Škola nije počela u ponedjeljak 4. rujna 1972, nego dva dana kasnije, u srijedu 6. rujna. Ta dva dana odgode trajala su vrlo dugo, plašio sam se da ću zaostati za generacijom. I na neki način mi se čini da trajno i zaostajem – za ta dva dana. Do škole, koja se nalazila u Donjoj vali, dok smo mi živjeli u Gornjoj vali, bilo je oko tri kilometra. Prvi dan škole Nona je išla sa mnom, da mi pokaže put, premda sam ga već znao. Od sutra sam u školu išao sam, ili u društvu s drugom drveničkom djecom. Bila bura, bio jugo, orilo, gorilo, padalo, nikome nije na um padalo da me vodi u školu. Nije bilo straha da će me satrati auto, da ću, lud i mlad, pasti u profundu, da će me silovati neki manijak – riječ manijak u to je vrijeme značila svašta, a zamjenjivala i današnju riječ pedofil. Sa šest sam se godina osamostalio, kao i većina moje generacije. I bio sam, kao što vidite, đak-pješak.
Bilo nas je četvero u prvom razredu i još četvero u drugom, tako da nas je učiteljica Nada Kostanić rasporedila da u dvije desne klupe, tamo do vrata, sjedimo mi iz prvog, a u dvije lijeve sjedit će oni iz drugog. Bio sam uznemiren i vrlo uplašen, jer sam već nekoliko dana znao da ćemo pred razredom skidati cipele i obuvati papuče. Molio sam Nonu da mi se kupe neke mokasine, ili čizme, ili svejedno kakva obuća, samo da je bez špigeta (bos. pertli, hrv. vezica…), ali ona nije htjela, nego je rekla da je sad vrijeme da naučim vezivati cipele. Neću se valjda već prvoga dana škole brukati pred drugovima jer ne znam vezati cipele? Problem je, međutim, bio što ja nisam bio u stanju da naučim vezivati cipele. I sad je to trebalo prikriti od drugih. Možda jednom napišem priču i o tome kako mi je to uspjelo.
Pamtim i štošta drugog od tog prvog dana škole, ali najdublje mi se u pamet usjekao taj strah od blamaže. I danas ga osjećam. S onim drugim strahom, da zaostajem za generacijom, mnogo se lakše nosim. A ni onda ga nisam tako ozbiljno shvaćao.
Prvi dan škole
Škola nije počela u ponedjeljak 4. rujna 1972, nego dva dana kasnije, u srijedu 6. rujna. Ta dva dana odgode trajala su vrlo dugo, plašio sam se da ću zaostati za generacijom. I na neki način mi se čini da trajno i zaostajem – za ta dva dana. Do škole, koja se nalazila u Donjoj vali, dok smo mi živjeli u Gornjoj vali, bilo je oko tri kilometra. Prvi dan škole Nona je išla sa mnom, da mi pokaže put, premda sam ga već znao. Od sutra sam u školu išao sam, ili u društvu s drugom drveničkom djecom. Bila bura, bio jugo, orilo, gorilo, padalo, nikome nije na um padalo da me vodi u školu. Nije bilo straha da će me satrati auto, da ću, lud i mlad, pasti u profundu, da će me silovati neki manijak – riječ manijak u to je vrijeme značila svašta, a zamjenjivala i današnju riječ pedofil. Sa šest sam se godina osamostalio, kao i većina moje generacije. I bio sam, kao što vidite, đak-pješak.
Bilo nas je četvero u prvom razredu i još četvero u drugom, tako da nas je učiteljica Nada Kostanić rasporedila da u dvije desne klupe, tamo do vrata, sjedimo mi iz prvog, a u dvije lijeve sjedit će oni iz drugog. Bio sam uznemiren i vrlo uplašen, jer sam već nekoliko dana znao da ćemo pred razredom skidati cipele i obuvati papuče. Molio sam Nonu da mi se kupe neke mokasine, ili čizme, ili svejedno kakva obuća, samo da je bez špigeta (bos. pertli, hrv. vezica…), ali ona nije htjela, nego je rekla da je sad vrijeme da naučim vezivati cipele. Neću se valjda već prvoga dana škole brukati pred drugovima jer ne znam vezati cipele? Problem je, međutim, bio što ja nisam bio u stanju da naučim vezivati cipele. I sad je to trebalo prikriti od drugih. Možda jednom napišem priču i o tome kako mi je to uspjelo.
Pamtim i štošta drugog od tog prvog dana škole, ali najdublje mi se u pamet usjekao taj strah od blamaže. I danas ga osjećam. S onim drugim strahom, da zaostajem za generacijom, mnogo se lakše nosim. A ni onda ga nisam tako ozbiljno shvaćao.