Juče je u Luksemburgu, nakon sto tri godine života, izdahnula gospođa Georgette Kieffer-Kaifer. Rođena je u znaku broja tri — 13. 3. 1923. godine. Umrla je u znaku broja 3. Mjesto rođenja: selo Wormeldange, uz rijeku Mozel, između turističkih gradića Remicha i Grevenmachera.
Iako je rođena u kući, kao što su se nekada rađala djeca i u mom zavičaju, u Bihoru, odakle potiče i njen zet Ismet Muhović, ovom se datumu može pouzdano vjerovati da je tačan.
Tako je život gospođe Georgette protekao kroz sto tri proljeća, sto tri ljeta, sto tri jeseni i sto tri zime. A onda je, 10. aprila ove godine, zaspala. Zauvijek.
O njoj danas govore: bila dobra i plemenita žena. Kao da se na kraju svaki život sabere u nekoliko tihih riječi.
Sjutra, u pet sati poslijepodne, poći ću s prijateljem da u kapeli crkve majci supruge našeg zajedničkog prijatelja Ismeta izjavimo saučešće. Reći ćemo: Ech bieden Iech mäi Bäileed un. Riječi su drugačije, ali značenje je isto – svuda isto. Poklonićemo se urni pokojnice, stati na trenutak među članove njene porodice, odšutjeti, pa se još jednom pokloniti i otići.
I drugi će se razići. Ostaće samo urna, položena na svom mjestu, u svojoj tišini. Ostaće prah koji šuti.
A vrijeme će nastaviti da teče, kao Mozel ispod prozora njene rodne kuće. U proljeće će nadolaziti, ljeti se smirivati. Brodovi će prolaziti. Sunce će izlaziti i zalaziti, a vjetar talasati travke iznikle iz obala rijeke Muzel: Talasat će se vinogradi. Ovoga ljeta po prvi put će sazreti grožđe uz Mozel bez pogleda gospođe Georgette. I, iz dana u dan, biće sve manje onih koji će se sjećati tihe gospođe, koja je u poznim godinama sa prozora svoje kuće posmatrala vinograde.
Još jedan život zatvorio je svoj krug. Jedna ptica sklopila je svoja krila i nestala negdje visoko, izvan našeg pogleda.
Pokoj njenoj duši.
Jer, uprkos svemu, i u Luksemburgu umiru i stogodišnjaci.
I stogodišnjaci umiru u Luksemburgu
Juče je u Luksemburgu, nakon sto tri godine života, izdahnula gospođa Georgette Kieffer-Kaifer. Rođena je u znaku broja tri — 13. 3. 1923. godine. Umrla je u znaku broja 3. Mjesto rođenja: selo Wormeldange, uz rijeku Mozel, između turističkih gradića Remicha i Grevenmachera.
Iako je rođena u kući, kao što su se nekada rađala djeca i u mom zavičaju, u Bihoru, odakle potiče i njen zet Ismet Muhović, ovom se datumu može pouzdano vjerovati da je tačan.
Tako je život gospođe Georgette protekao kroz sto tri proljeća, sto tri ljeta, sto tri jeseni i sto tri zime. A onda je, 10. aprila ove godine, zaspala. Zauvijek.
O njoj danas govore: bila dobra i plemenita žena. Kao da se na kraju svaki život sabere u nekoliko tihih riječi.
Sjutra, u pet sati poslijepodne, poći ću s prijateljem da u kapeli crkve majci supruge našeg zajedničkog prijatelja Ismeta izjavimo saučešće. Reći ćemo: Ech bieden Iech mäi Bäileed un. Riječi su drugačije, ali značenje je isto – svuda isto. Poklonićemo se urni pokojnice, stati na trenutak među članove njene porodice, odšutjeti, pa se još jednom pokloniti i otići.
I drugi će se razići. Ostaće samo urna, položena na svom mjestu, u svojoj tišini. Ostaće prah koji šuti.
A vrijeme će nastaviti da teče, kao Mozel ispod prozora njene rodne kuće. U proljeće će nadolaziti, ljeti se smirivati. Brodovi će prolaziti. Sunce će izlaziti i zalaziti, a vjetar talasati travke iznikle iz obala rijeke Muzel: Talasat će se vinogradi. Ovoga ljeta po prvi put će sazreti grožđe uz Mozel bez pogleda gospođe Georgette. I, iz dana u dan, biće sve manje onih koji će se sjećati tihe gospođe, koja je u poznim godinama sa prozora svoje kuće posmatrala vinograde.
Još jedan život zatvorio je svoj krug. Jedna ptica sklopila je svoja krila i nestala negdje visoko, izvan našeg pogleda.
Pokoj njenoj duši.
Jer, uprkos svemu, i u Luksemburgu umiru i stogodišnjaci.