Bio je to utorak, 18. travnja 2023. godine. Nekim svojim putovima bio sam u Sarajevu. Nisu me slagali na sinoćnjoj vremenskoj prognozi. Kiša je padala cijeli dan. Ona sitna, vazdanka, koja nas čini mokrima i neuroznim. Ništa obilno, ali ipak, taman dovoljno da ti pokvari raspoloženje i da ne možeš kao čovjek uživati u šetnji i posjećivanju nekih mjesta koja si planirao i želio posjetiti. Sa mnom su bile moja kćerka i supruga. One, žene kao žene, htjele su pogledati neke haljine i ženska odijela, možda nešto i kupiti. U tim situacijama ja sam samo pratnja, ubijam vrijeme promatrajući ljude koji prolaze, svatko sa svojim srećama, problemima i obvezama, i vrijeme provodim, uglavnom, razgledajući knjižare, pregledajući nove naslove, a kupujem ono što me zanima i za što imam novaca.
Tako smo, nekako neopaženo, došli do slastičarne Egipat, na putu do Baščaršije. Legendarnu slastičarnu koja je tu, otkako znam za sebe i za Sarajevo. Kakav bih ja to bio dijabetičar da ne svratim i kupim poneki sitni kolačić, onaj na kilo, za ponijeti u Mostar. Vrijeme od sladoleda još nije, mada bih vrlo rado uzeo jedan. Kupim ponešto, ograničen gotovinom koju imam kod sebe, jer sam i u SCC-u kupio malko i onih čokoladnih bombonica u obliku kamenčića. Odmah sam znao da ih ne smijem pokazati unucima, još su mali, kako ih ne bih doveo u zabludu da je svaki kamenčić jestiv, jer bi me njihovi roditelji strijeljali, barem pogledima.
Zastao sam kod knjižare Svjetlost, u Titovoj ulici, na potezu između nje i bivšeg Imperijala. Tu je sada nekakva prodavaonica sportske opreme, u koju je moja kćerka ušla, naravno u pratnji majke, a ja sam ostao na ulici ispod nekakvog malog krova, sklonjen od sitne, dosadne kiše. Onda ugledam kako neki lik sjedi u hodniku ispred te radnje na klupi. Što bi mi obitelj rekla, neka od mojih stranaka. To bi uvijek govorili ako sretnemo nekoga od Roma ili kod nekoga koji ili koja je vidno siromašna, kod prosjakinja koje nose djecu u naručju. Skontam, nisu ni moje stranke blentave, one imaju prirodni instinkt za snalaženje i preživljavanje. Čovjek se sklonio od kiše, na suho i prilično toplo mjesto. Za crni trenutak, tu se moglo i odrijemati. Tako sam i ja sjeio na jednoj od tih klupa i buljio u telefon, dok su kćerka i supruga bile u radnji.
Kad su obavile ono što su naumile, nastavljamo šetnju, kad one ugledaše Zarinu prodavaonicu točno preko puta. Odmah su, kao prave Mostarke, prešle ulicu, na nemjestu, a ja sam rekao da ću ih čekati u Svjetlosti. Neko vrijeme sam u knjižari razgledao i prelistavao knjige, ne nalazeći ništa konkretno što bi me zanimalo te sam izašao vani ispred, na Titovu ulicu. Moje dame su mi uvalile kesu s kolačima iz Egipta, koje sam, također, šetao.
Tada sam ugledao jednu gospođu, urednu, u dugom mantilu, pretoplom za doba godine i trenutno dnevno vrijeme, s pletenom kapom na glavi. Upalo mi je u oči da nema kišobran i da se obraća prolaznicima. Nije mi, kao socijalnom radniku, trebalo više od pet sekundi da shvatim kako prosi. Nije Gospođa povisivala ton, više je, onako da je samo jedno čuje, tražila nešto novaca, kao pomoć. Netko bi joj odmah dao pola marke, marku, netko bi je čuo i prošao, a dosta ih je ignoriralo bilo kakvo njezino obraćanje i samo prolazilo, zaokupljeni svojim brigama.
Budući da radim to što radim, da sam sudionik raznih kampanja u sprječavanju prošnje i te vrste eksploatacije ljudi, trebao sam je ignorirati. Samo prije nego sam postao socijalnim radnikom, ja sam bio čovjek. Ljudsko biće koje je odgajano pomoći nekome tko je u nevolji i teškoći.
Kao u inat, prekopam džepove i ne nađem ništa osim ključeva, papirnih maramica i bankovnih kartica. Nikakve gotovine.
Priđem Gospođi jer mi đavo nije dao mira i ponudim joj da odemo do obližnje pekarnice, odmah do Vječne vatre da joj kupim nešto za pojesti. Uljudno me odbije i kaže: ne hvala. Opet moja luda, bosanska, glava kaže: evo ti ovi kolači, uzmi. Gospođa se taj put okrene i kaže, gledajući me u oči: ne treba meni za hranu, nisam ja gladna, meni treba da platim račune.
To me opalilo u glavu kao malj. Pa, jebo te, dokle smo mi došli da ljudi nemaju čime platiti račune za struju, vodu, stanarinu, i da će prvo to platiti pa tek onda hranu. Kako smo, svi skupa, dozvolili da se to dogodi. Bolje sam je tada pogledao. Nije mi izgledala neuredno, nije bila zapuštena, dostojanstveno je nosila svoje godine, svoje probleme, svoju situaciju. Ramena i leđa bili su joj natopljeni kišom, s kape su padale kapi, a ona je i dalje lagano išla bivšom Miskinovom i zahvaljivala malobrojnim koji bi zastali i udijelili joj malo svoje sirotinje, kao da su htjeli i malo svojih problema i teškoća podijeliti s Gospođom.
Proklinjao sam, ovaj novi, tempo života. Život nam se sveo na male ekrane telefona, na kartice iz banke, na prolaske jedni pored drugih u mimohodu onih koji ne vide, ne čuju i ne haju jedni za druge. Sramota me bilo i mene samog, i mog poziva, čovjeka u meni.
Nisam znao što bih, pa sam zatvorio kišobran i pustio kiši da mi natapa ramena i leđa da barem u tome budem kao Gospođa.
Žena i kćerka kad su izašle iz Zare pitaju me u glas: Ćelo, pa što kisneš, imaš kišobran?
Ja im kažem: duga je to priča. I nastavljam kisnuti.
Duga je to priča
Bio je to utorak, 18. travnja 2023. godine. Nekim svojim putovima bio sam u Sarajevu. Nisu me slagali na sinoćnjoj vremenskoj prognozi. Kiša je padala cijeli dan. Ona sitna, vazdanka, koja nas čini mokrima i neuroznim. Ništa obilno, ali ipak, taman dovoljno da ti pokvari raspoloženje i da ne možeš kao čovjek uživati u šetnji i posjećivanju nekih mjesta koja si planirao i želio posjetiti. Sa mnom su bile moja kćerka i supruga. One, žene kao žene, htjele su pogledati neke haljine i ženska odijela, možda nešto i kupiti. U tim situacijama ja sam samo pratnja, ubijam vrijeme promatrajući ljude koji prolaze, svatko sa svojim srećama, problemima i obvezama, i vrijeme provodim, uglavnom, razgledajući knjižare, pregledajući nove naslove, a kupujem ono što me zanima i za što imam novaca.
Tako smo, nekako neopaženo, došli do slastičarne Egipat, na putu do Baščaršije. Legendarnu slastičarnu koja je tu, otkako znam za sebe i za Sarajevo. Kakav bih ja to bio dijabetičar da ne svratim i kupim poneki sitni kolačić, onaj na kilo, za ponijeti u Mostar. Vrijeme od sladoleda još nije, mada bih vrlo rado uzeo jedan. Kupim ponešto, ograničen gotovinom koju imam kod sebe, jer sam i u SCC-u kupio malko i onih čokoladnih bombonica u obliku kamenčića. Odmah sam znao da ih ne smijem pokazati unucima, još su mali, kako ih ne bih doveo u zabludu da je svaki kamenčić jestiv, jer bi me njihovi roditelji strijeljali, barem pogledima.
Zastao sam kod knjižare Svjetlost, u Titovoj ulici, na potezu između nje i bivšeg Imperijala. Tu je sada nekakva prodavaonica sportske opreme, u koju je moja kćerka ušla, naravno u pratnji majke, a ja sam ostao na ulici ispod nekakvog malog krova, sklonjen od sitne, dosadne kiše. Onda ugledam kako neki lik sjedi u hodniku ispred te radnje na klupi. Što bi mi obitelj rekla, neka od mojih stranaka. To bi uvijek govorili ako sretnemo nekoga od Roma ili kod nekoga koji ili koja je vidno siromašna, kod prosjakinja koje nose djecu u naručju. Skontam, nisu ni moje stranke blentave, one imaju prirodni instinkt za snalaženje i preživljavanje. Čovjek se sklonio od kiše, na suho i prilično toplo mjesto. Za crni trenutak, tu se moglo i odrijemati. Tako sam i ja sjeio na jednoj od tih klupa i buljio u telefon, dok su kćerka i supruga bile u radnji.
Kad su obavile ono što su naumile, nastavljamo šetnju, kad one ugledaše Zarinu prodavaonicu točno preko puta. Odmah su, kao prave Mostarke, prešle ulicu, na nemjestu, a ja sam rekao da ću ih čekati u Svjetlosti. Neko vrijeme sam u knjižari razgledao i prelistavao knjige, ne nalazeći ništa konkretno što bi me zanimalo te sam izašao vani ispred, na Titovu ulicu. Moje dame su mi uvalile kesu s kolačima iz Egipta, koje sam, također, šetao.
Tada sam ugledao jednu gospođu, urednu, u dugom mantilu, pretoplom za doba godine i trenutno dnevno vrijeme, s pletenom kapom na glavi. Upalo mi je u oči da nema kišobran i da se obraća prolaznicima. Nije mi, kao socijalnom radniku, trebalo više od pet sekundi da shvatim kako prosi. Nije Gospođa povisivala ton, više je, onako da je samo jedno čuje, tražila nešto novaca, kao pomoć. Netko bi joj odmah dao pola marke, marku, netko bi je čuo i prošao, a dosta ih je ignoriralo bilo kakvo njezino obraćanje i samo prolazilo, zaokupljeni svojim brigama.
Budući da radim to što radim, da sam sudionik raznih kampanja u sprječavanju prošnje i te vrste eksploatacije ljudi, trebao sam je ignorirati. Samo prije nego sam postao socijalnim radnikom, ja sam bio čovjek. Ljudsko biće koje je odgajano pomoći nekome tko je u nevolji i teškoći.
Kao u inat, prekopam džepove i ne nađem ništa osim ključeva, papirnih maramica i bankovnih kartica. Nikakve gotovine.
Priđem Gospođi jer mi đavo nije dao mira i ponudim joj da odemo do obližnje pekarnice, odmah do Vječne vatre da joj kupim nešto za pojesti. Uljudno me odbije i kaže: ne hvala. Opet moja luda, bosanska, glava kaže: evo ti ovi kolači, uzmi. Gospođa se taj put okrene i kaže, gledajući me u oči: ne treba meni za hranu, nisam ja gladna, meni treba da platim račune.
To me opalilo u glavu kao malj. Pa, jebo te, dokle smo mi došli da ljudi nemaju čime platiti račune za struju, vodu, stanarinu, i da će prvo to platiti pa tek onda hranu. Kako smo, svi skupa, dozvolili da se to dogodi. Bolje sam je tada pogledao. Nije mi izgledala neuredno, nije bila zapuštena, dostojanstveno je nosila svoje godine, svoje probleme, svoju situaciju. Ramena i leđa bili su joj natopljeni kišom, s kape su padale kapi, a ona je i dalje lagano išla bivšom Miskinovom i zahvaljivala malobrojnim koji bi zastali i udijelili joj malo svoje sirotinje, kao da su htjeli i malo svojih problema i teškoća podijeliti s Gospođom.
Proklinjao sam, ovaj novi, tempo života. Život nam se sveo na male ekrane telefona, na kartice iz banke, na prolaske jedni pored drugih u mimohodu onih koji ne vide, ne čuju i ne haju jedni za druge. Sramota me bilo i mene samog, i mog poziva, čovjeka u meni.
Nisam znao što bih, pa sam zatvorio kišobran i pustio kiši da mi natapa ramena i leđa da barem u tome budem kao Gospođa.
Žena i kćerka kad su izašle iz Zare pitaju me u glas: Ćelo, pa što kisneš, imaš kišobran?
Ja im kažem: duga je to priča. I nastavljam kisnuti.