Through winter-time we call on spring,
And through spring on summer call,
And when abounding hedges ring
Declare that winter’s best of all;
And after that there’s nothing good
Because the spring-time has not come –
Nor know that what disturbs our blood
Is but its longing for the tomb.
___________W. B. Yeats
***
Točak
Svu zimu proljeće nam zaziva volja,
U proljeće žudnja nam ljetnja žega,
A kad se plodom napune polja
Kažemo da zima bolja je od svega;
A onda ništa dobro nije
Žudimo opet za proljetnim dobom –
Jer ono zbog čeg’ krv nam vrije
Ništa je drugo do čežnja za grobom.
_____________W. B. Yeats
Pišući 1949. godine svojoj budućoj ženi koja je u to vrijeme na nekoj stipendiji u Engleskoj, Mihiz se žali na nepoticajnu atmosferu beogradske jeseni i kišu koja sipi te autoironično zaključuje: “Ako postoji neka veština koju imaju intelektualci našega naroda, onda je to sigurno umetnost da se pronađe dobar izgovor, ma i meteorološki, za nerad.“ Suštinski isto zapažanje dade se čuti i danas, u kafani, u formi fraze koja veli da se u Bosni ne isplati ni biti Bog, jer Bosanci vremenom nikad nisu zadovoljni, ili im je prevruće ili prehladno, pa im u tom smislu ni Bog ne može udovoljiti.
Ipak, opsesija vremenskim prilikama niti je lokalno jugoslovensko-balkanska, niti je ograničena na naše vrijeme koje se, eto, više ne zadovoljava pukom prognozom vremena, nego se prepušta i sve detaljnijim biometeorološkim prognozama. Yeatsova pjesma Točak to odlično ilustruje. Veli Yeats, dakle, usred Irske, a krajem dvadesetih godina dvadesetog vijeka, kako zimi zazivamo proljeće, kako u proljeće žudimo za ljetom, te kako se s jeseni poradujemo zimi i onda sve iznova. Ipak, pjesma ne ostaje na nivou opservacije; pjesnik nam na kraju nudi i pojašnjenje. Jer ono zbog čeg’ krv nam vrije/ Ništa je drugo do čežnja za grobom. – kaže, znači, William Butler Yeats na kraju pjesme Točak objavljene u knjizi pjesama The Tower (Toranj) iz 1929. godine.
Ton je fatalistički i pomalo šopenhauerovski, no ovu pjesmu ponajprije ipak otvara frojdovski ključ. Do Prvog svjetskog rata, naime, psihoanaliza je nosila isključivo oslobodilački potencijal: Eros će promijeniti sve. Cijeli Freudov krug u to vrijeme manje ili više vjeruje u nepobjedivost vječnog Erosa suštinski slično načinu na koji će u to godinama i decenijama kasnije nastaviti vjerovati jedino Wilhelm Reich. Ipak, Prvi svjetski rat za Freuda je označio duboku promjenu u svjetonazoru. Većina komentatora to tumači kao rezultat reakcije na sve te silne smrti u ratu, dok neki pak tvrde da je tu veliku ulogu odigralo i Freudovo starenje. (Usput, Freud je rođen 1856. godine, a Yeats 1865; između njih je, dakle, devet godina razlike, baš kao i između knjiga u kojima se i jednom i drugom ukazuje Thanatos. Freud je, naime, 1920. objavio S one strane principa zadovoljstva, a Yeats 1929. Toranj.) Kako primijećuje Roland Jaccard, za Freuda je Thanatos zapravo “izvorna težnja svakog živog bića da se vrati u neorgansko stanje“.
Pjesma Točak govori ustvari o toj izvornoj težnji. Pjesnik Yeats traži metafizički razlog za trajno i nepromjenjivo ljudsko nezadovoljstvo i nalazi ga upravo u frojdovskoj viziji Thanatosa. Dušan Kovačević se pitao šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću, a Yeatsova dilema bi se mogla varirati na sličan način: Šta je to u ljudskom drobu što ga vodi prema grobu? Odgovor na oba pitanja, na obe dileme je zapravo isti; to je ono isto zbog čega krv nam vrije; to je ona naša ljudska suština; to su samo naše biće i sam drob. Jer s jedne strane je sasvim lako dokazati Freudov utjecaj na kasnu fazu Yeatsovog stvaralaštva, pronaći biografske potvrde Yeatsovog čitanja Freuda; no s druge strane pak, mogla bi se s priličnom sigurnošću braniti i teza da su sličnosti u Freudovom i Yeatsovom doživljaju svijeta posljedica dubinske intelektualne srodnosti, odnosno da su psihoanalitičar i pjesnik došli do istih vizija nezavisno jedan od drugog, onako kao što su svemir slično protumačili, a svaki sam za sebe, Immanuel Kant i Pierre Simon de Laplace.
Yeats ne bi bio Yeats kad bi njegova poetska vizija bila tek varijacija na aleksandrijsko-biblijsku rezigniranu svijest da nema ničeg novog pod Suncem. On zna da je Heraklit u pravu i da se u istu rijeku ne može dvaput ugaziti, ali isto tako zna da se pod istim Suncem ne može dvaput jednako kročiti. Zato je pjesma Točak istovremeno i svevremenska i paradigmatski artefakt epohe; ona, dakle, u isto vrijeme opisuje osjećanje nezavisno od prostora i vremena, ostajući specifičan period piece, pjesma u kojoj se zrcali vrijeme vlastitog nastanka. U ovim Yeatsovim stihovima susreću su, dakle, Freud i Propovjednik.
Prevodilačka sveska/6
Thanatos (bio)meteorologije
***
The Wheel
Through winter-time we call on spring,
And through spring on summer call,
And when abounding hedges ring
Declare that winter’s best of all;
And after that there’s nothing good
Because the spring-time has not come –
Nor know that what disturbs our blood
Is but its longing for the tomb.
___________W. B. Yeats
***
Točak
Svu zimu proljeće nam zaziva volja,
U proljeće žudnja nam ljetnja žega,
A kad se plodom napune polja
Kažemo da zima bolja je od svega;
A onda ništa dobro nije
Žudimo opet za proljetnim dobom –
Jer ono zbog čeg’ krv nam vrije
Ništa je drugo do čežnja za grobom.
_____________W. B. Yeats
Pišući 1949. godine svojoj budućoj ženi koja je u to vrijeme na nekoj stipendiji u Engleskoj, Mihiz se žali na nepoticajnu atmosferu beogradske jeseni i kišu koja sipi te autoironično zaključuje: “Ako postoji neka veština koju imaju intelektualci našega naroda, onda je to sigurno umetnost da se pronađe dobar izgovor, ma i meteorološki, za nerad.“ Suštinski isto zapažanje dade se čuti i danas, u kafani, u formi fraze koja veli da se u Bosni ne isplati ni biti Bog, jer Bosanci vremenom nikad nisu zadovoljni, ili im je prevruće ili prehladno, pa im u tom smislu ni Bog ne može udovoljiti.
Ipak, opsesija vremenskim prilikama niti je lokalno jugoslovensko-balkanska, niti je ograničena na naše vrijeme koje se, eto, više ne zadovoljava pukom prognozom vremena, nego se prepušta i sve detaljnijim biometeorološkim prognozama. Yeatsova pjesma Točak to odlično ilustruje. Veli Yeats, dakle, usred Irske, a krajem dvadesetih godina dvadesetog vijeka, kako zimi zazivamo proljeće, kako u proljeće žudimo za ljetom, te kako se s jeseni poradujemo zimi i onda sve iznova. Ipak, pjesma ne ostaje na nivou opservacije; pjesnik nam na kraju nudi i pojašnjenje. Jer ono zbog čeg’ krv nam vrije/ Ništa je drugo do čežnja za grobom. – kaže, znači, William Butler Yeats na kraju pjesme Točak objavljene u knjizi pjesama The Tower (Toranj) iz 1929. godine.
Ton je fatalistički i pomalo šopenhauerovski, no ovu pjesmu ponajprije ipak otvara frojdovski ključ. Do Prvog svjetskog rata, naime, psihoanaliza je nosila isključivo oslobodilački potencijal: Eros će promijeniti sve. Cijeli Freudov krug u to vrijeme manje ili više vjeruje u nepobjedivost vječnog Erosa suštinski slično načinu na koji će u to godinama i decenijama kasnije nastaviti vjerovati jedino Wilhelm Reich. Ipak, Prvi svjetski rat za Freuda je označio duboku promjenu u svjetonazoru. Većina komentatora to tumači kao rezultat reakcije na sve te silne smrti u ratu, dok neki pak tvrde da je tu veliku ulogu odigralo i Freudovo starenje. (Usput, Freud je rođen 1856. godine, a Yeats 1865; između njih je, dakle, devet godina razlike, baš kao i između knjiga u kojima se i jednom i drugom ukazuje Thanatos. Freud je, naime, 1920. objavio S one strane principa zadovoljstva, a Yeats 1929. Toranj.) Kako primijećuje Roland Jaccard, za Freuda je Thanatos zapravo “izvorna težnja svakog živog bića da se vrati u neorgansko stanje“.
Pjesma Točak govori ustvari o toj izvornoj težnji. Pjesnik Yeats traži metafizički razlog za trajno i nepromjenjivo ljudsko nezadovoljstvo i nalazi ga upravo u frojdovskoj viziji Thanatosa. Dušan Kovačević se pitao šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću, a Yeatsova dilema bi se mogla varirati na sličan način: Šta je to u ljudskom drobu što ga vodi prema grobu? Odgovor na oba pitanja, na obe dileme je zapravo isti; to je ono isto zbog čega krv nam vrije; to je ona naša ljudska suština; to su samo naše biće i sam drob. Jer s jedne strane je sasvim lako dokazati Freudov utjecaj na kasnu fazu Yeatsovog stvaralaštva, pronaći biografske potvrde Yeatsovog čitanja Freuda; no s druge strane pak, mogla bi se s priličnom sigurnošću braniti i teza da su sličnosti u Freudovom i Yeatsovom doživljaju svijeta posljedica dubinske intelektualne srodnosti, odnosno da su psihoanalitičar i pjesnik došli do istih vizija nezavisno jedan od drugog, onako kao što su svemir slično protumačili, a svaki sam za sebe, Immanuel Kant i Pierre Simon de Laplace.
Yeats ne bi bio Yeats kad bi njegova poetska vizija bila tek varijacija na aleksandrijsko-biblijsku rezigniranu svijest da nema ničeg novog pod Suncem. On zna da je Heraklit u pravu i da se u istu rijeku ne može dvaput ugaziti, ali isto tako zna da se pod istim Suncem ne može dvaput jednako kročiti. Zato je pjesma Točak istovremeno i svevremenska i paradigmatski artefakt epohe; ona, dakle, u isto vrijeme opisuje osjećanje nezavisno od prostora i vremena, ostajući specifičan period piece, pjesma u kojoj se zrcali vrijeme vlastitog nastanka. U ovim Yeatsovim stihovima susreću su, dakle, Freud i Propovjednik.