Pisac prima pisma. Prije su bila u zatvorenoj koverti i sa markicom, sada na osvjetljenom ekrančiću, i idu hitro, ali preskaču propisane udaljenosti. Pismo se piše iz daljine i iz jednog drugog trenutka, međutim, čudo brzine razmjene obmanjuje i uvjerava u suprotno. Čini da vjerujemo da smo iza rešetke koja razdvaja dva dijela jedne konfesije. U stvari, pismo mora da ide i malo pješke, spajajući dvije tačke koracima.
Dvadeseti vijek je bio prikladan za kratka pisma. Njegova najveća iskustva bile su emigracije i kaznionice, koje su nacije i narode ispraznili više i gore nego dva svjetska rata. Potreba za napisanim se zato usredotočila na kratke radove. Dvadeseti vijek, iz kojeg potičem, najbolje se izrazio pismima i pjesmama.
Otkad sam pisac, od prve objavljene knjige, većina onog što sam napisao je otišla na pisma. Ne čuvam drugi primjerak, niti ih čitam prije nego što ih pošaljem. To je dopisivanje, plod neposrednosti koja se ne ispravlja. Pripadaju primaocu. Ovdje odgovaram na pismo jedne mlade osobe koja mi traži mišljenje u vezi sa sopstvenim porivom za pisanjem. Obraćam se nekome, ko mi je pisao uzalud, i ko će uprkos svemu, nastaviti tako da radi.
Ne šalji svoja djela piscima. Ne šalju se cipele koje sam napraviš obućarima da ih probaju obuti. Ne šalje se u u kući napravljen slatkiš slastičaru da ga okusi. Postati piscima, zadati to sebi kao zadatak, definitivan ili privremen, ne ide preko kontakta sa drugim piscem. To je slijepa ulica, a ne ranžiranje.
Izdavačke kuće su rupa po mjeri bačene bilijarske kugle. Ako se odbije, zagubi, pristojno ignoriše, ne pribjegavaj laskanjima onoga koji će pristati da te objavi, ali o tvom trošku. Neće učiniti ništa od obećanog, kancelarija za štampu i distribuciju obratiće ti se za manje od godinu dana sa pitanjem da li namjeravaš da otkupiš neprodane primjerke jer će ih inače izrezati. Radije sebi pronađi štampariju, odštampaj koju stotinu primjeraka i podijeli ih znancima. To je sjetva. Možda nađeš nekog knjižara koji će prihvatiti da drži neko vrijeme tvoju knjigu u izlogu, dovoljan je i samo jedan knjižar u tvom gradu, ali jedan od onih od nekada.
Postati piscem nije put skiciran tačkicama: spojiš ih vrhom olovke i pojavi se slika. Kao i u drugim dobrim ljudskim djelatnostima radi se o tome da prihvatiš cik-cak, da budeš u pustinji. Ako pokušaš da slijediš četrdeset i dvije etape Izrailjeve nakon izlaska iz ropstva u Egiptu, otkrićeš stalno krivudanje koje daleko odudara od cilja. To je hod onog ko je izgubio put do kuće nemajući neki drugi.
Bar je Jevrejima dato na znanje da se radi o potpomognutom lutanju, opskrbljenom manom, na kraju kojeg se, četrdeset godina kasnije, nalazi odredište. Ali onaj koji čitav svoj prtljag trpa u fišek pisanja, mora poći na put bez ijednog znaka pomoći. Pisanje je poziv koji prije svega predviđa odustajanje od svakog drugog oblika izražavanja, od dodira sa daljine. To je izolacija, disciplina unutrašnje tišine, čak i unutar gomile. Ko piše, ima ispred sebe jednu umjerenu širinu praznine, na linije, kvadratiće ili tastaturu. Ne mora da je ispuni, mora da se u njoj nastani.
Nemoj imati vrhovne učitelje. Možeš se diviti pisanju nekog drugog, meni se to desilo s Argentincom Horheom Luisom Borhesom, koji je učinio da od trenja imenice sa pridjevom štrcnu iskre smisla. Ali, poslije moraš da se otreseš toga da bi nastavio sa pisanjem. Ako čitaš neku knjigu, čitaj je kao čitalac, ne kao autorov kolega. Inače ti se može desiti ono što opisuje Robert Valzer poslije čitanja Čarlsa Dikensa: očaj što počinješ da pišeš nakon njega. Očajavao je jer je Dikensa čitao kao pisac, znajući da nikad neće moći ispisati te stranice kao on. Ali to je logično, jer je Dikens na polju svog pripovijedanja na kojem briljira pa ako tamo kročiš to mora biti posjeta, kao čitalac, a ne kao neko ko se poredi sa autorom. Pročitaj kamion knjiga, kao što je radio i još uvijek radi moj prijatelj pisac iz Erta Mauro Korona, gorštak i samouki pripovjedač, pročitaj ih kao čitalac, bez primisli o poređenju između onoga što listaš i tvojih stranica.
Ne preporučujem radionice kreativnog pisanja. Postoje i drugi načini, a manje skupi, da se vježba poniznost učenja. Predani učenik nekog hasida, što je titula koju su nosili mudri Jevreji iz Istočne Evrope, bio bi poslan da počne sa„oprihten goles“, dobrovoljnim izgnanstvom. U usamljenom lutanju, daleko od biblioteka i škola, sa stalnim i svakodnevnim rizikom da se popusti, izgubi, dolazi usavršavanje ili poraz. Radionica kreativnog pisanja je taj skromni poraz, prihvaćen bez uslova. Na moru nema birtijā.
Ne preporučujem radionice kreativnog pisanja, ali pozivam da se nauči neki strani jezik. To je iskustvo koje sam probao da bih slijedio pjesnike u njihovim jazbinama. Bio sam dirnut od divljenja, osjećanja koje mora biti neprelazno: diviti se bez i najmanje primisli da se bude kao, bez i najmanje mogućnosti da se uspostavi poređenje, čak i minimalizirano, između osobe ili djela kojem se divim i mene samog.
Divljenje je suprotnost zavisti, koja je prelazna, koja ima potrebu da se bude kao ili na nečijem mjestu. Zavist je dioptrijska greška, ne poznaje udaljenost, uvjerava da se nešto nalazi na dohvat ruke. Divio sam se pjesnicima i pratio ih u njihovim jezicima. Posvetio sam se tome da ih prevedem za sebe, naprežući tako svoj italijanski vokabular, dižući ga na temperaturu preciznosti. Čak i ako su bili prevedeni nebrojeno puta bolje, želio sam svejedno zainatiti se u nekoj svojoj vjernosti originalu. Ova praksa divljenja je poboljšala moj jezik. Nisam to znao prije, prepoznajem to kasnije pa zbog tog preporučujem to iskustvo. Pozivam te da učiš neki drugi jezik da svoj italijanski produbiš disciplinom prevođenja, podstrekom divljenja.
Plodne su čak i greške, nesporazumi u koje ćeš upasti. Njemački pjesnik Hajnrih Hajne pripovijeda o jednom svojem iskustvu kada je kao mladić učio francuski. Profesor ga pita kako se prevodi riječ „glaube“ (vjera), a on misli, ne može da se sjeti i na kraju, umjesto „foi“, kaže „credit“ (zajam). Razred prasne u smijeh, nastavnik ga prekori. Od tog trenutka, zaključuje Hajne, neponovljivo se pokvario njegov odnos sa religijom. Ali, meni se njegova greška sviđa. Vjera, vidio sam to kod onih koji se u njoj nastanjuju, jeste jedan stalni zahtjev božanstvu da bude tu, prisutno u svakodnevnom životu. Vjerujući je onaj koji, prema glagolskom prilogu sadašnjem, stalno obnavlja svoj čin vjere, zato što ga stalno stavlja u pitanje. Vjera je obnovljeno potraživanje zajma u suočenju s božanstvom. Bila je potrebna Hajneova greška da mi se to ukaže. U prevođenju se često dešavaju iznenadni sudari među izrazima pa riječi tako uvećavaju svoju energiju.
Markos Ana je proveo dvadeset i dvije godine u zatvoru pod Frankom, nakon Španskog građanskog rata. Mučen, na smrt osuđen, što mu je poslije bilo preinačeno u doživotnu robiju, nakon smrti diktatora je izašao. U zatvoru je naučio da piše stihove. Postao je poznat još prije nego što je bio oslobođen. Rekao je da mu je najteži period bilo privikavanje na prostor. Horizont mu je stvarao mučninu i vrtoglavicu.
Kao pjesnik upoznao je najslavnijeg španskog pjesnika, Nobelom nagrađenog Migela Anhela Asturijasa. Pričali su o poeziji i Markos Ana prenosi jedan dio tog razgovora. Asturijas mu reče da kad bi mu u nekom stihu naišao previše jednostavan pridjev on bi u rječniku tražio neki ljepši. Markos mu reče da on radi obrnuto, kada mu se čini da njegova riječ nije najjednostavnija moguća, on traži u rječniku još običniji termin.
Nadam se da nećeš tu uzvišenu knjigu listati ni iz jednog od ta dva razloga. Otvori rječnik svog jezika zbog njegove ljepote, zbog taloga priča sadržanih u ama baš svakoj riječi. Pročitaj jednu stranicu i vidjećeš kako izranjaju misli, priče i sjećanja. Nadam se da nećeš kopati po njemu kao istraživač po rudniku, tražeći samo jednu stvar, već kao neko ko prelazi polje i čita vrevu živih vrsta.
Ne piši piscima, piši muškarcima, ženama, piši pisma osobama, ne njihovim profesijama. Piši pisma koja ćeš zaboraviti, koja će biti bačena u koš, ostavljena bez odgovora. Piši ih ne očekujući potvrdu o primitku. Ona su nužna škola. Želiš i moraš zainteresovati to ime i prezime ispisano na koverti. Ta adresa je dokaz tvog ispita koji čeka jednog pisca. Ne piši piscima, piši njihovim životima. Piši naslijepo, neka tvoje pismo bude meduza u struji koja će se nasukati na plažu. Pismo je meduza u potrazi za milovanjem. Odranije znaš da će primalac pokušati da ga odgurne.
Posmatraj svoju stranicu kao slijed koraka na planini gdje je smrtno rizičan rub greške. Slogovi su koraci po malim osloncima, na njih moraš rasporediti teret rečenice, glasa. Upotrebljavaj tačku, zarez, dvotačku, navodnike, uvlačenje retka. Devetnaesti vijek je mnogo koristio uzvičnik, dvadeseti malo, ja sam ga ukinuo iz svojih redova, ali to nije pravilo, više je uzdržavanje. Moraju mi biti dovoljne samo napisane riječi da izazovu uzvičnik u onome ko ih čita, mora ga tamo staviti on ako ga osjeti, inače mi se čini kao emocija izazvana na vještački način, kao natpis „aplauz“ u emisijama.
Učini da se u tvom pisanju vidi žulj izvornoga govora. Italijanski, više nego iz drevnih jezika, potiče iz jedne amazonije dijalekata razbacanih po stotinima varoši, podijeljenih na hiljadinke nijansi, dijalekata koji su ostali vijekovima neusvojivi. Italijanski je sliv narječja ponosnih i ljubomornih na sopstveni vokabular, na naglasak neponovljiv od stranaca. Jezici se mogu naučiti, ne i dijalekti.
Najbolja poezija stvorena na našoj teritoriji je bila ona na dijalektu, od „Božanstvene komedije“ pa nadalje. Neka tvoje pisanje na italijanskom pati od porijekla iz jednog od stotinu naših vokabulara i naglasaka. Neka pati, neka protrne od toga, ne mora u tome uživati. Mora se osjetiti udaljenost onog ko je doseljenik u italijanskom jeziku, koji je stigao tek kao drugi u tvoj otofaringološki aparat. Neka tvoje italijansko pisanje bude dužnik dijalektu, neka bude dijete majke prostakuše i neka se osjeća u italijanskom kao gost. Mora se osjetiti deseti dio odricanja i prilagođavanja.
Nema ničeg svetog u pisanju. Ako ikad osjetiš iskušenje, otresi se i potisni sa svoje stranice oreol. U rudniku oreol oko čeone lampe označava prisustvo rudničkog gasa koji eksplodira u slučaju akumulacije. Kada se u tvom pisanju naduva iskušenje uzvišenosti i liturgije, obrati pažnju na svijetloplavi obris tog oreola koji upozorava na opasnost. Bježi sa te stranice.
Onaj oko glave svetaca za Mikelanđela je bio prava migrena i nema ga nijednog na plafonu Sikstinske kapele. Nisu se sviđali čak ni Leonardu. Kada mu fratri prema ugovoru nameću da ga stavi, crta jednu tananu uljanu nit oko ramena vitke djevojke među stijenama.
Ispričaću ti šta je to, u stvari, sveto pisanje. Iskoristiću neko od pravila „sòfera“, prepisivača starohebrejskih liturgijskih tekstova.
Ne mora razumjeti ono što piše već se mora koncentrisati na svaki pojedini znak što ga prepisuje. Zato riječ piše obrnutim redom, kreće od kraja retka i onda ide unazad. Dok to radi mora računati broj slova, sveti pisar je računovođa. Najmanja greška stranicu čini neupotrebljivom. Ne prelazi u novi red prekidajući riječ, češće produži više jedno slovo zato što ne smije biti praznih prostora.
Nikakav metalni vrh nije dozvoljen: ili trska ili ptičje pero.
Ne piše na papiru već na pergamentu, koji je štavljena koža.
Piše samo po mesnatoj strani, nikad po kožnoj.
Prije nego što se da na posao okupa se i izgovara molitve.
Ovo je način svetog pisanja, razumije se da to nije naš slučaj.
David, kralj Izraela, on može napisati: „Iodov vjetar govorio je u meni.“ (2. Samuilova, 23,2). David osjeća u svojoj nutrini dizanje vjetra, prepoznaje da je to energija Iodova. Osjeća ga kako govori u njegovom tijelu, „u meni“. On i te kako ima fizičko iskustvo svetoga nadahnuća. Njegova utroba je ganuta, njegova nutrina je postala okrilje koje prihvata riječi vjetra. Jedini oblik trudnoće ustupljen muškome rodu je onaj sveti: nositi u tijelu božanski govor.
David nastavlja svoj opis: „I besjeda njegova na mojem jeziku“. Božanska riječ se digla od utrobe preko grla do jezika koji je izgovara, ali i proba. Ima ukus mane, jela nepoznatog čak i najboljim kuvarima. Rečenica se pomalja riječ po riječ, po diktatu. To je materijalna vijest pisca koga je nadahnulo božanstvo. Očigledno da možemo isključiti ovo iskustvo iz našeg petljanja sa redovima i rečenicama.
Ako nije stimulisana vanjskim supstancama, naša inspiracije je endokrinološke prirode. Alkoholom, na primjer: ima pisaca koji ga moraju uzeti da bi se dali na posao. To nije moj slučaj, meni je dovoljna kafa, ako pišem nakon buđenja, ili prazan stomak, ako radim nešto kasnije.
Jedanput sam preveo stih iz jednog psalma na drugačiji način nego što je bilo u verzijama u opticaju. Odnosi se na hod Jevreja kroz pustinju: „Razastre im oblak kao prostirku“ (105,39). Druge verzije navode da im razastre oblak da ih pokrije. Razložno je, ali drugačije. Oblak razvučen između zemlje i sunca nije tu da bude suncobran. U izduženoj je formi i širi po zemlji sjenku prostirke: po njemu će hodati. U beskonačnom prostranstvu pustinje hitno je potrebno znati gdje da se ide. Oblak razastrt po zemlji pokazuje pravac.
To radi sveto pisanje: pribavlja pravac putovanju. Ne nudi sklonište, naprotiv, izlaže opasnosti u pustinji, ne štiti, već orijentiše rasute. Književno pisanje, naprotiv, daje zaštitu. U nesklonim uslovima nudi čitaocu zaklon.
Jedan ruski Jevrej, Izrailj Meter, napisao je pripovijetku Peti ugao. Batinajući ga u ćeliji, žandarmi su njime udarali o zemlju, urlajući da potraži peti ugao sobe. Tamo ga nije bilo, ali postoji zaklon gdje se udarci više ne osjete. Postoji, i to je književnost. Nije to sveto djelo, ne uči te pravcu propisanom od božanstva, nije oblak razastrt kao tepih. To je ispupčenje ispod kojeg možeš da zaštitiš svoj život od pljuska udaraca. Nisu svete stvari koje ćeš napisati, ali svejedno moraš znati da će mnogo poslužiti nekome za nešto, praveći mu društvo unutar teškoga disanja. Nema ničega svetog u književnom pisanju, ali ima društvene odgovornosti.
Traže od pisca da se izjasni o stvarima uzvišenim ili beskorisnim, da zauzme javni stav. Nije to njegov uzgredan zadatak. Njegova glavna odgovornost je da svoje priče piše što može bolje. Van ovog ostaje samo jedno područje njegovog djelovanja: pravo na riječ. Braniti ga tamo gdje nedostaje, gdje uzmiče. Braniti pravo ne samo kolega pisaca, već pravo svih, uključujući nijeme i nepismene. Braniti pravo na riječ jednog zatvorenika, protivnika, poraženoga. To je piščevo okruženje.
No, čuo sam pisce kako nalažu nekima, njima lično nepoželjnima, ljudima možda satjeranim u uslove građanske inferiornosti, da ćute. Ovo je bogohuljenje protiv riječi, uskraćivati je nekome znači uskraćivati mu pravo na nju. Ko želi ućutkati drugoga radi posao prigušivača, što je produžetak vatrenog oružja. Građanska zauzetost jednog obućara, osim da dobro izrađuje svoje cipele, morala bi se sastojati u tome da traži pravo za svakoga da sa jednim parom cipela na nogama hoda gradskim ulicama. Mučno je kad obućar svom protivniku nalaže da hoda bos.
Kako god krenulo tvoje pisanje, bilo poželjno ili nepoznato, brani svačije pravo na njega. I ako te to bude koštalo, veselo plati cijenu za nj, pisac si i imaš građansku odgovornost za slobodu javnog izražavanja.
Čujem često kako se u diskusijama ponavlja rečenica: „Stidite se“. Radim to, stidim se svakoga dana, a trebalo da to radim češće. To je dobra mjera lične higijene, drži nerve napetima, preuređuje misli. Ako mi se desi da primim poziv da se stidim, rado ga prihvatim, a drugome želim isto. Dobro je stidjeti se. Ali, ne puštaj da glatko prođe rečenica koja poziva na ćutanje, koja uskraćuje pravo na riječ. Svuda se suprotstavljaj cenzuri, budi dobar obućar i brani pravo slobodnog hoda. Neka to za tebe bude sveto: slobodna riječ napisana, izrečena, otpjevana, deklamovana, na svakom javnom mjestu.
Pisac mora zasaditi bar jedno drvo. Pisac troši drvo, pulpu od koje se proizvodi papir. Svaka objavljena priča ima predgovor napisan motorkom. Stranice su bile listovi. Prije nego od inspiracije, one potiču od sinteze hlorofila, svjetla, limfe. Pisac mora svijet obeštetiti stablima. Imam tu udobnost da živim na selu i sve drveće na mojoj zemlji posadio sam ja. Rastu i šire po zemlji granati pokrivač. Obezbjedio sam hlad. Ovo ću moći odgovoriti o sebi, ovo je, na kraju računa, najbolji prihod mog vremena. Obezbjedio sam hlad.
Carmina non dant panem, od poezije se ne živi. Ali je uljuđeno vrijeme u kojem pjesnici žive od prodaje svojih stihova. Bilo je tako par puta na svijetu, na primjer, u staroj Grčkoj, u Rusiji i u Napulju između devetnaestog i dvadesetog vijeka. U Napulju su se pjesnici morali udruživati sa muzičarima, stvarajući pjesme otporne na zelenaštvo. Uljuđeno je vrijeme u kojem carmina dant panem. Nije to slučaj danas. Veselo očajavaj što živiš mukte od svog pisanja. Ne stidi se nikakvog zanata koji obavljaš da preživiš, ako za nadoknadu i iskupljenje imaš koji sat za pisanje.
Veći dio dana i treba ostaviti da ode po svojoj potrebi, bez jeda, u neplaćeno rasipanje. Otkup je dosegnuta stranica. Ne budi drzak prema sreći, dođe ili ne, bez molitve, uprkos nestrpljivosti. Nebrojeno puta ćeš promašiti, zbog nedostatka ili viška. Očajavaćeš što se nalaziš u svom pisanju. Tačan je Borhesov preduslov: „Onoga ko stiže iz takve daljine da se ne nada da će stići.“ Iz takve daljine: ali odakle, koliku udaljenost zahtijeva pisanje? Dolazi sa vijugave staze tvoje kičme, iz jednog sjećanja na krila, iz otkinutog repa, dolazi iz bivaka oko vatri pisanje koje na kraju niče iz prstiju nakon što je u tijelu prešlo sve stanice civilizacije. Dolazi iz slušanja priča onih koji su teturali zbog alkohola i teškoga disanja, iz glasova staraca koji su stigli do svoje posljednje odaje. Dolazi iz probdjevenih noći i sluganskih dana, dolazi iz isključenja, iz jednog putnog naloga. Pisanje je brisanje distance iznad lista papira.
Ne treba ti talenat, to je lažno svjetlucanje. Zasljepljuje narcizam koji svako od nas nosi uza se. Umišlja da ti obezbjeđuje prečicu do dara, a u stvari je prepreka ako sve ide kako treba, ako ne, onda je šaht pod nogama. Talenat je neprijatelj tvrdoglavosti, jedine potrebne discipline. Tvrdoglavost je podvrsta postojanosti, vrline koju nisam imao.
Suzbijaj u tijelu u svako doba pustošno izrastanje korova talenta. Uvjerava te da si u prednosti zbog nekakva miraza, ali to je prepucij koji treba obrezati svaki put kad proviri. Jer izrasta iznova, ohol i varljiv. Markira karte i obmanjuje te. To je lažni novac, prvi talenat Svetog Franje bilo je oružje. Briši daleko od onog ko ti priznaje talenat, neka za tebe to bude neugodna optužba koju ćeš dobrohotno negirati.
Ovo pismo ne ukazuje na pravac i ne pribavlja opremu. Ovo je samo pokušaj obeshrabrenja da se predaš pisanju. Može biti smrtonosno pražnjenje za nesigurnog ili ćorak za tvrdoglavog. I ako te obeshrabri bar malo, izvinjavam se što nisam mogao odvratiti više.
Pokušaji obeshrabrenja (da se preda pisanju)
Pisac prima pisma. Prije su bila u zatvorenoj koverti i sa markicom, sada na osvjetljenom ekrančiću, i idu hitro, ali preskaču propisane udaljenosti. Pismo se piše iz daljine i iz jednog drugog trenutka, međutim, čudo brzine razmjene obmanjuje i uvjerava u suprotno. Čini da vjerujemo da smo iza rešetke koja razdvaja dva dijela jedne konfesije. U stvari, pismo mora da ide i malo pješke, spajajući dvije tačke koracima.
Dvadeseti vijek je bio prikladan za kratka pisma. Njegova najveća iskustva bile su emigracije i kaznionice, koje su nacije i narode ispraznili više i gore nego dva svjetska rata. Potreba za napisanim se zato usredotočila na kratke radove. Dvadeseti vijek, iz kojeg potičem, najbolje se izrazio pismima i pjesmama.
Otkad sam pisac, od prve objavljene knjige, većina onog što sam napisao je otišla na pisma. Ne čuvam drugi primjerak, niti ih čitam prije nego što ih pošaljem. To je dopisivanje, plod neposrednosti koja se ne ispravlja. Pripadaju primaocu. Ovdje odgovaram na pismo jedne mlade osobe koja mi traži mišljenje u vezi sa sopstvenim porivom za pisanjem. Obraćam se nekome, ko mi je pisao uzalud, i ko će uprkos svemu, nastaviti tako da radi.
Ne šalji svoja djela piscima. Ne šalju se cipele koje sam napraviš obućarima da ih probaju obuti. Ne šalje se u u kući napravljen slatkiš slastičaru da ga okusi. Postati piscima, zadati to sebi kao zadatak, definitivan ili privremen, ne ide preko kontakta sa drugim piscem. To je slijepa ulica, a ne ranžiranje.
Izdavačke kuće su rupa po mjeri bačene bilijarske kugle. Ako se odbije, zagubi, pristojno ignoriše, ne pribjegavaj laskanjima onoga koji će pristati da te objavi, ali o tvom trošku. Neće učiniti ništa od obećanog, kancelarija za štampu i distribuciju obratiće ti se za manje od godinu dana sa pitanjem da li namjeravaš da otkupiš neprodane primjerke jer će ih inače izrezati. Radije sebi pronađi štampariju, odštampaj koju stotinu primjeraka i podijeli ih znancima. To je sjetva. Možda nađeš nekog knjižara koji će prihvatiti da drži neko vrijeme tvoju knjigu u izlogu, dovoljan je i samo jedan knjižar u tvom gradu, ali jedan od onih od nekada.
Postati piscem nije put skiciran tačkicama: spojiš ih vrhom olovke i pojavi se slika. Kao i u drugim dobrim ljudskim djelatnostima radi se o tome da prihvatiš cik-cak, da budeš u pustinji. Ako pokušaš da slijediš četrdeset i dvije etape Izrailjeve nakon izlaska iz ropstva u Egiptu, otkrićeš stalno krivudanje koje daleko odudara od cilja. To je hod onog ko je izgubio put do kuće nemajući neki drugi.
Bar je Jevrejima dato na znanje da se radi o potpomognutom lutanju, opskrbljenom manom, na kraju kojeg se, četrdeset godina kasnije, nalazi odredište. Ali onaj koji čitav svoj prtljag trpa u fišek pisanja, mora poći na put bez ijednog znaka pomoći. Pisanje je poziv koji prije svega predviđa odustajanje od svakog drugog oblika izražavanja, od dodira sa daljine. To je izolacija, disciplina unutrašnje tišine, čak i unutar gomile. Ko piše, ima ispred sebe jednu umjerenu širinu praznine, na linije, kvadratiće ili tastaturu. Ne mora da je ispuni, mora da se u njoj nastani.
Nemoj imati vrhovne učitelje. Možeš se diviti pisanju nekog drugog, meni se to desilo s Argentincom Horheom Luisom Borhesom, koji je učinio da od trenja imenice sa pridjevom štrcnu iskre smisla. Ali, poslije moraš da se otreseš toga da bi nastavio sa pisanjem. Ako čitaš neku knjigu, čitaj je kao čitalac, ne kao autorov kolega. Inače ti se može desiti ono što opisuje Robert Valzer poslije čitanja Čarlsa Dikensa: očaj što počinješ da pišeš nakon njega. Očajavao je jer je Dikensa čitao kao pisac, znajući da nikad neće moći ispisati te stranice kao on. Ali to je logično, jer je Dikens na polju svog pripovijedanja na kojem briljira pa ako tamo kročiš to mora biti posjeta, kao čitalac, a ne kao neko ko se poredi sa autorom. Pročitaj kamion knjiga, kao što je radio i još uvijek radi moj prijatelj pisac iz Erta Mauro Korona, gorštak i samouki pripovjedač, pročitaj ih kao čitalac, bez primisli o poređenju između onoga što listaš i tvojih stranica.
Ne preporučujem radionice kreativnog pisanja. Postoje i drugi načini, a manje skupi, da se vježba poniznost učenja. Predani učenik nekog hasida, što je titula koju su nosili mudri Jevreji iz Istočne Evrope, bio bi poslan da počne sa „oprihten goles“, dobrovoljnim izgnanstvom. U usamljenom lutanju, daleko od biblioteka i škola, sa stalnim i svakodnevnim rizikom da se popusti, izgubi, dolazi usavršavanje ili poraz. Radionica kreativnog pisanja je taj skromni poraz, prihvaćen bez uslova. Na moru nema birtijā.
Ne preporučujem radionice kreativnog pisanja, ali pozivam da se nauči neki strani jezik. To je iskustvo koje sam probao da bih slijedio pjesnike u njihovim jazbinama. Bio sam dirnut od divljenja, osjećanja koje mora biti neprelazno: diviti se bez i najmanje primisli da se bude kao, bez i najmanje mogućnosti da se uspostavi poređenje, čak i minimalizirano, između osobe ili djela kojem se divim i mene samog.
Divljenje je suprotnost zavisti, koja je prelazna, koja ima potrebu da se bude kao ili na nečijem mjestu. Zavist je dioptrijska greška, ne poznaje udaljenost, uvjerava da se nešto nalazi na dohvat ruke. Divio sam se pjesnicima i pratio ih u njihovim jezicima. Posvetio sam se tome da ih prevedem za sebe, naprežući tako svoj italijanski vokabular, dižući ga na temperaturu preciznosti. Čak i ako su bili prevedeni nebrojeno puta bolje, želio sam svejedno zainatiti se u nekoj svojoj vjernosti originalu. Ova praksa divljenja je poboljšala moj jezik. Nisam to znao prije, prepoznajem to kasnije pa zbog tog preporučujem to iskustvo. Pozivam te da učiš neki drugi jezik da svoj italijanski produbiš disciplinom prevođenja, podstrekom divljenja.
Plodne su čak i greške, nesporazumi u koje ćeš upasti. Njemački pjesnik Hajnrih Hajne pripovijeda o jednom svojem iskustvu kada je kao mladić učio francuski. Profesor ga pita kako se prevodi riječ „glaube“ (vjera), a on misli, ne može da se sjeti i na kraju, umjesto „foi“, kaže „credit“ (zajam). Razred prasne u smijeh, nastavnik ga prekori. Od tog trenutka, zaključuje Hajne, neponovljivo se pokvario njegov odnos sa religijom. Ali, meni se njegova greška sviđa. Vjera, vidio sam to kod onih koji se u njoj nastanjuju, jeste jedan stalni zahtjev božanstvu da bude tu, prisutno u svakodnevnom životu. Vjerujući je onaj koji, prema glagolskom prilogu sadašnjem, stalno obnavlja svoj čin vjere, zato što ga stalno stavlja u pitanje. Vjera je obnovljeno potraživanje zajma u suočenju s božanstvom. Bila je potrebna Hajneova greška da mi se to ukaže. U prevođenju se često dešavaju iznenadni sudari među izrazima pa riječi tako uvećavaju svoju energiju.
Markos Ana je proveo dvadeset i dvije godine u zatvoru pod Frankom, nakon Španskog građanskog rata. Mučen, na smrt osuđen, što mu je poslije bilo preinačeno u doživotnu robiju, nakon smrti diktatora je izašao. U zatvoru je naučio da piše stihove. Postao je poznat još prije nego što je bio oslobođen. Rekao je da mu je najteži period bilo privikavanje na prostor. Horizont mu je stvarao mučninu i vrtoglavicu.
Kao pjesnik upoznao je najslavnijeg španskog pjesnika, Nobelom nagrađenog Migela Anhela Asturijasa. Pričali su o poeziji i Markos Ana prenosi jedan dio tog razgovora. Asturijas mu reče da kad bi mu u nekom stihu naišao previše jednostavan pridjev on bi u rječniku tražio neki ljepši. Markos mu reče da on radi obrnuto, kada mu se čini da njegova riječ nije najjednostavnija moguća, on traži u rječniku još običniji termin.
Nadam se da nećeš tu uzvišenu knjigu listati ni iz jednog od ta dva razloga. Otvori rječnik svog jezika zbog njegove ljepote, zbog taloga priča sadržanih u ama baš svakoj riječi. Pročitaj jednu stranicu i vidjećeš kako izranjaju misli, priče i sjećanja. Nadam se da nećeš kopati po njemu kao istraživač po rudniku, tražeći samo jednu stvar, već kao neko ko prelazi polje i čita vrevu živih vrsta.
Ne piši piscima, piši muškarcima, ženama, piši pisma osobama, ne njihovim profesijama. Piši pisma koja ćeš zaboraviti, koja će biti bačena u koš, ostavljena bez odgovora. Piši ih ne očekujući potvrdu o primitku. Ona su nužna škola. Želiš i moraš zainteresovati to ime i prezime ispisano na koverti. Ta adresa je dokaz tvog ispita koji čeka jednog pisca. Ne piši piscima, piši njihovim životima. Piši naslijepo, neka tvoje pismo bude meduza u struji koja će se nasukati na plažu. Pismo je meduza u potrazi za milovanjem. Odranije znaš da će primalac pokušati da ga odgurne.
Posmatraj svoju stranicu kao slijed koraka na planini gdje je smrtno rizičan rub greške. Slogovi su koraci po malim osloncima, na njih moraš rasporediti teret rečenice, glasa. Upotrebljavaj tačku, zarez, dvotačku, navodnike, uvlačenje retka. Devetnaesti vijek je mnogo koristio uzvičnik, dvadeseti malo, ja sam ga ukinuo iz svojih redova, ali to nije pravilo, više je uzdržavanje. Moraju mi biti dovoljne samo napisane riječi da izazovu uzvičnik u onome ko ih čita, mora ga tamo staviti on ako ga osjeti, inače mi se čini kao emocija izazvana na vještački način, kao natpis „aplauz“ u emisijama.
Učini da se u tvom pisanju vidi žulj izvornoga govora. Italijanski, više nego iz drevnih jezika, potiče iz jedne amazonije dijalekata razbacanih po stotinima varoši, podijeljenih na hiljadinke nijansi, dijalekata koji su ostali vijekovima neusvojivi. Italijanski je sliv narječja ponosnih i ljubomornih na sopstveni vokabular, na naglasak neponovljiv od stranaca. Jezici se mogu naučiti, ne i dijalekti.
Najbolja poezija stvorena na našoj teritoriji je bila ona na dijalektu, od „Božanstvene komedije“ pa nadalje. Neka tvoje pisanje na italijanskom pati od porijekla iz jednog od stotinu naših vokabulara i naglasaka. Neka pati, neka protrne od toga, ne mora u tome uživati. Mora se osjetiti udaljenost onog ko je doseljenik u italijanskom jeziku, koji je stigao tek kao drugi u tvoj otofaringološki aparat. Neka tvoje italijansko pisanje bude dužnik dijalektu, neka bude dijete majke prostakuše i neka se osjeća u italijanskom kao gost. Mora se osjetiti deseti dio odricanja i prilagođavanja.
Nema ničeg svetog u pisanju. Ako ikad osjetiš iskušenje, otresi se i potisni sa svoje stranice oreol. U rudniku oreol oko čeone lampe označava prisustvo rudničkog gasa koji eksplodira u slučaju akumulacije. Kada se u tvom pisanju naduva iskušenje uzvišenosti i liturgije, obrati pažnju na svijetloplavi obris tog oreola koji upozorava na opasnost. Bježi sa te stranice.
Onaj oko glave svetaca za Mikelanđela je bio prava migrena i nema ga nijednog na plafonu Sikstinske kapele. Nisu se sviđali čak ni Leonardu. Kada mu fratri prema ugovoru nameću da ga stavi, crta jednu tananu uljanu nit oko ramena vitke djevojke među stijenama.
Ispričaću ti šta je to, u stvari, sveto pisanje. Iskoristiću neko od pravila „sòfera“, prepisivača starohebrejskih liturgijskih tekstova.
Ne mora razumjeti ono što piše već se mora koncentrisati na svaki pojedini znak što ga prepisuje. Zato riječ piše obrnutim redom, kreće od kraja retka i onda ide unazad. Dok to radi mora računati broj slova, sveti pisar je računovođa. Najmanja greška stranicu čini neupotrebljivom. Ne prelazi u novi red prekidajući riječ, češće produži više jedno slovo zato što ne smije biti praznih prostora.
Nikakav metalni vrh nije dozvoljen: ili trska ili ptičje pero.
Ne piše na papiru već na pergamentu, koji je štavljena koža.
Piše samo po mesnatoj strani, nikad po kožnoj.
Prije nego što se da na posao okupa se i izgovara molitve.
Ovo je način svetog pisanja, razumije se da to nije naš slučaj.
David, kralj Izraela, on može napisati: „Iodov vjetar govorio je u meni.“ (2. Samuilova, 23,2). David osjeća u svojoj nutrini dizanje vjetra, prepoznaje da je to energija Iodova. Osjeća ga kako govori u njegovom tijelu, „u meni“. On i te kako ima fizičko iskustvo svetoga nadahnuća. Njegova utroba je ganuta, njegova nutrina je postala okrilje koje prihvata riječi vjetra. Jedini oblik trudnoće ustupljen muškome rodu je onaj sveti: nositi u tijelu božanski govor.
David nastavlja svoj opis: „I besjeda njegova na mojem jeziku“. Božanska riječ se digla od utrobe preko grla do jezika koji je izgovara, ali i proba. Ima ukus mane, jela nepoznatog čak i najboljim kuvarima. Rečenica se pomalja riječ po riječ, po diktatu. To je materijalna vijest pisca koga je nadahnulo božanstvo. Očigledno da možemo isključiti ovo iskustvo iz našeg petljanja sa redovima i rečenicama.
Ako nije stimulisana vanjskim supstancama, naša inspiracije je endokrinološke prirode. Alkoholom, na primjer: ima pisaca koji ga moraju uzeti da bi se dali na posao. To nije moj slučaj, meni je dovoljna kafa, ako pišem nakon buđenja, ili prazan stomak, ako radim nešto kasnije.
Jedanput sam preveo stih iz jednog psalma na drugačiji način nego što je bilo u verzijama u opticaju. Odnosi se na hod Jevreja kroz pustinju: „Razastre im oblak kao prostirku“ (105,39). Druge verzije navode da im razastre oblak da ih pokrije. Razložno je, ali drugačije. Oblak razvučen između zemlje i sunca nije tu da bude suncobran. U izduženoj je formi i širi po zemlji sjenku prostirke: po njemu će hodati. U beskonačnom prostranstvu pustinje hitno je potrebno znati gdje da se ide. Oblak razastrt po zemlji pokazuje pravac.
To radi sveto pisanje: pribavlja pravac putovanju. Ne nudi sklonište, naprotiv, izlaže opasnosti u pustinji, ne štiti, već orijentiše rasute. Književno pisanje, naprotiv, daje zaštitu. U nesklonim uslovima nudi čitaocu zaklon.
Jedan ruski Jevrej, Izrailj Meter, napisao je pripovijetku Peti ugao. Batinajući ga u ćeliji, žandarmi su njime udarali o zemlju, urlajući da potraži peti ugao sobe. Tamo ga nije bilo, ali postoji zaklon gdje se udarci više ne osjete. Postoji, i to je književnost. Nije to sveto djelo, ne uči te pravcu propisanom od božanstva, nije oblak razastrt kao tepih. To je ispupčenje ispod kojeg možeš da zaštitiš svoj život od pljuska udaraca. Nisu svete stvari koje ćeš napisati, ali svejedno moraš znati da će mnogo poslužiti nekome za nešto, praveći mu društvo unutar teškoga disanja. Nema ničega svetog u književnom pisanju, ali ima društvene odgovornosti.
Traže od pisca da se izjasni o stvarima uzvišenim ili beskorisnim, da zauzme javni stav. Nije to njegov uzgredan zadatak. Njegova glavna odgovornost je da svoje priče piše što može bolje. Van ovog ostaje samo jedno područje njegovog djelovanja: pravo na riječ. Braniti ga tamo gdje nedostaje, gdje uzmiče. Braniti pravo ne samo kolega pisaca, već pravo svih, uključujući nijeme i nepismene. Braniti pravo na riječ jednog zatvorenika, protivnika, poraženoga. To je piščevo okruženje.
No, čuo sam pisce kako nalažu nekima, njima lično nepoželjnima, ljudima možda satjeranim u uslove građanske inferiornosti, da ćute. Ovo je bogohuljenje protiv riječi, uskraćivati je nekome znači uskraćivati mu pravo na nju. Ko želi ućutkati drugoga radi posao prigušivača, što je produžetak vatrenog oružja. Građanska zauzetost jednog obućara, osim da dobro izrađuje svoje cipele, morala bi se sastojati u tome da traži pravo za svakoga da sa jednim parom cipela na nogama hoda gradskim ulicama. Mučno je kad obućar svom protivniku nalaže da hoda bos.
Kako god krenulo tvoje pisanje, bilo poželjno ili nepoznato, brani svačije pravo na njega. I ako te to bude koštalo, veselo plati cijenu za nj, pisac si i imaš građansku odgovornost za slobodu javnog izražavanja.
Čujem često kako se u diskusijama ponavlja rečenica: „Stidite se“. Radim to, stidim se svakoga dana, a trebalo da to radim češće. To je dobra mjera lične higijene, drži nerve napetima, preuređuje misli. Ako mi se desi da primim poziv da se stidim, rado ga prihvatim, a drugome želim isto. Dobro je stidjeti se. Ali, ne puštaj da glatko prođe rečenica koja poziva na ćutanje, koja uskraćuje pravo na riječ. Svuda se suprotstavljaj cenzuri, budi dobar obućar i brani pravo slobodnog hoda. Neka to za tebe bude sveto: slobodna riječ napisana, izrečena, otpjevana, deklamovana, na svakom javnom mjestu.
Pisac mora zasaditi bar jedno drvo. Pisac troši drvo, pulpu od koje se proizvodi papir. Svaka objavljena priča ima predgovor napisan motorkom. Stranice su bile listovi. Prije nego od inspiracije, one potiču od sinteze hlorofila, svjetla, limfe. Pisac mora svijet obeštetiti stablima. Imam tu udobnost da živim na selu i sve drveće na mojoj zemlji posadio sam ja. Rastu i šire po zemlji granati pokrivač. Obezbjedio sam hlad. Ovo ću moći odgovoriti o sebi, ovo je, na kraju računa, najbolji prihod mog vremena. Obezbjedio sam hlad.
Carmina non dant panem, od poezije se ne živi. Ali je uljuđeno vrijeme u kojem pjesnici žive od prodaje svojih stihova. Bilo je tako par puta na svijetu, na primjer, u staroj Grčkoj, u Rusiji i u Napulju između devetnaestog i dvadesetog vijeka. U Napulju su se pjesnici morali udruživati sa muzičarima, stvarajući pjesme otporne na zelenaštvo. Uljuđeno je vrijeme u kojem carmina dant panem. Nije to slučaj danas. Veselo očajavaj što živiš mukte od svog pisanja. Ne stidi se nikakvog zanata koji obavljaš da preživiš, ako za nadoknadu i iskupljenje imaš koji sat za pisanje.
Veći dio dana i treba ostaviti da ode po svojoj potrebi, bez jeda, u neplaćeno rasipanje. Otkup je dosegnuta stranica. Ne budi drzak prema sreći, dođe ili ne, bez molitve, uprkos nestrpljivosti. Nebrojeno puta ćeš promašiti, zbog nedostatka ili viška. Očajavaćeš što se nalaziš u svom pisanju. Tačan je Borhesov preduslov: „Onoga ko stiže iz takve daljine da se ne nada da će stići.“ Iz takve daljine: ali odakle, koliku udaljenost zahtijeva pisanje? Dolazi sa vijugave staze tvoje kičme, iz jednog sjećanja na krila, iz otkinutog repa, dolazi iz bivaka oko vatri pisanje koje na kraju niče iz prstiju nakon što je u tijelu prešlo sve stanice civilizacije. Dolazi iz slušanja priča onih koji su teturali zbog alkohola i teškoga disanja, iz glasova staraca koji su stigli do svoje posljednje odaje. Dolazi iz probdjevenih noći i sluganskih dana, dolazi iz isključenja, iz jednog putnog naloga. Pisanje je brisanje distance iznad lista papira.
Ne treba ti talenat, to je lažno svjetlucanje. Zasljepljuje narcizam koji svako od nas nosi uza se. Umišlja da ti obezbjeđuje prečicu do dara, a u stvari je prepreka ako sve ide kako treba, ako ne, onda je šaht pod nogama. Talenat je neprijatelj tvrdoglavosti, jedine potrebne discipline. Tvrdoglavost je podvrsta postojanosti, vrline koju nisam imao.
Suzbijaj u tijelu u svako doba pustošno izrastanje korova talenta. Uvjerava te da si u prednosti zbog nekakva miraza, ali to je prepucij koji treba obrezati svaki put kad proviri. Jer izrasta iznova, ohol i varljiv. Markira karte i obmanjuje te. To je lažni novac, prvi talenat Svetog Franje bilo je oružje. Briši daleko od onog ko ti priznaje talenat, neka za tebe to bude neugodna optužba koju ćeš dobrohotno negirati.
Ovo pismo ne ukazuje na pravac i ne pribavlja opremu. Ovo je samo pokušaj obeshrabrenja da se predaš pisanju. Može biti smrtonosno pražnjenje za nesigurnog ili ćorak za tvrdoglavog. I ako te obeshrabri bar malo, izvinjavam se što nisam mogao odvratiti više.
Preveo Boris Maksimović