(prvo i četrnaesto pjevanje, poeme posvećene Danilu Kišu)
&1.
Rodih se na dan Stjepana Prvomučenika,
u nebeskom zodijačkom znaku Jarca,
predodređen za tjeskobu, s pečatom tmine na duši.
Rekli su mi da je majka izgovorila kroz suze radosne:
“Ne kmeči, čedo! Život je tek počeo, godine plača su pred tobom!”
A otac je u svoj Kalendar, kao u Knjigu matičnu, upisao datum, unio podatke o vremenu i dometnuo svoju misao:
“Ko se ode rodi, jebo je čvorka!”
Rodih se u očevoj krčmi, kraj druma kojim često
prolažahu kiridžije, a jedan krak se račvao
prema Primorju, i tuda smo mogli za nekoliko
sati hoda stići u mediteransko obilje.
Tuda su nekada hodili graditelji crkvi i živopisci
i radovali se što ostavljaju tragove Vječne Forme Boga.
*
&14.
Volio bih da se kraljevski osjećam na polju svoje djelatnosti,
volio bih da mogu suditi o sebi, o svojoj književnoj pojavi,
a da ne ispadnem skroman, licemjer ili hvalisavac!
Što bi pristajalo uz moju prirodu? Gorčina, i način na koji se gorčina ispija!
“Stalno bih htio biti ono što volim”, kaže veliki pjesnik Pessoa.
Jesam li katkad, u satima svojim, očekivao neko čudo?
Dabome da jesam! Očekivati čudo nije ništa drugo
doli potreba za uskrsnućem, a uskrsnuće jest temelj vjere.
Mi očekujemo događaj, sanjarimo o naglom razvoju stvari,
ili u rukopisima svojim izokrećemo postojeću stvarnost.
Što je potaklo pisca u meni i kad se formirala “tamna psiha”,
uvijek spremna svaki užas primati s lakoćom kao radosnu vijest?
Kad bi to bilo sve razlučivo čovjek bi mogao objasniti sebe.
Svaki je ulazak u tajanstvo neuspjeh.
Svaki je život nepoznat, u prvom redu sebi samom.
Jesu li krajnosti djelovale samovoljno i razorno
ili je sve ovo samo sklop krajnosti?
Ili je biće samo po sebi krajnost?
Jesam li ja ono što tajim? pitao se jedan pjesnik.
Kako to da nismo u stanju ono skriveno u nama objelodaniti?
Jer umjetnost je izvjestan red, ili barem duševna skladnost,
odabir činjenica i način na koji se promatraju.
Jesam li i ja proklinjao čas dolaska, ili kao Job klicao:
“Ne bilo dana u koji se rodih i noći u kojoj rekoše rodi se detić!”
Ili se ta pitanja već uvelike promeću u prozu
u kojoj se još proklinje ta ura,
doduše na razne načine i kroz mnoštvo formi.
Je li ovaj život bio moguć samo u odnosu na voljene osobe ili Boga?
Ili da to odložimo za neku drugu zgodu, za neki novi rukopis?
Sada mogu sretno živjeti u svom neveselom svijetu.
Što sretno? Jer mogu slijediti onu Učiteljevu brigu
da me i u budućnosti čeka još mnogo teškoća.
Sve ono što nastojim zaboraviti počinje me progoniti.
Tamo gdje želim staviti točku nastaje provalija.
Svaku navalu na moju slaboću i nespremnost lako podnosim,
jer sam u dobroj mjeri lak plijen za trpnju.
Blagonaklon sam prema grdnji i prema hvali,
prema kuditeljima i prema podržavateljima.
Ali uvijek brižno mislim o sebi i svom položaju,
nekad sjetno, nekad ravnodušno, nekad ogorčeno,
a ponajčešće s razočaranjem i potišteno.
Imam li štogod pridodati svojim podvojenostima?
Mogu li reći da je sve što sam postigao (ako sam što postigao),
došlo s mukom, bogme sporo i kasno.
A od tisuću sitničavih tvari sačinjena je i moja
biografija bez veselja!
Jedan slavni pisac veli da je dar “neprirodan događaj prirode”,
da je “talent privilegium odiosum i da onome tko ga ima
rijetko kad daruje zemaljske radosti”.
*
(iz knjige Mirka Kovača: Europska trulež, Fraktura Zaprešić 2008.)
Pozdrav s mosta
Mirko Kovač (1938 – 2013)
*
Biografija bez veselja
(prvo i četrnaesto pjevanje, poeme posvećene Danilu Kišu)
&1.
Rodih se na dan Stjepana Prvomučenika,
u nebeskom zodijačkom znaku Jarca,
predodređen za tjeskobu, s pečatom tmine na duši.
Rekli su mi da je majka izgovorila kroz suze radosne:
“Ne kmeči, čedo! Život je tek počeo, godine plača su pred tobom!”
A otac je u svoj Kalendar, kao u Knjigu matičnu,
upisao datum, unio podatke o vremenu i dometnuo svoju misao:
“Ko se ode rodi, jebo je čvorka!”
Rodih se u očevoj krčmi, kraj druma kojim često
prolažahu kiridžije, a jedan krak se račvao
prema Primorju, i tuda smo mogli za nekoliko
sati hoda stići u mediteransko obilje.
Tuda su nekada hodili graditelji crkvi i živopisci
i radovali se što ostavljaju tragove Vječne Forme Boga.
*
&14.
Volio bih da se kraljevski osjećam na polju svoje djelatnosti,
volio bih da mogu suditi o sebi, o svojoj književnoj pojavi,
a da ne ispadnem skroman, licemjer ili hvalisavac!
Što bi pristajalo uz moju prirodu?
Gorčina, i način na koji se gorčina ispija!
“Stalno bih htio biti ono što volim”, kaže veliki pjesnik Pessoa.
Jesam li katkad, u satima svojim, očekivao neko čudo?
Dabome da jesam! Očekivati čudo nije ništa drugo
doli potreba za uskrsnućem, a uskrsnuće jest temelj vjere.
Mi očekujemo događaj, sanjarimo o naglom razvoju stvari,
ili u rukopisima svojim izokrećemo postojeću stvarnost.
Što je potaklo pisca u meni i kad se formirala “tamna psiha”,
uvijek spremna svaki užas primati s lakoćom kao radosnu vijest?
Kad bi to bilo sve razlučivo čovjek bi mogao objasniti sebe.
Svaki je ulazak u tajanstvo neuspjeh.
Svaki je život nepoznat, u prvom redu sebi samom.
Jesu li krajnosti djelovale samovoljno i razorno
ili je sve ovo samo sklop krajnosti?
Ili je biće samo po sebi krajnost?
Jesam li ja ono što tajim? pitao se jedan pjesnik.
Kako to da nismo u stanju ono skriveno u nama objelodaniti?
Jer umjetnost je izvjestan red, ili barem duševna skladnost,
odabir činjenica i način na koji se promatraju.
Jesam li i ja proklinjao čas dolaska, ili kao Job klicao:
“Ne bilo dana u koji se rodih i noći u kojoj rekoše rodi se detić!”
Ili se ta pitanja već uvelike promeću u prozu
u kojoj se još proklinje ta ura,
doduše na razne načine i kroz mnoštvo formi.
Je li ovaj život bio moguć samo u odnosu na voljene osobe ili Boga?
Ili da to odložimo za neku drugu zgodu, za neki novi rukopis?
Sada mogu sretno živjeti u svom neveselom svijetu.
Što sretno? Jer mogu slijediti onu Učiteljevu brigu
da me i u budućnosti čeka još mnogo teškoća.
Sve ono što nastojim zaboraviti počinje me progoniti.
Tamo gdje želim staviti točku nastaje provalija.
Svaku navalu na moju slaboću i nespremnost lako podnosim,
jer sam u dobroj mjeri lak plijen za trpnju.
Blagonaklon sam prema grdnji i prema hvali,
prema kuditeljima i prema podržavateljima.
Ali uvijek brižno mislim o sebi i svom položaju,
nekad sjetno, nekad ravnodušno, nekad ogorčeno,
a ponajčešće s razočaranjem i potišteno.
Imam li štogod pridodati svojim podvojenostima?
Mogu li reći da je sve što sam postigao (ako sam što postigao),
došlo s mukom, bogme sporo i kasno.
A od tisuću sitničavih tvari sačinjena je i moja
biografija bez veselja!
Jedan slavni pisac veli da je dar “neprirodan događaj prirode”,
da je “talent privilegium odiosum i da onome tko ga ima
rijetko kad daruje zemaljske radosti”.
*
(iz knjige Mirka Kovača: Europska trulež, Fraktura Zaprešić 2008.)