Samo moja oduvijek neprijateljica,
odurna crna dama
imala je snagu jednaku mojoj,
pomažući svome nezgrapnome kralju.
A moj bojažljiv, nezgrapan – razumljivo:
već od početka ostao je pritajen
iza povorke svojih odvažnih pješaka,
a onda je pobjegao niz šahovnicu,
naheren, smiješan, zamršenih koračaja:
bitke nisu stvari dostojne kralja.
A tek ja!
Mene da nije bilo!
Topovi i skakači da, ali ja!
Snažna i spremna, pravo i koso,
dalekometna poput strijele,
probila sam njihove obrane;
morali su prignuti glavu
crni i drski lukavci.
Pobjeda opija kao vino.
Sada je sve svršeno,
ugasila se dosjetljivost i mržnja.
Pomela nas je golema neka ruka,
slabe i jake, pametne i blesave i oprezne.
Crne i bijele odjednom, obeshrabrene.
Potom nas je poput pijeska bacila
u mračnu drvenu kutiju
i zatvorila poklopac.
A kad je sljedeća partija?
__________________9. svibnja 1984.
*
Šah (II)
… Tako bi ti, u pola partije,
gotovo pri kraju,
opet da zaviriš u pravila igre?
Znaš dobro da se ne smije.
Rokirati dok si napadnut?
Ili još i više, ako sam dobro shvatio,
ponavljati poteze učinjene na početku?
Hajde, pa ipak si prihvatio ta pravila
kad si sjedao za šahovnicu.
Dotaknuta figura pomaknuta je figura:
ova naša igra je ozbiljna, ne dopušta
pregovore, pomutnje ili prijevare.
Miči, ponestaje ti vremena;
zar ne čuješ sat gdje otkucava?
Uostalom, čemu ponavljati?
Da bi se predvidjeli moji potezi
potrebno je znanje drukčije od tvojega.
Od početka si znao
da ja sam jači.
___________________23. lipnja 1984.
*
Rasrdljivi šahisti
I sam pjesnik, već je Horacije priznavao da mnogo toga prešućuje, kako bi izbjegao bijes rasrdljiva pjesničkoga soja. A pjesnici su, ili općenito svi pisci – još uvijek rasrdljivi; dovoljno je sjetiti se dogodovština oko književnih nagrada: nagrada i duboke mržnje koju pjesnik iskazuje prema kritičaru kada njegov osvrt sadržava makar samo sjenu nekakve dvojbe. Dok se u Meranu Karpov i Korčnoj potiho razdiru, čitam kako su šahisti rasrdljivi. Kako to da upravo tu odliku dijele šahisti i pjesnici? Ima li čega zajedničkog između šaha i pjesnišva?
Poznavatelji te plemenite igre drže da ima: šahovska je partija, makar je igrali i nevježe, jednostavna metafora života i borbe za taj život, a vrline šahista: razbor, pamćenje, i domišljatost – vrline su svakog mislećeg čovjeka. Strogo šahovsko pravilo po kojem dodirnuta figura mora biti pomaknuta te nije dopušteno mijenjati potez zbog kojeg smo se pokajali, preslikava neumoljivost odabira onoga tko živi. Kada je tvoj kralj, zbog tvoje nesposobnosti ili nepažnje, nerazbora ili premoći protivnika, izložen sve snažnijem napadu, ugrožen (no prijetnja se mora glasno i jasno najaviti, nikada to nije zasjeda), pritiješnjen i na koncu pogođen, ti nećeš propustiti – onkraj šahovnice – zamijetiti simboličnu sjenu. To što ti sada proživljavaš jest smrt; to je tvoja smrt, a istodobno je to smrt zbog koje osjećaš krivnju. Živeći je – ti je izgoniš i jačaš se.
Dakle, ta je viteška i okrutna igra – poetična: takvom je ćute svi oni koji su je kušali, na bilo kojoj razini, ali ja mislim da razlog rasrdljivosti pjesnika i šahista ne leži u tome. Pjesnici i svatko onaj tko obavlja nešto stvaralačko i pojedinačno, sa šahistima dijeli posvemašnju odgovornost za svoja djela. U drugim ljudskim djelatnostima, bilo onima koje su plaćene i ozbiljne, bilo neplaćenima i igračkima, događa se to rijetko ili se ne dogodi nikako. Vjerojatno nije neobično što su primjerice tenisači, koji igraju sami ili u krajnjem slučaju u paru, rasrdljiviji i neurotičniji od nogometaša ili biciklista koji nastupaju momčadski.
Tko radi za se, bez saveznika i posrednika između sebe i svoga djela, pred neuspjehom je lišen izlikâ, a izlike su dragocjen analgetik. Glumac može krivnju za svoj neuspjeh svaliti na redatelja, ili obrnuto; tko radi u tvornici osjeća da mu je odgovornost razvodnjena u odgovornosti mnogobrojnih kolega, podređenih i nadređenih, a osim toga i “ukaljana” slučajem, suparništvom, hirom tržišta, nepredvidivim stvarima. Tko predaje, može okriviti programe, ravnatelja, i dakako – đake.
Političar, barem onaj u pluralističkom društvu, krči sebi put kroz šumu napetosti, šurovanja, prikrivenih ili neskrivenih neprijateljstava, stupicâ, ustupaka, pa kada omane – ima tisuću načina da se opravda pred drugima i pred sobom samim. Ali i tiranin, posjednik neograničene vlasti, posve odgovoran za svoj otvoren i odobren odabir, pred padom traži tko bi odgovarao umjesto njega: i on bi htio neki analgetik. Sâm Hitler, kada je bio opkoljen, sat prije nego što će se ubiti, srdito je sručio svu svoju krivnju na njemački narod koji ga nije bio dostojan. Ali tko odluči lovcem napasti točku koja mu se u protivničkom taboru čini slaba – sâm je, nema suodgovornih u njegovoj odluci, poput pjesnika za stolom pred “sićušnim stihom”. Iako sâm samo u igri, on je odrastao i zreo.
Valja dodati da pjesnik i šahist rade samo mozgom, te da smo preosjetljivi kada je riječ o kvaliteti našega mozga. Optužiti bližnjega da ima slabe bubrege, ili pluća ili srce – nije utuživo; reći da je slaba mozga naprotiv – utuživo je djelo. Ako netko prosudi da smo ludi, pa još i čujemo da nam se to kaže, bolnije je nego kad čujemo da nam se kaže da smo izjelice, lažljivci, nasilnici, pohotljivci, lijenčine, kukavice: svaka slabost, svaka manjkavost našla je svoje branitelje, svoju retoriku, svoju otmjenost i veličanje, ali glupost ne.
“Glup” je silovita riječ i žarka uvreda: možda je to razlogom da u svim jezicima a posebice u narječjima, taj izraz ima bezbroj sinonima, više-manje ublaženih, kao što se zbiva s riječima koje koje pripadaju spolu i smrti. Ako je Krist, prema evanđelistu Mateju (5, 22), našao za shodno opomenuti da će onaj tko svome bratu kaže “raka” biti odveden pred sud, a tko ga bude zvao luđakom da će biti bačen među proklete, znak je da je priznao ranjavajući značaj takvih sudova.
Naspram takvih, šahist i pjesnik su lišeni obrane: razgolitili su se. Svaki je njihov stih, svaki potez – potpisan. Nemaju suradnikâ-suučesnikâ: imali su, da, učitelje od krvi i mesa, ili na razmaku kontinenata i stoljeća, ali znaju da je podlo(st) okriviti za naše slabosti učitelje ili bilo koga drugog. Elem, tko je gol, otkrivene kože i gusto posute završecima živčevlja, bez ikakva zaštitna oklopa ili haljina koje bi bi ga štitile ili prerušile, ranjiv je i rasrdljiv. To je takvo stanje u kojem se, u našem zamršenom društvu, zajtečemo rijetko izloženi, pa ipak su rijetki životi u kojima se ne dogodi čas razgolićenja. Tada patimo zbog golotinje na koju se nismo prilagodili: i prava se koža, ne ona metaforička, draži ako je izložena suncu.
Zbog toga, ja koji sam loš šahist držim da bi bilo dobro kad bi šahovska igra bila raširenija, i kad bi se možda šah predavao i vježbao po školama, kao što se odavna radi u Sovjetskom Savezu. Bilo bi dobro, napokon, kad bi svi, a naročito oni koji sanjaju o vojničkoj ili karijeri političara, naučili prijevremeno živjeti kao šahisti, to jest promišljajući prije micanja, makar znajući da je vrijeme koje je na raspolaganju za svaki potez – ograničeno; imajući na pameti da svaki naš potez izaziva drugi protivnikov potez, teško predvidiv ali ne i nepredvidiv; i plaćajući za pogrešne poteze.
Vježbanje ovih vrlina zasigurno je probitačno na duže staze, bilo za pojedinca, bilo za zajednicu. U kratkom roku ono ima svoju cijenu, a to je da postanemo rasrdljiviji.
Primo Levi: Triptih o šahu i šahistima
*
Šah
Samo moja oduvijek neprijateljica,
odurna crna dama
imala je snagu jednaku mojoj,
pomažući svome nezgrapnome kralju.
A moj bojažljiv, nezgrapan – razumljivo:
već od početka ostao je pritajen
iza povorke svojih odvažnih pješaka,
a onda je pobjegao niz šahovnicu,
naheren, smiješan, zamršenih koračaja:
bitke nisu stvari dostojne kralja.
A tek ja!
Mene da nije bilo!
Topovi i skakači da, ali ja!
Snažna i spremna, pravo i koso,
dalekometna poput strijele,
probila sam njihove obrane;
morali su prignuti glavu
crni i drski lukavci.
Pobjeda opija kao vino.
Sada je sve svršeno,
ugasila se dosjetljivost i mržnja.
Pomela nas je golema neka ruka,
slabe i jake, pametne i blesave i oprezne.
Crne i bijele odjednom, obeshrabrene.
Potom nas je poput pijeska bacila
u mračnu drvenu kutiju
i zatvorila poklopac.
A kad je sljedeća partija?
__________________9. svibnja 1984.
*
Šah (II)
… Tako bi ti, u pola partije,
gotovo pri kraju,
opet da zaviriš u pravila igre?
Znaš dobro da se ne smije.
Rokirati dok si napadnut?
Ili još i više, ako sam dobro shvatio,
ponavljati poteze učinjene na početku?
Hajde, pa ipak si prihvatio ta pravila
kad si sjedao za šahovnicu.
Dotaknuta figura pomaknuta je figura:
ova naša igra je ozbiljna, ne dopušta
pregovore, pomutnje ili prijevare.
Miči, ponestaje ti vremena;
zar ne čuješ sat gdje otkucava?
Uostalom, čemu ponavljati?
Da bi se predvidjeli moji potezi
potrebno je znanje drukčije od tvojega.
Od početka si znao
da ja sam jači.
___________________23. lipnja 1984.
*
Rasrdljivi šahisti
I sam pjesnik, već je Horacije priznavao da mnogo toga prešućuje, kako bi izbjegao bijes rasrdljiva pjesničkoga soja. A pjesnici su, ili općenito svi pisci – još uvijek rasrdljivi; dovoljno je sjetiti se dogodovština oko književnih nagrada: nagrada i duboke mržnje koju pjesnik iskazuje prema kritičaru kada njegov osvrt sadržava makar samo sjenu nekakve dvojbe. Dok se u Meranu Karpov i Korčnoj potiho razdiru, čitam kako su šahisti rasrdljivi. Kako to da upravo tu odliku dijele šahisti i pjesnici? Ima li čega zajedničkog između šaha i pjesnišva?
Poznavatelji te plemenite igre drže da ima: šahovska je partija, makar je igrali i nevježe, jednostavna metafora života i borbe za taj život, a vrline šahista: razbor, pamćenje, i domišljatost – vrline su svakog mislećeg čovjeka. Strogo šahovsko pravilo po kojem dodirnuta figura mora biti pomaknuta te nije dopušteno mijenjati potez zbog kojeg smo se pokajali, preslikava neumoljivost odabira onoga tko živi. Kada je tvoj kralj, zbog tvoje nesposobnosti ili nepažnje, nerazbora ili premoći protivnika, izložen sve snažnijem napadu, ugrožen (no prijetnja se mora glasno i jasno najaviti, nikada to nije zasjeda), pritiješnjen i na koncu pogođen, ti nećeš propustiti – onkraj šahovnice – zamijetiti simboličnu sjenu. To što ti sada proživljavaš jest smrt; to je tvoja smrt, a istodobno je to smrt zbog koje osjećaš krivnju. Živeći je – ti je izgoniš i jačaš se.
Dakle, ta je viteška i okrutna igra – poetična: takvom je ćute svi oni koji su je kušali, na bilo kojoj razini, ali ja mislim da razlog rasrdljivosti pjesnika i šahista ne leži u tome. Pjesnici i svatko onaj tko obavlja nešto stvaralačko i pojedinačno, sa šahistima dijeli posvemašnju odgovornost za svoja djela. U drugim ljudskim djelatnostima, bilo onima koje su plaćene i ozbiljne, bilo neplaćenima i igračkima, događa se to rijetko ili se ne dogodi nikako. Vjerojatno nije neobično što su primjerice tenisači, koji igraju sami ili u krajnjem slučaju u paru, rasrdljiviji i neurotičniji od nogometaša ili biciklista koji nastupaju momčadski.
Tko radi za se, bez saveznika i posrednika između sebe i svoga djela, pred neuspjehom je lišen izlikâ, a izlike su dragocjen analgetik. Glumac može krivnju za svoj neuspjeh svaliti na redatelja, ili obrnuto; tko radi u tvornici osjeća da mu je odgovornost razvodnjena u odgovornosti mnogobrojnih kolega, podređenih i nadređenih, a osim toga i “ukaljana” slučajem, suparništvom, hirom tržišta, nepredvidivim stvarima. Tko predaje, može okriviti programe, ravnatelja, i dakako – đake.
Političar, barem onaj u pluralističkom društvu, krči sebi put kroz šumu napetosti, šurovanja, prikrivenih ili neskrivenih neprijateljstava, stupicâ, ustupaka, pa kada omane – ima tisuću načina da se opravda pred drugima i pred sobom samim. Ali i tiranin, posjednik neograničene vlasti, posve odgovoran za svoj otvoren i odobren odabir, pred padom traži tko bi odgovarao umjesto njega: i on bi htio neki analgetik. Sâm Hitler, kada je bio opkoljen, sat prije nego što će se ubiti, srdito je sručio svu svoju krivnju na njemački narod koji ga nije bio dostojan. Ali tko odluči lovcem napasti točku koja mu se u protivničkom taboru čini slaba – sâm je, nema suodgovornih u njegovoj odluci, poput pjesnika za stolom pred “sićušnim stihom”. Iako sâm samo u igri, on je odrastao i zreo.
Valja dodati da pjesnik i šahist rade samo mozgom, te da smo preosjetljivi kada je riječ o kvaliteti našega mozga. Optužiti bližnjega da ima slabe bubrege, ili pluća ili srce – nije utuživo; reći da je slaba mozga naprotiv – utuživo je djelo. Ako netko prosudi da smo ludi, pa još i čujemo da nam se to kaže, bolnije je nego kad čujemo da nam se kaže da smo izjelice, lažljivci, nasilnici, pohotljivci, lijenčine, kukavice: svaka slabost, svaka manjkavost našla je svoje branitelje, svoju retoriku, svoju otmjenost i veličanje, ali glupost ne.
“Glup” je silovita riječ i žarka uvreda: možda je to razlogom da u svim jezicima a posebice u narječjima, taj izraz ima bezbroj sinonima, više-manje ublaženih, kao što se zbiva s riječima koje koje pripadaju spolu i smrti. Ako je Krist, prema evanđelistu Mateju (5, 22), našao za shodno opomenuti da će onaj tko svome bratu kaže “raka” biti odveden pred sud, a tko ga bude zvao luđakom da će biti bačen među proklete, znak je da je priznao ranjavajući značaj takvih sudova.
Naspram takvih, šahist i pjesnik su lišeni obrane: razgolitili su se. Svaki je njihov stih, svaki potez – potpisan. Nemaju suradnikâ-suučesnikâ: imali su, da, učitelje od krvi i mesa, ili na razmaku kontinenata i stoljeća, ali znaju da je podlo(st) okriviti za naše slabosti učitelje ili bilo koga drugog. Elem, tko je gol, otkrivene kože i gusto posute završecima živčevlja, bez ikakva zaštitna oklopa ili haljina koje bi bi ga štitile ili prerušile, ranjiv je i rasrdljiv. To je takvo stanje u kojem se, u našem zamršenom društvu, zajtečemo rijetko izloženi, pa ipak su rijetki životi u kojima se ne dogodi čas razgolićenja. Tada patimo zbog golotinje na koju se nismo prilagodili: i prava se koža, ne ona metaforička, draži ako je izložena suncu.
Zbog toga, ja koji sam loš šahist držim da bi bilo dobro kad bi šahovska igra bila raširenija, i kad bi se možda šah predavao i vježbao po školama, kao što se odavna radi u Sovjetskom Savezu. Bilo bi dobro, napokon, kad bi svi, a naročito oni koji sanjaju o vojničkoj ili karijeri političara, naučili prijevremeno živjeti kao šahisti, to jest promišljajući prije micanja, makar znajući da je vrijeme koje je na raspolaganju za svaki potez – ograničeno; imajući na pameti da svaki naš potez izaziva drugi protivnikov potez, teško predvidiv ali ne i nepredvidiv; i plaćajući za pogrešne poteze.
Vježbanje ovih vrlina zasigurno je probitačno na duže staze, bilo za pojedinca, bilo za zajednicu. U kratkom roku ono ima svoju cijenu, a to je da postanemo rasrdljiviji.
*
Preveo i priredio Tvrtko Klarić