Artur Klinaŭ, Osam dana revolucije. Jedan dokumentarni dnevnik iz Minska, 2021
Kao što sam naglasio u prošlome nastavku ovoga ciklusa, knjiga Olge Šparage, opisujući revolucionarna gibanja u Bjelorusiji, poseže za višestruko hibridnim diskursom. Njezin se tekst formira na znanstvenoj razini (politologija, sociologija, povijest) da bi se usmjerio ka publicistici, preskočio na osobno svjedočanstvo, ali uvijek ostao na području političkoga aktivizma. Emocionalna se dimenzija prikriva što ne može spriječiti njezino izbijanje na površinu: aktivizam jest emocija. Zanimljivo je, sada, promotriti koliko se drukčija strategija predočavanja pokazuje efikasnom u prikazu istih zbivanja.
Za razliku od Šparage, Klinaŭ je umjetnik: spisatelj, arhitekt, crtač, slikar, konceptualist. Njegov je pristup determiniran takvim habitusom te ga se može smatrati slobodnijim u izričaju od onoga koji nudi znanstvenica qua aktivistica. On će se pokazati kritičnijim od nje. Prihvaćanje i odobravanje gotovo svih postupaka opozicije u jednakoj se mjeri odbacuje kao što se i ističe osobna priča. Već je i iz naslova vidljivo da se Klinaŭ vremenski ograničava te time svoj tekst organizira na narativnoj bazi. Tih osam dana nije izabrano slučajno. Oni su uramljeni i jednim događajem koji u najdubljoj mjeri pogađa spisateljevu intimu. Naime, 8. kolovoza 2020. uhapšena je njegova kćerka jedinica, Marta. Njezino oslobođenje slijedi 15.8. U dnevniku je 9.8. obilježen kao prvi dan, tako da njegov završetak, 16. doista i jest osmi dan. Na početku se nalazi Prolog, na kraju, kao što se da i očekivati, Epilog. I jedan i drugi tekst tematiziraju diktaturu i anticipiraju njezino rušenje revolucionarnim putom. No ono što je najbitnije nalazi se „u sredini“. Stoga ću se njoj gotovo isključivo posvetiti u ovome što slijedi.
Kronologija je, naglasio sam, nit vodilja ove knjige – čime se ona doista i može uključiti u žanr (donekle reducirane) dnevničke književnosti. Kako bi izbjegao tjeskobnu atmosferu glavnoga grada Klinaŭ se povlači na selo i pokušava u idiličnim uvjetima kreirati distancu prema onome od čega se otuđio. Dobrovoljna izolacija govori i o napuštanju idealističke predodžbe o tome da se djelovanjem iz centra taj centar može promijeniti. Uostalom, već je i knjiga Vodič po Gradu sunca bila dokaz o tome da se arhitekt i umjetnik „preselio“ u stanje refleksivne nostalgije te da iz njega vodi tešku borbu, i sa samim sobom, kako bi izbjegao zamkama restaurativne. Reflektirati znači razmišljati, produktivno i kreativno, o onome za što se zna da je nepovratno izgubljeno, koje postoji samo na imaginarnim područjima sjećanja i pamćenja: restaurativno je ono što se želi ponovno izgraditi ne shvaćajući da „ponovna izgradnja“ znači samo blijedu imitaciju onoga čega više nema. Minsk je, u novoj fazi života Artura Klinaŭa, izgubljeno mjesto, izgubljeno u povijesti koje više nema, koju se ne može rekonstruirati, koja je prošla ali u isto vrijeme ne može proći.
Takav Minsk, onda, postoji kao aktualno mjesto tek utoliko što u njemu živi autoru najbliža osoba koja, ne predajući se poput njega rezignaciji, aktivno stupa u revolucionarni pokret, pokušava iznuditi demokratske promjene i u toj svojoj djelatnosti biva uhapšena od sila zla. Što činiti? Na ovome mjestu objektivnost definitivno ustupa pred subjektivnim pristupom, pomiješanim s emocijama – strahom za sudbinu djeteta, ali i ponosom što je ona, skupa s drugim pripadnicima urbane mlade generacije, skupila snage da se odupre autokratskoj diktaturi. Nužni je korak povratak u Minsk u kojemu, takav se dojam bar stječe, udruženim snagama s bivšom ženom može poduzeti neke korake za oslobađanje kćerke. Prvo što im je nužno činiti jest uopće saznati gdje se ona nalazi. (I ovdje je instruktivna usporedba s knjigom Olge Šparage. Ona o zatvorima i logorima govori činjenično, iz naknadne perspektive, dok Klinaŭ preferira u svojemu predočavanju izbor prezenta, vremena zbivanja događaja te tako generira napetost koja se koordinira s čitateljičinom nedoumicom u vezi s onim što se zbilo i što se, u aktualnome trenutku, zbiva.) Time se do izričaja dovodi dokumentarni karakter ove proze. A dokumentarnost neminovno vodi do politike. Politika je, znamo to, u Bjelorusiji ona figura koju ja, grozeći se imena, nazivam „kolhoznikom“, a kod Klinaŭa ona, budući da je po prirodi stvari daleko više involviran od mene te mu stoga nije jednostavno osjetiti čisto gađenje koje mene motivira, biva nazvana „Batkom“, iliti „tatom nacije“.
Ta pozicija će Klinaŭa primorati da kritički progovori i o pripadnicima opozicije i omogući nam uvid u subjektivno stajalište od kojega se Šparaga čuva. Idealizirana se Tihanovskaja iz njezine priče ovdje pojavljuje kao supruga političara koji je išao na hodočašće kod povjesničara-amatera kako bi se prikazao za njega povoljnijom varijantom od kolhoznika. Tek će njegovo hapšenje, koje je očito uslijedilo u koordinaciji moćnika iz Kremlja i Minska, po Klinaŭu u prvi plan izbaciti suprugu. Je li ona, pitat će se, legitimna rukovoditeljica opozicije ili su to mladi koji su na ulice izašli bez političkih kalkulacija, u spontanome činu gnjeva pred besramnom izbornom krađom. No ono što proganja Klinaŭa jest zašto je diktatoru trebala ta izborna krađa. Jasno je da bi on, bez obzira na sve, ostvario pobjedu. Je li mu, doista, bilo potrebno, da kao neku vrst narcističke samopotvrde, dobije preko devedeset posto glasova? Da je ostao, pretpostavit će pisac dnevnika, kod osvojenih pedesetak posto, društvo bi se pomirilo s tim i on bi mirno mogao nastaviti svoju strahovladu. Ovako mu se tron zatresao. Otuda i provala nasilja, orgija zla koja će Bjelorusiju, kao što se vidi s naknadnom pameću, baciti još dublje u naručaj Velikog Brata. Kolhoznik će kao poklon za dobro vladanje od KGB-ovca, vidjeli smo prije koji dan, na poklon dobiti atomsku bombu. Kakav je to dar? Valjda ne za neposrednu upotrebu!
No sva politička razmatranja prekriva moment koji dokumentarnu dnevničku prozu pretvara u pripovjednu dramu: potraga za Martom razvija se u istinski suspens koji autora prati na putu od različitih zatvora, preko priručnih koncentracijskih logora, sa svim propratnim sadržajima. Po oslobođenju Martina sažeta priča izgleda ovako: „U sedam dana apsolvirala je cijelu turneju kroz zatvore. Prvo je bila u Akrescini, onda u okružnom istražnom zatvoru, pa ponovo u Akrescini i na kraju u Šodzini. Imala je sreću, nisu je tukli. Ali naravno, čula je ono što se zbivalo oko nje. Krici ljudi koje su noću mučili u dvorištu, psovke i ponižavajuće urlanje ‘Gestapa’, vrhovnog nadzornika u istražnom zatvoru, jednog osobito sadističkoga tipa koji je sa zadovoljstvom šikanirao zatvorenike.“ Osmi dan donosi trezveni dnevnički (privremeni) završetak priče. Autobusi koji dovode Batkove pristalice sa svih strana Bjelorusije u Minsk (zvuči poznato, zar ne?), revolucija koja traje i ne da se smesti. No potom slijedi intervencija Velikoga Brata, doduše ne vojna, ali policijska pomoć, razbijanje pokreta, gušenje otpora i, u njegovu nastavku, postupno gubljenje bjeloruske samostalnosti. Bijelo-crveno-bijela zastava, koja je u kratkotrajnom periodu stjecanja nezavisnosti koji se završava kolhoznikovim preuzimanjem vlasti, bila simbol povijesnoga kontinuiteta zemlje nestaje sa scene, njezina se upotreba zabranjuje, a vidljiva ostaje modificirana sovjetska, crveno-zelena doduše bez srpa i čekića. Simbolički se Bjelorusija vraća u okvire imperija, povjesničar-amater ne mora ukloniti kolhoznika s vlasti, sve dok je poslušan. A obitelj Klinaŭ? Marta je Bjelorusiju napustila u proljeće 2021. Njezin otac udomljen je u Njemačkoj. Kako protumačiti posljednje rečenice dnevnika? Odgovor ostavljam vama: „Pa ipak, energija prošloga ljeta nije nestala. Prikrila se i čeka. Zemlja se promijenila, nikad nećemo biti isti kao nekada. Tko je stupio u struju revolucije, ne poznaje put natrag.“
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka, 41
Artur Klinaŭ, Osam dana revolucije. Jedan dokumentarni dnevnik iz Minska, 2021
Kao što sam naglasio u prošlome nastavku ovoga ciklusa, knjiga Olge Šparage, opisujući revolucionarna gibanja u Bjelorusiji, poseže za višestruko hibridnim diskursom. Njezin se tekst formira na znanstvenoj razini (politologija, sociologija, povijest) da bi se usmjerio ka publicistici, preskočio na osobno svjedočanstvo, ali uvijek ostao na području političkoga aktivizma. Emocionalna se dimenzija prikriva što ne može spriječiti njezino izbijanje na površinu: aktivizam jest emocija. Zanimljivo je, sada, promotriti koliko se drukčija strategija predočavanja pokazuje efikasnom u prikazu istih zbivanja.
Za razliku od Šparage, Klinaŭ je umjetnik: spisatelj, arhitekt, crtač, slikar, konceptualist. Njegov je pristup determiniran takvim habitusom te ga se može smatrati slobodnijim u izričaju od onoga koji nudi znanstvenica qua aktivistica. On će se pokazati kritičnijim od nje. Prihvaćanje i odobravanje gotovo svih postupaka opozicije u jednakoj se mjeri odbacuje kao što se i ističe osobna priča. Već je i iz naslova vidljivo da se Klinaŭ vremenski ograničava te time svoj tekst organizira na narativnoj bazi. Tih osam dana nije izabrano slučajno. Oni su uramljeni i jednim događajem koji u najdubljoj mjeri pogađa spisateljevu intimu. Naime, 8. kolovoza 2020. uhapšena je njegova kćerka jedinica, Marta. Njezino oslobođenje slijedi 15.8. U dnevniku je 9.8. obilježen kao prvi dan, tako da njegov završetak, 16. doista i jest osmi dan. Na početku se nalazi Prolog, na kraju, kao što se da i očekivati, Epilog. I jedan i drugi tekst tematiziraju diktaturu i anticipiraju njezino rušenje revolucionarnim putom. No ono što je najbitnije nalazi se „u sredini“. Stoga ću se njoj gotovo isključivo posvetiti u ovome što slijedi.
Kronologija je, naglasio sam, nit vodilja ove knjige – čime se ona doista i može uključiti u žanr (donekle reducirane) dnevničke književnosti. Kako bi izbjegao tjeskobnu atmosferu glavnoga grada Klinaŭ se povlači na selo i pokušava u idiličnim uvjetima kreirati distancu prema onome od čega se otuđio. Dobrovoljna izolacija govori i o napuštanju idealističke predodžbe o tome da se djelovanjem iz centra taj centar može promijeniti. Uostalom, već je i knjiga Vodič po Gradu sunca bila dokaz o tome da se arhitekt i umjetnik „preselio“ u stanje refleksivne nostalgije te da iz njega vodi tešku borbu, i sa samim sobom, kako bi izbjegao zamkama restaurativne. Reflektirati znači razmišljati, produktivno i kreativno, o onome za što se zna da je nepovratno izgubljeno, koje postoji samo na imaginarnim područjima sjećanja i pamćenja: restaurativno je ono što se želi ponovno izgraditi ne shvaćajući da „ponovna izgradnja“ znači samo blijedu imitaciju onoga čega više nema. Minsk je, u novoj fazi života Artura Klinaŭa, izgubljeno mjesto, izgubljeno u povijesti koje više nema, koju se ne može rekonstruirati, koja je prošla ali u isto vrijeme ne može proći.
Takav Minsk, onda, postoji kao aktualno mjesto tek utoliko što u njemu živi autoru najbliža osoba koja, ne predajući se poput njega rezignaciji, aktivno stupa u revolucionarni pokret, pokušava iznuditi demokratske promjene i u toj svojoj djelatnosti biva uhapšena od sila zla. Što činiti? Na ovome mjestu objektivnost definitivno ustupa pred subjektivnim pristupom, pomiješanim s emocijama – strahom za sudbinu djeteta, ali i ponosom što je ona, skupa s drugim pripadnicima urbane mlade generacije, skupila snage da se odupre autokratskoj diktaturi. Nužni je korak povratak u Minsk u kojemu, takav se dojam bar stječe, udruženim snagama s bivšom ženom može poduzeti neke korake za oslobađanje kćerke. Prvo što im je nužno činiti jest uopće saznati gdje se ona nalazi. (I ovdje je instruktivna usporedba s knjigom Olge Šparage. Ona o zatvorima i logorima govori činjenično, iz naknadne perspektive, dok Klinaŭ preferira u svojemu predočavanju izbor prezenta, vremena zbivanja događaja te tako generira napetost koja se koordinira s čitateljičinom nedoumicom u vezi s onim što se zbilo i što se, u aktualnome trenutku, zbiva.) Time se do izričaja dovodi dokumentarni karakter ove proze. A dokumentarnost neminovno vodi do politike. Politika je, znamo to, u Bjelorusiji ona figura koju ja, grozeći se imena, nazivam „kolhoznikom“, a kod Klinaŭa ona, budući da je po prirodi stvari daleko više involviran od mene te mu stoga nije jednostavno osjetiti čisto gađenje koje mene motivira, biva nazvana „Batkom“, iliti „tatom nacije“.
Ta pozicija će Klinaŭa primorati da kritički progovori i o pripadnicima opozicije i omogući nam uvid u subjektivno stajalište od kojega se Šparaga čuva. Idealizirana se Tihanovskaja iz njezine priče ovdje pojavljuje kao supruga političara koji je išao na hodočašće kod povjesničara-amatera kako bi se prikazao za njega povoljnijom varijantom od kolhoznika. Tek će njegovo hapšenje, koje je očito uslijedilo u koordinaciji moćnika iz Kremlja i Minska, po Klinaŭu u prvi plan izbaciti suprugu. Je li ona, pitat će se, legitimna rukovoditeljica opozicije ili su to mladi koji su na ulice izašli bez političkih kalkulacija, u spontanome činu gnjeva pred besramnom izbornom krađom. No ono što proganja Klinaŭa jest zašto je diktatoru trebala ta izborna krađa. Jasno je da bi on, bez obzira na sve, ostvario pobjedu. Je li mu, doista, bilo potrebno, da kao neku vrst narcističke samopotvrde, dobije preko devedeset posto glasova? Da je ostao, pretpostavit će pisac dnevnika, kod osvojenih pedesetak posto, društvo bi se pomirilo s tim i on bi mirno mogao nastaviti svoju strahovladu. Ovako mu se tron zatresao. Otuda i provala nasilja, orgija zla koja će Bjelorusiju, kao što se vidi s naknadnom pameću, baciti još dublje u naručaj Velikog Brata. Kolhoznik će kao poklon za dobro vladanje od KGB-ovca, vidjeli smo prije koji dan, na poklon dobiti atomsku bombu. Kakav je to dar? Valjda ne za neposrednu upotrebu!
No sva politička razmatranja prekriva moment koji dokumentarnu dnevničku prozu pretvara u pripovjednu dramu: potraga za Martom razvija se u istinski suspens koji autora prati na putu od različitih zatvora, preko priručnih koncentracijskih logora, sa svim propratnim sadržajima. Po oslobođenju Martina sažeta priča izgleda ovako: „U sedam dana apsolvirala je cijelu turneju kroz zatvore. Prvo je bila u Akrescini, onda u okružnom istražnom zatvoru, pa ponovo u Akrescini i na kraju u Šodzini. Imala je sreću, nisu je tukli. Ali naravno, čula je ono što se zbivalo oko nje. Krici ljudi koje su noću mučili u dvorištu, psovke i ponižavajuće urlanje ‘Gestapa’, vrhovnog nadzornika u istražnom zatvoru, jednog osobito sadističkoga tipa koji je sa zadovoljstvom šikanirao zatvorenike.“ Osmi dan donosi trezveni dnevnički (privremeni) završetak priče. Autobusi koji dovode Batkove pristalice sa svih strana Bjelorusije u Minsk (zvuči poznato, zar ne?), revolucija koja traje i ne da se smesti. No potom slijedi intervencija Velikoga Brata, doduše ne vojna, ali policijska pomoć, razbijanje pokreta, gušenje otpora i, u njegovu nastavku, postupno gubljenje bjeloruske samostalnosti. Bijelo-crveno-bijela zastava, koja je u kratkotrajnom periodu stjecanja nezavisnosti koji se završava kolhoznikovim preuzimanjem vlasti, bila simbol povijesnoga kontinuiteta zemlje nestaje sa scene, njezina se upotreba zabranjuje, a vidljiva ostaje modificirana sovjetska, crveno-zelena doduše bez srpa i čekića. Simbolički se Bjelorusija vraća u okvire imperija, povjesničar-amater ne mora ukloniti kolhoznika s vlasti, sve dok je poslušan. A obitelj Klinaŭ? Marta je Bjelorusiju napustila u proljeće 2021. Njezin otac udomljen je u Njemačkoj. Kako protumačiti posljednje rečenice dnevnika? Odgovor ostavljam vama: „Pa ipak, energija prošloga ljeta nije nestala. Prikrila se i čeka. Zemlja se promijenila, nikad nećemo biti isti kao nekada. Tko je stupio u struju revolucije, ne poznaje put natrag.“