Mnogo se priča o tome koliko je digitalno doba uticalo na ljudske odnose, uključujući rodbinu, prijatelje i komšije. Malo je osoba koje se još sjećaju ovih odnosa u vrijeme kada ni televizori još nisu bili invenatar u svakoj kući i stanu. Logično je da se materijalni, tehnološki i duhovni uspon ljudske populacije odražava na sve segmente njenog života. Ne znam dokle će ovaj razvoj dovesti tokove očitog opadanja međusobne prisnosti ljudskih jedinki raznih generacija. Uglavnom, nekada je bilo drugačije, kako se kaže ni nalik.
Roditelji dvojice mojih bliskih prijatelja imali su stan, ali su željeli živjeti u svojoj kući. I kupili su je. Mala varoš, kuća uz put, pa je bila podjednako udaljena od Doma zdravlja, Željezničke stanice, Opštine, Socijalnog osiguranja, Pijace, Osnovne škole… Baš pogodno mjesto da se u nju svraća, namjerno ili usput. I svraćalo se. Činila je to bliža i daljna rodbina iz okolnih sela, prijatelji i poznanici. Smatrao sam sasvim normalnim što sam često navraćao prijateljima, družili smo se, zajedno školovali i imali bezbroj tema za razgovor, ali sam se čudio kada sam, gotovo redovno, zaticao još nekog gosta. Kasnije bih pomislio, mogli su se i oni čuditi što često vide mene.
Lokacija kuće i brojna poznanstva gotovo su nametala način, ritam života i obaveze ovoj porodici. Stalno je bila u nekakvim dodatnim poslovima i kontaktima. U početku sam mislio da ih to suviše i nepotrebno zamara. Godinama kasnije, shvatio sam da je to bio i način života koji im je godio. U središtu zbivanja, osjećali se potrebnim i korisnim. I bili su. Sve je bilo drugačije upoređeno sa životom i navikama mojih prijatelja i mene, nekoliko decenija kasnije.
Majka gotovo nikada nije kuhala samo za njih četvero. Uvijek bi se pomišljalo da može neko iznenada navratiti, pa nije red obrukati se ne ponudivši mu ništa da jede. Ako ne navrati, neće se baciti, poješće neko za večeru. Gosti su toliko često navraćali, da se to više nije moglo smatrati iznenađenjem.
̶ Dobar dan, ja pošla doktoru. Primiće me tek poslije podne, pa, velim, da svratim kod vas, svakako vas nisam dugo vidjela ̶ javi se na vratima jedna Majčina bliska rodica.
̶ Neka si, neka si… Sjedi, baš si uvakat za ručak ̶odgovorili bi Majka ili Otac.
̶ Neću vala, sramota je, a nisam ni gladna ̶branila bi se pridošlica.
̶ Kako nećeš, kasno ćeš ti kući, a baš imamo dosta sarme ̶bila bi ubjedljiva domaćica. Nakon toga, gošća bi se pridružila ukućanima za stolom. Slijedila je priča o tome zašto ide doktoru, kako su joj čeljad kod kuće, o seoskim poslovima na imanju, o teferičima i svadbama, rađanjima i umiranjima. Kada se približavalo vrijeme ljekarskog pregleda, zahvalila je, pozdravila i otišla.
Jednog od narednih dana dođe im Očev stariji rođak sa sela. Išao u Opštinu. Treba mu zemljišno-knjižni izvadak, a u Gruntovnici mu za to stalno traže još neke papire. Htio je da zamoli rođaka da mu on pomogne – da ne dolazi džaba više puta. Otac mu to obeća, nalije čašu rakije i nareza pečenice. Nisu završili s jednom čašom i nareskom, a to obično produži svaki razgovor. Tek pred sumrak rođak se zaputi kući.
̶ Kumo moja, mogu li nakratko ostaviti kod vas ovo moje dvoje djece,moram na roditeljski sastanak, a gdje ću s njima? ̶ bila je molba osobe koja je pozvonila na vratima.
̶ Kako ne možeš, pobogu. Sjedite djeco, jeste li gladni? Da vam namažem po krišku hljeba? Djeca su se snebivala da odgovore, pa Majka odreza dvije kriške duž cijelog domaćeg hljeba i dobro ih namaza kajmakom. Duge kriške su se presavijale u dječijim rukama, djeca su ih slasno jela.
Za vrijeme pijačnih dana posjete su bile gotovo obavezne. Za takve prilike Majka bi obično skuvala malo više variva, neka se nađe za svaki slučaj. I gotovo je uvijek bila u pravu.
̶ Ima li vas? ̶pokucao bi na prozor u prizemlju Očev brat sa sela.
̶ Ima, ima, samo naprijed ̶odgovaralo bi mu oboje domaćina. Ispostavilo bi se da je gost prodavao povrće na pijaci. Ono što nije prodao, par kilograma krompira i luka, donio je njima, pa je nekako svijetla obraza mogao da nenajavljen navrati.
̶ Ma, nemoj to ostavljati, prodaće se drugi put ̶reagovao bi neko od domaćina. ̶ Nema govora, ko će to sada ponovo prtiti u selo? ̶ usprotivio bi se gost, ostavljajući neki zamotuljak u ugao sobe.
̶ E, onda ćeš s nama ručati. Grah je, nija kakvo jelo, ali to se zateklo.
̶ Kada je grah, bogami ću i ja jedan tanjir ̶odobrovolji se brat. Nisu ni počeli kusati, kad stiže i njegov sin. I on im se pridruži. Slatko spucaše gotovo čitav lonac variva i odoše. Kada im stigoše sinovi, ostalo je nešto pri dnu.
̶ Razgodite to, a još ću vam, nabrzinu, spremiti čimbur ̶ tješila ih je Majka. Nisu uvijek bili zadovoljni takvim razvojem događaja i objašnjenima. Pojeli bi što je preteklo i povukli se u svoju sobu, gdje sam se s njima obično družio. Tu su mi i pričali o navikama svojih roditelja, mada sam i sȃm dosta vidio. Jednom ih je to ljutilo, drugi put veselilo i nasmijavalo, zavisno koliko su u tim zbivanjima učestvovali. Iskreno, i ja sam se nerijetko pridruživao pripremljenoj sofri, smatrajući to gotovo normalnim, iako za to uvjerenje nisam imao više razloga od ostalih nenajavljenih gostiju.
Važnih ili manje važnih razloga za navraćanje usput u kuću uz put bilo je bezbroj. Nekada sam se čudio kako to domaćinima ne dosadi i da li ovi što traže usluge ipak pretjeruju.
̶ Tetka ̶ javi se na prozoru Majčina sestrična ̶ ja došla na stanicusačekati mlađu sestru, a njen voz kasni gotovo dva sata. Velim, bolje mi je sjediti kod tetke nego u čekaonici.
̶ Naravno da je bolje. Ionako te nisam dugo vidjela. Sjedi, jesi li za kafu? ̶ dočeka je tetka. ̶ Nisam ti ja neka kafedžija, preskočimo to. ̶ Uzmi,barem, koji keks, juče sam ih ispekla ̶ nije se predavala gostoljubljiva domaćica. Nastavili su razgovor o tome gdje je i zašto sestra išla.
̶ Tako vam Boga, ovjerite mi vi u Socijalnom osiguranju zdravstvenu knjižicu, ja zakasnila, a moram uskoro ljekaru ̶ nerijetko su bile molbe njihovih poznanika sa sela. Strpljivo su ispunjavane.
̶ Kono, dušo, molim te, mogu li kod tebe ostaviti ključ od kuće ili stana? Sin će mi doći iz škole, a ja neću biti kod kuće. Kada vidiš da se vraća, dadni mu ključ ̶ bila je nerijetka molba prve komšinice.
Tokom jednog zajedničkog sjedenja s prijateljima i njihovim roditeljima, dođe Majčina rođaka iz udaljenijeg sela. Nakon što je kratko odsjedila, vidjelo se njeno snebivanje da nešto kaže. I onda prevali preko usta:
̶ Moram vas nešto pitati, iako me je stid. Najmlađi sin mi je bolestan i treba pet dana primati injekcije u Domu zdravlja. Ja ga ne mogu svaki dan dovoditi, pa sam vas htjela zamoliti da tih dana bude kod vas. Malo je bezobrazno što tražim, ali ne znam šta bi i kako bi. Nije ništa zarazno, donijelabih i posteljinu ̶ nabrajala je rođaka.
Roditelji su zgledali, nasmijali i prihvatili molbu. Rođaka je ustala i oboje ih pojedinačno poljubila. Sutra je dovela sina, bez posteljine, jer su joj rekli da nije potrebna. Ali je trebalo malog dječaka pet dana voditi ljekaru, čekati da primi injekciju, vraćati ga kući, hraniti, pratiti ima li temperaturu, paziti da se ne otkriva pri spavanju… Šesti dan dođe majka po sina, zahvali se i odoše. Nisam je više nikad vidio.
U to vrijeme uveliko su korišćeni takozvani potrošački krediti. Obično se, uz manju kupovinu robe u nekoj prodavnici, ostatak čekova unovčavao u gotovinu, koja je trošena za druge namjene. Stalno su traženi žiranti. Pojedinci iz rodbine nisu se libili da i za takve usluge zamole, već dokazano predusretljive, domaćine iz kuće uz put. Kao, to je više formalan potpis a tu suim pri ruci. Uz izvjesno snebivanje, i to bi se prihvatalo. Nije uvijek bivalo kako su molioci najavljivali.
Kada smo ja i njihovi sinovi, moji drugovi, otišli na studije u veće gradove, nisam više bio redovan svjedok zbivanja u njihovoj roditeljskoj kući. Slijedila su zapošljavanja, ženidbe, rađanje djece… Majka i Otac dobili su nove titule bake i djeda. I nove obaveze, koje su sa zadovoljstvom izvršavali. Onda, zbog uticaja ratnih okolnosti, sinovi s porodicama odseliše u inostranstvo. Sve se promijenilo. Roditelji su ostarjeli, oboljeli i onemoćali, pa je kuća uz put malo kome više bila interesantna. Rijetko bi ko, bar usput, navratio da ih upita kako su. Njihova predusretljivost i gostoprimstvo mahom su zaboravljeni. Ni sam nisam imao ubjedljivog opravdanja što češće ne navratim ljudima u čijoj sam kući proveo nebrojeno mnogo nezaboravnih trenutka i druženja. Kada sam nekoliko godina kasnije odnio cvijeće na njihove grobove, prožimao me, pored sjete, i osjećaj stida. I najkraća posjeta tokom njihovog života, interesovanje kako su i da li im šta treba, bila bi mnogo vrjednija od gomile položenog cvijeća na kamenu ploču.
Kuća uz put
Mnogo se priča o tome koliko je digitalno doba uticalo na ljudske odnose, uključujući rodbinu, prijatelje i komšije. Malo je osoba koje se još sjećaju ovih odnosa u vrijeme kada ni televizori još nisu bili invenatar u svakoj kući i stanu. Logično je da se materijalni, tehnološki i duhovni uspon ljudske populacije odražava na sve segmente njenog života. Ne znam dokle će ovaj razvoj dovesti tokove očitog opadanja međusobne prisnosti ljudskih jedinki raznih generacija. Uglavnom, nekada je bilo drugačije, kako se kaže ni nalik.
Roditelji dvojice mojih bliskih prijatelja imali su stan, ali su željeli živjeti u svojoj kući. I kupili su je. Mala varoš, kuća uz put, pa je bila podjednako udaljena od Doma zdravlja, Željezničke stanice, Opštine, Socijalnog osiguranja, Pijace, Osnovne škole… Baš pogodno mjesto da se u nju svraća, namjerno ili usput. I svraćalo se. Činila je to bliža i daljna rodbina iz okolnih sela, prijatelji i poznanici. Smatrao sam sasvim normalnim što sam često navraćao prijateljima, družili smo se, zajedno školovali i imali bezbroj tema za razgovor, ali sam se čudio kada sam, gotovo redovno, zaticao još nekog gosta. Kasnije bih pomislio, mogli su se i oni čuditi što često vide mene.
Lokacija kuće i brojna poznanstva gotovo su nametala način, ritam života i obaveze ovoj porodici. Stalno je bila u nekakvim dodatnim poslovima i kontaktima. U početku sam mislio da ih to suviše i nepotrebno zamara. Godinama kasnije, shvatio sam da je to bio i način života koji im je godio. U središtu zbivanja, osjećali se potrebnim i korisnim. I bili su. Sve je bilo drugačije upoređeno sa životom i navikama mojih prijatelja i mene, nekoliko decenija kasnije.
Majka gotovo nikada nije kuhala samo za njih četvero. Uvijek bi se pomišljalo da može neko iznenada navratiti, pa nije red obrukati se ne ponudivši mu ništa da jede. Ako ne navrati, neće se baciti, poješće neko za večeru. Gosti su toliko često navraćali, da se to više nije moglo smatrati iznenađenjem.
̶ Dobar dan, ja pošla doktoru. Primiće me tek poslije podne, pa, velim, da svratim kod vas, svakako vas nisam dugo vidjela ̶ javi se na vratima jedna Majčina bliska rodica.
̶ Neka si, neka si… Sjedi, baš si uvakat za ručak ̶odgovorili bi Majka ili Otac.
̶ Neću vala, sramota je, a nisam ni gladna ̶branila bi se pridošlica.
̶ Kako nećeš, kasno ćeš ti kući, a baš imamo dosta sarme ̶bila bi ubjedljiva domaćica. Nakon toga, gošća bi se pridružila ukućanima za stolom. Slijedila je priča o tome zašto ide doktoru, kako su joj čeljad kod kuće, o seoskim poslovima na imanju, o teferičima i svadbama, rađanjima i umiranjima. Kada se približavalo vrijeme ljekarskog pregleda, zahvalila je, pozdravila i otišla.
Jednog od narednih dana dođe im Očev stariji rođak sa sela. Išao u Opštinu. Treba mu zemljišno-knjižni izvadak, a u Gruntovnici mu za to stalno traže još neke papire. Htio je da zamoli rođaka da mu on pomogne – da ne dolazi džaba više puta. Otac mu to obeća, nalije čašu rakije i nareza pečenice. Nisu završili s jednom čašom i nareskom, a to obično produži svaki razgovor. Tek pred sumrak rođak se zaputi kući.
̶ Kumo moja, mogu li nakratko ostaviti kod vas ovo moje dvoje djece, moram na roditeljski sastanak, a gdje ću s njima? ̶ bila je molba osobe koja je pozvonila na vratima.
̶ Kako ne možeš, pobogu. Sjedite djeco, jeste li gladni? Da vam namažem po krišku hljeba? Djeca su se snebivala da odgovore, pa Majka odreza dvije kriške duž cijelog domaćeg hljeba i dobro ih namaza kajmakom. Duge kriške su se presavijale u dječijim rukama, djeca su ih slasno jela.
Za vrijeme pijačnih dana posjete su bile gotovo obavezne. Za takve prilike Majka bi obično skuvala malo više variva, neka se nađe za svaki slučaj. I gotovo je uvijek bila u pravu.
̶ Ima li vas? ̶pokucao bi na prozor u prizemlju Očev brat sa sela.
̶ Ima, ima, samo naprijed ̶odgovaralo bi mu oboje domaćina. Ispostavilo bi se da je gost prodavao povrće na pijaci. Ono što nije prodao, par kilograma krompira i luka, donio je njima, pa je nekako svijetla obraza mogao da nenajavljen navrati.
̶ Ma, nemoj to ostavljati, prodaće se drugi put ̶reagovao bi neko od domaćina. ̶ Nema govora, ko će to sada ponovo prtiti u selo? ̶ usprotivio bi se gost, ostavljajući neki zamotuljak u ugao sobe.
̶ E, onda ćeš s nama ručati. Grah je, nija kakvo jelo, ali to se zateklo.
̶ Kada je grah, bogami ću i ja jedan tanjir ̶odobrovolji se brat. Nisu ni počeli kusati, kad stiže i njegov sin. I on im se pridruži. Slatko spucaše gotovo čitav lonac variva i odoše. Kada im stigoše sinovi, ostalo je nešto pri dnu.
̶ Razgodite to, a još ću vam, nabrzinu, spremiti čimbur ̶ tješila ih je Majka. Nisu uvijek bili zadovoljni takvim razvojem događaja i objašnjenima. Pojeli bi što je preteklo i povukli se u svoju sobu, gdje sam se s njima obično družio. Tu su mi i pričali o navikama svojih roditelja, mada sam i sȃm dosta vidio. Jednom ih je to ljutilo, drugi put veselilo i nasmijavalo, zavisno koliko su u tim zbivanjima učestvovali. Iskreno, i ja sam se nerijetko pridruživao pripremljenoj sofri, smatrajući to gotovo normalnim, iako za to uvjerenje nisam imao više razloga od ostalih nenajavljenih gostiju.
Važnih ili manje važnih razloga za navraćanje usput u kuću uz put bilo je bezbroj. Nekada sam se čudio kako to domaćinima ne dosadi i da li ovi što traže usluge ipak pretjeruju.
̶ Tetka ̶ javi se na prozoru Majčina sestrična ̶ ja došla na stanicu sačekati mlađu sestru, a njen voz kasni gotovo dva sata. Velim, bolje mi je sjediti kod tetke nego u čekaonici.
̶ Naravno da je bolje. Ionako te nisam dugo vidjela. Sjedi, jesi li za kafu? ̶ dočeka je tetka. ̶ Nisam ti ja neka kafedžija, preskočimo to. ̶ Uzmi, barem, koji keks, juče sam ih ispekla ̶ nije se predavala gostoljubljiva domaćica. Nastavili su razgovor o tome gdje je i zašto sestra išla.
̶ Tako vam Boga, ovjerite mi vi u Socijalnom osiguranju zdravstvenu knjižicu, ja zakasnila, a moram uskoro ljekaru ̶ nerijetko su bile molbe njihovih poznanika sa sela. Strpljivo su ispunjavane.
̶ Kono, dušo, molim te, mogu li kod tebe ostaviti ključ od kuće ili stana? Sin će mi doći iz škole, a ja neću biti kod kuće. Kada vidiš da se vraća, dadni mu ključ ̶ bila je nerijetka molba prve komšinice.
Tokom jednog zajedničkog sjedenja s prijateljima i njihovim roditeljima, dođe Majčina rođaka iz udaljenijeg sela. Nakon što je kratko odsjedila, vidjelo se njeno snebivanje da nešto kaže. I onda prevali preko usta:
̶ Moram vas nešto pitati, iako me je stid. Najmlađi sin mi je bolestan i treba pet dana primati injekcije u Domu zdravlja. Ja ga ne mogu svaki dan dovoditi, pa sam vas htjela zamoliti da tih dana bude kod vas. Malo je bezobrazno što tražim, ali ne znam šta bi i kako bi. Nije ništa zarazno, donijela bih i posteljinu ̶ nabrajala je rođaka.
Roditelji su zgledali, nasmijali i prihvatili molbu. Rođaka je ustala i oboje ih pojedinačno poljubila. Sutra je dovela sina, bez posteljine, jer su joj rekli da nije potrebna. Ali je trebalo malog dječaka pet dana voditi ljekaru, čekati da primi injekciju, vraćati ga kući, hraniti, pratiti ima li temperaturu, paziti da se ne otkriva pri spavanju… Šesti dan dođe majka po sina, zahvali se i odoše. Nisam je više nikad vidio.
U to vrijeme uveliko su korišćeni takozvani potrošački krediti. Obično se, uz manju kupovinu robe u nekoj prodavnici, ostatak čekova unovčavao u gotovinu, koja je trošena za druge namjene. Stalno su traženi žiranti. Pojedinci iz rodbine nisu se libili da i za takve usluge zamole, već dokazano predusretljive, domaćine iz kuće uz put. Kao, to je više formalan potpis a tu su im pri ruci. Uz izvjesno snebivanje, i to bi se prihvatalo. Nije uvijek bivalo kako su molioci najavljivali.
Kada smo ja i njihovi sinovi, moji drugovi, otišli na studije u veće gradove, nisam više bio redovan svjedok zbivanja u njihovoj roditeljskoj kući. Slijedila su zapošljavanja, ženidbe, rađanje djece… Majka i Otac dobili su nove titule bake i djeda. I nove obaveze, koje su sa zadovoljstvom izvršavali. Onda, zbog uticaja ratnih okolnosti, sinovi s porodicama odseliše u inostranstvo. Sve se promijenilo. Roditelji su ostarjeli, oboljeli i onemoćali, pa je kuća uz put malo kome više bila interesantna. Rijetko bi ko, bar usput, navratio da ih upita kako su. Njihova predusretljivost i gostoprimstvo mahom su zaboravljeni. Ni sam nisam imao ubjedljivog opravdanja što češće ne navratim ljudima u čijoj sam kući proveo nebrojeno mnogo nezaboravnih trenutka i druženja. Kada sam nekoliko godina kasnije odnio cvijeće na njihove grobove, prožimao me, pored sjete, i osjećaj stida. I najkraća posjeta tokom njihovog života, interesovanje kako su i da li im šta treba, bila bi mnogo vrjednija od gomile položenog cvijeća na kamenu ploču.