Postoji rašireno narodno vjerovanje da su se početkom osamdesetih na stranicama beogradske Književne reči barem u jednoj prilici pojavili stihovi Teofila Pančića. Ima ljudi koji na takvo otkriće – jer vjerovanje je, naime, zasnovano na činjenicama – gledaju kao na pronalazak gologuzih fotografija neke, božemiprosti, časne sestre. Biva, ako su našem poznatom kritičaru pronađene pjesme u biografiji, njegov kritički rad gubi vjerodostojnost, propadoše mu redovnički zavjeti, nestaju prosudbene moći… Iako, Pančić je s godinama sve manje kritičar, a sve više književni sommelier. Sommeliera je nedostojno da svoje nepce zlostavlja lošim vinima i da opisuje kiseliš. On vinu i književnosti podiže spomenik od riječi, a svojim piscima, bili oni madžarski, američki ili srpskohrvatski, pruža dragocjenu satisfakciju. Od dobrog pisanja rjeđe je samo čitanje s razumijevanjem. Znale su to naše stare učiteljice.
Pančićev snebljiv odnos prema mogućnosti da piše liriku, kao i fikcionalnu prozu, ne tiče se toliko vrste posla. Toga da nije na sommelieru da okopava vlastite vinograde. Više je to neka vrsta samonametnutog celibata. Ili života koji se u Pančićevom slučaju svodi na čitanje knjiga i pisanje o njima, te na ispunjavanje vlastitih osobnih iskaznica. Što je, također, fikcionalna proza, jer su sjećanja i identiteti samo jedna vrlo raskošna fikcija. Dobri pisci znaju isto što znaju i dobri čitatelji: sve je to izmišljeno. Teofil Pančić svoj je život tako izmislio da mu je lasno vjerovati.
Pjesmu “Zanovet gluvog utorka” pročitao je Pančić kao iznenađenje za publiku na novosadskoj promociji svoje knjige “Privođenje Bube Erdeljan”. Kao što će lucidan čitatelj otkriti, posvećena je Novom Sadu, jednom od nekoliko gradova koje je Teofil izmislio i podigao, da bi im se zatim udvarao. Dobro je jednom u životu izgubiti zauvijek dom, jer tada čovjeku pripadnu čitavi gradovi. Dobro je kad ti nevažećim proglase pasoš. Tako se postaje građanin svijeta. (m. jergovic)
***
Zanovet gluvog utorka
Gluvi je utorak, i cmoljavo je
I sagnjilo je sve, evo gde noćni svet na buđ zaudara.
Veče je već iscurilo, ali ništa:
Još je mrak i dugo biće mrak.
I februar je iscurio, ali ništa:
Još je hladno i dugo biće hladno.
A i ti si noćas hladan prema meni.
Znam, znam:
Hladan si Inače
Hladan si Načelno
Hladan si Onako
Nema tu ništa lično!
A i taj mrzli vetar što zafljuskuje mi lice
Dok glavinjam tvojim ulicama ne susrećući nikoga i susrećući Ništa:
Nije ni on tu zarad mene
Nego je tu uopšte
Dok sam ja tu pojedinačno
(Zalud vijajući ostatke raspalog se utornika
Koji kovitlaju po pustom trgu
Kao gromulje raskupusanih novina)
Znam sve, ali opet ne mogu da ne budem kivan
I da se odmah ne zakliberim sebi zbog toga.
Zanovet gluvog utorka
*
Žuto cvijeće zanovijeta
Postoji rašireno narodno vjerovanje da su se početkom osamdesetih na stranicama beogradske Književne reči barem u jednoj prilici pojavili stihovi Teofila Pančića. Ima ljudi koji na takvo otkriće – jer vjerovanje je, naime, zasnovano na činjenicama – gledaju kao na pronalazak gologuzih fotografija neke, božemiprosti, časne sestre. Biva, ako su našem poznatom kritičaru pronađene pjesme u biografiji, njegov kritički rad gubi vjerodostojnost, propadoše mu redovnički zavjeti, nestaju prosudbene moći… Iako, Pančić je s godinama sve manje kritičar, a sve više književni sommelier. Sommeliera je nedostojno da svoje nepce zlostavlja lošim vinima i da opisuje kiseliš. On vinu i književnosti podiže spomenik od riječi, a svojim piscima, bili oni madžarski, američki ili srpskohrvatski, pruža dragocjenu satisfakciju. Od dobrog pisanja rjeđe je samo čitanje s razumijevanjem. Znale su to naše stare učiteljice.
Pančićev snebljiv odnos prema mogućnosti da piše liriku, kao i fikcionalnu prozu, ne tiče se toliko vrste posla. Toga da nije na sommelieru da okopava vlastite vinograde. Više je to neka vrsta samonametnutog celibata. Ili života koji se u Pančićevom slučaju svodi na čitanje knjiga i pisanje o njima, te na ispunjavanje vlastitih osobnih iskaznica. Što je, također, fikcionalna proza, jer su sjećanja i identiteti samo jedna vrlo raskošna fikcija. Dobri pisci znaju isto što znaju i dobri čitatelji: sve je to izmišljeno. Teofil Pančić svoj je život tako izmislio da mu je lasno vjerovati.
Pjesmu “Zanovet gluvog utorka” pročitao je Pančić kao iznenađenje za publiku na novosadskoj promociji svoje knjige “Privođenje Bube Erdeljan”. Kao što će lucidan čitatelj otkriti, posvećena je Novom Sadu, jednom od nekoliko gradova koje je Teofil izmislio i podigao, da bi im se zatim udvarao. Dobro je jednom u životu izgubiti zauvijek dom, jer tada čovjeku pripadnu čitavi gradovi. Dobro je kad ti nevažećim proglase pasoš. Tako se postaje građanin svijeta. (m. jergovic)
***
Zanovet gluvog utorka
Gluvi je utorak, i cmoljavo je
I sagnjilo je sve, evo gde noćni svet na buđ zaudara.
Veče je već iscurilo, ali ništa:
Još je mrak i dugo biće mrak.
I februar je iscurio, ali ništa:
Još je hladno i dugo biće hladno.
A i ti si noćas hladan prema meni.
Znam, znam:
Hladan si Inače
Hladan si Načelno
Hladan si Onako
Nema tu ništa lično!
A i taj mrzli vetar što zafljuskuje mi lice
Dok glavinjam tvojim ulicama ne susrećući nikoga i susrećući Ništa:
Nije ni on tu zarad mene
Nego je tu uopšte
Dok sam ja tu pojedinačno
(Zalud vijajući ostatke raspalog se utornika
Koji kovitlaju po pustom trgu
Kao gromulje raskupusanih novina)
Znam sve, ali opet ne mogu da ne budem kivan
I da se odmah ne zakliberim sebi zbog toga.
Jebiga, ne ide nam ovo veče
Baš ne ide
Ujvideče