Nedjelja. Zlatni plameni visokog ljeta. Zvuk u prostoru, sličnom amfiteatru, kao da su se dječji glasovi pretvorili u iskre, kao da lebde iznad površine vode i ponekad nahrupe prema tamnom zelenilu šuma i plavetnilu neba. Prema čudima s druge strane ograde. Prije negoli ih uočiš, vidiš ih u duhu, djecu koja skaču u bazen, i u duhu znaš da ćeš im se uskoro pridružiti. Voda je topla i sve su tvoje misli predane tome da ćeš uroniti u nju. Da ćeš za dijelić sekunde biti dio zraka a zatim ispod površine. U prolazu mimo blagajne ugledaš u ogledalu preplanulo lice. Sijedu bradu i sijedu, neprilično dugu kosu. No ti znaš da je to samo obmana. Samo maskirna odjeća starijeg čovjeka, samo zavaravanje okolice, jer u tvojoj je nutrini skriven netko tko je već desetljećima jednak i nikad se neće promijeniti. U vodi imaš osjećaj kao da si zalutao u kinoteku, koja ti vraća tijela i lica iz nekih davnih ljeta, koja ti vraća trenutke neopisive sreće, ali i propuštene prilike i žaljenje što ih još uvijek prati. Dugo plivaš i dugo zaronjavaš. Zadržavaš dah. Kroz naočale za plivanje gledaš kako ti se za predugim noktima pjenušaju srebrni mjehurići. Ravnim trbuhom prokližeš dnom bazena. Sad si kao biće koje je napokon našlo svoj element i slilo se s njim. I tako prođe popodne. Prođe visoko ljeto. I prođe život. Kada navečer umoran zaspiš i kad se probudiš usred noći, iz maskirne odjeće starijeg čovjeka izlegne se desetogodišnje dijete. Osjećaš da si ti to dijete. Začuđen slušaš ravnomjerno disanje žene koja leži pokraj tebe, ali je ne prepoznaješ, jer je još nikada nisi vidio. Ne prepoznaješ krevet u kome ležiš, ni sobu u kojoj je taj krevet, ni mjesto na kojem je ta soba, poznato ti je samo vrijeme. Ipak, miran si. Nije te strah. Nije te strah ni kad se na tebe spusti neopisiva tuga. Jer sutra je ponedjeljak. Početak rujna. Škola. Prvi dan kraja svijeta.
Prvi dan kraja svijeta
Nedjelja. Zlatni plameni visokog ljeta. Zvuk u prostoru, sličnom
amfiteatru, kao da su se dječji glasovi pretvorili u iskre,
kao da lebde iznad površine vode i ponekad nahrupe prema tamnom zelenilu
šuma i plavetnilu neba. Prema čudima s druge strane ograde.
Prije negoli ih uočiš, vidiš ih u duhu, djecu koja skaču
u bazen, i u duhu znaš da ćeš im se uskoro pridružiti. Voda je
topla i sve su tvoje misli predane tome da ćeš uroniti u nju.
Da ćeš za dijelić sekunde biti dio zraka a zatim ispod površine. U prolazu
mimo blagajne ugledaš u ogledalu preplanulo lice. Sijedu bradu i
sijedu, neprilično dugu kosu. No ti znaš da je to samo obmana.
Samo maskirna odjeća starijeg čovjeka, samo zavaravanje okolice,
jer u tvojoj je nutrini skriven netko tko je već desetljećima jednak i
nikad se neće promijeniti. U vodi imaš osjećaj kao da si zalutao u kinoteku,
koja ti vraća tijela i lica iz nekih davnih ljeta, koja ti
vraća trenutke neopisive sreće, ali i propuštene prilike i
žaljenje što ih još uvijek prati. Dugo plivaš i dugo
zaronjavaš. Zadržavaš dah. Kroz naočale za plivanje gledaš kako ti se
za predugim noktima pjenušaju srebrni mjehurići. Ravnim trbuhom
prokližeš dnom bazena. Sad si kao biće koje je napokon našlo svoj
element i slilo se s njim. I tako prođe popodne. Prođe visoko
ljeto. I prođe život. Kada navečer umoran zaspiš i kad se
probudiš usred noći, iz maskirne odjeće starijeg čovjeka izlegne
se desetogodišnje dijete. Osjećaš da si ti to dijete. Začuđen slušaš ravnomjerno
disanje žene koja leži pokraj tebe, ali je ne prepoznaješ, jer je
još nikada nisi vidio. Ne prepoznaješ krevet u kome ležiš, ni sobu
u kojoj je taj krevet, ni mjesto na kojem je ta soba, poznato ti je samo vrijeme.
Ipak, miran si. Nije te strah. Nije te strah ni kad se na tebe spusti neopisiva
tuga. Jer sutra je ponedjeljak. Početak rujna. Škola.
Prvi dan kraja svijeta.
Preveo Edo Fičor