Početkom devedesetih ishitreno uplatih časove vožnje auto školi o kojoj ništa nisam znao. Možda me je stigla njihova reklama u novinama ili džingl privatnih radio stanica koje su pred rat nicale kao korov?! Ubrzo saznajem da mi škola nije nimalo blizu i pomislih kako graniči s čistim bezobrazlukom biznis na toj adresi oglašavati kao sarajevsku firmu.
„Kako je bilo?“, otac me pita samo što prekoračih preko praga. Sjedi na trpezarijskim stolom u potkošulji, na radijskoj emisiji „Đerdan“ prvo sevdalinka pa onda blok aforizama Nedeljka Opančića. Desno od oca je emajlirana džezva kafe, ispred fildžan i pepeljara, a s lijeve strane dvije kutije cigareta York. Dio rituala je da, nakon što izvadi cigaretu, načetu kutiju prvo složi na neotpakiranu, a onda obije pažljivo poravna s ivicom stola. Kao da nam sudbina zavisi od toga?! Kao da nevidljive vojske zla marširaju kroz našu trpezariju i jedino što ih sprječava doći nam glave jeste njegov uzdignuti kućni totem – dvije kutije cigareta paralelno postavljene u odnosu na stol.
„Ma, skroz okej!“ slagah ne trepnuvši. Zadnja stvar što želim je priznati koliko se usrećih izborom auto škole jer bih, na svu muku, još i odslušao predavanje.
„Kakav je učitelj?“, gleda me nepovjerljivo.
„Skroz okej čovo…“, pokušavam zvučati iskreno. „Šta da ti kažem? Ima iskustva, dobro objašnjava stvari…“ Zapravo se radilo o nervoznom čovjeku, zastrašujućeg zadaha iz usta, koji mi se toliko gadio da sam ozbiljno razmatrao otpisivanje gubitaka i upis neke druge škole.
„Kaže li da pratiš saobraćaj? Skreće pažnju na retrovizore?“
„Naravno…“, klimam glavom iako je umjesto saobraćaja pratio svako žensko koje bi se zadesilo na ulici. Umjesto na retrovizore, skretao mi je pažnju na njihove anatomske osobenosti koje je pohotno nazivao atributima. Kada bih ga blijedo pogledao, zapitkivao me ljutito: „Je’l ti sestra? Je’l ti majka?!“ Iz toga se dalo razumjeti da je smatrao neprikladnim upućivati prostakluke samo sugovornikovoj sestri ili majci.
Otac me neko vrijeme gleda ništa ne govoreći, a onda mu oči skreću u stranu. „Dobro“, kaže lagano stisnutih usana i po toj ekspresiji znam da je završio s ispitivanjem.
Kada oca više ne bude, sebi ću prebacivati što nisam bio iskreniji, a njemu što ponekada nije odšutio ili barem kazao nešto drugo osim istih predavanja. Podjednako smo kumovali odnosu u kojem mu nisam mnogo govorio ili tražio njegove savjete.
„Sa Radetom i Vjekom sam u autu“, otac započinje naginjući se preko stola dohvatiti sivu mrvicu pepela koja strši na sredini stolnjaka. Sva ta priča o časovima vožnje nekad bi ga potaknula ispričati vlastite šoferske doživljaje. „Vraćamo se sa službenog puta iz Makedonije.“
„Kada je to bilo?“, pitam znajući da čika Rade odavno živi u Kanadi.
„Ma ima tome“, odgovara neodređeno nakratko spuštajući bradu. „Ne možeš se toga sjećati, bio si mali…“
Započinje da su u Velesu pregovarali o visokonaponskim instalacijama: „Cijeli dan se sastančilo oko prekidača jake struje, ali uvečer“, dodaje povjerljivo, „neću ti lagati – drugovi Makedonci su znali akšamlučiti! Helem, treba voziti kući, a nas trojica i nismo baš najsvježiji.“
“Pod gasom za volan?!”, očekujem da će priča ići u tom pravcu.
„Nismo!“, odmahuje rukom. „Možda je neko prije polaska uz ručak naručio pivu. Problem je što smo na poslu zaglavljivali po dvanaest sati…“
Odlučih odšutjeti pomisao da se žali na radno vrijeme, ali ne i na teferiče koji su ih nakon posla sigurno dokusurili.
Onda govori, obrva spuštenih u ozbiljan izraz, kako odlučiše krenuti dan ranije umjesto planiranog polaska ujutro. „Vjeki se tek rodila kćerka i navalio da idemo. Hajmo kući, žena sama sa bebom…“
Na kraju pođoše u kasno poslijepodne odmah pred Skopljem zaglavivši u saobraćajnoj gužvi. Ocu nije bilo drago što se smračilo i počela sipiti kiša jer je Rade imao dioptriju i teško vozio po mraku. Nadao se da će više puta preći prije nego što volan spadne samo na njega i Vjeku. „Nismo još ni ušli u Srbiju, a Rade zakuka: ‘Ljudi, ja ceste ne vidim!’ Vjeko uze voziti, a ja ću zakunjati. Lomio sam se na zadnjem sjedištu“, kaže prebacujući težinu s jednog ramena na drugo, „i oka nisam sklopio!“
Priznaje da se uvijek divio ljudima koji zaspu gdje god ih baciš. Rade se zavalio na zadnje sjedište, sklopio oči i odmah zahrkao. Otac se vrtio, vrtio i onda na kraju odlučio na prvom stajanju zamijeniti Vjeku za volanom. „Razmišljam, glupo je da obojica dreždimo. Kod Leskovca večerasmo dobar roštilj i hajde sad ja vozim. Kiša je prestala, konačno suha cesta i nema saobraćaja…“
Slušao je tiho radio koji utvrdo zaspalim suputnicima nije smetao, pušio cigarete jednu za drugom. Dobro pamti žeđ radi pikantnog roštilja i stajanje na benzinskoj kod Kraljeva gdje je kupio ledenu kiselu vodu.
„Duboka je noć, nigdje nikoga na cesti. Prošli smo Čačak i vozim prema Rogatici. Vjeko se nešto uzvrtio i pogledam ga – on se namrštio k’o da ružno sanja!? I onda, zamisli, poče pričati u snu. Mrmlja nešto kao: ‘Pazi, pazi…’?“
„Siguran si da je spavao?“
„Sto posto! Zatvorene oči i bunca. Šega je to bilo“, zastao je pa dodao ozbiljnije, „ali me je smijeh brzo prošao…“
Pogledavši opet kuda vozi, Vjeku je osmotrio samo na trenutak, vidio je kako – ŠLEPER IZLAZI NA CESTU ispred njega!!!
„Vozi kamiondžija rikverc iz nekakve avlije u sred noći “, povisio je glas ljutito. „Uključuje se s prikolicom na brzu cestu pod pravim uglom. Ni četiri žmigavca nije upalio!“
Kaže da se dalje sve dešavalo usporeno i cijeli život mu je, kao na filmu, prošao kroz glavu. Vidio je djetinjstvo, posao, ženidbu, brata i mene koji još nismo ni u školu krenuli. Stigao se sjetiti i Vjekine tek rođene kćerke zbog koje, navrat-nanos, i krenuše nazad. „Znao sam da nemam šanse zakočiti. Zabili bi se u prikolicu i svi izginuli.“
„Jeste bili vezani?“, pitam ga dok naginje džezvu provjeravajući ima li još kafe.
„Ma, ko se onda vezivao?! Drugo, ne bi nam ni sto pojaseva pomoglo…“
Povišenim glasom i raširenih očiju kaže kako je morao u trenu odlučiti. Umjesto da koči, što je u takvim situacijama instinktivna reakcija, dodao je gas i prebacio se u lijevu stranu trake. „Proletjeh pored prikolice, prepriječila je preko dvije trećine ceste i milimetri su falili da je zakačim. Barem pola metra sam morao sletjeti s asfalta da je izbjegnem. Sreća da uz ivicu puta nije bilo stubova ili kanala…“
Pažljivo sam slušao očevu priču i povremeno se ubacivao pitanjima. Kada smo zašutjeli, Nedeljko Opančić je, kao da je na nas čekao, zbrda-zdola odjavio emisiju. Napolju su mračni oblaci zaklonili sunce, ali je u trpezariji na jedanaestom spratu i dalje bilo još dosta svjetla.
“Ono što je čika Vjeko u snu buncao?” upitah oca, a potom sam sebi odgovorih: “To je kao neki predosjećaj bio?”
Otac se namrštio i slegnuo ramenima.
„Uspavane ljepotice sve prespavale?! Reče li im ti šta se desilo?“
Odmahuje glavom. „Nisam ih želio u putu peglati s tim, poslije mi bilo nekako glupo.“
„Ovo si, dakle, samo meni ispričao?“, želio sam znati. Koliko god bio zatvoren prema ocu, od njega i dalje očekivah da neke priče samo meni povjerava.
Umjesto odgovora otac mi je održao predavanje: vozač uvijek mora biti oprezan, nemoguće je predvidjeti postupak svake budale za volanom, nema opuštanja u saobraćaju…
Jedan rat i nekoliko godina kasnije, kada u dalekom pustinjskom gradu budem sjedio u vlastitoj trpezariji koja gleda na uzburkano more Arapskog zaljeva, užarene prozore nebodera i vitke palme koje savija jugoistočni vjetar Qaws – zapaliti ću cigaretu i uhvatiti sebe kako kutiju poravnavam s ivicom stola. Onda osjetiti usamljenost i prisjećati se razgovora u roditeljskom domu, jedina četiri zida mog života koja čuvaju svjetlo čak i kada mračni oblaci zaklone sunce. Jedna od priča čini da strahujem od nevidljivih kamiona koji se neočekivano pojavljuju na cesti. Možda, vozeći u rikverc bez žmigavaca, baš kao i nekada davno na pustom autoputu između Čačka i Rogatice? Onda zagledam cestu pažljivije i sporije vozim, što je pripovjedač i želio postići.
Prošlost me istrajno prati i ponekada doziva očevim glasom. Da bih se uvjerio da ga više nema, prizivam sliku njegovog mezara po kojem padaju bijele latice bagrema. Nestali su svi zvukovi i čini se da je vrijeme stalo. Kako za stanovnike kabura tako i za nas što se oprezno provlačimo između bijelih nišana.
Prošlost doziva očevim glasom
Početkom devedesetih ishitreno uplatih časove vožnje auto školi o kojoj ništa nisam znao. Možda me je stigla njihova reklama u novinama ili džingl privatnih radio stanica koje su pred rat nicale kao korov?! Ubrzo saznajem da mi škola nije nimalo blizu i pomislih kako graniči s čistim bezobrazlukom biznis na toj adresi oglašavati kao sarajevsku firmu.
„Kako je bilo?“, otac me pita samo što prekoračih preko praga. Sjedi na trpezarijskim stolom u potkošulji, na radijskoj emisiji „Đerdan“ prvo sevdalinka pa onda blok aforizama Nedeljka Opančića. Desno od oca je emajlirana džezva kafe, ispred fildžan i pepeljara, a s lijeve strane dvije kutije cigareta York. Dio rituala je da, nakon što izvadi cigaretu, načetu kutiju prvo složi na neotpakiranu, a onda obije pažljivo poravna s ivicom stola. Kao da nam sudbina zavisi od toga?! Kao da nevidljive vojske zla marširaju kroz našu trpezariju i jedino što ih sprječava doći nam glave jeste njegov uzdignuti kućni totem – dvije kutije cigareta paralelno postavljene u odnosu na stol.
„Ma, skroz okej!“ slagah ne trepnuvši. Zadnja stvar što želim je priznati koliko se usrećih izborom auto škole jer bih, na svu muku, još i odslušao predavanje.
„Kakav je učitelj?“, gleda me nepovjerljivo.
„Skroz okej čovo…“, pokušavam zvučati iskreno. „Šta da ti kažem? Ima iskustva, dobro objašnjava stvari…“ Zapravo se radilo o nervoznom čovjeku, zastrašujućeg zadaha iz usta, koji mi se toliko gadio da sam ozbiljno razmatrao otpisivanje gubitaka i upis neke druge škole.
„Kaže li da pratiš saobraćaj? Skreće pažnju na retrovizore?“
„Naravno…“, klimam glavom iako je umjesto saobraćaja pratio svako žensko koje bi se zadesilo na ulici. Umjesto na retrovizore, skretao mi je pažnju na njihove anatomske osobenosti koje je pohotno nazivao atributima. Kada bih ga blijedo pogledao, zapitkivao me ljutito: „Je’l ti sestra? Je’l ti majka?!“ Iz toga se dalo razumjeti da je smatrao neprikladnim upućivati prostakluke samo sugovornikovoj sestri ili majci.
Otac me neko vrijeme gleda ništa ne govoreći, a onda mu oči skreću u stranu. „Dobro“, kaže lagano stisnutih usana i po toj ekspresiji znam da je završio s ispitivanjem.
Kada oca više ne bude, sebi ću prebacivati što nisam bio iskreniji, a njemu što ponekada nije odšutio ili barem kazao nešto drugo osim istih predavanja. Podjednako smo kumovali odnosu u kojem mu nisam mnogo govorio ili tražio njegove savjete.
„Sa Radetom i Vjekom sam u autu“, otac započinje naginjući se preko stola dohvatiti sivu mrvicu pepela koja strši na sredini stolnjaka. Sva ta priča o časovima vožnje nekad bi ga potaknula ispričati vlastite šoferske doživljaje. „Vraćamo se sa službenog puta iz Makedonije.“
„Kada je to bilo?“, pitam znajući da čika Rade odavno živi u Kanadi.
„Ma ima tome“, odgovara neodređeno nakratko spuštajući bradu. „Ne možeš se toga sjećati, bio si mali…“
Započinje da su u Velesu pregovarali o visokonaponskim instalacijama: „Cijeli dan se sastančilo oko prekidača jake struje, ali uvečer“, dodaje povjerljivo, „neću ti lagati – drugovi Makedonci su znali akšamlučiti! Helem, treba voziti kući, a nas trojica i nismo baš najsvježiji.“
“Pod gasom za volan?!”, očekujem da će priča ići u tom pravcu.
„Nismo!“, odmahuje rukom. „Možda je neko prije polaska uz ručak naručio pivu. Problem je što smo na poslu zaglavljivali po dvanaest sati…“
Odlučih odšutjeti pomisao da se žali na radno vrijeme, ali ne i na teferiče koji su ih nakon posla sigurno dokusurili.
Onda govori, obrva spuštenih u ozbiljan izraz, kako odlučiše krenuti dan ranije umjesto planiranog polaska ujutro. „Vjeki se tek rodila kćerka i navalio da idemo. Hajmo kući, žena sama sa bebom…“
Na kraju pođoše u kasno poslijepodne odmah pred Skopljem zaglavivši u saobraćajnoj gužvi. Ocu nije bilo drago što se smračilo i počela sipiti kiša jer je Rade imao dioptriju i teško vozio po mraku. Nadao se da će više puta preći prije nego što volan spadne samo na njega i Vjeku. „Nismo još ni ušli u Srbiju, a Rade zakuka: ‘Ljudi, ja ceste ne vidim!’ Vjeko uze voziti, a ja ću zakunjati. Lomio sam se na zadnjem sjedištu“, kaže prebacujući težinu s jednog ramena na drugo, „i oka nisam sklopio!“
Priznaje da se uvijek divio ljudima koji zaspu gdje god ih baciš. Rade se zavalio na zadnje sjedište, sklopio oči i odmah zahrkao. Otac se vrtio, vrtio i onda na kraju odlučio na prvom stajanju zamijeniti Vjeku za volanom. „Razmišljam, glupo je da obojica dreždimo. Kod Leskovca večerasmo dobar roštilj i hajde sad ja vozim. Kiša je prestala, konačno suha cesta i nema saobraćaja…“
Slušao je tiho radio koji utvrdo zaspalim suputnicima nije smetao, pušio cigarete jednu za drugom. Dobro pamti žeđ radi pikantnog roštilja i stajanje na benzinskoj kod Kraljeva gdje je kupio ledenu kiselu vodu.
„Duboka je noć, nigdje nikoga na cesti. Prošli smo Čačak i vozim prema Rogatici. Vjeko se nešto uzvrtio i pogledam ga – on se namrštio k’o da ružno sanja!? I onda, zamisli, poče pričati u snu. Mrmlja nešto kao: ‘Pazi, pazi…’?“
„Siguran si da je spavao?“
„Sto posto! Zatvorene oči i bunca. Šega je to bilo“, zastao je pa dodao ozbiljnije, „ali me je smijeh brzo prošao…“
Pogledavši opet kuda vozi, Vjeku je osmotrio samo na trenutak, vidio je kako – ŠLEPER IZLAZI NA CESTU ispred njega!!!
„Vozi kamiondžija rikverc iz nekakve avlije u sred noći “, povisio je glas ljutito. „Uključuje se s prikolicom na brzu cestu pod pravim uglom. Ni četiri žmigavca nije upalio!“
Kaže da se dalje sve dešavalo usporeno i cijeli život mu je, kao na filmu, prošao kroz glavu. Vidio je djetinjstvo, posao, ženidbu, brata i mene koji još nismo ni u školu krenuli. Stigao se sjetiti i Vjekine tek rođene kćerke zbog koje, navrat-nanos, i krenuše nazad. „Znao sam da nemam šanse zakočiti. Zabili bi se u prikolicu i svi izginuli.“
„Jeste bili vezani?“, pitam ga dok naginje džezvu provjeravajući ima li još kafe.
„Ma, ko se onda vezivao?! Drugo, ne bi nam ni sto pojaseva pomoglo…“
Povišenim glasom i raširenih očiju kaže kako je morao u trenu odlučiti. Umjesto da koči, što je u takvim situacijama instinktivna reakcija, dodao je gas i prebacio se u lijevu stranu trake. „Proletjeh pored prikolice, prepriječila je preko dvije trećine ceste i milimetri su falili da je zakačim. Barem pola metra sam morao sletjeti s asfalta da je izbjegnem. Sreća da uz ivicu puta nije bilo stubova ili kanala…“
Pažljivo sam slušao očevu priču i povremeno se ubacivao pitanjima. Kada smo zašutjeli, Nedeljko Opančić je, kao da je na nas čekao, zbrda-zdola odjavio emisiju. Napolju su mračni oblaci zaklonili sunce, ali je u trpezariji na jedanaestom spratu i dalje bilo još dosta svjetla.
“Ono što je čika Vjeko u snu buncao?” upitah oca, a potom sam sebi odgovorih: “To je kao neki predosjećaj bio?”
Otac se namrštio i slegnuo ramenima.
„Uspavane ljepotice sve prespavale?! Reče li im ti šta se desilo?“
Odmahuje glavom. „Nisam ih želio u putu peglati s tim, poslije mi bilo nekako glupo.“
„Ovo si, dakle, samo meni ispričao?“, želio sam znati. Koliko god bio zatvoren prema ocu, od njega i dalje očekivah da neke priče samo meni povjerava.
Umjesto odgovora otac mi je održao predavanje: vozač uvijek mora biti oprezan, nemoguće je predvidjeti postupak svake budale za volanom, nema opuštanja u saobraćaju…
Jedan rat i nekoliko godina kasnije, kada u dalekom pustinjskom gradu budem sjedio u vlastitoj trpezariji koja gleda na uzburkano more Arapskog zaljeva, užarene prozore nebodera i vitke palme koje savija jugoistočni vjetar Qaws – zapaliti ću cigaretu i uhvatiti sebe kako kutiju poravnavam s ivicom stola. Onda osjetiti usamljenost i prisjećati se razgovora u roditeljskom domu, jedina četiri zida mog života koja čuvaju svjetlo čak i kada mračni oblaci zaklone sunce. Jedna od priča čini da strahujem od nevidljivih kamiona koji se neočekivano pojavljuju na cesti. Možda, vozeći u rikverc bez žmigavaca, baš kao i nekada davno na pustom autoputu između Čačka i Rogatice? Onda zagledam cestu pažljivije i sporije vozim, što je pripovjedač i želio postići.
Prošlost me istrajno prati i ponekada doziva očevim glasom. Da bih se uvjerio da ga više nema, prizivam sliku njegovog mezara po kojem padaju bijele latice bagrema. Nestali su svi zvukovi i čini se da je vrijeme stalo. Kako za stanovnike kabura tako i za nas što se oprezno provlačimo između bijelih nišana.