U Preradovićevoj uvijek kuha baka Margita. U kući nas živi četrnaest. Njeni obroci uvijek su precizni, svatko dobiva jedan komad mesa nedjeljom, ostalim danima uglavnom jedemo cušpajze. Čak i dani imaju svoj raspored, četvrtkom uvijek jedemo kelj, petkom grah. Uz kelj dobijem palačinku, uz grah ništa. Kada se kuha špinat na mlijeku, uz njega je pečeno jaje na oko. Mislim da bih mogla nabrojati svih desetak jela koja je baka vrtila u krug. Varivo od poriluka ili mahuna. Paradajz zelje. Perket. Pečena jetrica sa češnjakom. Varivo od buče: naribana buča s mlijekom na zapršci, to je posebno mrzio moj tata. Knedle sa šljivama, moje najdraže jelo. Uz njega bi baka zagrijala vrhnje, dodala žlicu šećera i onda ga razrijedila uljem, da bude dovoljno za sve. Lončić vrhnja podijelilo je nas desetak, samo je teta Zdenka odvojeno kuhala za njih četvero. Ljeti smo jeli sataraše, brdo narezane paprike se topilo na peći i kada bi splaslo na trećinu, a voda isparila, umiješala bi baka unutra još par jaja razmućenih kao za kajganu. Stric Marijan najviše je volio krumpire u bilo kojem obliku, a prigovarao bi kada se na stolu pojavila tjestenina i dvije zdjelice: u jednoj mljeveni orasi, u drugoj šećer. A što je za ručak? Provocirao je baku pitanjima dok bi po tjestenini rasipao slatka kristalna zrnca. Ja se nisam bunila na slatke dane, šufnudle s pekmezom i tjesteninu s orasima, drugih slatkiša ionako uglavnom nije bilo. Granatir marš: tjestenina sa skuhanim krumpirom, francuski krumpir: ploške kuhanog krumpira zapečene s kuhanim jajima i vrhnjem, ajnpren juha: moja noćna mora, juha i meso nedjeljom.
Kako sam mrzila ići u vrtić, uspjela bih namoliti baku da ostanem s njom doma pa smo skupa kuhale. Davala mi je zadatak miješanja zaprške. Sva njena jela imala su gotovo isti okus, prekuhano povrće i zaprška. Zabavljalo me puštati da zaprška skoro zagori pa zatim na brzinu spasiti stvar energičnim miješanjem. Tih dana jela su u okusu dobila i blago notu ugljena.
Ujutro bismo prvo otišle do dućana na ćošku, po kruh i vrećicu mlijeka. Baka je šporet naložila još prije mog ustajanja i sada bi mi na vrućoj plotni grijala šalicu mlijeka. Ponekad bih uz njega dobila krišku kruha s margarinom, ponekad s pekmezom, a vrlo često kruh je bio u mlijeku. Još ako bi se na njega uhvatila kožica, bilo je to nešto najodvratnije što sam mogla zamisliti. I dan danas mi se diže želudac na okus kožice s mlijeka.
Povrće je baka brala u vrtu. Iako smo živjeli u centru grada, iza kuće su se zaredale garaža, šupa i na kraju svega vrt. Bilo je to pravo duboko blokovsko dvorište, omeđeno visokim zidom skrivalo je svašta, i grmove ribizla od kojih se radio pekmez, finu breskvu i kajsiju negdje na sredini vrta, a na samom kraju šljiva koja bi davala plodove za one moje omiljene knedle. Čitavo djetinjstvo govorila sam kako ću u svojim svatovima jesti knedle od šljiva. Nikada nisam planirala kakvu ću imati vjenčanicu, u kojoj crkvi ću se udati, kakvo će biti slavlje. Jedino što sam znala bilo je da u najsvečanijem trenutku svog života želim jesti knedle sa šljivama.
Juha od paradajza
Ponekad bi baka i ja radile tjesteninu. Ona bi zamijesila tvrdo tijesto, a ja bih dobila zadatak istanjiti ga na mašini. Vrtjela sam malu metalnu ručku uživajući kako se gruda tijesta pretvara u duguljastu palačinku. Hvatala sam je rukom dok je polako izlazila između dva stisnuta valjka i ponovno je vraćala unutra. Tijesto bi svaki put bilo sve duže i duže. Ponekad je to bio kraj procesa, ovako razvučeno tijesto stavljale smo na vrelu plotnu i od njega pekle mlince. Gledala sam kako se pojavljuju mjehurići zraka, čekala hoće li puknuti, a zatim ga prekretala na drugu stranu. Mjehurići bi se tada pretvorili u crne izgorene fleke, a krhke pečene mlince slagale smo na hrpu koja je obično čekala nedjelju. Osim mlinaca radile smo i rezance. Kada bi se tijesto dovoljno stanjilo, kroz nekoliko valjanja razmaknula bi ona zube na valjcima i uskoro bi se počeli pojavljivati rezanci različitih veličina. Oni najširi bili su priprema za krpice sa zeljem, jedno od rijetkih slanih jela s tjesteninom, a oni najuži sušili bi se za nedjeljnu juhu.
Juhe posebno nisam voljela. Jedina draga bila mi je juha od paradajza. Krajem ljeta brale su baka, teta i mama paradajz u vrtu i zatim kuhale sos koji je satima trebalo pasirati na drvenoj pasirki. Uvijek bih molila da i ja probam, no nakon par struganja gore dolje valjkom po metalnom situ brzo bi mi dojadilo. Iako nitko u našoj kući nije pio alkohol, sos se spremao u pivske boce. Imali smo u šupi ogromnu zalihu smeđih pivskih boca samo za to. Ponekad, kada bih imala sreće, dala mi je baka nešto tog soka i u čašu, bar ono najrjeđe s vrha.
Iako je i juha od paradajza kuhana u uobičajenom bakinom stilu sa zaprškom, okus mi je bio odličan.
Kada smo jednom prilikom mama i ja išle u Klaićevu bolnicu u Zagreb, na moj uobičajeni pregled i testiranje kod alergologa, mama me odvela u restoran. „Naruči što želiš“, velikodušno mi je dopustila. Pažljivo gledajući jelovnik odabrala sam juhu od paradajza. Mama me pokušala upozoriti: „Ali znaš to ti nije baš kao bakina juha“, no ja nisam mogla niti zamisliti kako bi juha od paradajza mogla biti loša. Sažaljivo me gledala kada je na stol stigla neka juha od industrijskog koncentrata, a ja u usta stavila prvu žlicu.
Za moj trideseti rođendan poklonila mi je mama pasirku. Plastičnu, crvenu. Smijemo se dok mi priča kako je njena kolegica bila šokirana tim poklonom: „Kako ćeš kćeri pokloniti pasirku? Pa poklon treba biti osoban, ne nešto za rad.“ Ona ne zna koliko osobno doživljavam domaći sok od paradajza. I danas juhu od paradajza radim kao i moja baka, to i špinat na mlijeku su jedina jela u koja stavljam zapršku. U onom restoranu sam naučila da je glavna tajna te juhe krajem ljeta skuhati zrele i mirisne paradajze i spremiti miris i okus ljeta u boce.
Priče o hrani/2
Knedle sa šljivama
U Preradovićevoj uvijek kuha baka Margita. U kući nas živi četrnaest. Njeni obroci uvijek su precizni, svatko dobiva jedan komad mesa nedjeljom, ostalim danima uglavnom jedemo cušpajze. Čak i dani imaju svoj raspored, četvrtkom uvijek jedemo kelj, petkom grah. Uz kelj dobijem palačinku, uz grah ništa. Kada se kuha špinat na mlijeku, uz njega je pečeno jaje na oko. Mislim da bih mogla nabrojati svih desetak jela koja je baka vrtila u krug. Varivo od poriluka ili mahuna. Paradajz zelje. Perket. Pečena jetrica sa češnjakom. Varivo od buče: naribana buča s mlijekom na zapršci, to je posebno mrzio moj tata. Knedle sa šljivama, moje najdraže jelo. Uz njega bi baka zagrijala vrhnje, dodala žlicu šećera i onda ga razrijedila uljem, da bude dovoljno za sve. Lončić vrhnja podijelilo je nas desetak, samo je teta Zdenka odvojeno kuhala za njih četvero. Ljeti smo jeli sataraše, brdo narezane paprike se topilo na peći i kada bi splaslo na trećinu, a voda isparila, umiješala bi baka unutra još par jaja razmućenih kao za kajganu. Stric Marijan najviše je volio krumpire u bilo kojem obliku, a prigovarao bi kada se na stolu pojavila tjestenina i dvije zdjelice: u jednoj mljeveni orasi, u drugoj šećer. A što je za ručak? Provocirao je baku pitanjima dok bi po tjestenini rasipao slatka kristalna zrnca. Ja se nisam bunila na slatke dane, šufnudle s pekmezom i tjesteninu s orasima, drugih slatkiša ionako uglavnom nije bilo. Granatir marš: tjestenina sa skuhanim krumpirom, francuski krumpir: ploške kuhanog krumpira zapečene s kuhanim jajima i vrhnjem, ajnpren juha: moja noćna mora, juha i meso nedjeljom.
Kako sam mrzila ići u vrtić, uspjela bih namoliti baku da ostanem s njom doma pa smo skupa kuhale. Davala mi je zadatak miješanja zaprške. Sva njena jela imala su gotovo isti okus, prekuhano povrće i zaprška. Zabavljalo me puštati da zaprška skoro zagori pa zatim na brzinu spasiti stvar energičnim miješanjem. Tih dana jela su u okusu dobila i blago notu ugljena.
Ujutro bismo prvo otišle do dućana na ćošku, po kruh i vrećicu mlijeka. Baka je šporet naložila još prije mog ustajanja i sada bi mi na vrućoj plotni grijala šalicu mlijeka. Ponekad bih uz njega dobila krišku kruha s margarinom, ponekad s pekmezom, a vrlo često kruh je bio u mlijeku. Još ako bi se na njega uhvatila kožica, bilo je to nešto najodvratnije što sam mogla zamisliti. I dan danas mi se diže želudac na okus kožice s mlijeka.
Povrće je baka brala u vrtu. Iako smo živjeli u centru grada, iza kuće su se zaredale garaža, šupa i na kraju svega vrt. Bilo je to pravo duboko blokovsko dvorište, omeđeno visokim zidom skrivalo je svašta, i grmove ribizla od kojih se radio pekmez, finu breskvu i kajsiju negdje na sredini vrta, a na samom kraju šljiva koja bi davala plodove za one moje omiljene knedle. Čitavo djetinjstvo govorila sam kako ću u svojim svatovima jesti knedle od šljiva. Nikada nisam planirala kakvu ću imati vjenčanicu, u kojoj crkvi ću se udati, kakvo će biti slavlje. Jedino što sam znala bilo je da u najsvečanijem trenutku svog života želim jesti knedle sa šljivama.
Juha od paradajza
Ponekad bi baka i ja radile tjesteninu. Ona bi zamijesila tvrdo tijesto, a ja bih dobila zadatak istanjiti ga na mašini. Vrtjela sam malu metalnu ručku uživajući kako se gruda tijesta pretvara u duguljastu palačinku. Hvatala sam je rukom dok je polako izlazila između dva stisnuta valjka i ponovno je vraćala unutra. Tijesto bi svaki put bilo sve duže i duže. Ponekad je to bio kraj procesa, ovako razvučeno tijesto stavljale smo na vrelu plotnu i od njega pekle mlince. Gledala sam kako se pojavljuju mjehurići zraka, čekala hoće li puknuti, a zatim ga prekretala na drugu stranu. Mjehurići bi se tada pretvorili u crne izgorene fleke, a krhke pečene mlince slagale smo na hrpu koja je obično čekala nedjelju. Osim mlinaca radile smo i rezance. Kada bi se tijesto dovoljno stanjilo, kroz nekoliko valjanja razmaknula bi ona zube na valjcima i uskoro bi se počeli pojavljivati rezanci različitih veličina. Oni najširi bili su priprema za krpice sa zeljem, jedno od rijetkih slanih jela s tjesteninom, a oni najuži sušili bi se za nedjeljnu juhu.
Juhe posebno nisam voljela. Jedina draga bila mi je juha od paradajza. Krajem ljeta brale su baka, teta i mama paradajz u vrtu i zatim kuhale sos koji je satima trebalo pasirati na drvenoj pasirki. Uvijek bih molila da i ja probam, no nakon par struganja gore dolje valjkom po metalnom situ brzo bi mi dojadilo. Iako nitko u našoj kući nije pio alkohol, sos se spremao u pivske boce. Imali smo u šupi ogromnu zalihu smeđih pivskih boca samo za to. Ponekad, kada bih imala sreće, dala mi je baka nešto tog soka i u čašu, bar ono najrjeđe s vrha.
Iako je i juha od paradajza kuhana u uobičajenom bakinom stilu sa zaprškom, okus mi je bio odličan.
Kada smo jednom prilikom mama i ja išle u Klaićevu bolnicu u Zagreb, na moj uobičajeni pregled i testiranje kod alergologa, mama me odvela u restoran. „Naruči što želiš“, velikodušno mi je dopustila. Pažljivo gledajući jelovnik odabrala sam juhu od paradajza. Mama me pokušala upozoriti: „Ali znaš to ti nije baš kao bakina juha“, no ja nisam mogla niti zamisliti kako bi juha od paradajza mogla biti loša. Sažaljivo me gledala kada je na stol stigla neka juha od industrijskog koncentrata, a ja u usta stavila prvu žlicu.
Za moj trideseti rođendan poklonila mi je mama pasirku. Plastičnu, crvenu. Smijemo se dok mi priča kako je njena kolegica bila šokirana tim poklonom: „Kako ćeš kćeri pokloniti pasirku? Pa poklon treba biti osoban, ne nešto za rad.“ Ona ne zna koliko osobno doživljavam domaći sok od paradajza. I danas juhu od paradajza radim kao i moja baka, to i špinat na mlijeku su jedina jela u koja stavljam zapršku. U onom restoranu sam naučila da je glavna tajna te juhe krajem ljeta skuhati zrele i mirisne paradajze i spremiti miris i okus ljeta u boce.