O njemu u zemlji Skršenoj historijom ubilačkom Slušaš nijem, ne od tuge, Već užasa kakav mora Da osjećao je čovjek Pred Božjom srdžbom u Sodomi. Ali, prošlo je doba Kad Jehova je moćni kažnjavao Za svaki ljudski grijeh i zlo preveliko. Mitska prostranstva u nebu Izdimila su s tijelima U Dachauu i Auschwitzu, I iz njih u tvoj pogled Ne dopire više ni istina ni laž. Samo zgusnuta čežnja slabih Za utjehom u nemoći. I u šta da udari srdit riječni val Do u grad, u kuću, U stoku dobru i polje plodno, U muku iz koje nicala je radost, Oduvijek ovdje sitna kao zrno soli, Kratkotrajna kao ljetna rosa. Nižu se slike potopa, nestaju gradovi U kojima se tranzicija hranila Ljudskom bijedom. Plovi ugušena stoka, i divljač, I perad, i mrtav život čovjeka Koji kaže: u sekundi nestalo je sve, I padnu mu ruke nemoćno niz tijelo. Samo ne suze, nipošto one Nek ne dođu, jer drugi te pol Užasa mami – slika bebe u košarici. Nju spašava kopilot u helikopteru Zakačen za željezno uže Iz kuće koju voda plavi do krova. Ili druga: na farmi u Šamcu Samo je jedna preživjela krava. Spasila se popevši se uz stepenice Na terasu potopljene staje I tu leži mirna gledajući Svoje ugušene sestre. Ili ona kad načelnik jednog Šalje zahvalu za pomoć Građanima drugog grada: Jedno veliko hvala preko cijelog neba. A koliko jučer iz njegovog grada Na taj drugi kretali su tenkovi i vojnici U rat krvav za vođinu mržnju I istine koje ljudi drže U mentalnim konclogorima. Ta zrnca utjehe Dižu se iznad voda smrti, Blaga kao oblaci lahorasti. Neće dobiti spomenik u parku, Ni u nacionalnoj historiji mjesto. Jer, tamo ulaze oni Koje guši krv, ne voda.
Povodanj
O njemu u zemlji
Skršenoj historijom ubilačkom
Slušaš nijem, ne od tuge,
Već užasa kakav mora
Da osjećao je čovjek
Pred Božjom srdžbom u Sodomi.
Ali, prošlo je doba
Kad Jehova je moćni kažnjavao
Za svaki ljudski grijeh i zlo preveliko.
Mitska prostranstva u nebu
Izdimila su s tijelima
U Dachauu i Auschwitzu,
I iz njih u tvoj pogled
Ne dopire više ni istina ni laž.
Samo zgusnuta čežnja slabih
Za utjehom u nemoći.
I u šta da udari srdit riječni val
Do u grad, u kuću,
U stoku dobru i polje plodno,
U muku iz koje nicala je radost,
Oduvijek ovdje sitna kao zrno soli,
Kratkotrajna kao ljetna rosa.
Nižu se slike potopa, nestaju gradovi
U kojima se tranzicija hranila
Ljudskom bijedom.
Plovi ugušena stoka, i divljač,
I perad, i mrtav život čovjeka
Koji kaže: u sekundi nestalo je sve,
I padnu mu ruke nemoćno niz tijelo.
Samo ne suze, nipošto one
Nek ne dođu, jer drugi te pol
Užasa mami – slika bebe u košarici.
Nju spašava kopilot u helikopteru
Zakačen za željezno uže
Iz kuće koju voda plavi do krova.
Ili druga: na farmi u Šamcu
Samo je jedna preživjela krava.
Spasila se popevši se uz stepenice
Na terasu potopljene staje
I tu leži mirna gledajući
Svoje ugušene sestre.
Ili ona kad načelnik jednog
Šalje zahvalu za pomoć
Građanima drugog grada:
Jedno veliko hvala preko cijelog neba.
A koliko jučer iz njegovog grada
Na taj drugi kretali su tenkovi i vojnici
U rat krvav za vođinu mržnju
I istine koje ljudi drže
U mentalnim konclogorima.
Ta zrnca utjehe
Dižu se iznad voda smrti,
Blaga kao oblaci lahorasti.
Neće dobiti spomenik u parku,
Ni u nacionalnoj historiji mjesto.
Jer, tamo ulaze oni
Koje guši krv, ne voda.