Malo ljudi ne zna za ovu riječ i sva značenja koja može imati u svakodnevnoj uporabi. Kao dijete čuo sam, u uhu mi ostala, pa i u sjećanju varijanta fasunga, a u Hercegovini sam čuo varijantu fasunak.
Čuo sam, od kada živim u Hercegovini, i za izraze saransek, bijeli luk, kavada za rajčicu ili paradajz, pipun za dinju, karpuza za lubenicu, masliđan za bosiljak, majdonos za peršin, ali svakome je razumljivo kad kažeš fasunga i fasovaćeš.
Mi smo taj izraz upotrebljavali za nabavku namirnica koje bi nam trajale, otprilike, mjesec dana. Od plaće do plaće, ili od mirovine do mirovine.
Moj djed, tatin tata, imao je na unutarnjoj strani malih vrata na starom kredencu, zalijepljen popis namirnica bez kojih je bilo nezamislivo provući se mjesec dana, od mirovine do mirovine. Tako je tamo pisalo:
– četiri kese makarona – 2 X 25 kila brašna nule – litra zejtina (ulja) – 3 kile šećera – tegla pekmeza – 3 margarina
Više se ne sjećam što je pisalo, ali znam da se to moralo nabaviti i na početku mjeseca moralo je sve biti namireno, ili kako bi djed rekao: fasovano. Sjetio sam se ovih stvari jer je baka pravila domaći kruh, koji sam obožavao. Mazao sam na njega onaj margarin i pekmez i jeo s takvim užitkom kao što sam malo što kasnije u životu jeo. Kupovao je samo po litru ulja jer se sve kuhalo na svinjskoj, domaćoj masti, koju sam, kao dijete, mazao na kruh, posolio bih, ukrao baki malo papra, te ubirao paradajz iz bašte, brisao od sebe i jeo kao nešto najljepše što je svijet mogao dati. Naravno, ako bih pošao s djedom po fasungu, dobijao bih po sto grama onih bombona, kupina-malina, koju bi trgovac Ljubo grabio malom, plastičnom lopaticom i stavljao u papirnatu vrećicu. Poslije sam plazio jezik i pokazivao crveni ili crni jezik, ovisno koju sam bombonu dobivao. I dandanas kad se dočepam prodavaonice slatkiša kupim te bombone i krišom ih jedem, jer dijabetes me uzeo pod svoje, al’ đeš meni reći da nešto ne smijem.
Poslije sam vidio što znači genetika, što znači transgeneracijski prijenos, ili što znači ono: što si ponio od kuće.
Moj stari bi, od mirovine do mirovine, namirivao sebi pedeset kutija cigara. Pušio je tada krdžu, SUPER FILTER. Moralo je, u gornjem dijelu regala biti 50 kutija, pa ako bi potrošio 45, on bi kupio samo tih 45, jer mjesec nije počinjao bez namirenih 50 kutija.
Znala bi sestra posuđivati po kutiju, kad bi se zatekla da nema cigara, i stari bi davao, ali i vodio računa da mu se vrati. I nije priznavao nikakve druge nego samo svoju krdžu. Ako bi, slučajno spavao, a sestra uzela kutiju da on ne vidi, on bi čim bi pogledao gore pitao: jel to bila i uzela kutiju. Imao je svoju pepeljaru koju nikada, dok je mogao, nitko drugi očistio i oprao nije.
Život me, kasnije, naučio da riječ fasunga ima i drugo značenje kad bi me mama znala namlatiti jer sam napravio neku dječju budalaštinu. Uvijek bi prvo bilo da me opominje, a kada bi joj prekipjelo onda bi slijedilo: e sad ćeš fasovat! i hvatala se kuhače. Šipka i kaiš su za nju bili, nekako, suviše primitivni.
Život je, poslije, pokazao da stalno nešto fasujemo. Bilo kao pojedinci, bilo kao narod. Dobivali smo i davali fasunge. Svaka je ostavljala zareze na srcima i dušama.
Više ni ne kupujem fasungu za kuću, nego kad naletim i sjetim se da nam nešto treba, tako i kupujem. Stotinu puta sam ušao kupiti nešto pa to zaboravio, a kupio pet stvari koje mi, možda, i ne trebaju.
Sjetim se onog vica o dvoje starih, senilnih ljudi koji se dogovaraju za kupovinu:
– Otiđi i kupi samo kruh i mlijeko. Zapamti. Samo dvije stvari, kruh i mlijeko. Nemoj ništa drugo – govori starica starcu.
On, laganih nogu, sav sretan, pođe i dođe do radnje, ali, naravno, već je zaboravio što treba kupiti. Ide on tako između tezgi, razmišlja i nikako se sjetiti po što je došao, po kruh i mlijeko, i onda odluči, jer ne smije babi na oči praznih ruku. Kupi on pastu za zube, kaladont.
Dolazi kući a baba ga u čudu gleda i kaže:
– Nisi normalan! Samo si dvije stvari trebao kupiti. Eto, gdje su ti četkice!?!
Fasung
Malo ljudi ne zna za ovu riječ i sva značenja koja može imati u svakodnevnoj uporabi. Kao dijete čuo sam, u uhu mi ostala, pa i u sjećanju varijanta fasunga, a u Hercegovini sam čuo varijantu fasunak.
Čuo sam, od kada živim u Hercegovini, i za izraze saransek, bijeli luk, kavada za rajčicu ili paradajz, pipun za dinju, karpuza za lubenicu, masliđan za bosiljak, majdonos za peršin, ali svakome je razumljivo kad kažeš fasunga i fasovaćeš.
Mi smo taj izraz upotrebljavali za nabavku namirnica koje bi nam trajale, otprilike, mjesec dana. Od plaće do plaće, ili od mirovine do mirovine.
Moj djed, tatin tata, imao je na unutarnjoj strani malih vrata na starom kredencu, zalijepljen popis namirnica bez kojih je bilo nezamislivo provući se mjesec dana, od mirovine do mirovine. Tako je tamo pisalo:
– četiri kese makarona
– 2 X 25 kila brašna nule
– litra zejtina (ulja)
– 3 kile šećera
– tegla pekmeza
– 3 margarina
Više se ne sjećam što je pisalo, ali znam da se to moralo nabaviti i na početku mjeseca moralo je sve biti namireno, ili kako bi djed rekao: fasovano. Sjetio sam se ovih stvari jer je baka pravila domaći kruh, koji sam obožavao. Mazao sam na njega onaj margarin i pekmez i jeo s takvim užitkom kao što sam malo što kasnije u životu jeo. Kupovao je samo po litru ulja jer se sve kuhalo na svinjskoj, domaćoj masti, koju sam, kao dijete, mazao na kruh, posolio bih, ukrao baki malo papra, te ubirao paradajz iz bašte, brisao od sebe i jeo kao nešto najljepše što je svijet mogao dati. Naravno, ako bih pošao s djedom po fasungu, dobijao bih po sto grama onih bombona, kupina-malina, koju bi trgovac Ljubo grabio malom, plastičnom lopaticom i stavljao u papirnatu vrećicu. Poslije sam plazio jezik i pokazivao crveni ili crni jezik, ovisno koju sam bombonu dobivao. I dandanas kad se dočepam prodavaonice slatkiša kupim te bombone i krišom ih jedem, jer dijabetes me uzeo pod svoje, al’ đeš meni reći da nešto ne smijem.
Poslije sam vidio što znači genetika, što znači transgeneracijski prijenos, ili što znači ono: što si ponio od kuće.
Moj stari bi, od mirovine do mirovine, namirivao sebi pedeset kutija cigara. Pušio je tada krdžu, SUPER FILTER. Moralo je, u gornjem dijelu regala biti 50 kutija, pa ako bi potrošio 45, on bi kupio samo tih 45, jer mjesec nije počinjao bez namirenih 50 kutija.
Znala bi sestra posuđivati po kutiju, kad bi se zatekla da nema cigara, i stari bi davao, ali i vodio računa da mu se vrati. I nije priznavao nikakve druge nego samo svoju krdžu. Ako bi, slučajno spavao, a sestra uzela kutiju da on ne vidi, on bi čim bi pogledao gore pitao: jel to bila i uzela kutiju. Imao je svoju pepeljaru koju nikada, dok je mogao, nitko drugi očistio i oprao nije.
Život me, kasnije, naučio da riječ fasunga ima i drugo značenje kad bi me mama znala namlatiti jer sam napravio neku dječju budalaštinu. Uvijek bi prvo bilo da me opominje, a kada bi joj prekipjelo onda bi slijedilo: e sad ćeš fasovat! i hvatala se kuhače. Šipka i kaiš su za nju bili, nekako, suviše primitivni.
Život je, poslije, pokazao da stalno nešto fasujemo. Bilo kao pojedinci, bilo kao narod. Dobivali smo i davali fasunge. Svaka je ostavljala zareze na srcima i dušama.
Više ni ne kupujem fasungu za kuću, nego kad naletim i sjetim se da nam nešto treba, tako i kupujem. Stotinu puta sam ušao kupiti nešto pa to zaboravio, a kupio pet stvari koje mi, možda, i ne trebaju.
Sjetim se onog vica o dvoje starih, senilnih ljudi koji se dogovaraju za kupovinu:
– Otiđi i kupi samo kruh i mlijeko. Zapamti. Samo dvije stvari, kruh i mlijeko. Nemoj ništa drugo – govori starica starcu.
On, laganih nogu, sav sretan, pođe i dođe do radnje, ali, naravno, već je zaboravio što treba kupiti. Ide on tako između tezgi, razmišlja i nikako se sjetiti po što je došao, po kruh i mlijeko, i onda odluči, jer ne smije babi na oči praznih ruku. Kupi on pastu za zube, kaladont.
Dolazi kući a baba ga u čudu gleda i kaže:
– Nisi normalan! Samo si dvije stvari trebao kupiti. Eto, gdje su ti četkice!?!
Tako i ja. Često fasujem sve osim četkica.