“Nikome ne mogu objasniti da sam gladna svog jezika”
Monja Jović
Kada priča preraste sebe u svakom svome slovu, interpunkciji i značenju njezino pomjeranje u teatar, “na (te) daske koje život znače” logičan je prelazak u odvojenu, novu vremensko- prostornu dramaturgiju iskaza. Stoga Monjina kazivanja nigdje neće naći tako precizno podešenu, komplementarnu, gotovo prirođenjenu formu kao što će je nalaziti u dramskoj konstrukciji, na pozornici.
Zbog čega je Monjinoj alegorijskoj duši imanentan teatar? Pa primarno iz razloga što objedinjujući glas, pokret, scenografiju, zvuk, kostime, energiju glumca i publike (pojedinačnu i uzajamnu) upravo teatar najobuhvatnije i najiscrpnije “razmatra” Monjina metaforična sažimanja vremena (prošlog, sadašnjeg i budućeg) i ideje po kojima smo vječni i u ljudima i u prostoru i u smrti. Svi obračuni iz davnina pa do naših dana sažimaju se tada u dinamičnu i eklektičnu artikulaciju koju je upravo teatar u stanju najvjerodostojnije pridružiti tekstu. Takav bi teatar, pod Monjinim zamah- ženama bio oslobođen tutorstva literature. Jer Monja piše iz vizure gledatelja koji je istovremeno i protagonist, njezina je vezanost iskustvena čak i kada je promatračka. Ta je pozicija isključivo u nekoj izrazito plošnoj percepciji pitanje konvencionalnog doživljaja stvarno(sno)g, zbiljskog. Ona je otključana permutacija zbiljskog u inscenirano na način da jedno drugo prožimaju i objašnjavaju u svim (pa i najrudimentalnijim) elementima i pravcima.
Postavljanje “Stvarnih čudovišta” na scenu omogućit će preispitivanje postavki u (po) kojima perzistira žena kao antropološko i sociološko biće (zaustavimo se, za potrebe prohodnosti teksta unutar rubova ovih dviju dimenzija). Monjina zbirka dramskih pripovijesti doima se, u prvi tren, nalik albumu sa nekim tuđim, požutjelim i dalekim svijetom na monokromatskom odrazu fotografije. U njemu su tako “Zidna drama” u kojoj perzistentni simbolizam ženine izložbene pozicije biva naglašen (scenografski precizno) tendenciozno isturenom stolicom kao i Zidom oko kojih likovi žena K. i K. grade svoju tragičnu, neprekidivu (“the neverending story”) priču, “Nerođena” (studen u ofanzivi na tijelo žene razgrće put Smrti koja je pobjediva u najnevjerojatnijoj i najmilijoj mogućoj banalnosti— u “sađenju paradajza” ili u posjeti “dementnoj babi”. Ali od svega najvitalnije su i najvertikalnije u značenjskom (uz)letu “Najlepše priče o smrti”. One su istovremeno i autobiografska literatura i obračun sa dalekim glasovima koji ne umiju propustiti zarezati u čovjeku psihološki ožiljak, i koji nas, poput posječene šume ili otete krave naprosto ne puštaju od sebe. Monjine su dramske priče poput grčkih ili elizabetanskih tragedija— negdje na polovici, između umjetnosti i dokumenta. U formi tek, ne i u duhu različite. Sedam žena za sedam crvenih sudbina. U vunu kao u raspuklinu uvučene. Simbolizam vune brižno namotane na predmete— simbole, boje crvene baš poput one iz Theodoros Angelopoulosove ΤΡΙΛΟΓΊΑ: ΤΟ ΛΙΒΆΔΙ ΠΟΥ ΔΑΚΡΎΖΕΙ analogan je simbolizmu pupoljka, onog stanja i forme koja treba i krhkom delikatnošću priziva svu našu brižnost i zaštitu. Monja diše grčku kulturu toliko da je ne samo (ili tek) kao relevantnu ekvivalenciju pridružuje tekstu već je prepoznaje kao vlastitu, unutarnju kretnju. Sa svojih sedam ženskih likova autorica je u najtješnjoj mogućoj vezi. I svaka je ta žena iz mraka pozornice s klupkom crvene vune u rukama i strašna i dostojanstvena i tužna. I uvijek pokretljivo budna pred opasnošću da se neiskazivo ne banalizira bilo pokretom, bilo glasom (rasipanjem, pretjerivanjem, viškom). Video zid sa prizorima— kulisa je svijeta (šuma je ujedno i ravnopravan lik) sublimirana u prizor koji se sebe sama ne odriče. Koncentrirano ne odriče.
Svaka od njezinih sedam žena nekog ili nešto sahranjuje— šumu, ljubav, ideju, kuću, zemlju, vrijeme i na koncu jezik. I kako autorica kaže “Likova je, naime, sedam. Likova je, naime, samo jedan”. I svaka od njih fatalna je savršenost ženske snage. Žena što joj je “sahranjivati ljubav” junakinja je iz najmanje dva razloga: zbog svoje unutarnje ljepote i edenske memorije o krivici iz koje crpi snagu da tajnu ne raspe i time je ne učini užasnijom. Ona je naime žena koja svime što jest zna da se njezin čovjek iz rata doduše vratio tijelom ali isto tako iskonskim jezikom instinkta jasno shvaća da je ono što je voljela kao muškarčevu suštinu— mrtvo. Njezina je sudbina mjera presudnih i središnjih sudbina milijuna žena. Ili pojedinačnosti u svakoj od nas. Ta žena koja progovara s početka (ženskog) vremena “uzeo me je sa vrata, izmučeno i tužno kao nikad pre toga” volja je da se ništa pod šumom nabeskom ne prešuti. Jer time se odriče i sebe i onog koji je umro, a koji je i nadalje zaseban vid— u smrti bespomoćan ali sveprisutan. I ta je ljepota Monjine unutarnje konstitucije u stanju (atmosferom i osjećajem kako je stvarima pustiti da bivaju izvan našeg suda) učiniti da duh Žene na pozornici promatramo kao vlastiti. Naši su odrazi u svakom liku podržavani i (ras)tumačeni i u motivu i u ekspanzivnom osjećanju.
Atmosfera mraka u njezinim dramama nije iz teološke ili magijske kauzalnosti. Ona je iz krajnje ljudskog. Iz najdublje samotnog i bolnog, iz nemoći i svemoći (primarno) ženske (otud je ovo izrazito i prvenstveno feministička drama). Radnja nije halucinacija ili mjesečarenje, kakav somnabulizam, ona je u Monjinom tekstu većinom produkt okolnosti izvan samog lika. I ta je radnja alkemistički crvena, poput klupka i vatre i krvi. Ženski crvena, mrakom uterusa u neplodnom krvarenju prolivena. Lapis philosophorum je rubincrvene boje i čini se kako bi to crveno klupko vune moglo razriješiti sve: oživjeti ubijenu šumu, mrtvi pijesak Sahare, izgubljenog Svogčovjeka, vjeru u postojanje ne tek u sebi nego i u drugome.
Klupko zna ono što žena na sceni i u publici u kostima naslućuje— nema usamljenosti do one što vlada u tuđinskom jeziku (“Reći ću vam nešto a vi kako hoćete— ne zna šta je usamljenost onaj ko nije bio izopšten iz svog jezika”). Sve je jezik i jezik u svemu jest. Pa i onaj koji se ne izgovori- Svejezik jest. Taj ponajviše. Kiri i Klodel ispred zida. Kakvog Zida? Pa sinkretičkog i iskonskog. Onog istog pod kojim je Kreont ostavio Polinika jer “trunut mu” pod zidom kao krajnjom metafizikom boli.
Ali Teba nije unutar tih zidina. Nego je Teba unutar Antigone. Uvijek je naime, i svjesno i nadsvjesno grad unutar čovjeka. Antigona će tako pokopati brata iz iste iskonske ideje zbog koje će Miljuša, ne dajući brata, ne odričući ga se— odlučiti nikad ne prestati biti sestra.
Silno i izražajno sjedinjuje u ovoj važnoj knjizi Monja Jović ljudsko ali prije svega posvemašnje žensko iskustvo. Omogućuje nam kretnju kroz sve razine tog iskustva. Žena koja odabire postati muškarac “iz praktičnih razloga” (nije li još poneka pred iskušenjem da se na tren odmori pod maskom lažnih brkova?), žena nerotkinja, žena nestrpljive predsmrtne misli o nadolazećem odmoru (“Moram da se odmorim.”/“Zaslužila si.”/“Jesam? Čime?”/“Time što te toliko bolelo, dušo. Time što te bolelo.”).
Pisanje je pitanje slušanja. Drugog, usporednog, obamrlog…paralelnog, suprotivog, nijemog. Monja čuje ne tek osjećajem već i onom mišlju koja od drame, u jednom specifično(m) hermeneutičkom trenutku učini esej. Uvijek iz motiva da smo obavezni svakoj mogućoj istini, uvijek u potrazi za (sve do jednim) smislom umjesto za jednom (pojedinačnom) vizijom kao ultimativnom koncepcijom.
Smislu je nekako najljepše u stihu ali pokatkad se sasvim lijepo (sa svom svojom vatricom i svitom) utabori u dramu, priču, crticu, teatar. Pa prorokuje, hamletuje, trisestruje, pa kućelutkari, s Tiresijem kreontuje ili Godota s Vladimirom i Estragonom čeka uzaludno. A evo, ja ga zatičem u Monjinim “Savršenim čudovištima”. U nekom dobrom smislu ničeg pretjeranog (sinonim bi mi bio— sentimentalnog!) nije u ovim tekstovima. Ničeg lažnog i samozadovoljnog jednako nije u njima (kazalište se, provjereno, jest rodilo iz religioznih misterija ali ovo koje se kao Monjin tekst ima poroditi u čistoj formi sinteza je i eksplozija slike, zvuka i intimno-psihološkog u mjeri da zatvara krug s početka stvaranja).
Ti su tekstovi dedukcija u analogiji patnje i emocije, čisto drhtanje organizma pretočeno u artistički momentum e da bismo ga napokon recipirali kao kontinuum.
Monja govori sa Nevidljivim. Njezine su žene Ona! Ona jest Vi! I svaka od nas. Ne može se ostati izuzet od svijeta ali žena takvu poštedu niti ne traži. Monjine žene (u liku Ane u “Nerođenoj” ta je potreba dovedena do svoje krajnje ekstenzije) traže biti izuzete od ograničenja. Ta je pozicija ne tek puko solidariziranje sa ženama. Ona je pitanje egzistencije u smislu. I uvijek podrazumijeva nagonsku riješenost da se ne trpi ideja po kojoj imamo biti prepuštene nečijoj (bilo čijoj) tutorskoj imaginaciji koja od svega što se s imaginacijom može i da— domisli kako je upravo milo i silno inteligentno sužavati ženu. I pritom joj, dok guta svako moguće poniženje (po mogućnosti onako gladno kao što se očima gutaju knedle sa šljivama) zamjerati dinamiku i entuzijazam. Stoga su pitanja ograničenja i kapaciteta unutar dinamika čovjeka i društva centralna tema Monjinih drama. Time, one su antropološka, ne tek književna studija. I dobro je da je teatar uvijek tu (kao trajna preokupacija) kako bi sinestezično (jer od svega, uz poeziju i muziku teatar je najsinestezičnija krletka) proširio mogućnosti percepcije.
Sadržaj, stanja i strukturalni sukobi, sve manifestacije i napetosti njezinih drama čini se da dolaze iz nas samih. I mi dotičemo u sebe. Time pretječemo svijetu. Žena je monolog i dijalog; ona je odluka i kolebanju mirnoća; šutnja i višeglasje; iz nje je i od nje je; ona je mila samoća; ona je napokon ona civilizacija francuskog pjesnika što na obalama čeka svog brodolomnika.
“The rest , is silence” zahtijeva određeni nivo imaginacije i inteligencije i izvan toga nikako ili slabo funkcionira. Počesto proizvodi štetu. Izvan toga uspavljujuće je, pomirenosti imanentno. Duša čezne za govorom. Jasnim, autentičnim, grlenim i čulnim, neisključenim iz ljepote plemenitosti (dok je vremena; pa i kada ga ne bude).
Književnost je Monjina takvoj čežnji kuća. Nježni smiraj blag.
_____________
*William Shakespeare: Hamlet (“The rest is , silence”)
“Ljubav za stvarna čudovišta” ili fizionomija boli
“Nikome ne mogu objasniti da sam gladna svog jezika”
Monja Jović
Kada priča preraste sebe u svakom svome slovu, interpunkciji i značenju njezino pomjeranje u teatar, “na (te) daske koje život znače” logičan je prelazak u odvojenu, novu vremensko- prostornu dramaturgiju iskaza. Stoga Monjina kazivanja nigdje neće naći tako precizno podešenu, komplementarnu, gotovo prirođenjenu formu kao što će je nalaziti u dramskoj konstrukciji, na pozornici.
Zbog čega je Monjinoj alegorijskoj duši imanentan teatar? Pa primarno iz razloga što objedinjujući glas, pokret, scenografiju, zvuk, kostime, energiju glumca i publike (pojedinačnu i uzajamnu) upravo teatar najobuhvatnije i najiscrpnije “razmatra” Monjina metaforična sažimanja vremena (prošlog, sadašnjeg i budućeg) i ideje po kojima smo vječni i u ljudima i u prostoru i u smrti. Svi obračuni iz davnina pa do naših dana sažimaju se tada u dinamičnu i eklektičnu artikulaciju koju je upravo teatar u stanju najvjerodostojnije pridružiti tekstu. Takav bi teatar, pod Monjinim zamah- ženama bio oslobođen tutorstva literature. Jer Monja piše iz vizure gledatelja koji je istovremeno i protagonist, njezina je vezanost iskustvena čak i kada je promatračka. Ta je pozicija isključivo u nekoj izrazito plošnoj percepciji pitanje konvencionalnog doživljaja stvarno(sno)g, zbiljskog. Ona je otključana permutacija zbiljskog u inscenirano na način da jedno drugo prožimaju i objašnjavaju u svim (pa i najrudimentalnijim) elementima i pravcima.
Postavljanje “Stvarnih čudovišta” na scenu omogućit će preispitivanje postavki u (po) kojima perzistira žena kao antropološko i sociološko biće (zaustavimo se, za potrebe prohodnosti teksta unutar rubova ovih dviju dimenzija). Monjina zbirka dramskih pripovijesti doima se, u prvi tren, nalik albumu sa nekim tuđim, požutjelim i dalekim svijetom na monokromatskom odrazu fotografije. U njemu su tako “Zidna drama” u kojoj perzistentni simbolizam ženine izložbene pozicije biva naglašen (scenografski precizno) tendenciozno isturenom stolicom kao i Zidom oko kojih likovi žena K. i K. grade svoju tragičnu, neprekidivu (“the neverending story”) priču, “Nerođena” (studen u ofanzivi na tijelo žene razgrće put Smrti koja je pobjediva u najnevjerojatnijoj i najmilijoj mogućoj banalnosti— u “sađenju paradajza” ili u posjeti “dementnoj babi”. Ali od svega najvitalnije su i najvertikalnije u značenjskom (uz)letu “Najlepše priče o smrti”. One su istovremeno i autobiografska literatura i obračun sa dalekim glasovima koji ne umiju propustiti zarezati u čovjeku psihološki ožiljak, i koji nas, poput posječene šume ili otete krave naprosto ne puštaju od sebe. Monjine su dramske priče poput grčkih ili elizabetanskih tragedija— negdje na polovici, između umjetnosti i dokumenta. U formi tek, ne i u duhu različite. Sedam žena za sedam crvenih sudbina. U vunu kao u raspuklinu uvučene. Simbolizam vune brižno namotane na predmete— simbole, boje crvene baš poput one iz Theodoros Angelopoulosove ΤΡΙΛΟΓΊΑ: ΤΟ ΛΙΒΆΔΙ ΠΟΥ ΔΑΚΡΎΖΕΙ analogan je simbolizmu pupoljka, onog stanja i forme koja treba i krhkom delikatnošću priziva svu našu brižnost i zaštitu. Monja diše grčku kulturu toliko da je ne samo (ili tek) kao relevantnu ekvivalenciju pridružuje tekstu već je prepoznaje kao vlastitu, unutarnju kretnju. Sa svojih sedam ženskih likova autorica je u najtješnjoj mogućoj vezi. I svaka je ta žena iz mraka pozornice s klupkom crvene vune u rukama i strašna i dostojanstvena i tužna. I uvijek pokretljivo budna pred opasnošću da se neiskazivo ne banalizira bilo pokretom, bilo glasom (rasipanjem, pretjerivanjem, viškom). Video zid sa prizorima— kulisa je svijeta (šuma je ujedno i ravnopravan lik) sublimirana u prizor koji se sebe sama ne odriče. Koncentrirano ne odriče.
Svaka od njezinih sedam žena nekog ili nešto sahranjuje— šumu, ljubav, ideju, kuću, zemlju, vrijeme i na koncu jezik. I kako autorica kaže “Likova je, naime, sedam. Likova je, naime, samo jedan”. I svaka od njih fatalna je savršenost ženske snage. Žena što joj je “sahranjivati ljubav” junakinja je iz najmanje dva razloga: zbog svoje unutarnje ljepote i edenske memorije o krivici iz koje crpi snagu da tajnu ne raspe i time je ne učini užasnijom. Ona je naime žena koja svime što jest zna da se njezin čovjek iz rata doduše vratio tijelom ali isto tako iskonskim jezikom instinkta jasno shvaća da je ono što je voljela kao muškarčevu suštinu— mrtvo. Njezina je sudbina mjera presudnih i središnjih sudbina milijuna žena. Ili pojedinačnosti u svakoj od nas. Ta žena koja progovara s početka (ženskog) vremena “uzeo me je sa vrata, izmučeno i tužno kao nikad pre toga” volja je da se ništa pod šumom nabeskom ne prešuti. Jer time se odriče i sebe i onog koji je umro, a koji je i nadalje zaseban vid— u smrti bespomoćan ali sveprisutan. I ta je ljepota Monjine unutarnje konstitucije u stanju (atmosferom i osjećajem kako je stvarima pustiti da bivaju izvan našeg suda) učiniti da duh Žene na pozornici promatramo kao vlastiti. Naši su odrazi u svakom liku podržavani i (ras)tumačeni i u motivu i u ekspanzivnom osjećanju.
Atmosfera mraka u njezinim dramama nije iz teološke ili magijske kauzalnosti. Ona je iz krajnje ljudskog. Iz najdublje samotnog i bolnog, iz nemoći i svemoći (primarno) ženske (otud je ovo izrazito i prvenstveno feministička drama). Radnja nije halucinacija ili mjesečarenje, kakav somnabulizam, ona je u Monjinom tekstu većinom produkt okolnosti izvan samog lika. I ta je radnja alkemistički crvena, poput klupka i vatre i krvi. Ženski crvena, mrakom uterusa u neplodnom krvarenju prolivena. Lapis philosophorum je rubincrvene boje i čini se kako bi to crveno klupko vune moglo razriješiti sve: oživjeti ubijenu šumu, mrtvi pijesak Sahare, izgubljenog Svogčovjeka, vjeru u postojanje ne tek u sebi nego i u drugome.
Klupko zna ono što žena na sceni i u publici u kostima naslućuje— nema usamljenosti do one što vlada u tuđinskom jeziku (“Reći ću vam nešto a vi kako hoćete— ne zna šta je usamljenost onaj ko nije bio izopšten iz svog jezika”). Sve je jezik i jezik u svemu jest. Pa i onaj koji se ne izgovori- Svejezik jest. Taj ponajviše. Kiri i Klodel ispred zida. Kakvog Zida? Pa sinkretičkog i iskonskog. Onog istog pod kojim je Kreont ostavio Polinika jer “trunut mu” pod zidom kao krajnjom metafizikom boli.
Ali Teba nije unutar tih zidina. Nego je Teba unutar Antigone. Uvijek je naime, i svjesno i nadsvjesno grad unutar čovjeka. Antigona će tako pokopati brata iz iste iskonske ideje zbog koje će Miljuša, ne dajući brata, ne odričući ga se— odlučiti nikad ne prestati biti sestra.
Silno i izražajno sjedinjuje u ovoj važnoj knjizi Monja Jović ljudsko ali prije svega posvemašnje žensko iskustvo. Omogućuje nam kretnju kroz sve razine tog iskustva. Žena koja odabire postati muškarac “iz praktičnih razloga” (nije li još poneka pred iskušenjem da se na tren odmori pod maskom lažnih brkova?), žena nerotkinja, žena nestrpljive predsmrtne misli o nadolazećem odmoru (“Moram da se odmorim.”/“Zaslužila si.”/“Jesam? Čime?”/“Time što te toliko bolelo, dušo. Time što te bolelo.”).
Pisanje je pitanje slušanja. Drugog, usporednog, obamrlog…paralelnog, suprotivog, nijemog. Monja čuje ne tek osjećajem već i onom mišlju koja od drame, u jednom specifično(m) hermeneutičkom trenutku učini esej. Uvijek iz motiva da smo obavezni svakoj mogućoj istini, uvijek u potrazi za (sve do jednim) smislom umjesto za jednom (pojedinačnom) vizijom kao ultimativnom koncepcijom.
Smislu je nekako najljepše u stihu ali pokatkad se sasvim lijepo (sa svom svojom vatricom i svitom) utabori u dramu, priču, crticu, teatar. Pa prorokuje, hamletuje, trisestruje, pa kućelutkari, s Tiresijem kreontuje ili Godota s Vladimirom i Estragonom čeka uzaludno. A evo, ja ga zatičem u Monjinim “Savršenim čudovištima”. U nekom dobrom smislu ničeg pretjeranog (sinonim bi mi bio— sentimentalnog!) nije u ovim tekstovima. Ničeg lažnog i samozadovoljnog jednako nije u njima (kazalište se, provjereno, jest rodilo iz religioznih misterija ali ovo koje se kao Monjin tekst ima poroditi u čistoj formi sinteza je i eksplozija slike, zvuka i intimno-psihološkog u mjeri da zatvara krug s početka stvaranja).
Ti su tekstovi dedukcija u analogiji patnje i emocije, čisto drhtanje organizma pretočeno u artistički momentum e da bismo ga napokon recipirali kao kontinuum.
Monja govori sa Nevidljivim. Njezine su žene Ona! Ona jest Vi! I svaka od nas. Ne može se ostati izuzet od svijeta ali žena takvu poštedu niti ne traži. Monjine žene (u liku Ane u “Nerođenoj” ta je potreba dovedena do svoje krajnje ekstenzije) traže biti izuzete od ograničenja. Ta je pozicija ne tek puko solidariziranje sa ženama. Ona je pitanje egzistencije u smislu. I uvijek podrazumijeva nagonsku riješenost da se ne trpi ideja po kojoj imamo biti prepuštene nečijoj (bilo čijoj) tutorskoj imaginaciji koja od svega što se s imaginacijom može i da— domisli kako je upravo milo i silno inteligentno sužavati ženu. I pritom joj, dok guta svako moguće poniženje (po mogućnosti onako gladno kao što se očima gutaju knedle sa šljivama) zamjerati dinamiku i entuzijazam. Stoga su pitanja ograničenja i kapaciteta unutar dinamika čovjeka i društva centralna tema Monjinih drama. Time, one su antropološka, ne tek književna studija. I dobro je da je teatar uvijek tu (kao trajna preokupacija) kako bi sinestezično (jer od svega, uz poeziju i muziku teatar je najsinestezičnija krletka) proširio mogućnosti percepcije.
Sadržaj, stanja i strukturalni sukobi, sve manifestacije i napetosti njezinih drama čini se da dolaze iz nas samih. I mi dotičemo u sebe. Time pretječemo svijetu. Žena je monolog i dijalog; ona je odluka i kolebanju mirnoća; šutnja i višeglasje; iz nje je i od nje je; ona je mila samoća; ona je napokon ona civilizacija francuskog pjesnika što na obalama čeka svog brodolomnika.
“The rest , is silence” zahtijeva određeni nivo imaginacije i inteligencije i izvan toga nikako ili slabo funkcionira. Počesto proizvodi štetu. Izvan toga uspavljujuće je, pomirenosti imanentno. Duša čezne za govorom. Jasnim, autentičnim, grlenim i čulnim, neisključenim iz ljepote plemenitosti (dok je vremena; pa i kada ga ne bude).
Književnost je Monjina takvoj čežnji kuća. Nježni smiraj blag.
_____________
*William Shakespeare: Hamlet (“The rest is , silence”)