Ruska emigrantkinja, umno poremećena Eugenija Dickson, udovica nekog Američana, nakon što je poslala na Einsteinovu adresu nekoliko prijetećih anonimnih pisama, početkom je godine stigla iz Pariza s namjerom da s dugačkom iglom iz šešira prethodno umočenom u otrov ubode slavnog fizičara misleći da je on njezin bivši ljubavnik Azef i našla se pred vratima Einsteinova stana. Elsa je otvorila vrata, savladala luđakinju i pozvala policiju koja je Eugeniju strpala u zatvor. Malo kasnije kad je znatiželjni Albert saznao za incident otišao je vidjeti zatočenu atentatoricu koja se uvjerila da to nije Azef (“Vi imate mnogo kraći nos”).
U veljači Sveučilište u Leidenu imenuje ga počasnim doktorom.
Početkom ožujka iz Hamburga parobrodom Cap Polonio plovi do Južne Amerike, u posjet, od travnja do sredine svibnja, Argentini, Urugvaju i Brazilu. Ovoga puta plovi, kako je uspio urediti, bez supruge Else, a trebala ga je pratiti ljubljena mu pokćerka Margot, ali se nažalost pred sam put razboljela, no na brodu upoznaje drugu (tada simpatičniju) Elsu, angažiranu feministkinju i uspješnu spisateljicu Elsu Jerusalem (njezin roman Der heilige Skarabäu, 1911. imao je 22 izdanja), Židovku iz Beča koja već petnaest godina živi u Buenos Airesu (u drugom braku s Victorom Widakowichem, profesorom embriologije), s kojom se često druži, raspravlja svakojake teme i zbližava (po parobrodu i brodskim kabinama), u dnevniku koji je vodio na putovanju, Albert je, nimalo slučajno, znakovito proziva Pantericom. U Buenos Airesu (tu, u tom gradu, nakon dugog vremena, još od srednjoškolskih dana Aaraua, vidio je i bratića Roberta Kocha, koji se tu preselio), La Plati, Montevideu i Riu de Janeiru predaje na tamošnjim sveučilištima i akademijama, naravno, o teoriji relativnosti, a političkim mirovnim temama govori u južnoameričkim židovskim zajednicama kako bi pripomogao Židovskome nacionalnom fondu, ujedno i turistički tumara, razgledava svakojake znamenitosti te upoznaje opušteni mentalitet i ležernost doseljenih žitelja i starosjedilaca Latinske Amerike.
Umoran i iscrpljen vraća se u uzavreli Berlin početkom lipnja (plovi petnaest dana na neudobnom Cap Norte), u napetu političku atmosferu kad je Adolf Hitler objavio prvi svezak Mein Kampfa (knjigu je izdiktirao u zatočeništvu svome zamjeniku Rudolfu Hessu), preuzeo sveukupnu kontrolu nad Nacionalsocijalističkom njemačkom radničkom strankom kao Führer i kad osniva zaštitarsku jedinicu Schutzstaffel (SS), u crno obučenu elitnu jedinicu.
Einstein se bez dvoumljenja pridružio inicijativi Mahatma Gandhija te odmah potpisao pacifistički manifest protiv prisilne vojne obveze, kojeg kasnije potpisuju i Henri Barbusse, Annie Besant, Martin Buber, Edward Carpenter, Miguel de Unamuno, Georges Duhamel, August Forel, Kurt Hiller, Toyohiko Kagawa, George Lansbury, Paul Loebe, Arthur Ponsonby, Emanuel Radl, Leonhard Ragaz, Romain Rolland, Bertrand Russell, Rabindranath Tagore, Fritz von Unruh, H. G. Wells i drugi uglednici.
Za Nobelovu nagradu ponovno predlaže Arthura H. Comptona, za njegovo (Comptonovo) raspršenje, eksperimentalni dokaz promjene valne duljine visokoenergetskoga elektromagnetskog zračenja prilikom interakcije s materijom, koje je potvrdilo da elektromagnetsko zračenje ima i valne i čestične osobine (valno-čestični dualizam), što je osnovno načelo kvantne mehanike, ali i dokaz Einsteinove hipoteze o kvantu svjetlosti još iz 1905., o čestičnoj prirodi svjetlosti, jer nakon Comptonovih rezultata sumnji više nije bilo; a za nagradu za mir predlaže brazilskog istraživača širokoga područja Amazone Marshala Cândidoa Mariana da Silva Rondon koji se zalaže za zaštitu indiosa.
Početkom srpnja u akademijskome časopisu (Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Physikalisch-mathematische Klasse, 1925, str. 414-419) objelodanjuje prvi pokušaj ujedinjenja gravitacijske teorije i elektromagnetizma, Einheitliche Feldtheorie von Gravitation und Elektrizität, Ujedinjena teorija polja gravitacije i elektriciteta, u kojemu nastoji izgraditi fizikalno-matematičku ujedinjenu, generaliziranu hipotezu njegove gravitacijsko geometrizirane metode opće teorije relativnosti zajedno sa svim pojavama u elektromagnetskom polju.
Krajem istoga mjeseca putuje za Genevu na sastanak Komisije za intelektualnu suradnju,zatim za Zürich u posjet sinovima (Eduard je prije, u lipnju, bio kod tate u Berlinu, poslije čega Albert proročki piše Milevi: “Njegove su intelektualne sklonosti možda i jake, ali čini mi se da mu nedostaje uravnoteženosti i odgovornosti (ego mu je jak). Premalo unutarnje povezanosti s drugim ljudima i previše ponosa… Zapravo je mnogo toga naslijedio od mene, ali je kod njega sve naglašenije. Zanimljiv je on momak, ali mu neće biti lako u životu.”) i starom prijatelju Marcelu Grossmannu oboljelom od multiple skleroze, odmara se na slobodarskom otočiću Hiddenseeu, a putovanje završava u Kielu gdje do konca kolovoza jedri sa sinom Hansom Albertom i Anschützom po Baltičkome moru. Nije zaboravio ni Milevu, sad već poprilično psihički smirenu (od po nju stresnog razvoda) i financijski dobrano osiguranu, znajući za njen hobi, skupljanje i njegovanje kaktusa, u Južnoj joj je Americi nabavio malu zbirku brazilskih kaktusa i u pismu obećao: “sam ću ti ih donijeti i ostati malo u Zürichu. Onda mogu odmah isprobati kako se spava u tvojoj zgradi.” I doista, početkom rujna ponovno je u Zürichu, odsjeo je (i spava) kod Mileve i sinova, u stanu prve obitelji, i malo potom radosno piše bivšoj supruzi misleći na svoj hobi: “S uživanjem se sjećam boravka kod tebe i namjeravam ga ponoviti.”
Postaje službenim članom Akademskog vijeća službeno utemeljenoga Židovskog sveučilišta u Jeruzalemu i urednik publikacija Instituta za fiziku pri istom sveučilištu.
Na jesen u kratkom radu, Elektron und allgemeine Relativitätstheorie (Physica, vol. 5, str. 330-334), Elektron i opća teorija relativnosti, pravilno postavljen i riješen problem ponašanja elektrona, općenito elementarnih čestica, u relativističkom polju pogrešno interpretira pa ne zaključuje mogućnost postojanja antielektrona, općenitije antičestica i antimaterije, što je pet godina kasnije, 1930. točno ustvrdio 28-godišnji Paul Dirac povezujući specijalnu teoriju relativnosti s novom kvantnom mehanikom koju su baš te 1925. godine započeli zasnivati na statističkim i vjerojatnosnim temeljima kao mehaniku matrica 24-godišnji Werner Heisenberg i kao valnu mehaniku Erwin Schrödinger (antimaterija je 1932. zapažena u kozmičkom zračenju).
U Londonu, u ponedjeljak, 30. studenog, dobiva Copley Medal, najznačajniji orden za promicanje znanstvenoga rada i izvanredna postignuća u znanosti Royal Society of London, za otkriće teorije relativnosti i goleme doprinose kvantnoj teoriji.
Sredinom prosinca je u Leidenu na proslavi pedesete obljetnice Lorentzova doktorata, gdje su i Bohr i Ehrenfest (upoznaje prisutne sa svojim studentima Georgom Uhlenbeckom i Samuelom Godsmitom koji su upravo otkrili spin elektrona) te spontano nastaje improvizirana, ali sadržajna konferencija na temu za i protiv nove kvantne mehanike.
Krajem godine formulira i publicira Quantentheorie des einatomigen idealen Gases (Preussische Akademie der Wissenschaften, Phys-math. Klasse, Sitzungsberichte, Berlin 1925, str. 18-25), Kvantna teorija monoatomna idealnog plina, konačnu verziju Bose-Einsteinove kondenzacije i statistike (predvidio je novo stanje tvari pri niskim temperaturama, koherentne atome koji su eksperimentalno otkriveni tek 1995., kad su Cornell i Wieman uspjeli ohladiti pare rubidijevih atoma do tako niske temperature da se tisuće atoma sjedinilo u isto kvantno stanje formirajući Bose-Einsteinov kondenzat), svoj posljednji, po svemu originalni i značajni doprinos teorijskoj fizici, ili kako je njegov kolega i znanstveni biograf, Abraham Pais, duhovito dometnuo: “Einsteinova slava ne bi bila umanjena, a možda bi čak bila i uvećana, da je, recimo, nakon 1925. otišao na pecanje”.
Objavio je šest znanstvenih radova iz kvantne teorije, statističke mehanike, opće teorije relativnosti i ujedinjene teorije polja te dva poglavlja u udžbenicima.
1926. GODINA
Na siječanjskome sastanku Komisije za intelektualnu suradnju u Parizu odlučno odbija (kao i svi članovi) primiti u članstvo talijanskoga fašističkog ministra pravde i prosvjete, Alfreda Rocca. Iskusnom pravniku, Alfredu Roccu, koji je fašizmu podario i zakonodavni temelj, napisao je, ponukan molbom talijanskih kolega, i pismo: “Dva najvažnija i najuglednija znanstvenika Italije, obraćaju se u svojoj duševnoj boli i nevolji meni i mole me da Vam pišem, kako bi po mogućnosti bila izbjegnuta strašna okrutnost koja prijeti talijanskim znanstvenicima. Riječ je o formulaciji zakletve kojom se mora obećati vjernost fašističkome režimu. Molba prema Vama je u tome da biste Vi savjetovali gospodina Mussolinija da poštedi cvijet inteligencije Italije od takvoga poniženja. Koliko se god naša uvjerenja razlikuju…”
Početkom godine američke novine objavljuju senzacionalističku i neprijatnu vijest: poznati američki eksperimentalni fizičar Dayton C. Miller načinio je pokus, poboljšana inačica Michelson-Morleyjeva eksperimenta iz 1887, čije indicije ipak pokazuju mogućnost postojanja etera, što bi, ukoliko je točno, bio smrtni udarac za teoriju relativnosti. Tu naslućenu mogućnost potpuno otklanja Georg Joos, fizičar Jenskog sveučilišta (inače pristaša čiste njemačke fizike koji prezime Einstein nerado ili uopće ne spominje u svojim radovima i udžbenicima), kada je nakon četiri godine detaljnih pripreme, 1930., ponovio Millerov pokus s tehnički znatno istančanijim uređajem, profinjenijim eksperimentom i preciznijim mjerenjima ustanovio kako postojanje etera ničim nije dokazivo.
Još jedna vrijedna nagrada, Gold Medal, zlatno odličje Royal Astronomical Society iz Londona (12. veljače), odličje koje je Albert čekao punih šest godina (Arthur S. Eddington predložio ga je odmah nakon potvrde opće teorije relativnosti, još 1919., ali iz domoljubnih, engleskih razloga bio je na čekanju) nije bio u mogućnosti osobno primiti, ali zahvalio je pismom: “Onaj koji pronalazi smisao koji omogućuje pogled u tajne prirode – makar samo malo dublje – osvojio je milost. Onaj koji još potom doživljava priznanja, simpatije i počasti najvećih uglednika svoga vremena, ima više sreće nego što je ljudsko biće u stanju podnijeti. U tom smislu, svako hvala za tako veliku nagradu koju prosuđujete da zaslužujem, skromna je zahvala.”
Često se, ne krijući, druži sa simpatičnom plavušom i bogatom židovskom udovicom, novom ljubavnicom, Toni Mendel, idu u kazališta, na koncerte, jedrenja i na večere (Mendelica ne zaboravlja Elsu, šalje joj bombonjere), a u njenoj palači u Wannseeu nerijetko i rado noći (održavali su korespondenciju nekoliko godina nakon što je Toni 1932. napustila Berlin i Albert zauvijek napustio Europu).
Werner Heisenberg (krajem travnja upoznaju se i raspravljaju o fizikalnim, i napose kvantnim nedoumicama), Max Born, Luis de Broglie i Erwin Schrödinger, da spomenemo samo istaknute, svi odreda budući nobelovci, postavljaju teorijske osnove za novu formulaciju kvantne i(li) valne mehanike koju Einstein nikako i nipošto ne želi prihvatiti (ustrajno do smrti) zbog njene indeterminiranosti, logičke nejasnoće, nesigurnosti, statističnosti, vjerojatnosti, nekonzistentnosti… Kasnije su i sami tvorci kvantne mehanike Planck, de Broglie i Schrödinger bili približno, donekle sličnih, ponešto blažih i mekših mišljenja, ali ipak ne i tako tvrdokorna stava spram kvantne fizike kao Einstein. Što misli o kvantnim fizičarima (samim time, i o sebi samom) najbolje ilustrira zgoda koju je povjerio Philippu Franku, dobrom znancu, kolegi i njegovom budućem biografu, a ovaj je zapisao: “Njegov ured na univerzitetu gledao je u park s divnim vrtovima i sjenovitim drvećem. Einstein je zapazio da parkom ujutro šeću samo žene, a poslijepodne muškarci, i da su neki sami, utonuli u duboko razmišljanje, a drugi se okupljaju u grupice i živo raspravljaju. Zanimalo ga je kakav je to čudnovati park, pa je saznao da se radi o šetalištu pokrajinske duševne bolnice… Einstein mi je sve to pokazao, protumačio i u šali rekao: ‘Luđaci, a ne bave se teorijom kvanta’.”
Predložen je za inozemnog, dopisnog člana sovjetske Akademije znanosti u Moskvi, na što je, na zgražanje zatucanih njemačkih fizičara, radosno prihvatio.
Krajem srpnja putuje za Genevu na redoviti sastanak Komisije za intelektualnu suradnju s kojom nije pretjerano zadovoljan: “Ova komisija je zamišljena kao posve međunarodna instanca oslobođena svake politike i koja treba uspostavljati na svim područjima duhovnog života vezu između ratom izoliranih nacionalnih kulturnih krugova. To je teška zadaća: jer mora se na žalost reći da – barem u meni bolje poznatim zemljama – umjetnici i ljudi od znanja dopuštaju voditi se uskim nacionalnim interesima više negoli poslovni ljudi.” Zatim putuje za Zürich u posjet sinovima (odsjeo je, naravski, kod Mileve).
Uljudno odbija, polovicom kolovoza, poziv da svira violinu u profesionalnom gudačkom sekstetu na otvorenju Međunarodnog kongresa za seksualna istraživanja u organizaciji Institutu za seksologiju, Institut für Sexualwissenschaft, u Berlinu, prvog instituta takve vrste u svijetu kojeg je 1921. godine osnovao liječnik, pionir seksologije i homoseksualac Magnus Hirschfeld (Einstein je bio potpisnik, pored Augusta Bebela, Richarda von Krafft-Ebinga, Thomasa Manna, Gerharta Hauptmanna…, Hirschfeldove peticije za homoseksualna prava).
Poziv nije stigao slučajno, jer znalo se da Albert s prijateljima i zgodnim družicama rado zalazi u noćne klubove, varijetee i kabaree u tada poprilično seksualno slobodnom Berlinu, a obožava i slične privatne zatvorene zabave (kao i koncerte na kojima povremeno svira uz pratnju Tutti Fischer, kćerke poznatog nakladnika, i Eve Hauptmann, snahe književnika Hauptmanna) koje zna organizirati grof Kessler ili pak njegovi prijatelji, pa je tako slučajno zabilježena kućna zabava dramskoga pisca Karla Volmöllera gdje su šest-sedam potpuno nagih plesačica na čelu s egzotičnom, tamnoputom Josephinom Baker (koja je tada gostovala po Weimarskoj Republici) plesale i zabavljale malo muško društvo cijelu noć.
U listopadu je u Anschützovoj tvornici gdje ispituje različite inačice i primjene žirokompasa koji uskoro trebaju ući u serijsku proizvodnju. Za Anschützove modificirane žirokompase zainteresirane su trgovačke i ratne mornarice Njemačke, Italije, Francuske, Japana, Amerike… a Einstein prema ugovoru dobiva za svoj patent jedan posto po svakom prodanom instrumentu i tri posto po licencijskom ugovoru (što mu je donosilo oko 800 američkih dolara godišnje do Drugog svjetskog rata).
Započinje višegodišnju povremenu suradnju s mađarskim fizičarom židovskog podrijetla, docentom na Berlinskome sveučilištu, Leom Szilardom (1898-1964) na eksperimentalnom istraživanju i poboljšavanju rada hladnjaka (i smanjenju buke) za domaćinstva bez pokretnih dijelova (potaklo ih je, prethodne zime, nekoliko obiteljskih smrti u Berlinu izazvane gušenjem i trovanjem plinom iz neispravnih hladnjaka). Od približno četrdesetak praktičnih izuma i patenata za apsorpcijski hladnjak, značajna je konstrukcija kružno linearne indukcijske crpke koja ne može procuriti, Einstein-Szilardova pumpa koja se kasnije koristila u nuklearnim reaktorima.
Odustaje od redovite gostujuće profesure u Leidenu (dosadilo mu ponavljati isto), a najstarije nizozemsko sveučilište svejedno ga proglašava (“zbog njegova doprinosa Sveučilištu”) zaslužnim profesorom emeritusom uz lijepu godišnju naknadu, ali bez predavačkih obveza (dužan je samo ponekad posjetiti Lieden).
Na Božić upoznaje se i dugo razgovara s psihoanalitičarom, Sigmundom Freudom, o čemu, nije poznato. Tko zna možda su se dotakli i Einsteinu i Freudu drage teme libida (dakako, iz posve različitih stajališta), seksualne energije, seksualnog nagona koji prema Freudu, kulturnome radu, umjetnosti i znanosti “stavlja na raspolaganje izvanredno velike količine snage; to se događa na temelju jedne, u tom nagonu naročito izražene osobitosti prema kojoj je on u stanju pomaknuti postignuće svoga cilja, a da u bitnome ne izgubi na intenzivnosti. Ta sposobnost da se izvorno seksualni cilj zamijeni nekim drugim koji nije više seksualan, naziva se sposobnost sublimacije.” Albert je takvu, Sigmundovu teoriju sublimacije (gotovo same srži psihoanalize), da se suzdržavanjem od spolnih odnosa, spolni nagon pretvara (sublimira) u neku višu umnu djelatnost, prema znanosti ili umjetnosti, mogao odmah (tog Božića 1926.), svojim primjerom raskalašena libida i praksom stalne, uzajamne (umalo istodobne) seksualne aktivnosti i znanstvene učinkovitosti, do temelja opovrgnuti i trenutno razuvjeriti aseksualnoga Freuda u njegovu teoriju sublimacije. No, po svemu sudeći, čini se da se ipak nisu dotakli, dragih im, seksualnih tema pa je Freud nastavio bluditi u zabludi.
Objavljuje sedam mahom sažetaka rasprava i znanstvenih radova (opća teorija relativnosti, kvantna mehanika i geologija).
1927. GODINA
U prepunoj predavaonici s oko tisuću mjesta na Sveučilištu u Berlinu, 23. veljače predaje o teorijskim i eksperimentalnim pitanjima nastanka svjetlosti, dakako, kao i uvijek iz glave, samo s nekoliko bilješki na komadiću papira, što je slušateljima potpuna predstava, nezavisno o razumijevanju teme. Njegova sad već sve rjeđa predavanja na Akademiji ili na Sveučilištu u Berlinu i dalje su turistička atrakcija (pored Branderbuških vrata s boginjom pobjede, Aleje pobjede s kipovima pruskih knezova, Reinhardtovih kazališnih predstava…) bez obzira jesu li znanstvena ili popularnoznanstvena, iako je ponekad, kad bi vidio nerazumijevanje na licima slušača, znao jednostavno kazati: “Sad ću na nekoliko trenutaka prekinuti, da bi oni, koje više ne zanima ono što predajem, mogli napusti dvoranu”.
Više iz kolegijalnosti i poštovanja, negoli iz znanstvenih poriva koja su mu bila, u najmanju ruku sumnjiva, pridružuje se skupini znanstvenika i liječnika koji Sigmunda Freuda predlažu za Nobelovu nagradu.
Na obilježavanju dvjestote obljetnice smrti Newtona, u ožujku, na Berlinskome sveučilištu drži govor u kome ističe važnost kauzalnosti prirodnih zakona naspram nesigurna i probabilističkoga puta kvantnomehaničke slike mikrosvijeta: “Newtonova mehanika je, više u formalnome smislu, pripremila put teoriji polja. Primjena Newtonove mehanike na kontinuirano podijeljene mase dovela je, naime, nužno do otkrića i primjene parcijalnih diferencijalnih jednadžbi, koje su sa svoje strane, tek pružile jezik zakonima teorija polja. U ovome formalnome pogledu čini Newtonova koncepcija diferencijalnih zakona prvi odlučan korak prema sljedećem razvitku… Ali dok je potpuno razvijanje teorije polja bilo u punom tijeku, pokazale su činjenice zračenja topline, spektra i radioaktivnosti granicu uporabljivosti cjelokupnog misaonog sustava, koja nam još danas, unatoč gigantskih uspjeha u pojedinostima, izgleda gotovo nesavladiva. Ne tvrde bez važnih argumenta mnogi fizičari da prema ovim činjenicama nije samo diferencijalni zakon, nego i zakon kauzalnosti – dosada posljednji osnovni postulat prirodnih znanosti – zatajio. Osporava se i sama mogućnost prostorno-vremenske konstrukcije koja bi se mogla pridodati fizikalnom zbivanju. Mehanički sustav trajno je podoban samo za diskretne vrijednosti energije, odnosno stanja – kako iskustvo izravno pokazuje – pa izgleda, na prvom mjestu, da se jedva može izvesti iz teorije polja koja barata s diferencijalnim jednadžbama. De Broglieva i Schrödingerova metoda, koja u izvjesnome smislu ima obilježja teorije polja, dedukcira, doduše, na osnovi diferencijalnih jednadžbi, iz jedne vrste promatranja rezonancije, egzistenciju samo diskretnih stanja u zapanjujućoj podudarnosti s empirijskim činjenicama, ali onda se mora odreći lokaliziranih materijalnih čestica i strogo kauzalnih zakona. Tko bi danas mogao biti toliko drzak i riješiti pitanja kauzalnoga i diferencijalnog zakona, ove posljednje premise Newtonova promatranja prirode, tako da se moraju definitivno napustiti?”
Nastavljajući razmišljanja o kvantnomehaničkoj nedorečenosti, polovicom svibnja najavljuje Akademiji raspravu pod naslovom Bestimmt Schrödingers Wellenmechanik die Bewegung eines Systems vollständig oder nur im Sinne der Statistik?, Da li Schrödingerova valna mehanika određuje gibanje sustava u potpunosti ili samo u statističkom smislu?, koju nije nikada predao (postoji samo započeti rukopis u Einstenovom arhivu u Jeruzalemu), osim kratkoga uvodnog poglavlja, općenitog sažetka, što rječito govori koliko ga je mučio tada nerješiv prijepor kvantne fizike kojoj nikako da pronađe makar nekakvu kauzalnost.
Seksualno neiskusni Hans Albert Einstein nakon što je lani diplomirao građevinu ženi se 7. svibnja za svoju malenu, sitnu susjedu, devet godina stariju Friedu Knecht, profesoricu njemačkoga jezika i književnosti, i sele se u Njemačku, u industrijski Dortmund gdje radi kao inženjer u tvornici čelika. Tata Albertle se ustrajno protivio toj ženidbi (piše sinu: “…ti sada u njoj vidiš oličenje ženstvenosti”) i nagovara Hansa Alberta da odustane od braka s neprivlačnom, patuljastom Friedom (“prepredenom starom curom, nezdravoga genetskog materijala”), a kad se oženio molio ga je da nemaju djece: “…čvrsto odluči da nemaš djece s Knechtovom, premda vas oboje žalim”, zbog velike opasnosti od psihičkog poremećaja potomstva, jer su Friedaina majka kao i Milevina sestra psihijatrijski slučajevi. Ni s mlađim sinom Eduardom (Teteom) nije sve u redu, nakon gripe stalno krvari iz nosa, ni operacija nije u potpunosti zaustavila krvarenje, tek se pred Uskrs oporavio i posjetio oca u Berlinu.
Posljednji puta je na srpanjskome sastanku Komisije za intelektualnu suradnju u Genevi, jer Liga naroda ne ispunjava mirovnu zadaću za koju je osnovana, a njihova komisija sve se više bavi diplomatskim i administrativnim problemima: “Povukao sam se zbog toga što Liga naroda, kako danas djeluje, ne samo što ne utjelovljuje ideal međunarodne organizacije, već zapravo ruši vjeru u takav ideal.” Nakon ostavke u radu Komisije odlazi za Zürich, u posjet bivšoj supruzi i Eduardu (prirodno već, odsjeo je i noćio kod njih), pa potom planinari dva tjedna sa Teteom po Aplama. Milevi se, nakon tolikih godina, vratio optimizam otkako ih Einstein posjećuje, što mu odmah po odlasku otvoreno piše: “Već se čini kao vječnost otkako si bio ovdje. Doista je šteta što se to događa tako rijetko. Trebao bi dolaziti češće!”
U rujnu Niels Bohr uvodi (što je još više zbunio Einsteina), najviše na osnovu Heisenbergovih relacija neodređenosti (ali ne samo njih), načelo komplementarnosti (poput već ranijega, sličnog načela korespondencije) u mikrosvijet (kasnije nazvana, kopenhagenska interpretacija kvantne mehanike), prema kojemu i materijalne čestice i svjetlost (općenito, elektromagnetsko zračenje) posjeduju dvojaka nasumična svojstva i čestica i valova, no njihovo ponašanje nije protuslovno, u što Einstein duboko sumnja, jer mu je toliko inzistiranje na slučajnosti i vjerojatnosti nespojivo s prirodnim zakonima.
Na 5. Solvayevom kongresu (na 3. kongresu, 1921., nije sudjelovao, premda je bio jedini pozvani njemački državljanin, bio je u Americi, a na četvrti, tri godine kasnije, suprotstavio se uplitanju politike u rad kongresa, jer ponovno nisu bili pozvani njemački znanstvenici kao bivši neprijatelji) u listopadu, naslovljenom Elektroni i fotoni, u Bruxellesu, upravo su prijatelji Bohr i Einstein bili u središtu pozornosti, žestoko su raspravljali (čitav tjedan), svađali se i sukobili oko temeljnih pitanja kvantne mehanike (ovom se kongresu pogrešno pripisuje poznata Einsteinova izjava: “Bog se ne kocka”, na što mu je Bohr uzvratio: “Einsteine, prestani govoriti što Bog treba činiti”, iako su tu raspravu razmijenili još lani, krajem 1926., u učestaloj korespondenciji Einstein i Max Born) no, ne nauštrb prijateljstva. Inače, na ovome najznačajnijem Solvayevom kongresu sudjeluju i Nijemci te svi vodeći svjetski fizičari: I. Langmuir, M. Planck, M. Curie, H. A. Lorentz, A. Einstein, P. Langevin, Ch. E. Guye, C. T. R. Wilson, O. W. Richardson, P. Debye, M. Knudsen, W. L. Bragg, H. A. Kramers, P. A. M. Dirac, A. H. Compton, L. de Broglie, M. Born, N. Bohr, A. Piccard, E. Henriot, P. Ehrenfest, Ed. Herzen, Th. De Donder, E. Schrödinger, E. Verschaffelt, W. Pauli, W. Heisenberg, R. H. Fowler i L. Brillouin, 29 sudionika od kojih je 17 dobilo, ili će uskoro dobiti, Nobelovu nagradu.
Malo nakon kvantnomehaničke svađe s Bohrom upoznaje se, prijateljuje i intimizira s Estellom Katzenellenbogen, bogatom vlasnicom lanca berlinskih mondenskih cvjećarnica, s kojom se često zabavlja (najčešće noću) i opušteno raspravlja o nefizikalnim temama u obližnjim seoskim odmaralištima, krčmama i apartmanima (na stalnom mu je raspolaganju njena limuzina i vozač).
Objavljuje jedanaest većinom popularnoznanstvenih i kratkih znanstvenih radova.
Eros fizike i fizika erosa/10
Životoplov Alberta Einsteina
KVANTNA REALNOST — RASKALAŠENI BERLIN
1925. GODINA
Ruska emigrantkinja, umno poremećena Eugenija Dickson, udovica nekog Američana, nakon što je poslala na Einsteinovu adresu nekoliko prijetećih anonimnih pisama, početkom je godine stigla iz Pariza s namjerom da s dugačkom iglom iz šešira prethodno umočenom u otrov ubode slavnog fizičara misleći da je on njezin bivši ljubavnik Azef i našla se pred vratima Einsteinova stana. Elsa je otvorila vrata, savladala luđakinju i pozvala policiju koja je Eugeniju strpala u zatvor. Malo kasnije kad je znatiželjni Albert saznao za incident otišao je vidjeti zatočenu atentatoricu koja se uvjerila da to nije Azef (“Vi imate mnogo kraći nos”).
U veljači Sveučilište u Leidenu imenuje ga počasnim doktorom.
Početkom ožujka iz Hamburga parobrodom Cap Polonio plovi do Južne Amerike, u posjet, od travnja do sredine svibnja, Argentini, Urugvaju i Brazilu. Ovoga puta plovi, kako je uspio urediti, bez supruge Else, a trebala ga je pratiti ljubljena mu pokćerka Margot, ali se nažalost pred sam put razboljela, no na brodu upoznaje drugu (tada simpatičniju) Elsu, angažiranu feministkinju i uspješnu spisateljicu Elsu Jerusalem (njezin roman Der heilige Skarabäu, 1911. imao je 22 izdanja), Židovku iz Beča koja već petnaest godina živi u Buenos Airesu (u drugom braku s Victorom Widakowichem, profesorom embriologije), s kojom se često druži, raspravlja svakojake teme i zbližava (po parobrodu i brodskim kabinama), u dnevniku koji je vodio na putovanju, Albert je, nimalo slučajno, znakovito proziva Pantericom. U Buenos Airesu (tu, u tom gradu, nakon dugog vremena, još od srednjoškolskih dana Aaraua, vidio je i bratića Roberta Kocha, koji se tu preselio), La Plati, Montevideu i Riu de Janeiru predaje na tamošnjim sveučilištima i akademijama, naravno, o teoriji relativnosti, a političkim mirovnim temama govori u južnoameričkim židovskim zajednicama kako bi pripomogao Židovskome nacionalnom fondu, ujedno i turistički tumara, razgledava svakojake znamenitosti te upoznaje opušteni mentalitet i ležernost doseljenih žitelja i starosjedilaca Latinske Amerike.
Umoran i iscrpljen vraća se u uzavreli Berlin početkom lipnja (plovi petnaest dana na neudobnom Cap Norte), u napetu političku atmosferu kad je Adolf Hitler objavio prvi svezak Mein Kampfa (knjigu je izdiktirao u zatočeništvu svome zamjeniku Rudolfu Hessu), preuzeo sveukupnu kontrolu nad Nacionalsocijalističkom njemačkom radničkom strankom kao Führer i kad osniva zaštitarsku jedinicu Schutzstaffel (SS), u crno obučenu elitnu jedinicu.
Einstein se bez dvoumljenja pridružio inicijativi Mahatma Gandhija te odmah potpisao pacifistički manifest protiv prisilne vojne obveze, kojeg kasnije potpisuju i Henri Barbusse, Annie Besant, Martin Buber, Edward Carpenter, Miguel de Unamuno, Georges Duhamel, August Forel, Kurt Hiller, Toyohiko Kagawa, George Lansbury, Paul Loebe, Arthur Ponsonby, Emanuel Radl, Leonhard Ragaz, Romain Rolland, Bertrand Russell, Rabindranath Tagore, Fritz von Unruh, H. G. Wells i drugi uglednici.
Za Nobelovu nagradu ponovno predlaže Arthura H. Comptona, za njegovo (Comptonovo) raspršenje, eksperimentalni dokaz promjene valne duljine visokoenergetskoga elektromagnetskog zračenja prilikom interakcije s materijom, koje je potvrdilo da elektromagnetsko zračenje ima i valne i čestične osobine (valno-čestični dualizam), što je osnovno načelo kvantne mehanike, ali i dokaz Einsteinove hipoteze o kvantu svjetlosti još iz 1905., o čestičnoj prirodi svjetlosti, jer nakon Comptonovih rezultata sumnji više nije bilo; a za nagradu za mir predlaže brazilskog istraživača širokoga područja Amazone Marshala Cândidoa Mariana da Silva Rondon koji se zalaže za zaštitu indiosa.
Početkom srpnja u akademijskome časopisu (Sitzungsberichte der Preussischen Akademie der Wissenschaften, Physikalisch-mathematische Klasse, 1925, str. 414-419) objelodanjuje prvi pokušaj ujedinjenja gravitacijske teorije i elektromagnetizma, Einheitliche Feldtheorie von Gravitation und Elektrizität, Ujedinjena teorija polja gravitacije i elektriciteta, u kojemu nastoji izgraditi fizikalno-matematičku ujedinjenu, generaliziranu hipotezu njegove gravitacijsko geometrizirane metode opće teorije relativnosti zajedno sa svim pojavama u elektromagnetskom polju.
Krajem istoga mjeseca putuje za Genevu na sastanak Komisije za intelektualnu suradnju, zatim za Zürich u posjet sinovima (Eduard je prije, u lipnju, bio kod tate u Berlinu, poslije čega Albert proročki piše Milevi: “Njegove su intelektualne sklonosti možda i jake, ali čini mi se da mu nedostaje uravnoteženosti i odgovornosti (ego mu je jak). Premalo unutarnje povezanosti s drugim ljudima i previše ponosa… Zapravo je mnogo toga naslijedio od mene, ali je kod njega sve naglašenije. Zanimljiv je on momak, ali mu neće biti lako u životu.”) i starom prijatelju Marcelu Grossmannu oboljelom od multiple skleroze, odmara se na slobodarskom otočiću Hiddenseeu, a putovanje završava u Kielu gdje do konca kolovoza jedri sa sinom Hansom Albertom i Anschützom po Baltičkome moru. Nije zaboravio ni Milevu, sad već poprilično psihički smirenu (od po nju stresnog razvoda) i financijski dobrano osiguranu, znajući za njen hobi, skupljanje i njegovanje kaktusa, u Južnoj joj je Americi nabavio malu zbirku brazilskih kaktusa i u pismu obećao: “sam ću ti ih donijeti i ostati malo u Zürichu. Onda mogu odmah isprobati kako se spava u tvojoj zgradi.” I doista, početkom rujna ponovno je u Zürichu, odsjeo je (i spava) kod Mileve i sinova, u stanu prve obitelji, i malo potom radosno piše bivšoj supruzi misleći na svoj hobi: “S uživanjem se sjećam boravka kod tebe i namjeravam ga ponoviti.”
Postaje službenim članom Akademskog vijeća službeno utemeljenoga Židovskog sveučilišta u Jeruzalemu i urednik publikacija Instituta za fiziku pri istom sveučilištu.
Na jesen u kratkom radu, Elektron und allgemeine Relativitätstheorie (Physica, vol. 5, str. 330-334), Elektron i opća teorija relativnosti, pravilno postavljen i riješen problem ponašanja elektrona, općenito elementarnih čestica, u relativističkom polju pogrešno interpretira pa ne zaključuje mogućnost postojanja antielektrona, općenitije antičestica i antimaterije, što je pet godina kasnije, 1930. točno ustvrdio 28-godišnji Paul Dirac povezujući specijalnu teoriju relativnosti s novom kvantnom mehanikom koju su baš te 1925. godine započeli zasnivati na statističkim i vjerojatnosnim temeljima kao mehaniku matrica 24-godišnji Werner Heisenberg i kao valnu mehaniku Erwin Schrödinger (antimaterija je 1932. zapažena u kozmičkom zračenju).
U Londonu, u ponedjeljak, 30. studenog, dobiva Copley Medal, najznačajniji orden za promicanje znanstvenoga rada i izvanredna postignuća u znanosti Royal Society of London, za otkriće teorije relativnosti i goleme doprinose kvantnoj teoriji.
Sredinom prosinca je u Leidenu na proslavi pedesete obljetnice Lorentzova doktorata, gdje su i Bohr i Ehrenfest (upoznaje prisutne sa svojim studentima Georgom Uhlenbeckom i Samuelom Godsmitom koji su upravo otkrili spin elektrona) te spontano nastaje improvizirana, ali sadržajna konferencija na temu za i protiv nove kvantne mehanike.
Krajem godine formulira i publicira Quantentheorie des einatomigen idealen Gases (Preussische Akademie der Wissenschaften, Phys-math. Klasse, Sitzungsberichte, Berlin 1925, str. 18-25), Kvantna teorija monoatomna idealnog plina, konačnu verziju Bose-Einsteinove kondenzacije i statistike (predvidio je novo stanje tvari pri niskim temperaturama, koherentne atome koji su eksperimentalno otkriveni tek 1995., kad su Cornell i Wieman uspjeli ohladiti pare rubidijevih atoma do tako niske temperature da se tisuće atoma sjedinilo u isto kvantno stanje formirajući Bose-Einsteinov kondenzat), svoj posljednji, po svemu originalni i značajni doprinos teorijskoj fizici, ili kako je njegov kolega i znanstveni biograf, Abraham Pais, duhovito dometnuo: “Einsteinova slava ne bi bila umanjena, a možda bi čak bila i uvećana, da je, recimo, nakon 1925. otišao na pecanje”.
Objavio je šest znanstvenih radova iz kvantne teorije, statističke mehanike, opće teorije relativnosti i ujedinjene teorije polja te dva poglavlja u udžbenicima.
1926. GODINA
Na siječanjskome sastanku Komisije za intelektualnu suradnju u Parizu odlučno odbija (kao i svi članovi) primiti u članstvo talijanskoga fašističkog ministra pravde i prosvjete, Alfreda Rocca. Iskusnom pravniku, Alfredu Roccu, koji je fašizmu podario i zakonodavni temelj, napisao je, ponukan molbom talijanskih kolega, i pismo: “Dva najvažnija i najuglednija znanstvenika Italije, obraćaju se u svojoj duševnoj boli i nevolji meni i mole me da Vam pišem, kako bi po mogućnosti bila izbjegnuta strašna okrutnost koja prijeti talijanskim znanstvenicima. Riječ je o formulaciji zakletve kojom se mora obećati vjernost fašističkome režimu. Molba prema Vama je u tome da biste Vi savjetovali gospodina Mussolinija da poštedi cvijet inteligencije Italije od takvoga poniženja. Koliko se god naša uvjerenja razlikuju…”
Početkom godine američke novine objavljuju senzacionalističku i neprijatnu vijest: poznati američki eksperimentalni fizičar Dayton C. Miller načinio je pokus, poboljšana inačica Michelson-Morleyjeva eksperimenta iz 1887, čije indicije ipak pokazuju mogućnost postojanja etera, što bi, ukoliko je točno, bio smrtni udarac za teoriju relativnosti. Tu naslućenu mogućnost potpuno otklanja Georg Joos, fizičar Jenskog sveučilišta (inače pristaša čiste njemačke fizike koji prezime Einstein nerado ili uopće ne spominje u svojim radovima i udžbenicima), kada je nakon četiri godine detaljnih pripreme, 1930., ponovio Millerov pokus s tehnički znatno istančanijim uređajem, profinjenijim eksperimentom i preciznijim mjerenjima ustanovio kako postojanje etera ničim nije dokazivo.
Još jedna vrijedna nagrada, Gold Medal, zlatno odličje Royal Astronomical Society iz Londona (12. veljače), odličje koje je Albert čekao punih šest godina (Arthur S. Eddington predložio ga je odmah nakon potvrde opće teorije relativnosti, još 1919., ali iz domoljubnih, engleskih razloga bio je na čekanju) nije bio u mogućnosti osobno primiti, ali zahvalio je pismom: “Onaj koji pronalazi smisao koji omogućuje pogled u tajne prirode – makar samo malo dublje – osvojio je milost. Onaj koji još potom doživljava priznanja, simpatije i počasti najvećih uglednika svoga vremena, ima više sreće nego što je ljudsko biće u stanju podnijeti. U tom smislu, svako hvala za tako veliku nagradu koju prosuđujete da zaslužujem, skromna je zahvala.”
Često se, ne krijući, druži sa simpatičnom plavušom i bogatom židovskom udovicom, novom ljubavnicom, Toni Mendel, idu u kazališta, na koncerte, jedrenja i na večere (Mendelica ne zaboravlja Elsu, šalje joj bombonjere), a u njenoj palači u Wannseeu nerijetko i rado noći (održavali su korespondenciju nekoliko godina nakon što je Toni 1932. napustila Berlin i Albert zauvijek napustio Europu).
Werner Heisenberg (krajem travnja upoznaju se i raspravljaju o fizikalnim, i napose kvantnim nedoumicama), Max Born, Luis de Broglie i Erwin Schrödinger, da spomenemo samo istaknute, svi odreda budući nobelovci, postavljaju teorijske osnove za novu formulaciju kvantne i(li) valne mehanike koju Einstein nikako i nipošto ne želi prihvatiti (ustrajno do smrti) zbog njene indeterminiranosti, logičke nejasnoće, nesigurnosti, statističnosti, vjerojatnosti, nekonzistentnosti… Kasnije su i sami tvorci kvantne mehanike Planck, de Broglie i Schrödinger bili približno, donekle sličnih, ponešto blažih i mekših mišljenja, ali ipak ne i tako tvrdokorna stava spram kvantne fizike kao Einstein. Što misli o kvantnim fizičarima (samim time, i o sebi samom) najbolje ilustrira zgoda koju je povjerio Philippu Franku, dobrom znancu, kolegi i njegovom budućem biografu, a ovaj je zapisao: “Njegov ured na univerzitetu gledao je u park s divnim vrtovima i sjenovitim drvećem. Einstein je zapazio da parkom ujutro šeću samo žene, a poslijepodne muškarci, i da su neki sami, utonuli u duboko razmišljanje, a drugi se okupljaju u grupice i živo raspravljaju. Zanimalo ga je kakav je to čudnovati park, pa je saznao da se radi o šetalištu pokrajinske duševne bolnice… Einstein mi je sve to pokazao, protumačio i u šali rekao: ‘Luđaci, a ne bave se teorijom kvanta’.”
Predložen je za inozemnog, dopisnog člana sovjetske Akademije znanosti u Moskvi, na što je, na zgražanje zatucanih njemačkih fizičara, radosno prihvatio.
Krajem srpnja putuje za Genevu na redoviti sastanak Komisije za intelektualnu suradnju s kojom nije pretjerano zadovoljan: “Ova komisija je zamišljena kao posve međunarodna instanca oslobođena svake politike i koja treba uspostavljati na svim područjima duhovnog života vezu između ratom izoliranih nacionalnih kulturnih krugova. To je teška zadaća: jer mora se na žalost reći da – barem u meni bolje poznatim zemljama – umjetnici i ljudi od znanja dopuštaju voditi se uskim nacionalnim interesima više negoli poslovni ljudi.” Zatim putuje za Zürich u posjet sinovima (odsjeo je, naravski, kod Mileve).
Uljudno odbija, polovicom kolovoza, poziv da svira violinu u profesionalnom gudačkom sekstetu na otvorenju Međunarodnog kongresa za seksualna istraživanja u organizaciji Institutu za seksologiju, Institut für Sexualwissenschaft, u Berlinu, prvog instituta takve vrste u svijetu kojeg je 1921. godine osnovao liječnik, pionir seksologije i homoseksualac Magnus Hirschfeld (Einstein je bio potpisnik, pored Augusta Bebela, Richarda von Krafft-Ebinga, Thomasa Manna, Gerharta Hauptmanna…, Hirschfeldove peticije za homoseksualna prava).
Poziv nije stigao slučajno, jer znalo se da Albert s prijateljima i zgodnim družicama rado zalazi u noćne klubove, varijetee i kabaree u tada poprilično seksualno slobodnom Berlinu, a obožava i slične privatne zatvorene zabave (kao i koncerte na kojima povremeno svira uz pratnju Tutti Fischer, kćerke poznatog nakladnika, i Eve Hauptmann, snahe književnika Hauptmanna) koje zna organizirati grof Kessler ili pak njegovi prijatelji, pa je tako slučajno zabilježena kućna zabava dramskoga pisca Karla Volmöllera gdje su šest-sedam potpuno nagih plesačica na čelu s egzotičnom, tamnoputom Josephinom Baker (koja je tada gostovala po Weimarskoj Republici) plesale i zabavljale malo muško društvo cijelu noć.
U listopadu je u Anschützovoj tvornici gdje ispituje različite inačice i primjene žirokompasa koji uskoro trebaju ući u serijsku proizvodnju. Za Anschützove modificirane žirokompase zainteresirane su trgovačke i ratne mornarice Njemačke, Italije, Francuske, Japana, Amerike… a Einstein prema ugovoru dobiva za svoj patent jedan posto po svakom prodanom instrumentu i tri posto po licencijskom ugovoru (što mu je donosilo oko 800 američkih dolara godišnje do Drugog svjetskog rata).
Započinje višegodišnju povremenu suradnju s mađarskim fizičarom židovskog podrijetla, docentom na Berlinskome sveučilištu, Leom Szilardom (1898-1964) na eksperimentalnom istraživanju i poboljšavanju rada hladnjaka (i smanjenju buke) za domaćinstva bez pokretnih dijelova (potaklo ih je, prethodne zime, nekoliko obiteljskih smrti u Berlinu izazvane gušenjem i trovanjem plinom iz neispravnih hladnjaka). Od približno četrdesetak praktičnih izuma i patenata za apsorpcijski hladnjak, značajna je konstrukcija kružno linearne indukcijske crpke koja ne može procuriti, Einstein-Szilardova pumpa koja se kasnije koristila u nuklearnim reaktorima.
Odustaje od redovite gostujuće profesure u Leidenu (dosadilo mu ponavljati isto), a najstarije nizozemsko sveučilište svejedno ga proglašava (“zbog njegova doprinosa Sveučilištu”) zaslužnim profesorom emeritusom uz lijepu godišnju naknadu, ali bez predavačkih obveza (dužan je samo ponekad posjetiti Lieden).
Na Božić upoznaje se i dugo razgovara s psihoanalitičarom, Sigmundom Freudom, o čemu, nije poznato. Tko zna možda su se dotakli i Einsteinu i Freudu drage teme libida (dakako, iz posve različitih stajališta), seksualne energije, seksualnog nagona koji prema Freudu, kulturnome radu, umjetnosti i znanosti “stavlja na raspolaganje izvanredno velike količine snage; to se događa na temelju jedne, u tom nagonu naročito izražene osobitosti prema kojoj je on u stanju pomaknuti postignuće svoga cilja, a da u bitnome ne izgubi na intenzivnosti. Ta sposobnost da se izvorno seksualni cilj zamijeni nekim drugim koji nije više seksualan, naziva se sposobnost sublimacije.” Albert je takvu, Sigmundovu teoriju sublimacije (gotovo same srži psihoanalize), da se suzdržavanjem od spolnih odnosa, spolni nagon pretvara (sublimira) u neku višu umnu djelatnost, prema znanosti ili umjetnosti, mogao odmah (tog Božića 1926.), svojim primjerom raskalašena libida i praksom stalne, uzajamne (umalo istodobne) seksualne aktivnosti i znanstvene učinkovitosti, do temelja opovrgnuti i trenutno razuvjeriti aseksualnoga Freuda u njegovu teoriju sublimacije. No, po svemu sudeći, čini se da se ipak nisu dotakli, dragih im, seksualnih tema pa je Freud nastavio bluditi u zabludi.
Objavljuje sedam mahom sažetaka rasprava i znanstvenih radova (opća teorija relativnosti, kvantna mehanika i geologija).
1927. GODINA
U prepunoj predavaonici s oko tisuću mjesta na Sveučilištu u Berlinu, 23. veljače predaje o teorijskim i eksperimentalnim pitanjima nastanka svjetlosti, dakako, kao i uvijek iz glave, samo s nekoliko bilješki na komadiću papira, što je slušateljima potpuna predstava, nezavisno o razumijevanju teme. Njegova sad već sve rjeđa predavanja na Akademiji ili na Sveučilištu u Berlinu i dalje su turistička atrakcija (pored Branderbuških vrata s boginjom pobjede, Aleje pobjede s kipovima pruskih knezova, Reinhardtovih kazališnih predstava…) bez obzira jesu li znanstvena ili popularnoznanstvena, iako je ponekad, kad bi vidio nerazumijevanje na licima slušača, znao jednostavno kazati: “Sad ću na nekoliko trenutaka prekinuti, da bi oni, koje više ne zanima ono što predajem, mogli napusti dvoranu”.
Više iz kolegijalnosti i poštovanja, negoli iz znanstvenih poriva koja su mu bila, u najmanju ruku sumnjiva, pridružuje se skupini znanstvenika i liječnika koji Sigmunda Freuda predlažu za Nobelovu nagradu.
Na obilježavanju dvjestote obljetnice smrti Newtona, u ožujku, na Berlinskome sveučilištu drži govor u kome ističe važnost kauzalnosti prirodnih zakona naspram nesigurna i probabilističkoga puta kvantnomehaničke slike mikrosvijeta: “Newtonova mehanika je, više u formalnome smislu, pripremila put teoriji polja. Primjena Newtonove mehanike na kontinuirano podijeljene mase dovela je, naime, nužno do otkrića i primjene parcijalnih diferencijalnih jednadžbi, koje su sa svoje strane, tek pružile jezik zakonima teorija polja. U ovome formalnome pogledu čini Newtonova koncepcija diferencijalnih zakona prvi odlučan korak prema sljedećem razvitku… Ali dok je potpuno razvijanje teorije polja bilo u punom tijeku, pokazale su činjenice zračenja topline, spektra i radioaktivnosti granicu uporabljivosti cjelokupnog misaonog sustava, koja nam još danas, unatoč gigantskih uspjeha u pojedinostima, izgleda gotovo nesavladiva. Ne tvrde bez važnih argumenta mnogi fizičari da prema ovim činjenicama nije samo diferencijalni zakon, nego i zakon kauzalnosti – dosada posljednji osnovni postulat prirodnih znanosti – zatajio. Osporava se i sama mogućnost prostorno-vremenske konstrukcije koja bi se mogla pridodati fizikalnom zbivanju. Mehanički sustav trajno je podoban samo za diskretne vrijednosti energije, odnosno stanja – kako iskustvo izravno pokazuje – pa izgleda, na prvom mjestu, da se jedva može izvesti iz teorije polja koja barata s diferencijalnim jednadžbama. De Broglieva i Schrödingerova metoda, koja u izvjesnome smislu ima obilježja teorije polja, dedukcira, doduše, na osnovi diferencijalnih jednadžbi, iz jedne vrste promatranja rezonancije, egzistenciju samo diskretnih stanja u zapanjujućoj podudarnosti s empirijskim činjenicama, ali onda se mora odreći lokaliziranih materijalnih čestica i strogo kauzalnih zakona. Tko bi danas mogao biti toliko drzak i riješiti pitanja kauzalnoga i diferencijalnog zakona, ove posljednje premise Newtonova promatranja prirode, tako da se moraju definitivno napustiti?”
Nastavljajući razmišljanja o kvantnomehaničkoj nedorečenosti, polovicom svibnja najavljuje Akademiji raspravu pod naslovom Bestimmt Schrödingers Wellenmechanik die Bewegung eines Systems vollständig oder nur im Sinne der Statistik?, Da li Schrödingerova valna mehanika određuje gibanje sustava u potpunosti ili samo u statističkom smislu?, koju nije nikada predao (postoji samo započeti rukopis u Einstenovom arhivu u Jeruzalemu), osim kratkoga uvodnog poglavlja, općenitog sažetka, što rječito govori koliko ga je mučio tada nerješiv prijepor kvantne fizike kojoj nikako da pronađe makar nekakvu kauzalnost.
Seksualno neiskusni Hans Albert Einstein nakon što je lani diplomirao građevinu ženi se 7. svibnja za svoju malenu, sitnu susjedu, devet godina stariju Friedu Knecht, profesoricu njemačkoga jezika i književnosti, i sele se u Njemačku, u industrijski Dortmund gdje radi kao inženjer u tvornici čelika. Tata Albertle se ustrajno protivio toj ženidbi (piše sinu: “…ti sada u njoj vidiš oličenje ženstvenosti”) i nagovara Hansa Alberta da odustane od braka s neprivlačnom, patuljastom Friedom (“prepredenom starom curom, nezdravoga genetskog materijala”), a kad se oženio molio ga je da nemaju djece: “…čvrsto odluči da nemaš djece s Knechtovom, premda vas oboje žalim”, zbog velike opasnosti od psihičkog poremećaja potomstva, jer su Friedaina majka kao i Milevina sestra psihijatrijski slučajevi. Ni s mlađim sinom Eduardom (Teteom) nije sve u redu, nakon gripe stalno krvari iz nosa, ni operacija nije u potpunosti zaustavila krvarenje, tek se pred Uskrs oporavio i posjetio oca u Berlinu.
Posljednji puta je na srpanjskome sastanku Komisije za intelektualnu suradnju u Genevi, jer Liga naroda ne ispunjava mirovnu zadaću za koju je osnovana, a njihova komisija sve se više bavi diplomatskim i administrativnim problemima: “Povukao sam se zbog toga što Liga naroda, kako danas djeluje, ne samo što ne utjelovljuje ideal međunarodne organizacije, već zapravo ruši vjeru u takav ideal.” Nakon ostavke u radu Komisije odlazi za Zürich, u posjet bivšoj supruzi i Eduardu (prirodno već, odsjeo je i noćio kod njih), pa potom planinari dva tjedna sa Teteom po Aplama. Milevi se, nakon tolikih godina, vratio optimizam otkako ih Einstein posjećuje, što mu odmah po odlasku otvoreno piše: “Već se čini kao vječnost otkako si bio ovdje. Doista je šteta što se to događa tako rijetko. Trebao bi dolaziti češće!”
U rujnu Niels Bohr uvodi (što je još više zbunio Einsteina), najviše na osnovu Heisenbergovih relacija neodređenosti (ali ne samo njih), načelo komplementarnosti (poput već ranijega, sličnog načela korespondencije) u mikrosvijet (kasnije nazvana, kopenhagenska interpretacija kvantne mehanike), prema kojemu i materijalne čestice i svjetlost (općenito, elektromagnetsko zračenje) posjeduju dvojaka nasumična svojstva i čestica i valova, no njihovo ponašanje nije protuslovno, u što Einstein duboko sumnja, jer mu je toliko inzistiranje na slučajnosti i vjerojatnosti nespojivo s prirodnim zakonima.
Na 5. Solvayevom kongresu (na 3. kongresu, 1921., nije sudjelovao, premda je bio jedini pozvani njemački državljanin, bio je u Americi, a na četvrti, tri godine kasnije, suprotstavio se uplitanju politike u rad kongresa, jer ponovno nisu bili pozvani njemački znanstvenici kao bivši neprijatelji) u listopadu, naslovljenom Elektroni i fotoni, u Bruxellesu, upravo su prijatelji Bohr i Einstein bili u središtu pozornosti, žestoko su raspravljali (čitav tjedan), svađali se i sukobili oko temeljnih pitanja kvantne mehanike (ovom se kongresu pogrešno pripisuje poznata Einsteinova izjava: “Bog se ne kocka”, na što mu je Bohr uzvratio: “Einsteine, prestani govoriti što Bog treba činiti”, iako su tu raspravu razmijenili još lani, krajem 1926., u učestaloj korespondenciji Einstein i Max Born) no, ne nauštrb prijateljstva. Inače, na ovome najznačajnijem Solvayevom kongresu sudjeluju i Nijemci te svi vodeći svjetski fizičari: I. Langmuir, M. Planck, M. Curie, H. A. Lorentz, A. Einstein, P. Langevin, Ch. E. Guye, C. T. R. Wilson, O. W. Richardson, P. Debye, M. Knudsen, W. L. Bragg, H. A. Kramers, P. A. M. Dirac, A. H. Compton, L. de Broglie, M. Born, N. Bohr, A. Piccard, E. Henriot, P. Ehrenfest, Ed. Herzen, Th. De Donder, E. Schrödinger, E. Verschaffelt, W. Pauli, W. Heisenberg, R. H. Fowler i L. Brillouin, 29 sudionika od kojih je 17 dobilo, ili će uskoro dobiti, Nobelovu nagradu.
Malo nakon kvantnomehaničke svađe s Bohrom upoznaje se, prijateljuje i intimizira s Estellom Katzenellenbogen, bogatom vlasnicom lanca berlinskih mondenskih cvjećarnica, s kojom se često zabavlja (najčešće noću) i opušteno raspravlja o nefizikalnim temama u obližnjim seoskim odmaralištima, krčmama i apartmanima (na stalnom mu je raspolaganju njena limuzina i vozač).
Objavljuje jedanaest većinom popularnoznanstvenih i kratkih znanstvenih radova.