Bio je strasni ljubitelj knjiga, čitao ih je bez predaha, skupljao – kupovao, pozajmljivao ne vraćajući ih, čak ih je i krao. Odricao se svega da bi mogao nabavljati knjige koje su se gomilale i po podovima njegovog prostranog stana, sve sličnijeg veoma bogatoj javnoj knjižnici. Tu njegovu fanatičnu potragu pokretala je maglovita, ali uporna želja da nađe jednu Knjigu – jednu jedinu – koja mu je nekad davno dospjela u ruke, toliko davno da je to možda bilo u nekom njegovom prethodnom životu. Štoviše, činilo mu se da ta Knjiga nije mogla biti dio njegove svakidašnjice: možda ju je samo sanjao. Nejasno sjećanje govorilo mu je da je u njoj došao do nekih otkrića koja su ga potresla, prosvijetlila, učinila drukčijim, pa mu se druženje s njom, čak i ako je bilo samo dio sna, činilo značajnijim od bilo čega drugog što je doživio i saznao tijekom cijelog svog života. Knjiga mu je saopćavala bitne istine o svijetu u kojemu živi, ali, na prvom mjestu, govorila mu je svojim neobičnim jezikom NOSCE TE APHTON, “poznaj samog sebe”. A poslije je njegovom pamćenju postala nedostupna, ili neodgonetljiva poput hijeroglifa. Ostala mu je u svijesti samo kao mutna uspomena i žalost zbog nečega dragocjenog što je izgubljeno. Proticali su mu dani i godine u uzaludnom nastojanju da se sjeti riječi iz Knjige, njihovog tajanstvenog značenja koje bi, vjerovao je, njegovom životu vratilo nekakav predodređeni, a ipak zaboravljeni smisao. Događalo se, doduše, da ponovno uroni u njene stranice, ali samo u snu. Probudivši se, ničega se nije mogao sjetiti. Knjiga je htjela da bude samo dio njegovog snijevanog, a nikako i stvarnog života. I tako je potraga za njom ispunila cio njegov život koji se primakao kraju.
A onog dana kad je već bio u agoniji, i kad je sa svoje smrtne postelje posmatrao tisuće knjiga naređanih po svim zidovima prostrane prostorije u kojoj je umirao, mučila ga je i misao da neke od tih knjiga još nije ni prelistao, pa će za nj ostati zauvijek nepročitane. Pitao se da li se među njima možda krije ona toliko tražena, ona Prava.
Tada su u sobu uveli njegovo trogodišnje unuče da se s njim oprosti. Ali samrtnik je djetetu brzo postao nezanimljiv; privlačile su ga knjige, pa se uputilo k njima, ka zidu gdje su one bile naslagane od poda do stropa. Iz najnižeg reda, u samom uglu sobe, izvuklo je jednu čiji se neugledni sivi hrbat, bez natpisa, jedva nazirao. Otvorilo ju je: bila je to obična teka s neispisanim listovima. “Hoću da crtam!” reklo je, i neko mu je dao olovku. Prazni listovi teke počeli su se puniti djetinjim šarama. Samrtnik je gledao taj prizor i znao je da je dobio odgovor na pitanje koje ga je pratilo kroz život, da je upravo to po čemu njegovo unuče šara – ona njegova snijevana Knjiga. Bila je to teka koju je jednom davno ukoričio i na čijim je praznim stranama htio ispisati riječi, one prave, jedine ispunjene smislom – riječi koje je nosio duboko u sebi, toliko duboko da ih nije mogao dosegnuti, osim u snu. Knjiga je ostala neostvarena, zaboravljena, a prazni hrbat ukoričene teke, s neispisanim listovima što su se krili iza njega, sklonio se od pogleda koji ga nije nalazio, koji ga je nesvjesno zaobilazio.
Ali u očima samrtnika, u tim njegovim posljednjim trenucima, nazirala se istina koju je ta Knjiga imala kazivati i koja će ostati neiskazana. Osim, možda, u djetinjim šarama.
Knjiga iz sna
Bio je strasni ljubitelj knjiga, čitao ih je bez predaha, skupljao – kupovao, pozajmljivao ne vraćajući ih, čak ih je i krao. Odricao se svega da bi mogao nabavljati knjige koje su se gomilale i po podovima njegovog prostranog stana, sve sličnijeg veoma bogatoj javnoj knjižnici. Tu njegovu fanatičnu potragu pokretala je maglovita, ali uporna želja da nađe jednu Knjigu – jednu jedinu – koja mu je nekad davno dospjela u ruke, toliko davno da je to možda bilo u nekom njegovom prethodnom životu. Štoviše, činilo mu se da ta Knjiga nije mogla biti dio njegove svakidašnjice: možda ju je samo sanjao. Nejasno sjećanje govorilo mu je da je u njoj došao do nekih otkrića koja su ga potresla, prosvijetlila, učinila drukčijim, pa mu se druženje s njom, čak i ako je bilo samo dio sna, činilo značajnijim od bilo čega drugog što je doživio i saznao tijekom cijelog svog života. Knjiga mu je saopćavala bitne istine o svijetu u kojemu živi, ali, na prvom mjestu, govorila mu je svojim neobičnim jezikom NOSCE TE APHTON, “poznaj samog sebe”. A poslije je njegovom pamćenju postala nedostupna, ili neodgonetljiva poput hijeroglifa. Ostala mu je u svijesti samo kao mutna uspomena i žalost zbog nečega dragocjenog što je izgubljeno. Proticali su mu dani i godine u uzaludnom nastojanju da se sjeti riječi iz Knjige, njihovog tajanstvenog značenja koje bi, vjerovao je, njegovom životu vratilo nekakav predodređeni, a ipak zaboravljeni smisao. Događalo se, doduše, da ponovno uroni u njene stranice, ali samo u snu. Probudivši se, ničega se nije mogao sjetiti. Knjiga je htjela da bude samo dio njegovog snijevanog, a nikako i stvarnog života. I tako je potraga za njom ispunila cio njegov život koji se primakao kraju.
A onog dana kad je već bio u agoniji, i kad je sa svoje smrtne postelje posmatrao tisuće knjiga naređanih po svim zidovima prostrane prostorije u kojoj je umirao, mučila ga je i misao da neke od tih knjiga još nije ni prelistao, pa će za nj ostati zauvijek nepročitane. Pitao se da li se među njima možda krije ona toliko tražena, ona Prava.
Tada su u sobu uveli njegovo trogodišnje unuče da se s njim oprosti. Ali samrtnik je djetetu brzo postao nezanimljiv; privlačile su ga knjige, pa se uputilo k njima, ka zidu gdje su one bile naslagane od poda do stropa. Iz najnižeg reda, u samom uglu sobe, izvuklo je jednu čiji se neugledni sivi hrbat, bez natpisa, jedva nazirao. Otvorilo ju je: bila je to obična teka s neispisanim listovima. “Hoću da crtam!” reklo je, i neko mu je dao olovku. Prazni listovi teke počeli su se puniti djetinjim šarama. Samrtnik je gledao taj prizor i znao je da je dobio odgovor na pitanje koje ga je pratilo kroz život, da je upravo to po čemu njegovo unuče šara – ona njegova snijevana Knjiga. Bila je to teka koju je jednom davno ukoričio i na čijim je praznim stranama htio ispisati riječi, one prave, jedine ispunjene smislom – riječi koje je nosio duboko u sebi, toliko duboko da ih nije mogao dosegnuti, osim u snu. Knjiga je ostala neostvarena, zaboravljena, a prazni hrbat ukoričene teke, s neispisanim listovima što su se krili iza njega, sklonio se od pogleda koji ga nije nalazio, koji ga je nesvjesno zaobilazio.
Ali u očima samrtnika, u tim njegovim posljednjim trenucima, nazirala se istina koju je ta Knjiga imala kazivati i koja će ostati neiskazana. Osim, možda, u djetinjim šarama.