Posljednja pjesma

Pamtiš da si u davno i slavno vrijeme poželio
tek jednu svoju, najkrotkiju, ispjevati pjesmu,
ali sada, kad si se u nepregledne verse raselio,
htio bi sročiti i onu posljednju, naoko tijesnu,
u koju sve ćē se ranije kao mutne pritoke sliti,
sa malo riječi da budeš napokon naslućen i ti,
ono zbog čega tugovao si i čemu si se veselio

Ni jednom ni drugom ne treba mnogo mjesta,
jer je oboje od istoga vječnog sazdano tijesta:
sve što je bilo i što će biti u istoj se rerni peče,
privid je veliki, a malō bi htjelo da bude veće,
ali idealan je prostor tačke, ona je mjera sreće,
stoga bi i pristojan oblik za pjesmu, na priliku,
mogao biti jedan sonet ili, još bolje, tek haiku

Recimo: vrh olovke je zvrk i piši da ga smiriš,
da obim varke njene uzvrelim dahom ne širiš;
a ti si joj polje raspršio, u ocean si ga rastočio,
svoje si snove bilježio i sve što si ikada uočio,
gejzir je šiknuo, zatim se na sebe usredotočio,
kao da vodilo te što se i On iznova oglašavao,
ali time je svetō u čovjekovom srcu spašavao