Advokat se baš zauzeo oko mene i sve čini da me predstavi što nenormalnijim, ali kaže da ne sarađujem dovoljno. Nije zadovoljan mojim neprihvatanjem uloge neuračunljive osobe, a on bi da svu odbranu zasnuje upravo na tome. Da dokaže da „nisam sposoban da kontrolišem svoje postupke i da u stanju razdraženosti reagujem krajnje agresivno“. On se, vidim, trudi da mi to kaže na stručan, pravnički način, da tu priču lijepo upakuje u meni ne baš razumljive riječi, ali kad sve skupim, saberem i oduzmem, jasno je da me hoće prikazati kao običnu životinju. Ili me on, možda, zaista tako i vidi, ne znam. No, iskreno, sasvim mi je svejedno što on o meni misli i kako će da me brani. Postavljen je, rekao mi je, po službenoj dužnosti jer drugog advokata niko nije tražio. Da je Mirsad ovdje, da nije bog zna gdje na okeanu, znam da bi on doveo najboljeg i najskupljeg branioca, ali bih ga ja od sveg srca molio da ne troši pare uludo. Meni ne treba advokat, ne treba mi psihijatar, i za sudiju me baš briga. Ja hoću nekoga ko zna da mi kaže kako izgleda tijelo devet dana nakon što iz njega izađe duša. I gdje ta duša ode, luta li zbunjena, izgubljena, ili se zna njen put nakon što napusti svoje toplo stanište? Gdje, – i to bih da mi neko kaže – na kom dijelu tijela crvi otpočnu svoju gozbu i kada sve to prestaje? Kada će od Suade ostati samo prah?
Devet dana je proteklo otkad su me doveli u ovu praznu sobu, a puna je nedjelja da je Suada pod zemljom i ko zna reći kome je gore? Nju i da hoće niko ne može da pita, a mene mogu, ali ih baš i ne zanima mnogo. Oni bi, i sudija i advokat, detalje, baš tako kažu, sve sitnice koje se tiču ubistva. I ja im pričam, sve im kazujem mirno i opširno, jedino me svaki put žacne kada izreknu riječ ubistvo. Ja jesam usmrtio tu ženu, to ne sporim, ali mislim da nisam ubica. Ubistvo je, kako ja to razumijem, kad se to namjerno i svjesno čini, kada se želi nestanak nekog bića, a ja sam samo htio da Suada pusti kosu moje sestre Meme.
Iako sam već jedanaest godina nepokretan, od Suade sam prvi put čuo da sam bogalj. I da je Mema ludača. Nazvala nas je tako, grubo odvlačeći iz moje sobe svog sina Armina, govoreći mu što će kod nas, šta on tu radi ’kod jednog bogalja i ludače’. Tako je rekla, a znala je vrlo dobro naša imena. I hajde da joj oprostim što je mene tako nazvala, neka, iako je to ružno, no u kolicima sam i očigledno je da ne mogu da hodam, ali po čemu je zaključila da je Mema luda? Zato što ne govori, zato što je preplašena, što je visoka, što na svaki šum trza mršavim tijelom onako lijepa, krupnih, vlažnih očiju? Zar zato?
Armin je svakodnevno dolazio kod mene, u moju sobicu na spratu kuće, a odmah za njim ulazila je i Mema. I onda smo se nas troje bez riječi gledali. Moja sestra i ja blago smo se smješkali prateći njegove kretnje, a petogodišnji dječak, naš novi komšija, zagledao nas je ozbiljnim, skoro strogim pogledom, pa zavirivao u svaki ćošak sobe. Iako je bio moj stalni gost, uvijek bi našao nešto novo da pametnim očima ispita. Nije ništa zapitkivao, niti dirao, sem ponekad moj durbin, koji je stajao na pragu prozora umotan u bijelu meku krpu i kao magnet ga privlačio. No, nerado sam mu ga davao u ruke, vazda pridržavajući jedan kraj. Durbin je od mesinga, velik je i težak i može mu ispasti iz malih ruku, slomiti se, oštetiti, a što ću onda ja, mislio sam uvijek kada bi ga Armin dotakao. Otkad mi ga je brat od strica Mirsad donio sa jednog od svojih vijađa, durbin je dio mene. Moje treće, najveće oko.
Meni je moj Mirso svega s mora donosio i danima sam unaprijed mogao da predosjetim kad će doći. Iako se nikada nije javljao ni pismom, ni telefonom, iako je uvijek sve iznenađivao – mene nije. Ja sam znao, ja sam ga spreman čekao. Baš kao da sam ga mogao vidjeti durbinskim okom stalno uperenim u pristanište i bedem Starog grada. A on se iskrcavao u nekim sasvim drugim i dalekim lukama i stizao avionom, no svejedno, neko ili nešto bi mi s Pristana uvijek dalo znak. Nepogriješivi znak da dolazi moj brat, moj drug, smijeh i razgovor.
Imam ja i pravog brata što mi ga je rodila majka, ali kao da ga nemam. Nestao je već odavno: otkako je prije petnaest godina otišao u Ameriku, samo se u početku dvaput javio. Čuli bi povremeno od ponekoga da je živ, da ima porodicu, lijepu okruglu djecu sa Meksikankom, ali je on sve nas zaboravio. I neka je mene, nismo mi bili bliski, mnogo je stariji. Neka je, napokon, zaboravio i roditelje – nije on nikada bio dobar sin – ali zašto Memu?! Kako je mogao nju da zaboravi, kako je mogao njoj da se sve te silne godine ne javi, da ne poželi da je vidi, da joj ne donese haljinu, čokoladu? Njoj, što je u ponoć budio da mu pegla košulju, što mu je prala kosu i mazala mu je orahovim uljem, kremala cipele, skrivala ga u prizemnoj sobi sa njegovom Sanijom, lagala roditelje da nije pijan slomio štekere… Njoj što je mjesecima za njim gorko plakala i nikada nije sasvim prestala.
Bio sam siguran da će se brat pojaviti kada se Memi desila nesreća i moj me predosjećaj prvi put prevario. Jer nije on Mirso pa da njegov dolazak mogu predvidjeti. Njega i njegove postupke niko nikada nije mogao da predvidi. Pa opet bio sam iznenađen što nije došao, jer sam znao da zna, da je čuo, da su mu kazali. A možda je i bolje što nije doputovao, jer se bojim da onda nesreći ne bi bilo kraja. Mislim da se toga i on bojao pa je, znajući sebe, riješio da stisne zube, ugrize se za ruku do krvi, razbije flašu, ode u pustinju i vrišti. Ili samo tiho plače, kao mama što do smrti nije prestala. Suze iz njenih očiju neprestano su tekle i ona je postajala sve manja i manja. Na kraju je nestala, otopila se sva i raznijele su je suze, pa nisam znao da li u tabutu išta ima osim bijelog platna, gledajući sa svog prozora kako je odnose.
Možda sam ja kriv za Meminu nesreću, jer je moja, na neki način, donijela njenu – ta me misao ne napušta, iako kažu da neko drugi umjesto nas slaže kockice. A složilo se da te rane jeseni ja dobijem kolica. Velika, teška i dobro očuvana – ova ista u kojima i sada sjedim. Ja sam sve do tada očekivao tablete iz Italije za koje su mi rekli da će začas očvrsnuti moje noge i da ću opet biti kao prije. ’Kao rukom’ trebale su te čarobne pilule da bace u zaborav pet mjeseci nepokretnosti i ležanja, ali one nisu stigle. Stigla su kolica u koja su me pažljivo posjeli i ja sam odjednom zaplovio sobom. Od zida do zida, od vrata do prozora. Smijao sam se, i Mema se smijala i imala rupicu na obrazu, a otac je sageo glavu i bez riječi izašao iz sobe. On uvijek tako: samo gleda, ništa ne progovara i izlazi pognute glave. Onda je Mema stala iza mene i gurala me, vozila, šetala po sobi, kružili smo, jurili i kao ludi se smijali. Bilo je divno, to popodne nikada neću zaboraviti.
Sjutradan smo Mema i ja izašli u šetnju. Ona je obukla svoju rozu haljinu sa sitnim cvijetićima i bijele sandale, iako je ljeto već prošlo. Ali to je bilo najljepše što ima i zaista je bila predivna. I ja sam bio, mogu slobodno reći, lijep. Jeste, baš sam lijepo izgledao u svom žutom džemperu, a za ostalo nisam mario, jer sam do pasa ionako bio prekriven ćebetom. Svi su se u parku smijali kada sam se šalio da je moja nevolja, zapravo, vrlo isplativa: ne moram trošiti na cipele i pantalone. Na lijevoj ruci imao sam sat, japanski, od Mirsada, naravno. S njegove prve plovidbe, od prvih zarađenih para. Moj Mirso se sjetio, on se uvijek sjeti. On misli na mene i sve čini da budem srećan i zadovoljan. I bio sam tog oktobarskog popodneva sa satom na ruci i srećan i zadovoljan, kada smo sestra i ja prošetali korzoom. Svi su se okretali za nama, prilazili da se upitaju i rukuju. Moji su drugari zagledali kolica, opipavali gume, klečali da vide kako to izgleda ispod, a ja sam im, ponosan, pokazivao mehanizam kočnice. Stali smo u parku i mnogo njih se okupilo oko nas. Mene su pitanjima i pogledima spopali moji školski i drugovi iz ulice, a oko Meme je na motoru kružio i izvodio svakojake gluposti Ćićo, sin bahatog kamenoresca s kraja grada. Imao je uvijek sve prvi: i auto, i čamac, i gliser, i moped, i… sve je imao. I moju Memu je tog popodneva poželio i nju je ubrzo dobio. Počela je izbjegavati guranje mojih kolica, željela je vani sama i mučila se kako da mi to kaže, lagala je i petljala. Mnogo sam lijepih sunčanih dana te jeseni preplakao sam iza prozora. Imao sam petnaest godina.
Samo pola godine ranije od mog smijeha i glupih šala nije se moglo proći mojom uličicom. Nikoga nisam mirno propustio, niti me ko mogao mimoići neprimjećen – bio sam carinik, tako sam svima govorio. No, sve mi se praštalo. Tek poneka primjedba i čuđenje kako sam ovakav ispao pored onako mirnih, nečujnih roditelja, te pokoja ljuća riječ i mnogo mog smijeha. U školi osrednji, ali me nije bilo briga, jer sam već odlučio da poslije osnovne odem na automehaničarski zanat. Vozila sam volio od malena i sve sam o njima znao. Serije, modele, tipove, šasije, motore… Začudo, nisam tada maštao o malom sportskom autu kao svi moji drugovi, nego o – kamionu! Svi su mi se smijali, bilo je i meni smiješno, ali je to bilo naprosto tako: želio sam da vozim kamion, kao otac mog druga Tina, koji je radio u Komunalnom. Ponekad bi nas provozao gradom svojom smećarom-zlatarom kupeći otpad i te vožnje nikada nisam zaboravio. Gledali smo prolaznike s visoka, nadmeno, osjećali moć i snagu dok smo se probijali zakrčenim ljetnjim ulicama a svi nam se sklanjali, topili se u vreloj kabini kao asfalt pod nama…
Moja kolica nemaju motor i ne huče, niti buče, samo ponekad nepodmazana škripe. Ali, iako sam već godinama u njima i dalje mogu da razlikujem zvuk motora svakog vozila, škripu kočnica i dahtanje auspuha, pa sam s lakoćom razaznavao ko je kada dovezao Suadu. Otkad je doselila u naš komšiluk nju je stalno neko dovozio. Najčešće njen poslodavac, gazda restorana u kome se zaposlila kao konobarica. Njega je brundavi mercedes naftaš najavljivao iz daleka. A bilo je kasnije i drugih i sve sam ih upoznao gledajući sa svog prozora i slušajući rad njihovih mašina. Ima sličnosti u ponašanju ljudi i njihovih auta, stvarno. Nevjerovatno je bilo slušati harmoniju koju je stvaralo potmulo brektanje dizel motora starog, žutog merdža i tihi, zadihani glas njegovog gazde, dok je ubjeđivao Suadu da ga pusti u njenu sobu, u prizemlju kuće mog prvog komšije Hašima, starog lukavca i pokvarenjaka. Nagovorio je svoju Nazu, pobožnu i smjernu, da uzmu podstanare jer im penzija ne izlazi, a ja sam odmah vidio zašto je primio Suadu. Otkad je došla on se svake večeri motao po dvorištu i nešto kao čistio i čeprkao i svaki čas prolazio pored njenog niskog, osvijetljenog prozora. Kad je nije bilo u sobi, stajao je kod kapije i čekao da se iza okuke pojave farovi auta koje je dovozi.
Meni nisu bili suđeni automobili i kamioni, nego kolica. To je tako, valjda, zapisano i nije se moglo izbjeći ili promijeniti. Jer da jeste ja tog majskog dana jednostavno ne bih otišao na kupanje. Niko me nije zvao, još manje tjerao. A i dan je bio vjetrovit i more hladno kao led. Ali, došla je maturska ekskurzija iz nekog velikog grada i ti momci su se mnogo bahatilii po našem šetalištu svojom odjećom i frizurama. Čim sam ih sljedećeg dana vidio na Skeli, naumpalo mi je da je pravo vrijeme da oni vide što mi mještani znamo. Bar mi u skokovima u more nisu ni do koljena, razmaženi mamini ljepotani. I skakao sam sa stijene ispod bedema u plitki zapjenjeni usjek kao i mnogo puta ranije. Malo je ko to znao i približno dobro kao ja. More je bilo moj teren: govorili su mi da sam istovremeno prohodao i proplivao. Gledali su me važni maturanti, gledale su me i njihove drugarice i ja sam letio nad stijenama. Onda sam – ne znam kako i zašto – ostao u mraku, a na površini mora pjena je pocrvenila. Ruke i lice su do ljeta ozdravili, ali neki mali komadić moje kičme nije. I neće nikada. Odavno sam prestao da čekam tablete iz Italije.
Ležao sam nepokretan mjesecima, a kraj mene je stalno bila Mema. Otac bi provirio, pogledao u mene i bez riječi, pognute glave, odlazio u svoju berbernicu. Ostajao je tamo sve duže i duže. Majka je neprestano plakala, pa nije ni ulazila u sobu, jer bi se tada rasplakali i mi, a ona to nije željela. Samo je po cijeli dan spremala i kuvala, pa dodavala Memi koja me hranila. I zasmijavala me, golicala, igrala se kašikom kojom smo oboje jeli, priređivala mi predstave – gegala se po sobi kao Čarli Čaplin. Kada sam se kupao uvijek bi me bar jednom iznenada polila pretoplom vodom, pa se zacjenjivala od smijeha. Moja sestra Mema, moja ljepotica tužnih očiju što je čekala svog princa, a dočekala zlog viteza. Koji je ubio u njoj smijeh, radost, sunce i vedar dan.
Trojica su je mučila i silovala danima. Ćićo je doveo svoje drugove i oni su je mrcvarili već izmrcvarenu. Gasili su cigarete po njenom trbuhu, urezivali svoja imena na njenim leđima, potpisivali svoje neobjašnjivo zlo. Sve su činili da pokažu koliko je ona bezvrijedna, ništa, a kako su oni veliki i moćni. Naročito Ćićo. Bio je glavni i to je uvijek iznova želio da dokaže. Bio je, kažem, glavni, a da to ni po čemu nije zaslužio: ni po izgledu, ni po pameti, spretnosti ili znanju, a i novca su neki imali više. Bio je prvi samo zato jer je tako umislio, a mi mu to zavidnim pogledima na njegova auta, glisere i motore, dopustili. On je, siguran sam, negdje duboko u sebi bio svjestan svoje prevare i bilo mu je neophodno da se svakodnevno nanovo našminka i maskira. Zato mu nije bilo dovoljno da za sebe ima Memu – svu, cijelu, potpuno predatu – želio je da to i drugi vide i znaju. Da može činiti sa njom sve što mu se prohtje, da može kad poželi po njoj gaziti, pljuvati i pišati. Da je do kraja može potrijeti i uniziti…. A ona ga je toliko voljela da je čak prestala da gura moja kolica, da me uplakana uplakanog ostavljala samog u kući i odlazila njemu.
Mirsad je tražio i našao u jednom stanu koji se zimi zaključavao. Ležala je na hladnom podu, bez svijesti, bez odjeće, sama. Policija, hitna pomoć, bolnica, majka, vriska, otac… a ja sam u svojoj sobi kraj prozora zaboravljen od svih. U kolicima. Vezan. Bezvrijedan. Sanjao sam te noći da izlazim iz svoga tijela i ostavljam ga u kolicima sparušenog kao izduvani balon, a ja lagan kao pjena, kao presvučeni leptir letim i slijećem na prozore trojice mučitelja. Nalazim ih u svojim sobama, u toplim krevetima mirno, spokojno spavaju i ja stojim nad njima, smijem se i smišljam kako da…. Probudio sam se ukočenih leđa i bolnog vrata oslonjenog o hladni naslon moje gvozdene stolice. Toliko sam želio da ubijem, da mučim, da uživam u gledanju patnje, maštao sam o tome, zamišljao i sanjao. Nadao sam se da će doći brat, pa će on sve što ne mogu ja, a onda opet mislio da je bolje da ne dođe, jer će patnja biti još veća kada bude uhapšen i zatvoren i ne bude kraj mene. Nije bio ni ovako, ali sam bar znao da je slobodan i, bio sam ubijeđen, srećan.
Ćića nije stigla ljudska pravda, nije osuđen i nije otišao u zatvor, ali izboden je, nekoliko godina kasnije, u tuči u nekoj lučkoj kafani na kraju svijeta. Ugušio se, čuli smo, u lokvi sopstvene krvi, na prljavom, popljuvanom podu. Njegov drug, zauvijek potpisan na Meminim leđima i duši, otišao je i niko o njemu ništa više nije čuo, a treći je, vječito pijan, ruglo za djecu na ulici. Jednog jutra osvanuo je ležeći polumrtav pod mojim prozorom. Prvi prolaznici su mu bojažljivo prišli, zagledali ga, pa kad su vidjeli da ipak diše, pridigli su ga i rekli mu da ide kući, da ga đavo nosi. Ako ga je pod moj i Memin prozor dovelo ono što ja mislim da jeste, ako ga je tu dovuklo nešto u njemu duboko skriveno, onda je on, ipak, među njima najmanje loš. A stigla ga je kazna mnogo teža nego onu dvojicu. No to, izgleda, neko po svome sređuje – mi se ne pitamo mnogo. Što nisam mogao ja, uradio je neko drugi. Prsti sudbine učinili su ono što nisu mogli moji. Ili su to, ipak, bili moji prsti… Ne znam ja koliko su istinite sve te priče o sudbini i nemam pojma ima li ona prste ili se to samo tako kaže.
Koji mjesec kasnije, mama je iznenada ostala bez suza. Lice joj se jednog kišnog popodneva najednom osušilo i ona je iste noći umrla. Otac je gledao u zid i ćutao, a i Mema je bila bez glasa. Nisu plakali, ništa, a ja sam cijelu noć stajao kraj prozora, zurio u mrak i čekao da svane. Dan je drugačiji, ima otvorene oči, a ja volim svjetlost, mislio sam, nadajući se da ću se ujutro probuditi i osloboditi se još jednog košmara. No nije to bio san. Bila je to sirova i surova stvarnost u kojoj nas je nesreća, treći put u istoj godini, nezvana posjetila i opisala svoj puni krug u mojoj kući. Tihoj, najtišoj kući u ulici.
Mema nije nikada više progovorila, otac je ionako samo ćutao, a ja sam htio da pričam, ali nisam imao sa kim. I onda sam dobio durbin i odjednom mi više razgovor nije trebao. Pogledao sam, prvi put, između krovova komšijskih kuća, usmjerio sam durbin u bedem Starog grada i u rupi između dva kamena ugledao – vranu. Crnu, nakostriješenu, ružnu… „Ah, nesretan je grad u kome je vrana glavna ptica“ – govorio je uvijek stari profesor. Nesretan sam ja kad pored tolikog šarenila na svijetu naciljam iz prve crno i ružno, a grad ima i drugih boja. I ja sam ih poslije gledao, upijao, slagao, miješao, ispirao, razmazivao… Kiša mi je razlivala blijedi akvarel, sunce sušilo tempere, a topilo ulje. Kapale su boje, curile i slivale se u moje oči, otekle i crvene. Ushićen gledao sam djecu kako bježe ispred talasa, strepio da ih ne odnesu, brojao sam sastanke i rastanke, ribarima pomagao gurati barke, nervirao se kako momci sve lošije skaču u more… Mema je stajala kraj mene i svojim krupnim, uvijek širom otvorenim očima gledala gdje i ja, pratila pravac durbina. Smješkala se kada sam se ja smijao, bila ozbiljna i puna strijepnje kada sam ja brinuo. Ne znam, te njene oči, nikada neću znati što su one mogle vidjeti, ali mi smo gledali zajedno. Ona i moj durbin.
Samo sam Suadu gledao bez durbina. Samo nju. Bila je uvijek u okviru svog niskog prozora, u bijelo okrečenom izduženom pravougaoniku. Sve ostalo, i ptice i ljudi, i oblaci i krovovi, i jedra i masline, bili su mi u krugu okulara. Ona je bila blizu, pod mojim prozorom, u osvijetljenoj sobi, raskriljenih zavjesa i nije marila ni za koga. Ja sam je gledao kada dolazi i odlazi, kada večera ili sjedi i drijema, a Hašim je vrebao njena presvlačenja i odlaske u kupatilo. Tada sam se povlačio, jer to nisam htio da gledam. Nije lijepo, to je njena privatnost, je li, a i što će mi!? Znam ja kako sve to izgleda, mnogo sam puta vidio. Drugari i ja smo se, davno nekada, voljeli motati po usamljenim plažama, gdje je bilo mnogo mladih obnaženih žena. Njihova je koža, bijela meka svila, blistala na suncu i ja sam je tada zauvijek upio i pohranio duboko u sebi. I što bih to sada bez potrebe dirao i budio: to samo boli, to vrijeđa, razdire i kida…
Mali Armin je svakoga dana ostajao sam i pazila ga je dobra nena Naza. Žalila je dijete i ćutke gledala za vrcavom Suadom, mašući glavom. Dječak nije više dolazio kod mene, jer mu je to majka zabranila, pa smo se samo nijemo gledali: on iz dvorišta, a ja iza prozora. Onda je Mema počela odlaziti kod njih i biti kraj dječaka. Netremice ga je gledala, smiješila mu se, htjela da ga zasmije, začikavala ga, golicala – njega ozbiljnog malog mrguda. A čim bi predosjetila dolazak njegove majke, čim bi se začuo zvuk automobila u našoj uličici, Mema je žurno istrčavala i u jednom bi se dahu uspentrala stepenicama i stizala do mene, do moje sobe. Stala bi tada kraj prozora i, ne trepćući, posmatrala Suadu i njenog pratioca. Jednom je Suada iznenada pogledala u naš prozor i, prije nego smo se uspjeli skloniti, vidjela nas zagledane, pa nas je ružno opsovala. Krenula je u kuću, onda je zastala, osvrnula se još jednom i pogledala nas s neskrivenom mržnjom u očima.
I kada je Armin otišao, kada je po njega došao otac i odveo ga, Mema je nastavila da ide kod nene Naze. I da ponekad ulazi u Suadinu sobu, kada nje nema. Vidio sam jednom kad je pretrčala kraj otvorenog prozora, baš kao da se krije. Učinilo mi se, umorne su mi oči, mislio sam, što će moja sestra u toj sobi. Čudio sam se što i kod Naze ide, a ne kod Suade. A onda je je jednog dana, isto onako hitro i tiho, pretrčala ispred vrata moje sobe i sad već nije bilo sumnje da je to ona. Učinilo mi se da je oskudno odjevena, što nije bilo uobičajeno, jer ona se preda mnom nije otkrivala. Iako smo stalno bili zajedno, jeli jednom kašikom, posipala mi kad se kupam, pomagala mi da odem u klozet, ja nju nikada nisam vidio obnaženu. I nisam odolio: pogurao sam točkove, prišao vratima i provirio u polumračni hodnik. Moja sestra je stajala ispred ogledala u vešu koji nije bio njen. Na našem štriku nikada se nisu sušile čipkane crne gaće i isti takav grudnjak, to Mema nije nosila. A sada ih je imala na sebi, na svom mršavom bijelom tijelu i ogledala se sa svih strana. Okretala se pred ogledalom i usta su joj bila razvučena u meni nepoznat osmijeh. Vratio sam se svom prozoru pažljivo gurajući točkove unazad da me ne čuje, uzeo sam durbin i uperio ga ka pristaništu gdje je upravo pristajao veliki, bijeli brod.
Bila je subota poslijepodne i duvao je ludački jugo, kada je Mema, tresući se kao prozorska okna, uletjela u moju sobu. Stala je ispred mene usplahirena i zadihana, ruku priljubljenih uz tijelo kao vojnik i nije me gledala u oči. Bila je u Suadinoj kratkoj, crvenoj haljini! Stajala je ukočena i ni osvrnula se nije kada je za njom u sobu utrčala Suada. Zgrabila je za nadlakticu, okrenula je prema sebi i svom snagom je udarila po licu. Vrištala je izbezumljena, govorila joj da je ludača luda, odvratna nakaza i da je ostavi na miru. Da joj ne prevrće po ormaru i da ne dira njene stvari, da ne oblači njen veš. Naušljaće je vašljivica vašljiva, vikala je, prenijeće joj neku boleštinu, bolesnica uboga. Udarala je po glavi, ramenima, rukama, a Mema je samo dahtala, gledala u nju okruglim očima i nije se pomjerala. Uspravna, nepokretna, s rukama opruženim niz tijelo, ukočenih šaka. Tako je stajala i kada je Suada zgrabila za kosu i htjela da je polegne na pod. Uspjela je samo da joj izvije vrat, da joj spusti glavu, ali su je Memine oči bez treptaja neprestano pratile pogledom radoznalog djeteta. Podigao sam ruku u kojoj sam stiskao durbin. Suada je u trenu zastala, lice joj se zgrčilo i ona me začuđeno pogledala, pa je polako, pažljivo, kao da bira gdje će, pala na pod. Povukla je za sobom i Memu i njih dvije su jedna preko druge ležale pod mojim nogama, a ja sam preneražen gledao u durbin iskrivljen pri vrhu i bez stakla. Slomio sam ga, gotovo je sa mnom, sada je sve gotovo – kovitlalo mi se u glavi. Onda se Mema pomjerila, pridigla glavu i naglo, kao da se brani, odgurnula Suadino tijelo. Uspravila se i prislonila uz zid. Gledala je u mene, pa u nju, dirala je svoju lice, otresala haljinu, čupala končić s poruba… Kroz Suadinu kosu tekao je tanki crveni potočić i slivao se u baru u kojoj su već tonuli njeno uho, desna nozdrva i usne.
Devet dana gotovo ništa nisam jeo i volim što je tako, jer još nisam imao potrebu da odem u klozet. Kod kuće sam sve naučio, na sve se navikao, a ovdje treba iznova. Nisam se ni kupao, nije mi niko ponudio, a i da jeste ne znam kako ću to bez Meme. Nije mi svejedno jer ja sam naučio na čistoću, a sada me sve svrbi i stalno mi se čini da nešto gmiže po mom tijelu. Tako i sanjam da su mravi svuda po meni, pa se užasnut probudim i onda do jutra mislim na Suadu. Vidim velike bijele crve kako joj izlaze iz ušiju i ulaze u očne duplje, mile po njenim zdravim zubima, gnijezde se u dugoj kosi. Već nema stomaka, vide se rebra, a njene bijele, krupne dojke su izbrazdane i izbušene…
Onda ujutro dođe onaj nadobudni advokat i smišlja kako da preveslamo tužioca i sudiju. Moj prijatelju, mislim se, radi ti to zbog sebe ako ti koristi, a moja kazna će – svejedno koliko mi sudija odredi – trajati sve dok od Suade ne ostane samo pepeo i prah.
Durbin
Advokat se baš zauzeo oko mene i sve čini da me predstavi što nenormalnijim, ali kaže da ne sarađujem dovoljno. Nije zadovoljan mojim neprihvatanjem uloge neuračunljive osobe, a on bi da svu odbranu zasnuje upravo na tome. Da dokaže da „nisam sposoban da kontrolišem svoje postupke i da u stanju razdraženosti reagujem krajnje agresivno“. On se, vidim, trudi da mi to kaže na stručan, pravnički način, da tu priču lijepo upakuje u meni ne baš razumljive riječi, ali kad sve skupim, saberem i oduzmem, jasno je da me hoće prikazati kao običnu životinju. Ili me on, možda, zaista tako i vidi, ne znam. No, iskreno, sasvim mi je svejedno što on o meni misli i kako će da me brani. Postavljen je, rekao mi je, po službenoj dužnosti jer drugog advokata niko nije tražio. Da je Mirsad ovdje, da nije bog zna gdje na okeanu, znam da bi on doveo najboljeg i najskupljeg branioca, ali bih ga ja od sveg srca molio da ne troši pare uludo. Meni ne treba advokat, ne treba mi psihijatar, i za sudiju me baš briga. Ja hoću nekoga ko zna da mi kaže kako izgleda tijelo devet dana nakon što iz njega izađe duša. I gdje ta duša ode, luta li zbunjena, izgubljena, ili se zna njen put nakon što napusti svoje toplo stanište? Gdje, – i to bih da mi neko kaže – na kom dijelu tijela crvi otpočnu svoju gozbu i kada sve to prestaje? Kada će od Suade ostati samo prah?
Devet dana je proteklo otkad su me doveli u ovu praznu sobu, a puna je nedjelja da je Suada pod zemljom i ko zna reći kome je gore? Nju i da hoće niko ne može da pita, a mene mogu, ali ih baš i ne zanima mnogo. Oni bi, i sudija i advokat, detalje, baš tako kažu, sve sitnice koje se tiču ubistva. I ja im pričam, sve im kazujem mirno i opširno, jedino me svaki put žacne kada izreknu riječ ubistvo. Ja jesam usmrtio tu ženu, to ne sporim, ali mislim da nisam ubica. Ubistvo je, kako ja to razumijem, kad se to namjerno i svjesno čini, kada se želi nestanak nekog bića, a ja sam samo htio da Suada pusti kosu moje sestre Meme.
Iako sam već jedanaest godina nepokretan, od Suade sam prvi put čuo da sam bogalj. I da je Mema ludača. Nazvala nas je tako, grubo odvlačeći iz moje sobe svog sina Armina, govoreći mu što će kod nas, šta on tu radi ’kod jednog bogalja i ludače’. Tako je rekla, a znala je vrlo dobro naša imena. I hajde da joj oprostim što je mene tako nazvala, neka, iako je to ružno, no u kolicima sam i očigledno je da ne mogu da hodam, ali po čemu je zaključila da je Mema luda? Zato što ne govori, zato što je preplašena, što je visoka, što na svaki šum trza mršavim tijelom onako lijepa, krupnih, vlažnih očiju? Zar zato?
Armin je svakodnevno dolazio kod mene, u moju sobicu na spratu kuće, a odmah za njim ulazila je i Mema. I onda smo se nas troje bez riječi gledali. Moja sestra i ja blago smo se smješkali prateći njegove kretnje, a petogodišnji dječak, naš novi komšija, zagledao nas je ozbiljnim, skoro strogim pogledom, pa zavirivao u svaki ćošak sobe. Iako je bio moj stalni gost, uvijek bi našao nešto novo da pametnim očima ispita. Nije ništa zapitkivao, niti dirao, sem ponekad moj durbin, koji je stajao na pragu prozora umotan u bijelu meku krpu i kao magnet ga privlačio. No, nerado sam mu ga davao u ruke, vazda pridržavajući jedan kraj. Durbin je od mesinga, velik je i težak i može mu ispasti iz malih ruku, slomiti se, oštetiti, a što ću onda ja, mislio sam uvijek kada bi ga Armin dotakao. Otkad mi ga je brat od strica Mirsad donio sa jednog od svojih vijađa, durbin je dio mene. Moje treće, najveće oko.
Meni je moj Mirso svega s mora donosio i danima sam unaprijed mogao da predosjetim kad će doći. Iako se nikada nije javljao ni pismom, ni telefonom, iako je uvijek sve iznenađivao – mene nije. Ja sam znao, ja sam ga spreman čekao. Baš kao da sam ga mogao vidjeti durbinskim okom stalno uperenim u pristanište i bedem Starog grada. A on se iskrcavao u nekim sasvim drugim i dalekim lukama i stizao avionom, no svejedno, neko ili nešto bi mi s Pristana uvijek dalo znak. Nepogriješivi znak da dolazi moj brat, moj drug, smijeh i razgovor.
Imam ja i pravog brata što mi ga je rodila majka, ali kao da ga nemam. Nestao je već odavno: otkako je prije petnaest godina otišao u Ameriku, samo se u početku dvaput javio. Čuli bi povremeno od ponekoga da je živ, da ima porodicu, lijepu okruglu djecu sa Meksikankom, ali je on sve nas zaboravio. I neka je mene, nismo mi bili bliski, mnogo je stariji. Neka je, napokon, zaboravio i roditelje – nije on nikada bio dobar sin – ali zašto Memu?! Kako je mogao nju da zaboravi, kako je mogao njoj da se sve te silne godine ne javi, da ne poželi da je vidi, da joj ne donese haljinu, čokoladu? Njoj, što je u ponoć budio da mu pegla košulju, što mu je prala kosu i mazala mu je orahovim uljem, kremala cipele, skrivala ga u prizemnoj sobi sa njegovom Sanijom, lagala roditelje da nije pijan slomio štekere… Njoj što je mjesecima za njim gorko plakala i nikada nije sasvim prestala.
Bio sam siguran da će se brat pojaviti kada se Memi desila nesreća i moj me predosjećaj prvi put prevario. Jer nije on Mirso pa da njegov dolazak mogu predvidjeti. Njega i njegove postupke niko nikada nije mogao da predvidi. Pa opet bio sam iznenađen što nije došao, jer sam znao da zna, da je čuo, da su mu kazali. A možda je i bolje što nije doputovao, jer se bojim da onda nesreći ne bi bilo kraja. Mislim da se toga i on bojao pa je, znajući sebe, riješio da stisne zube, ugrize se za ruku do krvi, razbije flašu, ode u pustinju i vrišti. Ili samo tiho plače, kao mama što do smrti nije prestala. Suze iz njenih očiju neprestano su tekle i ona je postajala sve manja i manja. Na kraju je nestala, otopila se sva i raznijele su je suze, pa nisam znao da li u tabutu išta ima osim bijelog platna, gledajući sa svog prozora kako je odnose.
Možda sam ja kriv za Meminu nesreću, jer je moja, na neki način, donijela njenu – ta me misao ne napušta, iako kažu da neko drugi umjesto nas slaže kockice. A složilo se da te rane jeseni ja dobijem kolica. Velika, teška i dobro očuvana – ova ista u kojima i sada sjedim. Ja sam sve do tada očekivao tablete iz Italije za koje su mi rekli da će začas očvrsnuti moje noge i da ću opet biti kao prije. ’Kao rukom’ trebale su te čarobne pilule da bace u zaborav pet mjeseci nepokretnosti i ležanja, ali one nisu stigle. Stigla su kolica u koja su me pažljivo posjeli i ja sam odjednom zaplovio sobom. Od zida do zida, od vrata do prozora. Smijao sam se, i Mema se smijala i imala rupicu na obrazu, a otac je sageo glavu i bez riječi izašao iz sobe. On uvijek tako: samo gleda, ništa ne progovara i izlazi pognute glave. Onda je Mema stala iza mene i gurala me, vozila, šetala po sobi, kružili smo, jurili i kao ludi se smijali. Bilo je divno, to popodne nikada neću zaboraviti.
Sjutradan smo Mema i ja izašli u šetnju. Ona je obukla svoju rozu haljinu sa sitnim cvijetićima i bijele sandale, iako je ljeto već prošlo. Ali to je bilo najljepše što ima i zaista je bila predivna. I ja sam bio, mogu slobodno reći, lijep. Jeste, baš sam lijepo izgledao u svom žutom džemperu, a za ostalo nisam mario, jer sam do pasa ionako bio prekriven ćebetom. Svi su se u parku smijali kada sam se šalio da je moja nevolja, zapravo, vrlo isplativa: ne moram trošiti na cipele i pantalone. Na lijevoj ruci imao sam sat, japanski, od Mirsada, naravno. S njegove prve plovidbe, od prvih zarađenih para. Moj Mirso se sjetio, on se uvijek sjeti. On misli na mene i sve čini da budem srećan i zadovoljan. I bio sam tog oktobarskog popodneva sa satom na ruci i srećan i zadovoljan, kada smo sestra i ja prošetali korzoom. Svi su se okretali za nama, prilazili da se upitaju i rukuju. Moji su drugari zagledali kolica, opipavali gume, klečali da vide kako to izgleda ispod, a ja sam im, ponosan, pokazivao mehanizam kočnice. Stali smo u parku i mnogo njih se okupilo oko nas. Mene su pitanjima i pogledima spopali moji školski i drugovi iz ulice, a oko Meme je na motoru kružio i izvodio svakojake gluposti Ćićo, sin bahatog kamenoresca s kraja grada. Imao je uvijek sve prvi: i auto, i čamac, i gliser, i moped, i… sve je imao. I moju Memu je tog popodneva poželio i nju je ubrzo dobio. Počela je izbjegavati guranje mojih kolica, željela je vani sama i mučila se kako da mi to kaže, lagala je i petljala. Mnogo sam lijepih sunčanih dana te jeseni preplakao sam iza prozora. Imao sam petnaest godina.
Samo pola godine ranije od mog smijeha i glupih šala nije se moglo proći mojom uličicom. Nikoga nisam mirno propustio, niti me ko mogao mimoići neprimjećen – bio sam carinik, tako sam svima govorio. No, sve mi se praštalo. Tek poneka primjedba i čuđenje kako sam ovakav ispao pored onako mirnih, nečujnih roditelja, te pokoja ljuća riječ i mnogo mog smijeha. U školi osrednji, ali me nije bilo briga, jer sam već odlučio da poslije osnovne odem na automehaničarski zanat. Vozila sam volio od malena i sve sam o njima znao. Serije, modele, tipove, šasije, motore… Začudo, nisam tada maštao o malom sportskom autu kao svi moji drugovi, nego o – kamionu! Svi su mi se smijali, bilo je i meni smiješno, ali je to bilo naprosto tako: želio sam da vozim kamion, kao otac mog druga Tina, koji je radio u Komunalnom. Ponekad bi nas provozao gradom svojom smećarom-zlatarom kupeći otpad i te vožnje nikada nisam zaboravio. Gledali smo prolaznike s visoka, nadmeno, osjećali moć i snagu dok smo se probijali zakrčenim ljetnjim ulicama a svi nam se sklanjali, topili se u vreloj kabini kao asfalt pod nama…
Moja kolica nemaju motor i ne huče, niti buče, samo ponekad nepodmazana škripe. Ali, iako sam već godinama u njima i dalje mogu da razlikujem zvuk motora svakog vozila, škripu kočnica i dahtanje auspuha, pa sam s lakoćom razaznavao ko je kada dovezao Suadu. Otkad je doselila u naš komšiluk nju je stalno neko dovozio. Najčešće njen poslodavac, gazda restorana u kome se zaposlila kao konobarica. Njega je brundavi mercedes naftaš najavljivao iz daleka. A bilo je kasnije i drugih i sve sam ih upoznao gledajući sa svog prozora i slušajući rad njihovih mašina. Ima sličnosti u ponašanju ljudi i njihovih auta, stvarno. Nevjerovatno je bilo slušati harmoniju koju je stvaralo potmulo brektanje dizel motora starog, žutog merdža i tihi, zadihani glas njegovog gazde, dok je ubjeđivao Suadu da ga pusti u njenu sobu, u prizemlju kuće mog prvog komšije Hašima, starog lukavca i pokvarenjaka. Nagovorio je svoju Nazu, pobožnu i smjernu, da uzmu podstanare jer im penzija ne izlazi, a ja sam odmah vidio zašto je primio Suadu. Otkad je došla on se svake večeri motao po dvorištu i nešto kao čistio i čeprkao i svaki čas prolazio pored njenog niskog, osvijetljenog prozora. Kad je nije bilo u sobi, stajao je kod kapije i čekao da se iza okuke pojave farovi auta koje je dovozi.
Meni nisu bili suđeni automobili i kamioni, nego kolica. To je tako, valjda, zapisano i nije se moglo izbjeći ili promijeniti. Jer da jeste ja tog majskog dana jednostavno ne bih otišao na kupanje. Niko me nije zvao, još manje tjerao. A i dan je bio vjetrovit i more hladno kao led. Ali, došla je maturska ekskurzija iz nekog velikog grada i ti momci su se mnogo bahatilii po našem šetalištu svojom odjećom i frizurama. Čim sam ih sljedećeg dana vidio na Skeli, naumpalo mi je da je pravo vrijeme da oni vide što mi mještani znamo. Bar mi u skokovima u more nisu ni do koljena, razmaženi mamini ljepotani. I skakao sam sa stijene ispod bedema u plitki zapjenjeni usjek kao i mnogo puta ranije. Malo je ko to znao i približno dobro kao ja. More je bilo moj teren: govorili su mi da sam istovremeno prohodao i proplivao. Gledali su me važni maturanti, gledale su me i njihove drugarice i ja sam letio nad stijenama. Onda sam – ne znam kako i zašto – ostao u mraku, a na površini mora pjena je pocrvenila. Ruke i lice su do ljeta ozdravili, ali neki mali komadić moje kičme nije. I neće nikada. Odavno sam prestao da čekam tablete iz Italije.
Ležao sam nepokretan mjesecima, a kraj mene je stalno bila Mema. Otac bi provirio, pogledao u mene i bez riječi, pognute glave, odlazio u svoju berbernicu. Ostajao je tamo sve duže i duže. Majka je neprestano plakala, pa nije ni ulazila u sobu, jer bi se tada rasplakali i mi, a ona to nije željela. Samo je po cijeli dan spremala i kuvala, pa dodavala Memi koja me hranila. I zasmijavala me, golicala, igrala se kašikom kojom smo oboje jeli, priređivala mi predstave – gegala se po sobi kao Čarli Čaplin. Kada sam se kupao uvijek bi me bar jednom iznenada polila pretoplom vodom, pa se zacjenjivala od smijeha. Moja sestra Mema, moja ljepotica tužnih očiju što je čekala svog princa, a dočekala zlog viteza. Koji je ubio u njoj smijeh, radost, sunce i vedar dan.
Trojica su je mučila i silovala danima. Ćićo je doveo svoje drugove i oni su je mrcvarili već izmrcvarenu. Gasili su cigarete po njenom trbuhu, urezivali svoja imena na njenim leđima, potpisivali svoje neobjašnjivo zlo. Sve su činili da pokažu koliko je ona bezvrijedna, ništa, a kako su oni veliki i moćni. Naročito Ćićo. Bio je glavni i to je uvijek iznova želio da dokaže. Bio je, kažem, glavni, a da to ni po čemu nije zaslužio: ni po izgledu, ni po pameti, spretnosti ili znanju, a i novca su neki imali više. Bio je prvi samo zato jer je tako umislio, a mi mu to zavidnim pogledima na njegova auta, glisere i motore, dopustili. On je, siguran sam, negdje duboko u sebi bio svjestan svoje prevare i bilo mu je neophodno da se svakodnevno nanovo našminka i maskira. Zato mu nije bilo dovoljno da za sebe ima Memu – svu, cijelu, potpuno predatu – želio je da to i drugi vide i znaju. Da može činiti sa njom sve što mu se prohtje, da može kad poželi po njoj gaziti, pljuvati i pišati. Da je do kraja može potrijeti i uniziti…. A ona ga je toliko voljela da je čak prestala da gura moja kolica, da me uplakana uplakanog ostavljala samog u kući i odlazila njemu.
Mirsad je tražio i našao u jednom stanu koji se zimi zaključavao. Ležala je na hladnom podu, bez svijesti, bez odjeće, sama. Policija, hitna pomoć, bolnica, majka, vriska, otac… a ja sam u svojoj sobi kraj prozora zaboravljen od svih. U kolicima. Vezan. Bezvrijedan. Sanjao sam te noći da izlazim iz svoga tijela i ostavljam ga u kolicima sparušenog kao izduvani balon, a ja lagan kao pjena, kao presvučeni leptir letim i slijećem na prozore trojice mučitelja. Nalazim ih u svojim sobama, u toplim krevetima mirno, spokojno spavaju i ja stojim nad njima, smijem se i smišljam kako da…. Probudio sam se ukočenih leđa i bolnog vrata oslonjenog o hladni naslon moje gvozdene stolice. Toliko sam želio da ubijem, da mučim, da uživam u gledanju patnje, maštao sam o tome, zamišljao i sanjao. Nadao sam se da će doći brat, pa će on sve što ne mogu ja, a onda opet mislio da je bolje da ne dođe, jer će patnja biti još veća kada bude uhapšen i zatvoren i ne bude kraj mene. Nije bio ni ovako, ali sam bar znao da je slobodan i, bio sam ubijeđen, srećan.
Ćića nije stigla ljudska pravda, nije osuđen i nije otišao u zatvor, ali izboden je, nekoliko godina kasnije, u tuči u nekoj lučkoj kafani na kraju svijeta. Ugušio se, čuli smo, u lokvi sopstvene krvi, na prljavom, popljuvanom podu. Njegov drug, zauvijek potpisan na Meminim leđima i duši, otišao je i niko o njemu ništa više nije čuo, a treći je, vječito pijan, ruglo za djecu na ulici. Jednog jutra osvanuo je ležeći polumrtav pod mojim prozorom. Prvi prolaznici su mu bojažljivo prišli, zagledali ga, pa kad su vidjeli da ipak diše, pridigli su ga i rekli mu da ide kući, da ga đavo nosi. Ako ga je pod moj i Memin prozor dovelo ono što ja mislim da jeste, ako ga je tu dovuklo nešto u njemu duboko skriveno, onda je on, ipak, među njima najmanje loš. A stigla ga je kazna mnogo teža nego onu dvojicu. No to, izgleda, neko po svome sređuje – mi se ne pitamo mnogo. Što nisam mogao ja, uradio je neko drugi. Prsti sudbine učinili su ono što nisu mogli moji. Ili su to, ipak, bili moji prsti… Ne znam ja koliko su istinite sve te priče o sudbini i nemam pojma ima li ona prste ili se to samo tako kaže.
Koji mjesec kasnije, mama je iznenada ostala bez suza. Lice joj se jednog kišnog popodneva najednom osušilo i ona je iste noći umrla. Otac je gledao u zid i ćutao, a i Mema je bila bez glasa. Nisu plakali, ništa, a ja sam cijelu noć stajao kraj prozora, zurio u mrak i čekao da svane. Dan je drugačiji, ima otvorene oči, a ja volim svjetlost, mislio sam, nadajući se da ću se ujutro probuditi i osloboditi se još jednog košmara. No nije to bio san. Bila je to sirova i surova stvarnost u kojoj nas je nesreća, treći put u istoj godini, nezvana posjetila i opisala svoj puni krug u mojoj kući. Tihoj, najtišoj kući u ulici.
Mema nije nikada više progovorila, otac je ionako samo ćutao, a ja sam htio da pričam, ali nisam imao sa kim. I onda sam dobio durbin i odjednom mi više razgovor nije trebao. Pogledao sam, prvi put, između krovova komšijskih kuća, usmjerio sam durbin u bedem Starog grada i u rupi između dva kamena ugledao – vranu. Crnu, nakostriješenu, ružnu… „Ah, nesretan je grad u kome je vrana glavna ptica“ – govorio je uvijek stari profesor. Nesretan sam ja kad pored tolikog šarenila na svijetu naciljam iz prve crno i ružno, a grad ima i drugih boja. I ja sam ih poslije gledao, upijao, slagao, miješao, ispirao, razmazivao… Kiša mi je razlivala blijedi akvarel, sunce sušilo tempere, a topilo ulje. Kapale su boje, curile i slivale se u moje oči, otekle i crvene. Ushićen gledao sam djecu kako bježe ispred talasa, strepio da ih ne odnesu, brojao sam sastanke i rastanke, ribarima pomagao gurati barke, nervirao se kako momci sve lošije skaču u more… Mema je stajala kraj mene i svojim krupnim, uvijek širom otvorenim očima gledala gdje i ja, pratila pravac durbina. Smješkala se kada sam se ja smijao, bila ozbiljna i puna strijepnje kada sam ja brinuo. Ne znam, te njene oči, nikada neću znati što su one mogle vidjeti, ali mi smo gledali zajedno. Ona i moj durbin.
Samo sam Suadu gledao bez durbina. Samo nju. Bila je uvijek u okviru svog niskog prozora, u bijelo okrečenom izduženom pravougaoniku. Sve ostalo, i ptice i ljudi, i oblaci i krovovi, i jedra i masline, bili su mi u krugu okulara. Ona je bila blizu, pod mojim prozorom, u osvijetljenoj sobi, raskriljenih zavjesa i nije marila ni za koga. Ja sam je gledao kada dolazi i odlazi, kada večera ili sjedi i drijema, a Hašim je vrebao njena presvlačenja i odlaske u kupatilo. Tada sam se povlačio, jer to nisam htio da gledam. Nije lijepo, to je njena privatnost, je li, a i što će mi!? Znam ja kako sve to izgleda, mnogo sam puta vidio. Drugari i ja smo se, davno nekada, voljeli motati po usamljenim plažama, gdje je bilo mnogo mladih obnaženih žena. Njihova je koža, bijela meka svila, blistala na suncu i ja sam je tada zauvijek upio i pohranio duboko u sebi. I što bih to sada bez potrebe dirao i budio: to samo boli, to vrijeđa, razdire i kida…
Mali Armin je svakoga dana ostajao sam i pazila ga je dobra nena Naza. Žalila je dijete i ćutke gledala za vrcavom Suadom, mašući glavom. Dječak nije više dolazio kod mene, jer mu je to majka zabranila, pa smo se samo nijemo gledali: on iz dvorišta, a ja iza prozora. Onda je Mema počela odlaziti kod njih i biti kraj dječaka. Netremice ga je gledala, smiješila mu se, htjela da ga zasmije, začikavala ga, golicala – njega ozbiljnog malog mrguda. A čim bi predosjetila dolazak njegove majke, čim bi se začuo zvuk automobila u našoj uličici, Mema je žurno istrčavala i u jednom bi se dahu uspentrala stepenicama i stizala do mene, do moje sobe. Stala bi tada kraj prozora i, ne trepćući, posmatrala Suadu i njenog pratioca. Jednom je Suada iznenada pogledala u naš prozor i, prije nego smo se uspjeli skloniti, vidjela nas zagledane, pa nas je ružno opsovala. Krenula je u kuću, onda je zastala, osvrnula se još jednom i pogledala nas s neskrivenom mržnjom u očima.
I kada je Armin otišao, kada je po njega došao otac i odveo ga, Mema je nastavila da ide kod nene Naze. I da ponekad ulazi u Suadinu sobu, kada nje nema. Vidio sam jednom kad je pretrčala kraj otvorenog prozora, baš kao da se krije. Učinilo mi se, umorne su mi oči, mislio sam, što će moja sestra u toj sobi. Čudio sam se što i kod Naze ide, a ne kod Suade. A onda je je jednog dana, isto onako hitro i tiho, pretrčala ispred vrata moje sobe i sad već nije bilo sumnje da je to ona. Učinilo mi se da je oskudno odjevena, što nije bilo uobičajeno, jer ona se preda mnom nije otkrivala. Iako smo stalno bili zajedno, jeli jednom kašikom, posipala mi kad se kupam, pomagala mi da odem u klozet, ja nju nikada nisam vidio obnaženu. I nisam odolio: pogurao sam točkove, prišao vratima i provirio u polumračni hodnik. Moja sestra je stajala ispred ogledala u vešu koji nije bio njen. Na našem štriku nikada se nisu sušile čipkane crne gaće i isti takav grudnjak, to Mema nije nosila. A sada ih je imala na sebi, na svom mršavom bijelom tijelu i ogledala se sa svih strana. Okretala se pred ogledalom i usta su joj bila razvučena u meni nepoznat osmijeh. Vratio sam se svom prozoru pažljivo gurajući točkove unazad da me ne čuje, uzeo sam durbin i uperio ga ka pristaništu gdje je upravo pristajao veliki, bijeli brod.
Bila je subota poslijepodne i duvao je ludački jugo, kada je Mema, tresući se kao prozorska okna, uletjela u moju sobu. Stala je ispred mene usplahirena i zadihana, ruku priljubljenih uz tijelo kao vojnik i nije me gledala u oči. Bila je u Suadinoj kratkoj, crvenoj haljini! Stajala je ukočena i ni osvrnula se nije kada je za njom u sobu utrčala Suada. Zgrabila je za nadlakticu, okrenula je prema sebi i svom snagom je udarila po licu. Vrištala je izbezumljena, govorila joj da je ludača luda, odvratna nakaza i da je ostavi na miru. Da joj ne prevrće po ormaru i da ne dira njene stvari, da ne oblači njen veš. Naušljaće je vašljivica vašljiva, vikala je, prenijeće joj neku boleštinu, bolesnica uboga. Udarala je po glavi, ramenima, rukama, a Mema je samo dahtala, gledala u nju okruglim očima i nije se pomjerala. Uspravna, nepokretna, s rukama opruženim niz tijelo, ukočenih šaka. Tako je stajala i kada je Suada zgrabila za kosu i htjela da je polegne na pod. Uspjela je samo da joj izvije vrat, da joj spusti glavu, ali su je Memine oči bez treptaja neprestano pratile pogledom radoznalog djeteta. Podigao sam ruku u kojoj sam stiskao durbin. Suada je u trenu zastala, lice joj se zgrčilo i ona me začuđeno pogledala, pa je polako, pažljivo, kao da bira gdje će, pala na pod. Povukla je za sobom i Memu i njih dvije su jedna preko druge ležale pod mojim nogama, a ja sam preneražen gledao u durbin iskrivljen pri vrhu i bez stakla. Slomio sam ga, gotovo je sa mnom, sada je sve gotovo – kovitlalo mi se u glavi. Onda se Mema pomjerila, pridigla glavu i naglo, kao da se brani, odgurnula Suadino tijelo. Uspravila se i prislonila uz zid. Gledala je u mene, pa u nju, dirala je svoju lice, otresala haljinu, čupala končić s poruba… Kroz Suadinu kosu tekao je tanki crveni potočić i slivao se u baru u kojoj su već tonuli njeno uho, desna nozdrva i usne.
Devet dana gotovo ništa nisam jeo i volim što je tako, jer još nisam imao potrebu da odem u klozet. Kod kuće sam sve naučio, na sve se navikao, a ovdje treba iznova. Nisam se ni kupao, nije mi niko ponudio, a i da jeste ne znam kako ću to bez Meme. Nije mi svejedno jer ja sam naučio na čistoću, a sada me sve svrbi i stalno mi se čini da nešto gmiže po mom tijelu. Tako i sanjam da su mravi svuda po meni, pa se užasnut probudim i onda do jutra mislim na Suadu. Vidim velike bijele crve kako joj izlaze iz ušiju i ulaze u očne duplje, mile po njenim zdravim zubima, gnijezde se u dugoj kosi. Već nema stomaka, vide se rebra, a njene bijele, krupne dojke su izbrazdane i izbušene…
Onda ujutro dođe onaj nadobudni advokat i smišlja kako da preveslamo tužioca i sudiju. Moj prijatelju, mislim se, radi ti to zbog sebe ako ti koristi, a moja kazna će – svejedno koliko mi sudija odredi – trajati sve dok od Suade ne ostane samo pepeo i prah.