Kada je general Wojciech Jaruzelski u nedjelju 13. prosinca 1981. proglasio “ratno stanje”, koje su Poljaci ekonomizirajući riječima ubrzo prozvali prosto – rat, humorist, dramatičar i pisac kratkih priča Slawomir Mrožek učinio je nešto vrlo jednostavno: zabranio je da se u Poljskoj štampaju njegove knjige, dok god traje rat i zemlja je pod okupacijom.
Kao mlad čovjek, bio je član Poljske ujedinjene radničke partije. Vrlo brzo shvatio je grešku, i nisu mu bile ni dvadeset i tri kada je prvi put imao ozbiljnih problema s policijom. Nije ga to ogorčilo, nije se uozbiljio, nego je odlučio da im se vrlo ozbiljno, dok god bude živ, ruga i da ih sve zajedno uništi ruganjem. Komunizam je Mrožek ubio smijehom. Nimalo metaforično, krvavo smiješno i zabavno.
Kada je nešto apsurdno i budalasto, Poljak kaže: kao kod Mrožeka.
Pisci stvaraju i normiraju jezike u ozbiljnim društvima i kulturama. Ali rijetki su oni koji svojim imenom postaju njegov dio. Kao kod Mrožeka – govorit će i oni Poljaci koji ne znaju za Mrožeka. Ako takvih Poljaka ima.
Veći dio života živio je u emigraciji.
Ali ne u ozbiljnoj.
U Kristovim godinama otišao je u Italiju, ali je nastavio produžavati svoj poljski pasoš. Prevršilo mu je kada su sovjetski tenkovi provalili u Čehoslovačku, a Poljaci nisu učinili ništa, osim što su im pružali logističku i pješadijsku podršku. Tad se nasmrt posvadio s domovinom i ostao bez pasoša.
Zatim je postao Francuz.
U to vrijeme nije bilo teško postati Francuz, ako imate ozbiljnijih problema s vlastima u svojoj domovini. Za emigrante s istoka nisu postojali izbjeglički centri okruženi bodljikavom žicom, kakvi postoje danas, nego su za njih postojali vrlo kvalitetni pasoši. Stara dobra vremena, kada su se antikomunisti, makar iz licemjerja, zalagali za ljudska prava i slobodu izražavanja.
Živio je u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Americi i Meksiku.
Njegove komedije izvođene su širom Jugoslavije, u mnogim profesionalnim i amaterskim pozorištima. Igrali su ga po domovima kulture i u nacionalnim teatrima, u produkcijama kazališnih akademija, adaptirali su Mrožeka za format televizijske drame, a bilo je, tokom osamdesetih, sezona kada si mogao pomisliti da je Mrožek, uz Branislava Nušića, stekao slavu najpopularnijeg pisca naših diletantskih trupa i amaterskih kazališnih družina, kakvih je bilo po svim jugoslavenskim komunama i većim općinskim središtima, a bogme i po većim firmama, gdje su radnici u sklopu slobodnih aktivnosti znali zaigrati Mrožeka. Koliko je to bilo važno za našu kulturu znaju oni koji su u to vrijeme i u toj kulturi formirani, a da u međuvremenu nisu doživjeli totalnu amneziju, izazvanu pražnjenjem mozga, provedenim na način na koji normalan svijet svakodnevno prazni crijeva.
Kao gimnazijalci, sa školom smo 1982. u Sarajevu išli gledati Mrožekovo “Emigrante”. Bilo je ludo. Tih godina gledali smo i “Tango”. Slawomir Mrožek zajebavao se na račun komunizma tako da se to i nije moglo ograničiti samo na Poljake, ili Sovjete, ili sve one iza željezne zavjese. Nakon gledanja “Tanga” prvi put sam dobio sniženu ocjenu iz vladanja i ukor pred isključenje iz škole. Razlog: s jednim drugom napravio sam radiodramu, koju smo na dan “đačkog samoupravljanja” emitirali preko gimnazijskog razglasa. U toj drami ozloglašeni profesor psihologije i sociologije, naravno nazvan po stvarnom imenu i prezimenu, provodi krvavi školski puč i smjenjuje direktora gimnazije, kojemu, također, nismo mijenjali ime. Komad je bio mrožekovski dobroćudan, možda i duhovit. Zagrcnuli smo se gutljajem slobode, pogrešno procijenili prilike u zemlji. Ono što je bilo dopušteno Mrožeku, nije bilo dopušteno nama. To je bila važna pouka.
U ediciji Reč i misao, kod beogradskog izdavača Rad, štampana je knjiga izabranih Mrožekovih priča “Proleće u Poljskoj”. Unutra je bila priča “Hoću da budem konj” i druga “Onaj koji pada”. Te dvije priče sam godinama krivotvorio, kopirao, nadomišljao, pokušavajući da pišem kao Mrožek. U prvim razredima gimnazije to sam radio samo s Mrožekom i Kafkom.
U Poljsku se vratio 1996, u Krakov.
Nije mu se svidjelo, bio je očajan, nešto nije bilo u redu sa svijetom koji je nastao po planovima i projektima njegovih dramskih komada i komedija. Bit će da mu je na sve strane u ušima odzvanjalo vlastito ruganje iz onoga prethodnog vremena. U toj Marxovoj “prvobitnoj akumulaciji kapitala”, koja u Poljskoj nipošto nije bila tako brutalna kao u jednoj razbojničkoj katoličkoj državi dolje na jugu, i u raslojavanju političkih snaga koje su prethodno radile na rušenju komunizma, izgubio se razlog i cilj Mrožekove pobune. Tako se to njemu učinilo, pa se 2006. vratio u Francusku.
Četiri godine ranije doživio je težak moždani udar. Bila mu je oduzeta moć govora, više nije znao pisati. Učio je ispočetka, ali se nije moglo znati hoće li mu se uz moć govora i umijeće pisanja vratiti i talent. Da je talent jači i od moći govora, i od znanja svih trideset i nekoliko slova, može se provjeriti u knjizi “Baltazar”, koju je napisao nakon što je došao k sebi i naučio sve ispočetka.
Danas, u petak, u 23.45, sve ozbiljne i šaljive svjetske novine i internetski portali imaju već pola dana vijest da je jučer u Nici umro Slawomir Mrožek. Nisu zanijemjeli ni oni koji pišu na ovome jeziku: Srbi, Crnogorci, Bosanci… Samo Hrvati još uvijek sriču vijest, urednici kulture pitaju svoje novinare i novinarčice: a kaj je mrožek? Oskudna im je nešto imaginacija da bi znali kaj im je mrožek, premalo čitaju, ne razumiju što pročitaju, bijesni su na ono što u njihovoj blizini vrijedi, a što bi ih, možda, moglo podsjetiti na to kaj im je mrožek. Da s razumijevanjem čitaju Antu Tomića, sjetili bi se sigurno i Slawomira Mrožeka.
Nešto je, izgleda, objavljeno na web stranici teatar.hr, ali bi se trebalo pretplatiti da bi se vidjelo što piše. Najava “Poljsko-francuski dramatičar, pisac i crtač, preminuo je jučer u 83. godini…” nije pretjerano obećavajuća. Čuj, Mrožek “poljsko-francuski dramatičar, pisac i crtač”! Neće baš biti tim redom i tako. Nije život što i poljem proći, ali nije ni da ga se prepiše s Wikipedije.
Svoje “Proleće u Poljskoj” posudio sam 1992. nekome mamlazu, koji je zatim nenajavljeno otišao iz grada i nije mi vratio knjigu. Profesor psihologije i sociologije tim povodom je završio na Palama, kao težak negativac. A direktor gimnazije je bio neki fin čovjek. Rastužit će se kada u sutrašnjim sarajevskim novinama pročita da je umro Slawomir Mrožek.
Tango za dan đačkog samoupravljanja
Slawomir Mrožek (1930 – 2013)
*
Kada je general Wojciech Jaruzelski u nedjelju 13. prosinca 1981. proglasio “ratno stanje”, koje su Poljaci ekonomizirajući riječima ubrzo prozvali prosto – rat, humorist, dramatičar i pisac kratkih priča Slawomir Mrožek učinio je nešto vrlo jednostavno: zabranio je da se u Poljskoj štampaju njegove knjige, dok god traje rat i zemlja je pod okupacijom.
Kao mlad čovjek, bio je član Poljske ujedinjene radničke partije. Vrlo brzo shvatio je grešku, i nisu mu bile ni dvadeset i tri kada je prvi put imao ozbiljnih problema s policijom. Nije ga to ogorčilo, nije se uozbiljio, nego je odlučio da im se vrlo ozbiljno, dok god bude živ, ruga i da ih sve zajedno uništi ruganjem. Komunizam je Mrožek ubio smijehom. Nimalo metaforično, krvavo smiješno i zabavno.
Kada je nešto apsurdno i budalasto, Poljak kaže: kao kod Mrožeka.
Pisci stvaraju i normiraju jezike u ozbiljnim društvima i kulturama. Ali rijetki su oni koji svojim imenom postaju njegov dio. Kao kod Mrožeka – govorit će i oni Poljaci koji ne znaju za Mrožeka. Ako takvih Poljaka ima.
Veći dio života živio je u emigraciji.
Ali ne u ozbiljnoj.
U Kristovim godinama otišao je u Italiju, ali je nastavio produžavati svoj poljski pasoš. Prevršilo mu je kada su sovjetski tenkovi provalili u Čehoslovačku, a Poljaci nisu učinili ništa, osim što su im pružali logističku i pješadijsku podršku. Tad se nasmrt posvadio s domovinom i ostao bez pasoša.
Zatim je postao Francuz.
U to vrijeme nije bilo teško postati Francuz, ako imate ozbiljnijih problema s vlastima u svojoj domovini. Za emigrante s istoka nisu postojali izbjeglički centri okruženi bodljikavom žicom, kakvi postoje danas, nego su za njih postojali vrlo kvalitetni pasoši. Stara dobra vremena, kada su se antikomunisti, makar iz licemjerja, zalagali za ljudska prava i slobodu izražavanja.
Živio je u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Americi i Meksiku.
Njegove komedije izvođene su širom Jugoslavije, u mnogim profesionalnim i amaterskim pozorištima. Igrali su ga po domovima kulture i u nacionalnim teatrima, u produkcijama kazališnih akademija, adaptirali su Mrožeka za format televizijske drame, a bilo je, tokom osamdesetih, sezona kada si mogao pomisliti da je Mrožek, uz Branislava Nušića, stekao slavu najpopularnijeg pisca naših diletantskih trupa i amaterskih kazališnih družina, kakvih je bilo po svim jugoslavenskim komunama i većim općinskim središtima, a bogme i po većim firmama, gdje su radnici u sklopu slobodnih aktivnosti znali zaigrati Mrožeka. Koliko je to bilo važno za našu kulturu znaju oni koji su u to vrijeme i u toj kulturi formirani, a da u međuvremenu nisu doživjeli totalnu amneziju, izazvanu pražnjenjem mozga, provedenim na način na koji normalan svijet svakodnevno prazni crijeva.
Kao gimnazijalci, sa školom smo 1982. u Sarajevu išli gledati Mrožekovo “Emigrante”. Bilo je ludo. Tih godina gledali smo i “Tango”. Slawomir Mrožek zajebavao se na račun komunizma tako da se to i nije moglo ograničiti samo na Poljake, ili Sovjete, ili sve one iza željezne zavjese. Nakon gledanja “Tanga” prvi put sam dobio sniženu ocjenu iz vladanja i ukor pred isključenje iz škole. Razlog: s jednim drugom napravio sam radiodramu, koju smo na dan “đačkog samoupravljanja” emitirali preko gimnazijskog razglasa. U toj drami ozloglašeni profesor psihologije i sociologije, naravno nazvan po stvarnom imenu i prezimenu, provodi krvavi školski puč i smjenjuje direktora gimnazije, kojemu, također, nismo mijenjali ime. Komad je bio mrožekovski dobroćudan, možda i duhovit. Zagrcnuli smo se gutljajem slobode, pogrešno procijenili prilike u zemlji. Ono što je bilo dopušteno Mrožeku, nije bilo dopušteno nama. To je bila važna pouka.
U ediciji Reč i misao, kod beogradskog izdavača Rad, štampana je knjiga izabranih Mrožekovih priča “Proleće u Poljskoj”. Unutra je bila priča “Hoću da budem konj” i druga “Onaj koji pada”. Te dvije priče sam godinama krivotvorio, kopirao, nadomišljao, pokušavajući da pišem kao Mrožek. U prvim razredima gimnazije to sam radio samo s Mrožekom i Kafkom.
U Poljsku se vratio 1996, u Krakov.
Nije mu se svidjelo, bio je očajan, nešto nije bilo u redu sa svijetom koji je nastao po planovima i projektima njegovih dramskih komada i komedija. Bit će da mu je na sve strane u ušima odzvanjalo vlastito ruganje iz onoga prethodnog vremena. U toj Marxovoj “prvobitnoj akumulaciji kapitala”, koja u Poljskoj nipošto nije bila tako brutalna kao u jednoj razbojničkoj katoličkoj državi dolje na jugu, i u raslojavanju političkih snaga koje su prethodno radile na rušenju komunizma, izgubio se razlog i cilj Mrožekove pobune. Tako se to njemu učinilo, pa se 2006. vratio u Francusku.
Četiri godine ranije doživio je težak moždani udar. Bila mu je oduzeta moć govora, više nije znao pisati. Učio je ispočetka, ali se nije moglo znati hoće li mu se uz moć govora i umijeće pisanja vratiti i talent. Da je talent jači i od moći govora, i od znanja svih trideset i nekoliko slova, može se provjeriti u knjizi “Baltazar”, koju je napisao nakon što je došao k sebi i naučio sve ispočetka.
Danas, u petak, u 23.45, sve ozbiljne i šaljive svjetske novine i internetski portali imaju već pola dana vijest da je jučer u Nici umro Slawomir Mrožek. Nisu zanijemjeli ni oni koji pišu na ovome jeziku: Srbi, Crnogorci, Bosanci… Samo Hrvati još uvijek sriču vijest, urednici kulture pitaju svoje novinare i novinarčice: a kaj je mrožek? Oskudna im je nešto imaginacija da bi znali kaj im je mrožek, premalo čitaju, ne razumiju što pročitaju, bijesni su na ono što u njihovoj blizini vrijedi, a što bi ih, možda, moglo podsjetiti na to kaj im je mrožek. Da s razumijevanjem čitaju Antu Tomića, sjetili bi se sigurno i Slawomira Mrožeka.
Nešto je, izgleda, objavljeno na web stranici teatar.hr, ali bi se trebalo pretplatiti da bi se vidjelo što piše. Najava “Poljsko-francuski dramatičar, pisac i crtač, preminuo je jučer u 83. godini…” nije pretjerano obećavajuća. Čuj, Mrožek “poljsko-francuski dramatičar, pisac i crtač”! Neće baš biti tim redom i tako. Nije život što i poljem proći, ali nije ni da ga se prepiše s Wikipedije.
Svoje “Proleće u Poljskoj” posudio sam 1992. nekome mamlazu, koji je zatim nenajavljeno otišao iz grada i nije mi vratio knjigu. Profesor psihologije i sociologije tim povodom je završio na Palama, kao težak negativac. A direktor gimnazije je bio neki fin čovjek. Rastužit će se kada u sutrašnjim sarajevskim novinama pročita da je umro Slawomir Mrožek.