Na tri mjesta, u tri različita fragmenta kućne biblioteke u rasipanju, naći će mi se stripovi, tojest crtani romani, u pravilu s malo riječi, ili bez riječi, Danijela Žeželja. Na debelom mat papiru, u crnoj i crvenoj, tim nekad osnovnim tipografskim bojama – osnovnim bojama novina, te Žeželjeve knjige imaju nešto od svakodnevne apokalipse. Svaka njegova priča, koja baš i ne mora biti priča, nego precizan, u vizualnu fugu složen niz slika, zbiva se jednog od posljednjih dana svijeta. Takav dojam proizlazi iz naracije i motiva na svakoj slici, ali još i više iz Žeželjeve likovne manire. Te priče, i te slike, donose melankoliju nekoga bezvjerničkog Sudnjeg dana, tugu, tjeskobu, dovršenost i urušenost, ali način na koji su slike načinjene, utonuće u totalni kontrast, kada nestaje svih nijansi, i sve biva crno ili bijelo, u gledatelju i čitatelju nakon dugog listanja Žeželjeve knjige, čitanja pa vraćanja, stvara dojam kako upravo promatra svijet očima čovjeka koji će uskoro oslijepiti. I ta je slikarska manira vjerna, gotovo hiperrealistička slika urbane apokalipse viđena okom čovjeka koji samo što nije obnevidio.
S druge, pak, strane, način na koji Žeželj slika – jer malo je krivo za njega reći, onako kako se za autore stripova obično kaže, da on crta – u sebi ima nešto krajnje elementarno i svedeno, blisko čistoj i temeljnoj novinskoj štampi, kao i izradi otisaka uz pomoć šablona. Nježna grubost njegovih radova, otisnutih na debelom mat papiru, u gledatelju stvara još jedan opsesivni dojam, pa je i njega prilika izreći: naime, učini mu se da bi idealan medij ovih stripova, a pogotovu ovoga posljednjeg, inspiriranog Kafkom, bio sumračni armirani beton neke nedovršene zgrade. “Kao pas” trebao je biti odštampan, oslikan, po tim grubim betonskim zidovima, i tako bi ga trebalo čitati, krećući se od prizemlja zgrade prema vrhu, uz stubišta bez rukohvata. I to u sumrak, gdje bi kraj priče oku bio već jedva vidljiv. Na kraju se, u kavezu, pojavljuje mladi panter. Netko bi morao naglas čitati slova koja se i pod mobitelskom svjetiljkom jedva naziru otisnuta na betonu: “I najtuplja duša odahnula je gledajući kako se tim odavno praznim kavezom kreće divlja zvijer.” A onda: “Bez oklijevanja čuvari su mu donosili hranu koju je volio.” Onda: “Činilo se da i ne osjeća gubitak slobode.” I onda: “Njegovo plemenito tijelo, sito do pucanja, kao da je isijavalo slobodu.”
Žeželj je na sveobuzimajući način, s dva kraja našega vijeka i stoljeća, spojio i suočio dvije avangarde. Obuzet europskim i sovjetskim avangardistima iz vremena po Velikom ratu, koji su razbijali i razmrvljivali pripovijest, svodeći je na fragmente i parole, na grubo-nježnu i djetinje žareću poeziju, kakvu je, recimo, pisao Žeželjev Majakovski, sav crven od koprive i od revolucije, u kojoj je, međutim, ostajao živ, vidljiv i prisutan naturalizam epohe, te stvarnost u njezinim najprisutnijim oblicima, u fragmentima novinskih članaka, u fragmentima uličnih rasprava, u fragmentima kafanskih psovki, Žeželj je pri samom kraju dvadesetog stoljeća, vijeka koji i dan-danas dotrajava, stvorio vizualnu, slikovnu interpretaciju i presliku te avangardistične naracije. U njegovim stripovima nema ničega od likovnosti te iste europske i sovjetske avangarde, osim što odnekud često izranja Tatljinov Spomenik Trećoj internacionali, te još ponešto od konstruktivističke tradicije, i osim što nam se ponekad učini da je negdje u daljini prošetao Kazimir Maljevič, nego gledamo neku posve novu sliku, koju je sam Žeželj stvarao, i koja zapravo ima više veze s onim šablonskim otiscima po gradskim fasadama s početka naših osamdesetih, nego s tradicijama likovne avangarde.
Danijel Žeželj suvremenik je Vladimira Majakovskog i Franza Kafke, na što biološka ili temporalna činjenica što se rađao sedamdesetak-osamdeset godina nakon njih nema nikakvog utjecaja. On svoje stripove slika, i pripovijeda pomoću slika, onako kako su njih dvojica pisali. To je taj stil i način, taj nasmiješeni mrak, ta melankolija posljednjeg časa. “Mi svi imamo krila, odgovorio je starac, ali nikakve koristi od njih.” Na što mu njegovi odgovaraju: “Otrgli bismo ih da možemo.” To je samo finale jedne od furioznih epizoda romana “Kao pas”, možda i najpotresnije, koja govori o suštinskoj nemogućnosti da se ode. Čak i kada čovjek okrilati, čak i kada mu se ne ostaje, ili kad ga sve, uključujući i zdrav razum, tjera da ode otamo gdje je nastao, on ne može otići. Jedan je to od nosivih Kafkinih motiva, upisanih u tolike njegove nedovršene i dovršene priče, te u zapravo sve, redom nedovršene Kafkine romane. “Amerika” govori o tome da je nemoguće odlaziti te da je samim tim, u slučaju Franza Kafke, nemoguće i spasiti se. “Mogli ste odletjeti!”, kaže Žeželjev starac. “Odletjeti?” Kako? “Iz vlastitog grada?” Otkuda? “Napustiti dom?” Otići? “Napustiti mrtve i bogove?” Nad ovim se pitanjem treba ispočetka zamisliti, premda se gledatelju i čitatelju učini da mu je ono poznato, da je riječ o čovječjem općem mjestu. A nije, nikako! Napustiti mrtve i bogove u obezboženom svijetu Franza Kafke, kao i u svijetu nas koji smo se rađali u sjeni Kafkine literature, ili njegova testamenta koji Max Brod odbija ispuniti, prvenstveno znači otići od samog sebe. Nije riječ, dakle, o vanjskom, nego se radi o unutarnjem odlaženju i putovanju.
“Kao pas” prvi je crtani roman, prvi je strip u ediciji Bodoni. Kako je Žeželj stvaralac kraja svijeta, sljedeća izdanja Bodonija će se kretati prema početku. Ili u susret žeželjevskim avangardama i avangardistima. Na um mi, recimo, pada Bora Ćosić, žeželjevska pojava, u punom smislu riječi. Kao što je Žeželj, vjerojatno i ne znajući, izašao iz torbaka Ćosićevih čuda. Bodoni bi morao objaviti Ćosićeva “Doktora Krležu”. Bodoni bi morao objaviti Ćosićeve “Poslove, sumnje, snove Miroslava Krleže”, čime bi mogla biti stvorena estetska i pripovjedna ravnoteža među svjetovima, a Žeželj bi dobio svoj istodobno neočekivani a savršeno logični kontekst. Knjige, ljudska iskustva i sjećanja žive od suodnosa i konteksta. Književnost je umjetnost konteksta.
Knjiga ima dva uzbudljiva pogovora: “Kavez slobode” Frane Dulibića, koji se bavi dekonstruiranjem Žeželjevih slika, “Umjetnika u gladovanju u potrazi za Kafkom” Olje Savičević Ivančević, koji se bavi Žeželjevim vraćanjem Kafke čitateljima. Koji je pomalo, da se još jednom vratimo književnosti kao umjetnosti konteksta, vraćanje Kafke Kafki. Nakon što je Jovica Aćin u Beogradu uspio nanovo prevesti cjelokupno Kafkino djelo, koje je zatim izašlo kod Službenog glasnika, ono će sa Žeželjevim djelom “Kao pas” na polici činiti skladan kontekst svome čitatelju. Sve dok jednoga dana “Kao pas” ne bude otisnut na zidovima nedovršene armiranobetonske građevine.
Danijel Žeželj i pogled čovjeka koji samo što nije izgubio očinji vid
Na tri mjesta, u tri različita fragmenta kućne biblioteke u rasipanju, naći će mi se stripovi, tojest crtani romani, u pravilu s malo riječi, ili bez riječi, Danijela Žeželja. Na debelom mat papiru, u crnoj i crvenoj, tim nekad osnovnim tipografskim bojama – osnovnim bojama novina, te Žeželjeve knjige imaju nešto od svakodnevne apokalipse. Svaka njegova priča, koja baš i ne mora biti priča, nego precizan, u vizualnu fugu složen niz slika, zbiva se jednog od posljednjih dana svijeta. Takav dojam proizlazi iz naracije i motiva na svakoj slici, ali još i više iz Žeželjeve likovne manire. Te priče, i te slike, donose melankoliju nekoga bezvjerničkog Sudnjeg dana, tugu, tjeskobu, dovršenost i urušenost, ali način na koji su slike načinjene, utonuće u totalni kontrast, kada nestaje svih nijansi, i sve biva crno ili bijelo, u gledatelju i čitatelju nakon dugog listanja Žeželjeve knjige, čitanja pa vraćanja, stvara dojam kako upravo promatra svijet očima čovjeka koji će uskoro oslijepiti. I ta je slikarska manira vjerna, gotovo hiperrealistička slika urbane apokalipse viđena okom čovjeka koji samo što nije obnevidio.
S druge, pak, strane, način na koji Žeželj slika – jer malo je krivo za njega reći, onako kako se za autore stripova obično kaže, da on crta – u sebi ima nešto krajnje elementarno i svedeno, blisko čistoj i temeljnoj novinskoj štampi, kao i izradi otisaka uz pomoć šablona. Nježna grubost njegovih radova, otisnutih na debelom mat papiru, u gledatelju stvara još jedan opsesivni dojam, pa je i njega prilika izreći: naime, učini mu se da bi idealan medij ovih stripova, a pogotovu ovoga posljednjeg, inspiriranog Kafkom, bio sumračni armirani beton neke nedovršene zgrade. “Kao pas” trebao je biti odštampan, oslikan, po tim grubim betonskim zidovima, i tako bi ga trebalo čitati, krećući se od prizemlja zgrade prema vrhu, uz stubišta bez rukohvata. I to u sumrak, gdje bi kraj priče oku bio već jedva vidljiv. Na kraju se, u kavezu, pojavljuje mladi panter. Netko bi morao naglas čitati slova koja se i pod mobitelskom svjetiljkom jedva naziru otisnuta na betonu: “I najtuplja duša odahnula je gledajući kako se tim odavno praznim kavezom kreće divlja zvijer.” A onda: “Bez oklijevanja čuvari su mu donosili hranu koju je volio.” Onda: “Činilo se da i ne osjeća gubitak slobode.” I onda: “Njegovo plemenito tijelo, sito do pucanja, kao da je isijavalo slobodu.”
Žeželj je na sveobuzimajući način, s dva kraja našega vijeka i stoljeća, spojio i suočio dvije avangarde. Obuzet europskim i sovjetskim avangardistima iz vremena po Velikom ratu, koji su razbijali i razmrvljivali pripovijest, svodeći je na fragmente i parole, na grubo-nježnu i djetinje žareću poeziju, kakvu je, recimo, pisao Žeželjev Majakovski, sav crven od koprive i od revolucije, u kojoj je, međutim, ostajao živ, vidljiv i prisutan naturalizam epohe, te stvarnost u njezinim najprisutnijim oblicima, u fragmentima novinskih članaka, u fragmentima uličnih rasprava, u fragmentima kafanskih psovki, Žeželj je pri samom kraju dvadesetog stoljeća, vijeka koji i dan-danas dotrajava, stvorio vizualnu, slikovnu interpretaciju i presliku te avangardistične naracije. U njegovim stripovima nema ničega od likovnosti te iste europske i sovjetske avangarde, osim što odnekud često izranja Tatljinov Spomenik Trećoj internacionali, te još ponešto od konstruktivističke tradicije, i osim što nam se ponekad učini da je negdje u daljini prošetao Kazimir Maljevič, nego gledamo neku posve novu sliku, koju je sam Žeželj stvarao, i koja zapravo ima više veze s onim šablonskim otiscima po gradskim fasadama s početka naših osamdesetih, nego s tradicijama likovne avangarde.
Danijel Žeželj suvremenik je Vladimira Majakovskog i Franza Kafke, na što biološka ili temporalna činjenica što se rađao sedamdesetak-osamdeset godina nakon njih nema nikakvog utjecaja. On svoje stripove slika, i pripovijeda pomoću slika, onako kako su njih dvojica pisali. To je taj stil i način, taj nasmiješeni mrak, ta melankolija posljednjeg časa. “Mi svi imamo krila, odgovorio je starac, ali nikakve koristi od njih.” Na što mu njegovi odgovaraju: “Otrgli bismo ih da možemo.” To je samo finale jedne od furioznih epizoda romana “Kao pas”, možda i najpotresnije, koja govori o suštinskoj nemogućnosti da se ode. Čak i kada čovjek okrilati, čak i kada mu se ne ostaje, ili kad ga sve, uključujući i zdrav razum, tjera da ode otamo gdje je nastao, on ne može otići. Jedan je to od nosivih Kafkinih motiva, upisanih u tolike njegove nedovršene i dovršene priče, te u zapravo sve, redom nedovršene Kafkine romane. “Amerika” govori o tome da je nemoguće odlaziti te da je samim tim, u slučaju Franza Kafke, nemoguće i spasiti se. “Mogli ste odletjeti!”, kaže Žeželjev starac. “Odletjeti?” Kako? “Iz vlastitog grada?” Otkuda? “Napustiti dom?” Otići? “Napustiti mrtve i bogove?” Nad ovim se pitanjem treba ispočetka zamisliti, premda se gledatelju i čitatelju učini da mu je ono poznato, da je riječ o čovječjem općem mjestu. A nije, nikako! Napustiti mrtve i bogove u obezboženom svijetu Franza Kafke, kao i u svijetu nas koji smo se rađali u sjeni Kafkine literature, ili njegova testamenta koji Max Brod odbija ispuniti, prvenstveno znači otići od samog sebe. Nije riječ, dakle, o vanjskom, nego se radi o unutarnjem odlaženju i putovanju.
“Kao pas” prvi je crtani roman, prvi je strip u ediciji Bodoni. Kako je Žeželj stvaralac kraja svijeta, sljedeća izdanja Bodonija će se kretati prema početku. Ili u susret žeželjevskim avangardama i avangardistima. Na um mi, recimo, pada Bora Ćosić, žeželjevska pojava, u punom smislu riječi. Kao što je Žeželj, vjerojatno i ne znajući, izašao iz torbaka Ćosićevih čuda. Bodoni bi morao objaviti Ćosićeva “Doktora Krležu”. Bodoni bi morao objaviti Ćosićeve “Poslove, sumnje, snove Miroslava Krleže”, čime bi mogla biti stvorena estetska i pripovjedna ravnoteža među svjetovima, a Žeželj bi dobio svoj istodobno neočekivani a savršeno logični kontekst. Knjige, ljudska iskustva i sjećanja žive od suodnosa i konteksta. Književnost je umjetnost konteksta.
Knjiga ima dva uzbudljiva pogovora: “Kavez slobode” Frane Dulibića, koji se bavi dekonstruiranjem Žeželjevih slika, “Umjetnika u gladovanju u potrazi za Kafkom” Olje Savičević Ivančević, koji se bavi Žeželjevim vraćanjem Kafke čitateljima. Koji je pomalo, da se još jednom vratimo književnosti kao umjetnosti konteksta, vraćanje Kafke Kafki. Nakon što je Jovica Aćin u Beogradu uspio nanovo prevesti cjelokupno Kafkino djelo, koje je zatim izašlo kod Službenog glasnika, ono će sa Žeželjevim djelom “Kao pas” na polici činiti skladan kontekst svome čitatelju. Sve dok jednoga dana “Kao pas” ne bude otisnut na zidovima nedovršene armiranobetonske građevine.