Predgovor knjizi TEREZIN SIN – Autobiografija bez šminke Vjerana Miladinovića Merlinke, objavljene u uzdanju Red Boxa 2013.
Rođenima u Jugoslaviji bila je Ustavom zajamčena ravnopravnost u zbratimljenoj zajednici naroda i narodnosti, radnih ljudi i građana, pionira, omladine i penzionera, samoupravljača, prvoboraca, vjernika i ateista, djece, žena i muškaraca, sviju – pod jednim malim, skoro beznačajnim uvjetom: da su normalni. A što znači biti normalan, e to nikada nitko nije precizno definirao, ali svi, ili barem golema većina, građana naše društvene zajednice imala je jasan pojam o tome što normalno jest, a što normalno nije i nikako ne može biti. Ovo drugo – nenormalno, nastrano, izopačeno, bolesno – uznemiravalo je ljude, budilo u njima strah i trajno nespokojstvo, onako kako ih je, u neka prethodna vremena, odmah poslije rata, četrdesetih i pedesetih, uznemiravala pomisao da je sve oko nas puno britanskih, američkih, sovjetskih špijuna. Nakon što je špijuna nestalo, a Jugoslavija ojačala, pojavili su se – pederi. Oni su uvijek bili nekako prvi među svim nenormalnima. Slijedili su anarholiberali, Jehovini svjedoci, Hare krišne, tehnokrati, lezbijke, kleronacionalisti i nacionalisti, transvestiti… Možda su transvestiti u tom općejugoslavenskom konsenzusu oko normalnosti, ipak, bili najnenormalniji. Ništa oca porodice i člana SKJ, u mladosti nositelja tri udarne značke s omladinskih radnih akcija, Jugoslavena i ateista – koji je, za svaki slučaj i zlu ne trebalo, ipak potajice krstio djecu – ne bi toliko zaprepastilo kao otkriće da tu, negdje oko nas, postoje muškarci koji se oblače u žene ili da postoje osobe koje su, po vlastitome sudu, rođene u pogrešnome tijelu, muški koji su ustvari ženske, ženske koje su ustvari muški. Što je u tome toliko uznemiravajuće? Možda neki čudan, potmuo osjećaj da se radi o zaraznoj bolesti i da bi se jednom i njemu, radniku i samoupravljaču, pregaocu i entuzijastu, moglo dogoditi da zaviri u ženin ili kćerin ormar i u njemu otkrije svoju pravu prirodu. Svijet rođenih u Jugoslaviji bio je obilježen strepnjom da se svaka nenormalnost širi kao infekcija, kao variola vera, u stvarnosti i u filmu Gorana Markovića.
U desetljeću pred propast Jugoslavije došlo je do nagle liberalizacije, pa su mnoge nenormalne stvari postale veoma normalne, čak i poželjne. Na žalost, očevi porodica nisu se masovno odmetnuli u pedere, matere se nisu odavale lezbijstvu, Jugoslaveni su postali još konzervativniji u odijevanju: u modu su došle vojne i paravojne uniforme, uglavnom iz Drugoga svjetskog rata. Međutim, normalno je postalo, čak i vrlo mondeno, biti nacionalist, kleronacionalist, šovinist, rasist. Ustvari, u osamdesetima je bilo društveno prihvaćeno sve ono zbog čega se prethodno išlo u zatvor. I onda se, nekako logično, Jugoslavija raspala u nizu vrlo krvavih i bezdušnih ratova.
Umjesto jedne relativno neslobodne zajednice, u kojoj su tihe većine bile opsjednute idejom o normalnosti, nastalo je šest-sedam relativno neslobodnih zajednica, u kojima je ta opsesija dodatno naglašena. Nakon što su nacionalisti i njima srodna domoljubna čeljad, koja incestuozno ljube majku domovinu i oca nacije, postali hipernormalni, svo breme nenormalnosti svalilo se na pedere, lezbijke, transvestite, kao i sve one koji su, po bilo kojoj osnovi, ostali u manjini. Ovo drugo ima u sebi nekoga literarnog smisla, kao paradoks i kao farsa: tako su Srbi u Zagrebu ili Albanci u Beogradu na svojoj koži mogli osjetiti kako je pederima. Ali ni oni, vjerojatno, to nisu osvijestili, iz istoga razloga iz kojeg Hrvati u Zagrebu ne žele znati kako je Srbima, a Srbi u Beogradu kako je Albancima…
Životna priča Vjerana Miladinovića mogla bi nositi naslov: Jedna mladost u Jugoslaviji. Ili nekako tako. On, a pomalo i ona – kako je već kome volja i kako se tko osjeća u odnosi u Vjerana i Merlinku, i kako se Merlinka u kojem trenutku svoga života osjećala – proživjeli su život u zemlji u kojoj je bilo proklamirano i zajamčeno svako ljudsko pravo, ukoliko je grupno konzumirano i formulirano. Prava pojedinaca, onih koji su se, poput Vjerana Miladinovića, fatalno razlikovali, koji su mislili svojom glavom i usuđivali se biti ono što jesu, bila su krštena, obezvrijeđena, ismijana i na kraju ukinuta. “Terezin sin” priča je o životnome mučeništvu, i kada bismo je sveli na golu fabulu, na faktografiju ljudske egzistencije, priča Vjerana Miladinovića sličila bi kratkim i poučnim hagiografijama, žitjima kršćanskih svetaca, predraskolnih i poslijeraskolnih, čije je cjelokupno zemaljsko postojanje bilo jedna velika patnja, iza koje je stajala duboka vjera, ali i potreba da se bude u skladu s vlastitom prirodom. Između njih i autora ove knjige naročite razlike nema, osim što ne postoji vjera, niti uvjerenje, nema društvene skupine koja bi tog ljudskog stvora smatrala svojim svecem ili koja bi jedan od tristošezdesetpet dana u godini, ili barem onaj tristošezdesetšesti prestupni dan slavila kao Dan svete Merilinke.
“Terezin sin” se, naravno, može čitati i na neki drugi način: iz sociološke perspektive, kao autorefleksija transrodne osobe u vremenima socijalizma – ili još nešto učenije od toga. A može se čitati i bez ikakve primisli i tendencije, kao što se čitaju dokumenti čovjekove sudbine. Jedino što ovaj tekst traži, bez čega on ne može, jest minimum ljudske i čitateljske empatije. Bez toga, bez empatije, “Terezin sin” idealan je da ga se ritualno spali na nekome od beogradskih, zagrebačkih, jugoslavenskih trgova. I da tako priča krene ispočetka i da tako ponovimo naš tužni dvadeseti vijek.
Merilinkin život, život Vjerana Miladinovića, nije bio freak show. Ali povijest zajednice u kojoj smo živjeli, povijest Jugoslavije, bila je jedan veliki, spektakularni freak show. Da nije tako, ne bi se te zemlje toliki njezini stanovnici danas sramili nje.
Današnji nacionalisti u Srbiji i u Hrvatskoj, svi koji prepravljaju svoju prošlost, ljudi su koji danju pokušavaju sakriti da su noću šetali gradom u ženskim haljinama. Merilinka bi ih razumjela i nježno ih pomilovala.
Dan svete Merlinke
Predgovor knjizi TEREZIN SIN – Autobiografija bez šminke Vjerana Miladinovića Merlinke, objavljene u uzdanju Red Boxa 2013.
Rođenima u Jugoslaviji bila je Ustavom zajamčena ravnopravnost u zbratimljenoj zajednici naroda i narodnosti, radnih ljudi i građana, pionira, omladine i penzionera, samoupravljača, prvoboraca, vjernika i ateista, djece, žena i muškaraca, sviju – pod jednim malim, skoro beznačajnim uvjetom: da su normalni. A što znači biti normalan, e to nikada nitko nije precizno definirao, ali svi, ili barem golema većina, građana naše društvene zajednice imala je jasan pojam o tome što normalno jest, a što normalno nije i nikako ne može biti. Ovo drugo – nenormalno, nastrano, izopačeno, bolesno – uznemiravalo je ljude, budilo u njima strah i trajno nespokojstvo, onako kako ih je, u neka prethodna vremena, odmah poslije rata, četrdesetih i pedesetih, uznemiravala pomisao da je sve oko nas puno britanskih, američkih, sovjetskih špijuna. Nakon što je špijuna nestalo, a Jugoslavija ojačala, pojavili su se – pederi. Oni su uvijek bili nekako prvi među svim nenormalnima. Slijedili su anarholiberali, Jehovini svjedoci, Hare krišne, tehnokrati, lezbijke, kleronacionalisti i nacionalisti, transvestiti… Možda su transvestiti u tom općejugoslavenskom konsenzusu oko normalnosti, ipak, bili najnenormalniji. Ništa oca porodice i člana SKJ, u mladosti nositelja tri udarne značke s omladinskih radnih akcija, Jugoslavena i ateista – koji je, za svaki slučaj i zlu ne trebalo, ipak potajice krstio djecu – ne bi toliko zaprepastilo kao otkriće da tu, negdje oko nas, postoje muškarci koji se oblače u žene ili da postoje osobe koje su, po vlastitome sudu, rođene u pogrešnome tijelu, muški koji su ustvari ženske, ženske koje su ustvari muški. Što je u tome toliko uznemiravajuće? Možda neki čudan, potmuo osjećaj da se radi o zaraznoj bolesti i da bi se jednom i njemu, radniku i samoupravljaču, pregaocu i entuzijastu, moglo dogoditi da zaviri u ženin ili kćerin ormar i u njemu otkrije svoju pravu prirodu. Svijet rođenih u Jugoslaviji bio je obilježen strepnjom da se svaka nenormalnost širi kao infekcija, kao variola vera, u stvarnosti i u filmu Gorana Markovića.
U desetljeću pred propast Jugoslavije došlo je do nagle liberalizacije, pa su mnoge nenormalne stvari postale veoma normalne, čak i poželjne. Na žalost, očevi porodica nisu se masovno odmetnuli u pedere, matere se nisu odavale lezbijstvu, Jugoslaveni su postali još konzervativniji u odijevanju: u modu su došle vojne i paravojne uniforme, uglavnom iz Drugoga svjetskog rata. Međutim, normalno je postalo, čak i vrlo mondeno, biti nacionalist, kleronacionalist, šovinist, rasist. Ustvari, u osamdesetima je bilo društveno prihvaćeno sve ono zbog čega se prethodno išlo u zatvor. I onda se, nekako logično, Jugoslavija raspala u nizu vrlo krvavih i bezdušnih ratova.
Umjesto jedne relativno neslobodne zajednice, u kojoj su tihe većine bile opsjednute idejom o normalnosti, nastalo je šest-sedam relativno neslobodnih zajednica, u kojima je ta opsesija dodatno naglašena. Nakon što su nacionalisti i njima srodna domoljubna čeljad, koja incestuozno ljube majku domovinu i oca nacije, postali hipernormalni, svo breme nenormalnosti svalilo se na pedere, lezbijke, transvestite, kao i sve one koji su, po bilo kojoj osnovi, ostali u manjini. Ovo drugo ima u sebi nekoga literarnog smisla, kao paradoks i kao farsa: tako su Srbi u Zagrebu ili Albanci u Beogradu na svojoj koži mogli osjetiti kako je pederima. Ali ni oni, vjerojatno, to nisu osvijestili, iz istoga razloga iz kojeg Hrvati u Zagrebu ne žele znati kako je Srbima, a Srbi u Beogradu kako je Albancima…
Životna priča Vjerana Miladinovića mogla bi nositi naslov: Jedna mladost u Jugoslaviji. Ili nekako tako. On, a pomalo i ona – kako je već kome volja i kako se tko osjeća u odnosi u Vjerana i Merlinku, i kako se Merlinka u kojem trenutku svoga života osjećala – proživjeli su život u zemlji u kojoj je bilo proklamirano i zajamčeno svako ljudsko pravo, ukoliko je grupno konzumirano i formulirano. Prava pojedinaca, onih koji su se, poput Vjerana Miladinovića, fatalno razlikovali, koji su mislili svojom glavom i usuđivali se biti ono što jesu, bila su krštena, obezvrijeđena, ismijana i na kraju ukinuta. “Terezin sin” priča je o životnome mučeništvu, i kada bismo je sveli na golu fabulu, na faktografiju ljudske egzistencije, priča Vjerana Miladinovića sličila bi kratkim i poučnim hagiografijama, žitjima kršćanskih svetaca, predraskolnih i poslijeraskolnih, čije je cjelokupno zemaljsko postojanje bilo jedna velika patnja, iza koje je stajala duboka vjera, ali i potreba da se bude u skladu s vlastitom prirodom. Između njih i autora ove knjige naročite razlike nema, osim što ne postoji vjera, niti uvjerenje, nema društvene skupine koja bi tog ljudskog stvora smatrala svojim svecem ili koja bi jedan od tristošezdesetpet dana u godini, ili barem onaj tristošezdesetšesti prestupni dan slavila kao Dan svete Merilinke.
“Terezin sin” se, naravno, može čitati i na neki drugi način: iz sociološke perspektive, kao autorefleksija transrodne osobe u vremenima socijalizma – ili još nešto učenije od toga. A može se čitati i bez ikakve primisli i tendencije, kao što se čitaju dokumenti čovjekove sudbine. Jedino što ovaj tekst traži, bez čega on ne može, jest minimum ljudske i čitateljske empatije. Bez toga, bez empatije, “Terezin sin” idealan je da ga se ritualno spali na nekome od beogradskih, zagrebačkih, jugoslavenskih trgova. I da tako priča krene ispočetka i da tako ponovimo naš tužni dvadeseti vijek.
Merilinkin život, život Vjerana Miladinovića, nije bio freak show. Ali povijest zajednice u kojoj smo živjeli, povijest Jugoslavije, bila je jedan veliki, spektakularni freak show. Da nije tako, ne bi se te zemlje toliki njezini stanovnici danas sramili nje.
Današnji nacionalisti u Srbiji i u Hrvatskoj, svi koji prepravljaju svoju prošlost, ljudi su koji danju pokušavaju sakriti da su noću šetali gradom u ženskim haljinama. Merilinka bi ih razumjela i nježno ih pomilovala.