanja stvarnosti i onaj nadstvarni, paralelni, možda i stvarniji od stvarnog, povezuje u takvu cjelinu u kojoj i naša misao može naći oslonac.  Priča ne dozvoljava da se tako građen svijet  i naša svijest o njemu rasprsnu i nestanu.

To je – čitano na suviše slobodan način – zapisano, ili je trebalo da bude zapisano, u obrazloženju Nobelove nagrade Ivi Andriću.

 

Ranko Pavlović 13. 03. 2021.