Da sam ostao u opsjednutom Sarajevu ili da je bar jedan od moja tri pokušaja povratka u Bosnu tokom i nakon rata uspio, vjerovatno bih danas bio penzionisani profesor Saobraćajnog fakulteta u Sarajevu koji bi dosadu ubijao bezbrojnim šetnjama od Marijin Dvora do Ferhadije, zagledanjem šta ima novo u izlozima sarajevskih knjižara i kibicovanjem penzionerskih šahovskih partija u parku između zgrade Ekonomskog fakulteta i zgrade Svjetlosti. Možda bih i dalje povremeno privatno radio neke poslove iz saobraćajno-inženjerske struke, kao što je, na primjer, vještačenje saobraćajnih nezgoda. Sjećam se da sam kroz taj isti park kod Ekonomskog fakulteta, kao mlad, tek svršeni inženjer, prolazio žureći, na momente čak i trčeći da uhvatim autubus za Koševo, gdje sam stanovao, noseći pod pazuhom povelik sudski spis smeđih tvrdih korica koji sam na tadašnjem Okružnom sudu u Sarajevu upravo preuzeo za zadatkom da uradim vještačenje saobraćajne nezgode u kojoj su dvije osobe izgubile život. Bio je to moj prvi službeni sudski predmet koji sam dobio da uradim. Na završnoj godini Saobraćajnog fakulteta u Beogradu zavolio sam predmet vezan za ekspertize saobraćajnih nezgoda i često sam, poslije obaveznih časova, sa još nekolicinom mojih kolega ostajao s profesorovim asistentom, ponekad i s profesorom lično, razgovarajući o pojedinim teškim, komplikovanim i zagonetnim slučajevima saobraćajnih nezgoda. Tada se u meni javila želja da u budućnosti radim tu vrstu posla jer mi je to bilo izuzetno zanimljivo. U tom poslu bilo je puno neizvjesnosti i brojnih enigmi koje je trebalo riješiti. To je zahtijevalo strpljenje i veliku koncentraciju, logičko rezonovanje i sposobnost uočavanja detalja. Zahtijevalo je i temeljito znanje, prije svega iz matematike i fizike, posebno kinematike i dinamike Tada, sa sudskim spisom u ruci, radovao sam se što ću konačno imati priliku da radim taj posao i jedva sam čekao da dođem u stan, da otvorim i vidim sadržaj spisa. Bio sam uzbuđen, radoznao i nestrpljiv. Cijeli taj sudski spis bio je pun podataka, činjenica koje su bile refleksija velike vrijednosti, refleksija istine o uzroku nezgode. U tom spisu bile su i činjenice koje su određivale i ljudske sudbine jer je vještak, osim utvrđvanja osnovnog uzroka nezgode, trebao utvrditi i jasno objasniti i eventualne doprinose svih učesnika nezgode, kao i eventualni doprinos ostala dva faktora bezbjednosti saobraćaja – puta i vozila. Saznanje, nalaz, mišljenje i zaključak koji vještak u pisanoj formi dostavlja sudu, a zatim usmeno prezentira na sudskom ročištu, od velike su pomoći sudu za utvrđivanje krivice i donošenje presude.
U momentima kad bih radio saobraćajno-tehničko vještačenje ličio sam na pasioniranog šahistu ili profesionalnog kartaroša, kockara, enigmatičara, ili pak ozbiljnog i duboko zamišljenog detektiva čije misli, u svakom trenutku lebde nad sljedećim potezom. Enigme, zagonetke, moguće alternative i rješenja koja se vrte u mozgu, neprestano te napadaju gdje god da se nalaziš, u šetnji, za trpezom, u autobusu, za volanom automobila, a noću te isprate čak i u postelju. Kad radiš tako nešto što voliš, što te interesuje, to te potpuno zaokupi, mentalno i fizički. Za tebe tada vrijeme i prostor postaju nebitne dimenzija. One traju, prolaze ili stoje, ne prolaze. Ti nemaš pojma o tome, jer na to ne obraćaš pažnju. Ti si tada u prostoru i vremenu u kojem se saobraćajna nezgoda dogodila, zaokupljen si njihovom analizom. Ti nemaš potrebu da budeš “ubica vremena iz dosade.” Zbog toga, ja sam žurio, skoro da sam trčao. Da sam ostao u Sarajevu, i danas bih vjerovatno radio taj posao, jer za taj posao ne postoji starosni limit. Vjerovatno mi ne bi palo na pamet da budem išta drugo jer mi ni moje godine, kao ni moja dostignuta pozicija u strukovnoj hierarhiji ni društveni položaj ne bi dopuštali da budem recimo istovarivač kamiona i vozač viljuškara u prijemno-otpremnom odjeljenju trgovačkog centra Walmart u Tenesijanskom gradiću Kukvilu ili dostavljač pica u piceriji Dominos u istom tom Kukvilu, ili možda taksi vozač Ubera ili Lyfta, ili ne daj Bože pisac kratkih faktivnih ili fiktivnih literarnih priča ili eseja za svoju dušu, s adresama stanovanja u američkim gradovima kao što su Nashville, Seatle ili San Franciscko.
Moram priznati da me starenje sve više činilo duboko zamišljenim, a posljedično i nostalgičnim tako da me to “Da sam” u različitim fazama silovito ili manje silovito napadalo. Čak i u početku, možda odmah po dolasku u Ameriku iz ratom zahvaćene Bosne, suočio sam se s razmišljanjem i kompulsivnim preispitivanjem svojih odluka i života koji je iz njih proizišao. Više puta sam razmišljao o tome kakav bi moj život bio da je bilo koji od moja tri pokušaja povratka u Bosnu uspio. Ono najupečatljivije što sam ponio iz neposredno-predratne i ratne Bosne je razočarenje u ljude koje je zauvijek u meni ubilo dotadašnje razumijevanje za sve i svakoga i od mene, koji sam volio ljude, imao razumijevanje i vjerovao u njih, ohrabrivao ih, pomagao im, napravilo potpuno drugačiju, samom sebi, nepoznatu osobu, usamljenika koji je drugačiji, koji više nikome ne vjeruje i koji se svakoga boji. Nije to onaj klasični strah od nekog ili nečega konkretnog što će te fizički ugroziti nego je to strah od još nekog mogućeg razočarenja koji ti ljudi mogu prirediti. Nije li to strah, između ostalog, “od vječitog odvajanja od svega što volim” kako se pita moja nekadašnja studentkinja, a sada pjesnikinja i uspješna saobraćajna inženjerka Vinka Borovina u svojoj zbirci pjesama “Šarena ptica.” Da li se tako postaje i ostaje usamljenik jer te je strah da se opet može dogoditi da ne budeš umio procijeniti kome možeš vjerovati, a kome ne, ili koliko u kome ima prikrivene mržnje. Ali pošto u Bosni nema mnogo što šta tako nema ni mjere za mržnju kaže Maks Levenfeld u Andrićevoj priči “Pismo iz 1920. godine,” Nema je, jer ljudi u Bosni ne priznaju da je ima, opiru se da o tome govore:
“A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini.”
Od samog početka brutalnog i prljavog rata u Bosni, osim opšteg ljudskog stradanja, najviše me pogodila ljudska podlost i licemjerje. Odmah na početku rata imao sam priliku da odem iz Bosne, ali mi to tada nije padalo na pamet. Na te ponude da odem odgovarao bih: “Ako bi se ikada dogodilo da napustim Bosnu, to neće biti sada.” Međutim, ubrzo bez neke svoje posebne zasluge, postao sam prvo interno raseljena osoba, zatim izbjeglica i na kraju emigrant. Tada nisam ništa znao o suštinskom značenju tih izraza ni razlikama između njih. Da sam i znao, ne vjerujem da bi išta bilo drukčije, a i dalje bi se moj život, kao i životi brojnih mojih sunarodnjaka, dijelio na onaj prije i onaj poslije rata. Ta dva života nemaju ništa zajedničko. U onom životu prije rata vjerovao sam u ono što sam radio, u one s kojim sam radio, u ono zašto sam radio i u onog za koga sam radio. Taj život je bio okupljeni život (gathered life) čije su sve čestice okupljale magnetne silnice korijena okruženja u kojem je nastao i odvijao se. U životu poslije rata, koji bi, po analogiji, mogli nazvati rasuti život (sccattered life), nisam mogao, iako sam želio, vjerovati u sve ono u što sam vjerovao u ranijem okupljenom životu. Ali to nije išlo jer su se događaji, vrlo slični onim u bosanskom ratu ubrzano reprizirali eliminišući razumnnu vjeru u istinu. Smanjenjem vrijednosti istine (činjenice) u post-ratnom periodu ušao sam u post-istiniti period gdje se laži lako šire, ne samo kroz društvene mreže, nego lažne vijesti traju dovoljno dugo tako da utiču na odluke i na visokim nivoima.
Moj prvi pokušaj povratka u Bosnu je bio 1993. godine. Rat je u to vrijeme bio u punom zamahu. Iz Zagreba, gdje sam došao službeno i planirao ostati tri dana, a ostao pet mjeseci, bezuspješno se pokušavajući vratiti u opsjednuto Sarajevo. Drugi pokušaj je bio nakon rata 1997. godine u okviru IOM-ovog (International Organization for Migration) programa povratka iseljenih stručnih bosansko-hercegovačkih kadrova, a treći pokušaj, koji je djelimično i uspio, dogodio se 2010. godine kada se provodila reforma visokog obrazovanja u skladu sa Bolonjskom deklaracijom iz 1999. godine, u javnosti poznatoj kao Bolonjski proces. Sva ova tri pokušaja iz različitih razloga, i to čisto subjektivnih i čisto bosanskih, ostali su samo pokušaji. O sva tri navedena pokušaja povratka u Bosnu planirao sam pisati nešto više i detaljnije, ali mi se eto do sada to nije dalo iz razloga što ni u jednom periodu mog povremenog boravka u Bosni nisu se mogli primijetiti znaci poboljšanja u bilo kojoj sferi života. U stvari stanje je postojalo sve gore tako da je zavladalo društveno beznađe. Događalo mi se da kad boravim u Bosni više od mjesec dana jedva čekam da se vratim u Ameriku, kao što je to bilo i prošlog ljeta. Bosna, kao zemlja, i dalje je ista ona moja domovina, ljepotica u koju sam zaljubljen i koju sanjam. U snu je vidim kako je vremenom dobila ozbiljan, zabrinut pogled, ali i dalje zadržala otmjeni izraz ljepote, čekajući nove generacije svojih sinova i kćeri da joj iscijele još uvijek svježe rane. Bosna, kao država, sasvim je nešto drugo, promijenila se, ljudi su se promijenili. Ja sam se promijenio, takođe. Promjene su bile na istoj liniji, ali su išle u suprotnim smjerovima. A kad grane prvomajsko sunce i nepredvidive prvomajske kiše počnu umivati prve visibabe, za mene je to znak da je vrijeme da se počnem spremati za put u Bosnu, pri čemu se obavezno na mom itinereru nađu mala biserna mjesta na jadranskim otocima. Uhvatio sam sebe da, poslije dugog napornog putovanja koje traje sedamnaest do dvadest sati, imam isti osjećaj uzbuđenja i dragosti kad avion dotakne pistu aerodroma u Sarajevu i kad dotakne pistu aerodroma u Čikagu. Na pasoškoj kontroli službenica Imigracionog ureda, besprijekorno uredna, ljubazna i nadasve profesionalna afro-amerikanka mi, stavljajući pečat na pasoš, kaže:
“Wellcome home! (Dobro došao kući).”
To nikad nisam čuo ni na jednom drugom aerodromu, što je i razumljivo jer nemam ja kuće u drugim državama. Osim u Bosni i Americi.
“Dobro došao kući,” kako to lijepo i toplo zvuči bez obzira gdje i od koga to čuješ. Kuća ti je tamo gdje nekom nedostaješ.
Mnoge noći sam provodio bez sna razmišljajući o mnogim alternativnim ili paralelnim životima boreći se s mučnim mislima koje su nadolazile, a koje su počinjale izvjesno-iluzornim “Da sam”, da bi već sljedećeg dana bile zamijenjene realnim životom koji mi je na raspolaganju prihvatajući činjenicu da sadašnje spoznaje ne mogu proizvesti nikakav efekat na odluke iz prošlosti. Ali bez tih odluka mnogih spoznaja ne bi bilo. Vrijeme je prolazilo i veliki dio tog mog vremena podijeljenog između Bosne i Amerike pojela su čekanja na aerodromima i dugotrajni prekookeanski letovi raznih avionskih kompanija. Sva ta moja čekanja i očekivanja su beznačajna u poređenju sa mojim čekanjem da na javi vidim onu Bosnu iz mog sna. Kad sada o svemu tome razmišljam, sam sebi kažem “Nek nisam…”
Da sam…
Da sam ostao u opsjednutom Sarajevu ili da je bar jedan od moja tri pokušaja povratka u Bosnu tokom i nakon rata uspio, vjerovatno bih danas bio penzionisani profesor Saobraćajnog fakulteta u Sarajevu koji bi dosadu ubijao bezbrojnim šetnjama od Marijin Dvora do Ferhadije, zagledanjem šta ima novo u izlozima sarajevskih knjižara i kibicovanjem penzionerskih šahovskih partija u parku između zgrade Ekonomskog fakulteta i zgrade Svjetlosti. Možda bih i dalje povremeno privatno radio neke poslove iz saobraćajno-inženjerske struke, kao što je, na primjer, vještačenje saobraćajnih nezgoda. Sjećam se da sam kroz taj isti park kod Ekonomskog fakulteta, kao mlad, tek svršeni inženjer, prolazio žureći, na momente čak i trčeći da uhvatim autubus za Koševo, gdje sam stanovao, noseći pod pazuhom povelik sudski spis smeđih tvrdih korica koji sam na tadašnjem Okružnom sudu u Sarajevu upravo preuzeo za zadatkom da uradim vještačenje saobraćajne nezgode u kojoj su dvije osobe izgubile život. Bio je to moj prvi službeni sudski predmet koji sam dobio da uradim. Na završnoj godini Saobraćajnog fakulteta u Beogradu zavolio sam predmet vezan za ekspertize saobraćajnih nezgoda i često sam, poslije obaveznih časova, sa još nekolicinom mojih kolega ostajao s profesorovim asistentom, ponekad i s profesorom lično, razgovarajući o pojedinim teškim, komplikovanim i zagonetnim slučajevima saobraćajnih nezgoda. Tada se u meni javila želja da u budućnosti radim tu vrstu posla jer mi je to bilo izuzetno zanimljivo. U tom poslu bilo je puno neizvjesnosti i brojnih enigmi koje je trebalo riješiti. To je zahtijevalo strpljenje i veliku koncentraciju, logičko rezonovanje i sposobnost uočavanja detalja. Zahtijevalo je i temeljito znanje, prije svega iz matematike i fizike, posebno kinematike i dinamike Tada, sa sudskim spisom u ruci, radovao sam se što ću konačno imati priliku da radim taj posao i jedva sam čekao da dođem u stan, da otvorim i vidim sadržaj spisa. Bio sam uzbuđen, radoznao i nestrpljiv. Cijeli taj sudski spis bio je pun podataka, činjenica koje su bile refleksija velike vrijednosti, refleksija istine o uzroku nezgode. U tom spisu bile su i činjenice koje su određivale i ljudske sudbine jer je vještak, osim utvrđvanja osnovnog uzroka nezgode, trebao utvrditi i jasno objasniti i eventualne doprinose svih učesnika nezgode, kao i eventualni doprinos ostala dva faktora bezbjednosti saobraćaja – puta i vozila. Saznanje, nalaz, mišljenje i zaključak koji vještak u pisanoj formi dostavlja sudu, a zatim usmeno prezentira na sudskom ročištu, od velike su pomoći sudu za utvrđivanje krivice i donošenje presude.
U momentima kad bih radio saobraćajno-tehničko vještačenje ličio sam na pasioniranog šahistu ili profesionalnog kartaroša, kockara, enigmatičara, ili pak ozbiljnog i duboko zamišljenog detektiva čije misli, u svakom trenutku lebde nad sljedećim potezom. Enigme, zagonetke, moguće alternative i rješenja koja se vrte u mozgu, neprestano te napadaju gdje god da se nalaziš, u šetnji, za trpezom, u autobusu, za volanom automobila, a noću te isprate čak i u postelju. Kad radiš tako nešto što voliš, što te interesuje, to te potpuno zaokupi, mentalno i fizički. Za tebe tada vrijeme i prostor postaju nebitne dimenzija. One traju, prolaze ili stoje, ne prolaze. Ti nemaš pojma o tome, jer na to ne obraćaš pažnju. Ti si tada u prostoru i vremenu u kojem se saobraćajna nezgoda dogodila, zaokupljen si njihovom analizom. Ti nemaš potrebu da budeš “ubica vremena iz dosade.” Zbog toga, ja sam žurio, skoro da sam trčao. Da sam ostao u Sarajevu, i danas bih vjerovatno radio taj posao, jer za taj posao ne postoji starosni limit. Vjerovatno mi ne bi palo na pamet da budem išta drugo jer mi ni moje godine, kao ni moja dostignuta pozicija u strukovnoj hierarhiji ni društveni položaj ne bi dopuštali da budem recimo istovarivač kamiona i vozač viljuškara u prijemno-otpremnom odjeljenju trgovačkog centra Walmart u Tenesijanskom gradiću Kukvilu ili dostavljač pica u piceriji Dominos u istom tom Kukvilu, ili možda taksi vozač Ubera ili Lyfta, ili ne daj Bože pisac kratkih faktivnih ili fiktivnih literarnih priča ili eseja za svoju dušu, s adresama stanovanja u američkim gradovima kao što su Nashville, Seatle ili San Franciscko.
Moram priznati da me starenje sve više činilo duboko zamišljenim, a posljedično i nostalgičnim tako da me to “Da sam” u različitim fazama silovito ili manje silovito napadalo. Čak i u početku, možda odmah po dolasku u Ameriku iz ratom zahvaćene Bosne, suočio sam se s razmišljanjem i kompulsivnim preispitivanjem svojih odluka i života koji je iz njih proizišao. Više puta sam razmišljao o tome kakav bi moj život bio da je bilo koji od moja tri pokušaja povratka u Bosnu uspio. Ono najupečatljivije što sam ponio iz neposredno-predratne i ratne Bosne je razočarenje u ljude koje je zauvijek u meni ubilo dotadašnje razumijevanje za sve i svakoga i od mene, koji sam volio ljude, imao razumijevanje i vjerovao u njih, ohrabrivao ih, pomagao im, napravilo potpuno drugačiju, samom sebi, nepoznatu osobu, usamljenika koji je drugačiji, koji više nikome ne vjeruje i koji se svakoga boji. Nije to onaj klasični strah od nekog ili nečega konkretnog što će te fizički ugroziti nego je to strah od još nekog mogućeg razočarenja koji ti ljudi mogu prirediti. Nije li to strah, između ostalog, “od vječitog odvajanja od svega što volim” kako se pita moja nekadašnja studentkinja, a sada pjesnikinja i uspješna saobraćajna inženjerka Vinka Borovina u svojoj zbirci pjesama “Šarena ptica.” Da li se tako postaje i ostaje usamljenik jer te je strah da se opet može dogoditi da ne budeš umio procijeniti kome možeš vjerovati, a kome ne, ili koliko u kome ima prikrivene mržnje. Ali pošto u Bosni nema mnogo što šta tako nema ni mjere za mržnju kaže Maks Levenfeld u Andrićevoj priči “Pismo iz 1920. godine,” Nema je, jer ljudi u Bosni ne priznaju da je ima, opiru se da o tome govore:
“A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini.”
Od samog početka brutalnog i prljavog rata u Bosni, osim opšteg ljudskog stradanja, najviše me pogodila ljudska podlost i licemjerje. Odmah na početku rata imao sam priliku da odem iz Bosne, ali mi to tada nije padalo na pamet. Na te ponude da odem odgovarao bih: “Ako bi se ikada dogodilo da napustim Bosnu, to neće biti sada.” Međutim, ubrzo bez neke svoje posebne zasluge, postao sam prvo interno raseljena osoba, zatim izbjeglica i na kraju emigrant. Tada nisam ništa znao o suštinskom značenju tih izraza ni razlikama između njih. Da sam i znao, ne vjerujem da bi išta bilo drukčije, a i dalje bi se moj život, kao i životi brojnih mojih sunarodnjaka, dijelio na onaj prije i onaj poslije rata. Ta dva života nemaju ništa zajedničko. U onom životu prije rata vjerovao sam u ono što sam radio, u one s kojim sam radio, u ono zašto sam radio i u onog za koga sam radio. Taj život je bio okupljeni život (gathered life) čije su sve čestice okupljale magnetne silnice korijena okruženja u kojem je nastao i odvijao se. U životu poslije rata, koji bi, po analogiji, mogli nazvati rasuti život (sccattered life), nisam mogao, iako sam želio, vjerovati u sve ono u što sam vjerovao u ranijem okupljenom životu. Ali to nije išlo jer su se događaji, vrlo slični onim u bosanskom ratu ubrzano reprizirali eliminišući razumnnu vjeru u istinu. Smanjenjem vrijednosti istine (činjenice) u post-ratnom periodu ušao sam u post-istiniti period gdje se laži lako šire, ne samo kroz društvene mreže, nego lažne vijesti traju dovoljno dugo tako da utiču na odluke i na visokim nivoima.
Moj prvi pokušaj povratka u Bosnu je bio 1993. godine. Rat je u to vrijeme bio u punom zamahu. Iz Zagreba, gdje sam došao službeno i planirao ostati tri dana, a ostao pet mjeseci, bezuspješno se pokušavajući vratiti u opsjednuto Sarajevo. Drugi pokušaj je bio nakon rata 1997. godine u okviru IOM-ovog (International Organization for Migration) programa povratka iseljenih stručnih bosansko-hercegovačkih kadrova, a treći pokušaj, koji je djelimično i uspio, dogodio se 2010. godine kada se provodila reforma visokog obrazovanja u skladu sa Bolonjskom deklaracijom iz 1999. godine, u javnosti poznatoj kao Bolonjski proces. Sva ova tri pokušaja iz različitih razloga, i to čisto subjektivnih i čisto bosanskih, ostali su samo pokušaji. O sva tri navedena pokušaja povratka u Bosnu planirao sam pisati nešto više i detaljnije, ali mi se eto do sada to nije dalo iz razloga što ni u jednom periodu mog povremenog boravka u Bosni nisu se mogli primijetiti znaci poboljšanja u bilo kojoj sferi života. U stvari stanje je postojalo sve gore tako da je zavladalo društveno beznađe. Događalo mi se da kad boravim u Bosni više od mjesec dana jedva čekam da se vratim u Ameriku, kao što je to bilo i prošlog ljeta. Bosna, kao zemlja, i dalje je ista ona moja domovina, ljepotica u koju sam zaljubljen i koju sanjam. U snu je vidim kako je vremenom dobila ozbiljan, zabrinut pogled, ali i dalje zadržala otmjeni izraz ljepote, čekajući nove generacije svojih sinova i kćeri da joj iscijele još uvijek svježe rane. Bosna, kao država, sasvim je nešto drugo, promijenila se, ljudi su se promijenili. Ja sam se promijenio, takođe. Promjene su bile na istoj liniji, ali su išle u suprotnim smjerovima. A kad grane prvomajsko sunce i nepredvidive prvomajske kiše počnu umivati prve visibabe, za mene je to znak da je vrijeme da se počnem spremati za put u Bosnu, pri čemu se obavezno na mom itinereru nađu mala biserna mjesta na jadranskim otocima. Uhvatio sam sebe da, poslije dugog napornog putovanja koje traje sedamnaest do dvadest sati, imam isti osjećaj uzbuđenja i dragosti kad avion dotakne pistu aerodroma u Sarajevu i kad dotakne pistu aerodroma u Čikagu. Na pasoškoj kontroli službenica Imigracionog ureda, besprijekorno uredna, ljubazna i nadasve profesionalna afro-amerikanka mi, stavljajući pečat na pasoš, kaže:
“Wellcome home! (Dobro došao kući).”
To nikad nisam čuo ni na jednom drugom aerodromu, što je i razumljivo jer nemam ja kuće u drugim državama. Osim u Bosni i Americi.
“Dobro došao kući,” kako to lijepo i toplo zvuči bez obzira gdje i od koga to čuješ. Kuća ti je tamo gdje nekom nedostaješ.
Mnoge noći sam provodio bez sna razmišljajući o mnogim alternativnim ili paralelnim životima boreći se s mučnim mislima koje su nadolazile, a koje su počinjale izvjesno-iluzornim “Da sam”, da bi već sljedećeg dana bile zamijenjene realnim životom koji mi je na raspolaganju prihvatajući činjenicu da sadašnje spoznaje ne mogu proizvesti nikakav efekat na odluke iz prošlosti. Ali bez tih odluka mnogih spoznaja ne bi bilo. Vrijeme je prolazilo i veliki dio tog mog vremena podijeljenog između Bosne i Amerike pojela su čekanja na aerodromima i dugotrajni prekookeanski letovi raznih avionskih kompanija. Sva ta moja čekanja i očekivanja su beznačajna u poređenju sa mojim čekanjem da na javi vidim onu Bosnu iz mog sna. Kad sada o svemu tome razmišljam, sam sebi kažem “Nek nisam…”