O njemu u zemlji
Skršenoj historijom ubilačkom
Slušaš nijem, ne od tuge,
Već užasa kakav mora
Da osjećao je čovjek
Pred Božjom srdžbom u Sodomi.
Ali, prošlo je doba
Kad Jehova je moćni kažnjavao
Za svaki ljudski grijeh i zlo preveliko.
Mitska prostranstva u nebu
Izdimila su s tijelima
U Dachauu i Auschwitzu,
I iz njih u tvoj pogled
Ne dopire više ni istina ni laž.
Samo zgusnuta čežnja slabih
Za utjehom u nemoći.
I u šta da udari srdit riječni val
Do u grad, u kuću,
U stoku dobru i polje plodno,
U muku iz koje nicala je radost,
Oduvijek ovdje sitna kao zrno soli,
Kratkotrajna kao ljetna rosa.
Nižu se slike potopa, nestaju gradovi
U kojima se tranzicija hranila
Ljudskom bijedom.
Plovi ugušena stoka, i divljač,
I perad, i mrtav život čovjeka
Koji kaže: u sekundi nestalo je sve, I padnu mu ruke nemoćno niz tijelo.
Samo ne suze, nipošto one
Nek ne dođu, jer drugi te pol
Užasa mami – slika bebe u košarici.
Nju spašava kopilot u helikopteru
Zakačen za željezno uže
Iz kuće koju voda plavi do krova.
Ili druga: na farmi u Šamcu
Samo je jedna preživjela krava.
Spasila se popevši se uz stepenice
Na terasu potopljene staje
I tu leži mirna gledajući
Svoje ugušene sestre.
Ili ona kad načelnik jednog
Šalje zahvalu za pomoć
Građanima drugog grada: Jedno veliko hvala preko cijelog neba. A koliko jučer iz njegovog grada
Na taj drugi kretali su tenkovi i vojnici
U rat krvav za vođinu mržnju
I istine koje ljudi drže
U mentalnim konclogorima.
Ta zrnca utjehe
Dižu se iznad voda smrti,
Blaga kao oblaci lahorasti.
Neće dobiti spomenik u parku,
Ni u nacionalnoj historiji mjesto.
Jer, tamo ulaze oni
Koje guši krv, ne voda.
Povodanj
O njemu u zemlji
Skršenoj historijom ubilačkom
Slušaš nijem, ne od tuge,
Već užasa kakav mora
Da osjećao je čovjek
Pred Božjom srdžbom u Sodomi.
Ali, prošlo je doba
Kad Jehova je moćni kažnjavao
Za svaki ljudski grijeh i zlo preveliko.
Mitska prostranstva u nebu
Izdimila su s tijelima
U Dachauu i Auschwitzu,
I iz njih u tvoj pogled
Ne dopire više ni istina ni laž.
Samo zgusnuta čežnja slabih
Za utjehom u nemoći.
I u šta da udari srdit riječni val
Do u grad, u kuću,
U stoku dobru i polje plodno,
U muku iz koje nicala je radost,
Oduvijek ovdje sitna kao zrno soli,
Kratkotrajna kao ljetna rosa.
Nižu se slike potopa, nestaju gradovi
U kojima se tranzicija hranila
Ljudskom bijedom.
Plovi ugušena stoka, i divljač,
I perad, i mrtav život čovjeka
Koji kaže: u sekundi nestalo je sve,
I padnu mu ruke nemoćno niz tijelo.
Samo ne suze, nipošto one
Nek ne dođu, jer drugi te pol
Užasa mami – slika bebe u košarici.
Nju spašava kopilot u helikopteru
Zakačen za željezno uže
Iz kuće koju voda plavi do krova.
Ili druga: na farmi u Šamcu
Samo je jedna preživjela krava.
Spasila se popevši se uz stepenice
Na terasu potopljene staje
I tu leži mirna gledajući
Svoje ugušene sestre.
Ili ona kad načelnik jednog
Šalje zahvalu za pomoć
Građanima drugog grada:
Jedno veliko hvala preko cijelog neba.
A koliko jučer iz njegovog grada
Na taj drugi kretali su tenkovi i vojnici
U rat krvav za vođinu mržnju
I istine koje ljudi drže
U mentalnim konclogorima.
Ta zrnca utjehe
Dižu se iznad voda smrti,
Blaga kao oblaci lahorasti.
Neće dobiti spomenik u parku,
Ni u nacionalnoj historiji mjesto.
Jer, tamo ulaze oni
Koje guši krv, ne voda.