Postoje priče koje nismo u stanju jedni drugima, a možda ni samima sebi, naglas ispričati, pa ih onda zapisujemo. Jedan je to od mogućih razloga za književnost. Ovo je za mene takva priča. Nisam imao načina da je izgovorim i snimim, pa da je vi onda poslušate i pogledate. Zato je zapisujem, pa vam je ovako šaljem.
Nakon što je počeo rat, Irina je s majkom, sestrom, prijateljicom i dva psa došla u Hrvatsku. Putovale su željeznicom, od Kijeva do Zagreba, pa do jednog malog mjesta u blizini Zagreba, jer su se samo u vlaku smjeli voziti i njihovi psi. Jedan pas bio je jazavčar s pedigreom, drugi bio je bezdomnik iz azila, tipični bastard u kojem su se sastali geni različitih rasa njegove pseće domovine. Obojica su bili jednako voljeni, samo što je prvi bilo bolešljiviji i osjetljiviji.
Irina i njezina šarena obitelj naselili su se u vikendicu koja pripada udovici i djeci jednoga čuvenog hrvatskog glumca, sjajnog komičara. Gospođa im je ponudila tu lijepu i dovoljno prostranu kuću da u njoj žive dok je u njihovoj zemlji rat. Naravno da se prethodno nisu poznavali. Barem jednom mjesečno dolazili smo iz Zagreba da ih obiđemo, a Irinina majka pripremala nam je ukrajinski ručak. Jazavčara bismo vozili veterinaru, a s obitelji bismo odlazili do trgovačkog centra, u kupovinu.
Irina je nastavila on-line raditi posao kojim se bavila i u Kijevu, a u slobodno vrijeme je prevodila. Bez obzira na opću neizvjesnost kakvu donosi rat, uporno je prevodila knjigu “Rod”. Radila je to prije nego što je mogla znati da će za nju naći izdavača. Ljudi u ratu strepe od opsežnih i debelih knjiga, od njihova čitanja, pisanja, prevođenja. Naprosto, nisi siguran hoćeš li ostati živ sve do kraja knjige, ili, ostaneš li živ, kakav ćeš svijet oko sebe ugledati kad knjigu dočitaš. Za debelu knjigu moraš imati naročitu vrstu hrabrosti.
Govorio sam joj neka prevodi nešto drugo. Postoje tanje knjige, postoji kraće vrijeme, za koje treba manje hrabrosti. Ali ona nije odustajala.
Kada se razboljela, predlagali smo joj liječenje u Zagrebu. Ali ona je htjela kući. Majka joj je, s obojicom pasa, već bila u Kijevu. “Rod” je bio pri kraju, ali još uvijek nije bio gotov. Započela je ona najdelikatnija komunikacija na daljinu, koja se dijelom zasniva na riječima, a dijelom na koječemu što će biti prešućeno ili podrazumijevano. Na riječima sve bilo je dobro, a zapravo ništa nije bilo dobro. Osim što je Irina našla izdavača za “Rod”, i što je javljala “sretnu vijest” da će knjiga ubrzo izaći. Ta vrlo debela knjiga, u neizvjesna vremena naših života. A možda ponekad knjiga može u čovjekovoj glavi poslužiti kao zamjena za njegov vlastiti život? Ili kao nešto što sliči na utjehu.
Jedna me je misao pratila u danima i tjednima Irinina odlaska. Ili od vremena kada smo naslutili da je to kraj: jesu li sad tišina i mir tamo, u toj bolnici u Kijevu? Ili se čuju eksplozije? Svaki čovjek zaslužuje malo mira pred san. I misao, makar mu bila i posljednja, da upravo dolazi mir.
Pismo za Ukrajinu
Postoje priče koje nismo u stanju jedni drugima, a možda ni samima sebi, naglas ispričati, pa ih onda zapisujemo. Jedan je to od mogućih razloga za književnost. Ovo je za mene takva priča. Nisam imao načina da je izgovorim i snimim, pa da je vi onda poslušate i pogledate. Zato je zapisujem, pa vam je ovako šaljem.
Nakon što je počeo rat, Irina je s majkom, sestrom, prijateljicom i dva psa došla u Hrvatsku. Putovale su željeznicom, od Kijeva do Zagreba, pa do jednog malog mjesta u blizini Zagreba, jer su se samo u vlaku smjeli voziti i njihovi psi. Jedan pas bio je jazavčar s pedigreom, drugi bio je bezdomnik iz azila, tipični bastard u kojem su se sastali geni različitih rasa njegove pseće domovine. Obojica su bili jednako voljeni, samo što je prvi bilo bolešljiviji i osjetljiviji.
Irina i njezina šarena obitelj naselili su se u vikendicu koja pripada udovici i djeci jednoga čuvenog hrvatskog glumca, sjajnog komičara. Gospođa im je ponudila tu lijepu i dovoljno prostranu kuću da u njoj žive dok je u njihovoj zemlji rat. Naravno da se prethodno nisu poznavali. Barem jednom mjesečno dolazili smo iz Zagreba da ih obiđemo, a Irinina majka pripremala nam je ukrajinski ručak. Jazavčara bismo vozili veterinaru, a s obitelji bismo odlazili do trgovačkog centra, u kupovinu.
Irina je nastavila on-line raditi posao kojim se bavila i u Kijevu, a u slobodno vrijeme je prevodila. Bez obzira na opću neizvjesnost kakvu donosi rat, uporno je prevodila knjigu “Rod”. Radila je to prije nego što je mogla znati da će za nju naći izdavača. Ljudi u ratu strepe od opsežnih i debelih knjiga, od njihova čitanja, pisanja, prevođenja. Naprosto, nisi siguran hoćeš li ostati živ sve do kraja knjige, ili, ostaneš li živ, kakav ćeš svijet oko sebe ugledati kad knjigu dočitaš. Za debelu knjigu moraš imati naročitu vrstu hrabrosti.
Govorio sam joj neka prevodi nešto drugo. Postoje tanje knjige, postoji kraće vrijeme, za koje treba manje hrabrosti. Ali ona nije odustajala.
Kada se razboljela, predlagali smo joj liječenje u Zagrebu. Ali ona je htjela kući. Majka joj je, s obojicom pasa, već bila u Kijevu. “Rod” je bio pri kraju, ali još uvijek nije bio gotov. Započela je ona najdelikatnija komunikacija na daljinu, koja se dijelom zasniva na riječima, a dijelom na koječemu što će biti prešućeno ili podrazumijevano. Na riječima sve bilo je dobro, a zapravo ništa nije bilo dobro. Osim što je Irina našla izdavača za “Rod”, i što je javljala “sretnu vijest” da će knjiga ubrzo izaći. Ta vrlo debela knjiga, u neizvjesna vremena naših života. A možda ponekad knjiga može u čovjekovoj glavi poslužiti kao zamjena za njegov vlastiti život? Ili kao nešto što sliči na utjehu.
Jedna me je misao pratila u danima i tjednima Irinina odlaska. Ili od vremena kada smo naslutili da je to kraj: jesu li sad tišina i mir tamo, u toj bolnici u Kijevu? Ili se čuju eksplozije? Svaki čovjek zaslužuje malo mira pred san. I misao, makar mu bila i posljednja, da upravo dolazi mir.