Koje je mjesto Novog kvadrata u povijesti hrvatskog stripa znaju danas već i klinci u vrtićima. Evo, baš sam neki dan prolazio pored onog gornjogradskog i gledao djecu kako se drže za ruke i plešu u krug, pjevušeći onu staru:
“U početku bješe Maurović,
i braća Neugebauer,
a onda su četrdeset i šeste
zabranili stri-i-ip!
Sve je obnovio Plavi vjesnik
(Jules, Beker, Bordo, Delač pokojni),
a onda je kao reakcija
nastala Treća generacija –
– Novi kva-a-drat!”
Kao svaka dobra popularna povijest, naime, i ona hrvatskog stripa se kroz godine dogmatizirala i iskristalizirala u nekontroverznu, lako pamtljivu, urednu, logičnu i samim time sumnjivu priču. Sumnjivu, jer povijest nikad nije tako jednoznačna kako se prikazuje pučkoškolcima, nikad nije uredan slijed uzroka i posljedica, nikad nije (na stranu rasprave o tome da li su presudnije velike ličnosti ili historijski procesi) grafikonski čista slika minulih događaja. Za objektivno opisati povijest trebao bi nam u najmanju ruku vremeplov, za objasniti je teorija kaosa… Kakva li je onda prava povijest hrvatskog stripa, kakva li je točna uloga Novog kvadrata u njemu?
Rječju: nemam pojma.
Nemam pojma jer nisam bio tamo. Ne da bi mi išta pomoglo da sam “bio tamo” jer, koliko vidim, ovih se dana ni ljudi koji su bili tamo ne mogu složiti ni tko je što pokrenuo, ni tko je u čemu bio prvi, ni tko je za što kriv ili zaslužan. Možemo ići točku po točku kroz onu uvriježenu pjesmicu o Novom kvadratu i na svaki će stih neki od članova složiti facu i reći “Pa, nije bilo baš tako”. I zatim ispričati svoju verziju koja će se i sa službenom i s ostalim verzijama poklopiti tek tu i tamo, najčešće u točkama koje su i ušle u pjesmicu. A ostalo? Ostalo je interpretacija. A koja je vaša, ovisit će od generacije kojoj pripadate.
MILENA, GENERACIJO
Dogodilo mi se šesto puta, ovdje, ondje ili na otvaranju kakve izložbe u provincijskom hotelu, da se razgovor pokrene o stripu (nu da, kao da o čemu drugom znam razgovarati) i da neka uspješna galeristica ili neki u životu zalutali i dobro baždaren bivši student mudro zakimaju glavom i kažu:
– A Novog kvadrata se vi sjećate? Ja sam išla u školu s njima.
Ili:
– Crtao sam ja nekad. Znao sam sve njih, onog Ilića, Kordeja, sve…
Na što se ja, dakako, pristojno nasmiješim, kimnem i čekam da odu po novo piće ili promijene temu. Kao što isti ritual izvedem kad mi netko od svojih šezdeset, sedamdeset, devedeset, sto dvadeset, počne pričati kako se sjeća Maurovića, bogati, kako je to bilo dobro.
Naravno, ne radim to zato što bih mislio da o Mauroviću ne bi vrijedilo pričati ili zato što imam nešto protiv Novog kvadrata (ništa efikasno, ali o tom potom), već zato što je u oba slučaja ton kojim su riječi izgovorene isti, što se u oba slučaja sugovornik kroz maglu prisjeća svoje mladosti, zadnjeg puta kada mu je strip, kada mu je bilo što izvan dnevne rutine posla i obitelji i (kako kome) flaše bilo bitno. Na to se nema što reći, jer ni oni nemaju sljedeću rečenicu – oni se Maurovića ili Kvadrata samo sjećaju, ništa o njima ne misle, pamte ih samo kao dio vlastitog zlatnog doba ili kao susret s nekim o kome su novine pisale, nekim slavnim.
Ali na stranu to, činjenica ostaje da je, barem u Zagrebu, barem među studentima iz tih godinu-dvije svog postojanja, Novi kvadrat ostao referentna točka kolektivnog pamćenja, srazmjerno velik i srazmjerno bitan kulturni fenomen kojem su bili svjedoci te im je samim tim, kao i rock novog vala, postao bitniji, veći, važniji dio povijesti, dio uz kojeg su vezali preživjele ostatke svoje ondašnje energije, entuzijazma, snova i nada te ga pretočili u pozlaćenu uspomenu trenutka u kojem je sve bilo moguće. “E, sjećaš se Azre? To je bio bend, deset godina ispred svog vremena!” “A Novi kvadrat?” “Novi kvadrat, e!”
Kao i svaka dobra legenda, i ona o Novom kvadratu krenula je iz takve situacije i rasla prirodnim tokom. Neki su članovi deificirani činjenicom da su otišli van, neki svojim radom, neki svojim trudom u tom smjeru. Neki su uspjeli stvoriti život i karijeru izvan sjene Novog kvadrata, neki nisu. Neki su ostavili strip, neke samo najzagriženiji podatkoljupci pamte kao članove osnovne postave. Mešić je beatificiran po ustaljenom procesu rock-zvijezda koje su otišle “dok su još toliko mogle dati”, Glavan je i danas zbunjen dodijeljenom mu ulogom vječnog osporavatelja novokvadratovske poetike, ali ne može tu ništa učiniti: legenda treba svoje heroje, svoje mučenike, svoje oponente. Legenda živi svojim životom i oni koje je uhvatila u svoj žrvanj nemaju puno izbora. Ako nisu promijenili kontinent, kao Ilić, ako nisu promijenili formu kao Devlić ili medij kao Kunc, još uvijek će prva asocijacija ljudi koji ih pamte biti: “A ti si onaj iz Novog kvadrata? Sjećam se ja…”
Legenda traži žrtve.
ma, kakav drakula!
Najveći broj žrtava, Novi kvadrat pokosio je unutar svoje generacije. Onda je službeno upokojen i rasformiran i pokopan i priča je tu trebala stati. Ali, niti jednog pravog vampira nije grob nikad zaustavio!
Uredno mumificiran, leš je bio izložen u posebnom, puno puta spominjanom i već samom po sebi legendarnom, desetom broju časopisa Pitanja iz sedamdeset i devete te je unutar tih korica pritajen vrebao nove žrtve. Čime priča stiže do moje generacije.
(Otvorit ću zagradu ovdje budući da sam primijetio kako sam, u skladu sa svojom mračnom prirodom, do sada pričao o trajanju i ulozi Novog kvadrata u gotovo isključivo apokaliptičnim i ikonoklastičnim tonovima, ne spominjući ništa dobro. Pa, da to raščistimo: naravno da su stripovi Novog kvadrata bili i grafički maestralni i osvježenje unutar klasicističke tradicije hrvatskog stripa i da su njihovi autori, bez obzira na mlade godine, uspjeli direktnost dobrog rokenrola pretočiti u ubojite, pamtljive i, u neku ruku, jedinstvene tabloe (čak i unutar svjetskog stripa). Ali, o tome je već toliko pisano i toliko je puta sve prežvakano da mi se jednostavno ne da kroz cijelu priču još jedanput prolaziti. Recimo zato samo ovo: da Novi kvadrat nije bio dobar, ne bismo o njemu pisali i natezali se još i danas, dvadeset godina od raspada grupe. A budući da pišemo, zanemarimo opća mjesta i vratimo se interpretaciji. Zagrada zatvorena.)
Elem, moja generacija. Svojom generacijom zovem one koji su bili klinci, tinci, u vrijeme Poleta i Pitanja i kojima su stripovi Novog kvadrata udarili ravno u hormonima rastočen mozak i zauvijek im bar malo izmijenili svijest i pogled na svijet te strip. Što i ne bi bilo nužno loše da novokvadratovski stripovi imaju jednu nezgodnu osobinu svih velikih i važnih stvari – prividnu jednostavnost.
Je, znam da su Kvadrat optuživali i za hermetičnost i za filozofiranje i za preseravanje, ali to jednostavno nije tako. S jedne strane, NK stripovi su bili iskreni, ma koliko mladalačka iskrenost naivno izgledala iz pozicije tuđih uznapredovalih godina. S druge strane, ti su dečki fakat, ali fakat brzo i sigurno ovladali formom i jezikom stripa i njihovi ekseperimenti nisu bili tek vizualne masturbacije već glasno razmišljanje o putovima i mogućnostima. A kako su to dobro radili, tako su rezultati bili svakome jasni – barem svakome onome neopterećenom predrasudom o tome što strip treba biti, barem klincima, barem mojoj generaciji.
Što je dovelo do neželjenih posljedica.
Jer, što prividno čini NK strip? Jedna tabla, nekakva pametna poanta i puno crtica po crtežu. Jednu tablu svakako je lakše napraviti nego strip julesovske dužine, crtice su baš fora jer njima mogu prikriti sve što ne znam nacrtati, a pametni smo, bogibogme, svi, pa scenarij onda nije problem, ne?
I tako je uskoro svatko radio strip a la Novi kvadrat, bez da je išta shvatio. I tako smo umjesto deset jakih, vizualno pismenih i grafički nadarenih autora koji su uz to imali što i reći, dobili desetke, stotine možda, pokušavača koji su crticama ispunjavali tablu po tablu, nemajući što reći, ali čineći to na strašno pretenciozan način. Reći danas nekom klincu da mu je strip “novokvadratovski” gotovo je uvijek način da se rad omalovaži i njega uvrijedi. Ne što bi Novi kvadrat sam po sebi bio loš, zla aberacija u tkivu hrvatskog stripa, ne zato!
Već zato što je njegovo vrijeme prošlo.
DVADESET GODINA POSLIJE
Ne bih želio idealizirati strip u bijelome svijetu, jer nije ni on savršen i smeća (dobronamjernog ili onog drugog, isto je) vani podjednako ima na tone, ali ima taj bjelosvjetski strip jednu stvar koja nama opako fali: kontinuitet.
Naime, dok nama svakih dvadeset godina netko (ili mi sami) podmetne kajlu – ekonomsku, političku, ratnu – i obustavi nam razvoj tako da moramo otpočetka, strip u svijetu traje. Što drugim riječima znači da se razvija, da mutira – možda i u smjerovima koji nikuda ne vode ili se nama ne sviđaju – ali da raste i da pokušava naći način svog opstanka. Što je prva i najvažnija karakteristika svakog živog bića. Hrvatski strip, pak, u nedostatku sadašnjosti, opsjednut je prošlošću (bila ona predstavljena Maurovićem ili Novim kvadratom, svejedno je), sputan u razvoju i, faktički, mrtav. A mrtav i povampiren strip ne zanima žive ljude, već samo druge vampire, one davno ugrižene, inficirane, bez mogućnosti da ozdrave.
Izložba povodom dvadesetogodišnjice Novog kvadrata ne bi trebala biti poziv na nostalgiju, a nikako povod da se u svijet puste nove generacije netalentiranih zombija koji misle da je lako tako biti pametan. Izložba Novog kvadrata trebala bi biti, volio bih da bude, kolac u srce jednom fenomenu koji je nadživio svoje vrijeme (jer ni underground više nije što je bio, jer ni Moebius i škvadra više ne rade što su tada radili) i kojeg treba cijeniti i od njega učiti, ali kojeg treba pokopati i, zajedno s njegovim članovima, živjeti dalje.
Vampiri u Hrvata
Fenomen Novog kvadrata
Koje je mjesto Novog kvadrata u povijesti hrvatskog stripa znaju danas već i klinci u vrtićima. Evo, baš sam neki dan prolazio pored onog gornjogradskog i gledao djecu kako se drže za ruke i plešu u krug, pjevušeći onu staru:
“U početku bješe Maurović,
i braća Neugebauer,
a onda su četrdeset i šeste
zabranili stri-i-ip!
Sve je obnovio Plavi vjesnik
(Jules, Beker, Bordo, Delač pokojni),
a onda je kao reakcija
nastala Treća generacija –
– Novi kva-a-drat!”
Kao svaka dobra popularna povijest, naime, i ona hrvatskog stripa se kroz godine dogmatizirala i iskristalizirala u nekontroverznu, lako pamtljivu, urednu, logičnu i samim time sumnjivu priču. Sumnjivu, jer povijest nikad nije tako jednoznačna kako se prikazuje pučkoškolcima, nikad nije uredan slijed uzroka i posljedica, nikad nije (na stranu rasprave o tome da li su presudnije velike ličnosti ili historijski procesi) grafikonski čista slika minulih događaja. Za objektivno opisati povijest trebao bi nam u najmanju ruku vremeplov, za objasniti je teorija kaosa… Kakva li je onda prava povijest hrvatskog stripa, kakva li je točna uloga Novog kvadrata u njemu?
Rječju: nemam pojma.
Nemam pojma jer nisam bio tamo. Ne da bi mi išta pomoglo da sam “bio tamo” jer, koliko vidim, ovih se dana ni ljudi koji su bili tamo ne mogu složiti ni tko je što pokrenuo, ni tko je u čemu bio prvi, ni tko je za što kriv ili zaslužan. Možemo ići točku po točku kroz onu uvriježenu pjesmicu o Novom kvadratu i na svaki će stih neki od članova složiti facu i reći “Pa, nije bilo baš tako”. I zatim ispričati svoju verziju koja će se i sa službenom i s ostalim verzijama poklopiti tek tu i tamo, najčešće u točkama koje su i ušle u pjesmicu. A ostalo? Ostalo je interpretacija. A koja je vaša, ovisit će od generacije kojoj pripadate.
MILENA, GENERACIJO
Dogodilo mi se šesto puta, ovdje, ondje ili na otvaranju kakve izložbe u provincijskom hotelu, da se razgovor pokrene o stripu (nu da, kao da o čemu drugom znam razgovarati) i da neka uspješna galeristica ili neki u životu zalutali i dobro baždaren bivši student mudro zakimaju glavom i kažu:
– A Novog kvadrata se vi sjećate? Ja sam išla u školu s njima.
Ili:
– Crtao sam ja nekad. Znao sam sve njih, onog Ilića, Kordeja, sve…
Na što se ja, dakako, pristojno nasmiješim, kimnem i čekam da odu po novo piće ili promijene temu. Kao što isti ritual izvedem kad mi netko od svojih šezdeset, sedamdeset, devedeset, sto dvadeset, počne pričati kako se sjeća Maurovića, bogati, kako je to bilo dobro.
Naravno, ne radim to zato što bih mislio da o Mauroviću ne bi vrijedilo pričati ili zato što imam nešto protiv Novog kvadrata (ništa efikasno, ali o tom potom), već zato što je u oba slučaja ton kojim su riječi izgovorene isti, što se u oba slučaja sugovornik kroz maglu prisjeća svoje mladosti, zadnjeg puta kada mu je strip, kada mu je bilo što izvan dnevne rutine posla i obitelji i (kako kome) flaše bilo bitno. Na to se nema što reći, jer ni oni nemaju sljedeću rečenicu – oni se Maurovića ili Kvadrata samo sjećaju, ništa o njima ne misle, pamte ih samo kao dio vlastitog zlatnog doba ili kao susret s nekim o kome su novine pisale, nekim slavnim.
Ali na stranu to, činjenica ostaje da je, barem u Zagrebu, barem među studentima iz tih godinu-dvije svog postojanja, Novi kvadrat ostao referentna točka kolektivnog pamćenja, srazmjerno velik i srazmjerno bitan kulturni fenomen kojem su bili svjedoci te im je samim tim, kao i rock novog vala, postao bitniji, veći, važniji dio povijesti, dio uz kojeg su vezali preživjele ostatke svoje ondašnje energije, entuzijazma, snova i nada te ga pretočili u pozlaćenu uspomenu trenutka u kojem je sve bilo moguće. “E, sjećaš se Azre? To je bio bend, deset godina ispred svog vremena!” “A Novi kvadrat?” “Novi kvadrat, e!”
Kao i svaka dobra legenda, i ona o Novom kvadratu krenula je iz takve situacije i rasla prirodnim tokom. Neki su članovi deificirani činjenicom da su otišli van, neki svojim radom, neki svojim trudom u tom smjeru. Neki su uspjeli stvoriti život i karijeru izvan sjene Novog kvadrata, neki nisu. Neki su ostavili strip, neke samo najzagriženiji podatkoljupci pamte kao članove osnovne postave. Mešić je beatificiran po ustaljenom procesu rock-zvijezda koje su otišle “dok su još toliko mogle dati”, Glavan je i danas zbunjen dodijeljenom mu ulogom vječnog osporavatelja novokvadratovske poetike, ali ne može tu ništa učiniti: legenda treba svoje heroje, svoje mučenike, svoje oponente. Legenda živi svojim životom i oni koje je uhvatila u svoj žrvanj nemaju puno izbora. Ako nisu promijenili kontinent, kao Ilić, ako nisu promijenili formu kao Devlić ili medij kao Kunc, još uvijek će prva asocijacija ljudi koji ih pamte biti: “A ti si onaj iz Novog kvadrata? Sjećam se ja…”
Legenda traži žrtve.
ma, kakav drakula!
Najveći broj žrtava, Novi kvadrat pokosio je unutar svoje generacije. Onda je službeno upokojen i rasformiran i pokopan i priča je tu trebala stati. Ali, niti jednog pravog vampira nije grob nikad zaustavio!
Uredno mumificiran, leš je bio izložen u posebnom, puno puta spominjanom i već samom po sebi legendarnom, desetom broju časopisa Pitanja iz sedamdeset i devete te je unutar tih korica pritajen vrebao nove žrtve. Čime priča stiže do moje generacije.
(Otvorit ću zagradu ovdje budući da sam primijetio kako sam, u skladu sa svojom mračnom prirodom, do sada pričao o trajanju i ulozi Novog kvadrata u gotovo isključivo apokaliptičnim i ikonoklastičnim tonovima, ne spominjući ništa dobro. Pa, da to raščistimo: naravno da su stripovi Novog kvadrata bili i grafički maestralni i osvježenje unutar klasicističke tradicije hrvatskog stripa i da su njihovi autori, bez obzira na mlade godine, uspjeli direktnost dobrog rokenrola pretočiti u ubojite, pamtljive i, u neku ruku, jedinstvene tabloe (čak i unutar svjetskog stripa). Ali, o tome je već toliko pisano i toliko je puta sve prežvakano da mi se jednostavno ne da kroz cijelu priču još jedanput prolaziti. Recimo zato samo ovo: da Novi kvadrat nije bio dobar, ne bismo o njemu pisali i natezali se još i danas, dvadeset godina od raspada grupe. A budući da pišemo, zanemarimo opća mjesta i vratimo se interpretaciji. Zagrada zatvorena.)
Elem, moja generacija. Svojom generacijom zovem one koji su bili klinci, tinci, u vrijeme Poleta i Pitanja i kojima su stripovi Novog kvadrata udarili ravno u hormonima rastočen mozak i zauvijek im bar malo izmijenili svijest i pogled na svijet te strip. Što i ne bi bilo nužno loše da novokvadratovski stripovi imaju jednu nezgodnu osobinu svih velikih i važnih stvari – prividnu jednostavnost.
Je, znam da su Kvadrat optuživali i za hermetičnost i za filozofiranje i za preseravanje, ali to jednostavno nije tako. S jedne strane, NK stripovi su bili iskreni, ma koliko mladalačka iskrenost naivno izgledala iz pozicije tuđih uznapredovalih godina. S druge strane, ti su dečki fakat, ali fakat brzo i sigurno ovladali formom i jezikom stripa i njihovi ekseperimenti nisu bili tek vizualne masturbacije već glasno razmišljanje o putovima i mogućnostima. A kako su to dobro radili, tako su rezultati bili svakome jasni – barem svakome onome neopterećenom predrasudom o tome što strip treba biti, barem klincima, barem mojoj generaciji.
Što je dovelo do neželjenih posljedica.
Jer, što prividno čini NK strip? Jedna tabla, nekakva pametna poanta i puno crtica po crtežu. Jednu tablu svakako je lakše napraviti nego strip julesovske dužine, crtice su baš fora jer njima mogu prikriti sve što ne znam nacrtati, a pametni smo, bogibogme, svi, pa scenarij onda nije problem, ne?
I tako je uskoro svatko radio strip a la Novi kvadrat, bez da je išta shvatio. I tako smo umjesto deset jakih, vizualno pismenih i grafički nadarenih autora koji su uz to imali što i reći, dobili desetke, stotine možda, pokušavača koji su crticama ispunjavali tablu po tablu, nemajući što reći, ali čineći to na strašno pretenciozan način. Reći danas nekom klincu da mu je strip “novokvadratovski” gotovo je uvijek način da se rad omalovaži i njega uvrijedi. Ne što bi Novi kvadrat sam po sebi bio loš, zla aberacija u tkivu hrvatskog stripa, ne zato!
Već zato što je njegovo vrijeme prošlo.
DVADESET GODINA POSLIJE
Ne bih želio idealizirati strip u bijelome svijetu, jer nije ni on savršen i smeća (dobronamjernog ili onog drugog, isto je) vani podjednako ima na tone, ali ima taj bjelosvjetski strip jednu stvar koja nama opako fali: kontinuitet.
Naime, dok nama svakih dvadeset godina netko (ili mi sami) podmetne kajlu – ekonomsku, političku, ratnu – i obustavi nam razvoj tako da moramo otpočetka, strip u svijetu traje. Što drugim riječima znači da se razvija, da mutira – možda i u smjerovima koji nikuda ne vode ili se nama ne sviđaju – ali da raste i da pokušava naći način svog opstanka. Što je prva i najvažnija karakteristika svakog živog bića. Hrvatski strip, pak, u nedostatku sadašnjosti, opsjednut je prošlošću (bila ona predstavljena Maurovićem ili Novim kvadratom, svejedno je), sputan u razvoju i, faktički, mrtav. A mrtav i povampiren strip ne zanima žive ljude, već samo druge vampire, one davno ugrižene, inficirane, bez mogućnosti da ozdrave.
Izložba povodom dvadesetogodišnjice Novog kvadrata ne bi trebala biti poziv na nostalgiju, a nikako povod da se u svijet puste nove generacije netalentiranih zombija koji misle da je lako tako biti pametan. Izložba Novog kvadrata trebala bi biti, volio bih da bude, kolac u srce jednom fenomenu koji je nadživio svoje vrijeme (jer ni underground više nije što je bio, jer ni Moebius i škvadra više ne rade što su tada radili) i kojeg treba cijeniti i od njega učiti, ali kojeg treba pokopati i, zajedno s njegovim članovima, živjeti dalje.
Otkrivati neke nove kvadrate.
(10. 11. 1999.)